Sugar, how you get so high?

03 prosinac 2016

Ovaj dan je divan za sanjarenje, a još divniji za bloganje. Surađujem s puno blogerica na svom poslu, najdivnijem od svih poslova, i moram priznati da se čak i one koje pišu blog tek nekoliko mjeseci drže kao da su otkrile hladnu fuziju. I onda sam se sjetila da ja blogam još otkad su one trpale pijesak u usta.

Znate kako je to kad pređete tridesetu i shvatiti da ste jako stari i bolesni? Eh pa danas ću pisati o jednoj od svojih najdražih tema - bolestima.

Ja sam jedan od poznatijih hipohondara u široj okolici, ali usprkos tom nisam ni jednom otišla kod specijalista da stvarno nisam bila bolesna. Možda sam malo pretjerala s dijagnozama pa sam umjesto leukemije imala disfunkcionalnu štitnjaču, a umjesto tumora na mozgu poremećaj pažnje, ali poanta je u tome da ja ne trošim bez veze novac poreznih obveznika.

Silan stres u protekle tri godine, počevši od posla na kojem je bio pakao pa do mojih čudnih i zamršenih odnosa s ljudima, odrazio se i na zdravlju.

Prvo sam mislila da je normalno da sam uz tempo koji sam si nametnula mrtva umorna. Onda sam primijetila da iako vježbam više nego ikada i uživam u delikatesama kao što je kuhani kelj za ručak, postajem sve deblja i deblja.



Jako je frustrirajuće i demotivirajuće kad toliko umorna i prilično slaba odrađujem zahtjevne treninge i vidim jako slabe rezultate. Još je više demotivirajuće kad na forumu čitaš da je dovoljno samo izbaciti bureke, pizze i čokoladu svaki dan i samo se malo kretati. A što kad treniraš svaki dan po sat vremena i jedeš zdravije od bilo koga poznaješ, što još možeš korigirati? Jest da sam ja povremeno pojela nešto slatko, ali s vremenom je to bilo sve rjeđe jer sam se nakon toga osjećala loše. Ne zbog grižnje savjesti nego fizički.

I onda sam našla dobru endokrinologicu koja me poslala na detaljne pretrage. Prvi put u životu sam ležala u bolnici prikopčana na infuziju i moram priznati da sam se skoro rasplakala kad sam vidjela što me čeka. Uvijek sam se nekako bojala infuzije, ali sad mirne duše mogu reći da uopće nije strašno.

Konačna dijagnoza je jaka inzulinska rezistencija. Inzulinska rezistencija je smanjena sposobnost stanica da reagiraju na inzulin pa gušterača luči sve više i više inzulina. I onda jednostavno prestane i osoba oboli od dijabetesa. Izgleda da sam došla na vrijeme. Doktorica me poslala u dijabetičku ambulantu da mi objasne kako će se moj život sad okrenuti naglavačke. Nema više slatkoga. Nimalo. Nema više biti alkohola. Neki dan sam bila na domjenku i konobar mi je nakon četvrte mineralne počeo namigivati. Valjda je mislio da sam liječeni alkoholičar.



U početku mi je bio šok kad sam shvatila da moram jesti po točno određenom rasporedu i više ne mogu jesti kad sam gladna. A od terapije sam stalno gladna. I stalno mi pada šećer koji je i inicijalno bio prenizak. Trenirati moram i već nekoliko puta sam se morala primiti za zid jer bi mi se zavrtjelo.

Sad se polako već navikavam i na terapiju i na novi životni stil. I doslovno se topim. Nakon što sam već odustala od pomisli da ću se ikad više vratiti na staro i nakon što sam se konačno prihvatila takvu kakva jesam.

Oznake: Zdravlje, inzulinska rezistencija, hipohondrija, fitness, dijeta

Sada znam da je fajrunt...

07 kolovoz 2016

Stižemo do najbolnije točke... Samo čekam kad će mi UNICEF poslati ponudu da moj lik i djelo iskoriste na čestitkama za Božić kako bi se ljudi sažalili i masovno ih kupovali.

2. Ljubav

Kad sam imala 15 ili 16 godina, ne sjećam se točno, bacila sam čini. Ljubav svoga života ću prepoznati po tome što će mi odsvirati "Poštar lakog sna". Možda nije stvar u tome da mi netko treba odsvirati tu pjesmu, ali ja zaista vjerujem u znakove i počet ću vjerovati da je to to kad povežem osobu s ovom konkretnom pjesmom.

To nije jedini znak kojeg se držim. Znakovi su super jer ja tako loše biram i ponekad budem toliko slijepa da sam jednostavno zaključila da mi treba neka viša sila u životu. I astrologija mi je u posljednje vrijeme postala nit vodilja, ali to je već jedan sasvim novi nivo očaja.

Dakle... ne mogu se sjetiti tko je bio zadnji na repertoaru. Zanemarit ćemo mog tulavog bivšeg koji me usred noći slao da se idem obračunati s potencijalnim provalnicima dok se on pokrio poplunom preko glave. Ne mogu reći da mi je to bio prevelik gubitak u životu.

Mislim da je moja fatalna ljubav iz Turske prva koja bi se trebala naći na listi. Bila sam zaluđena njime skoro 4 godine, iako smo skupa proveli samo 4 dana, pa nekoliko mjeseci kasnije još tjedan dana. Ali... moje priče uvijek nekako budu filmske, a u filmu bude dovoljan i jedan ples ili jedno fotografiranje mosta i večera.

To je bila takva zaluđenost da sam potegnula skroz do Azerbaijana da s njim provedem nekoliko dana u krevetu. Rekao je da se počeo zaljubljivati. I meni je to bilo dovoljno da mašti dam maha. Vjerojatno sam već pisala o tome, ali završilo je tako da je nekih mjesec dana kasnije došao u Hrvatsku za mnom, ali samo da se pozdravi i da mi kaže da ima novu curu. Koja ga podsjeća na mene. Malo je reći da mi se srušio svijet. Bila sam u takvom stanju da mi je bilo bolno čak i disati. Iz ove perspektive mogu reći da mi je čak i tada bilo jasno da nas dvoje nemamo apsolutno ništa zajedničko. Ja sam bila spremna postati sve što on želi i sve što njemu treba. Manja od miša.

Kako je to završilo? Htio je da mu budem ljubavnica s kojom će se povremeno viđati. Pozvao me na Maldive. Želim zadržati jezičnu nevinost na blogu pa neću napisati što sam pomislila kad mi se odjednom javio s takvom idejom. Rekla sam mu da prekriži moje ime na listi i zove dalje. Uvrijeđeno mi je rekao da sam bila prva na listi.

Trajalo je to još neko vrijeme. Htio je da doselim u Tursku pa da mu budem makar cimerica. Natjerala sam ga da prekine s tom jadnom curom. Ne zbog sebe, mene je tad već zbilja prestalo biti briga. Bilo mi je žao nje jer je uzalud čekala da se on vrati i da se skrase. Meni se prvoj javljao kad je bio očajan, kad nije znao što da radi... Javio mi se i kad je našao novu curu da mi kaže da misli da opet radi istu grešku. Javio mi se i kad se oženio i kad je dobio dijete. A onda me blokirao (na ženinu molbu vjerojatno) na Facebooku i tu je kraj priče. Nadam se, jer me prestalo biti briga otprilike dva mjeseca nakon što je otišao iz Zagreba. Zato što je kreten? Možda. Voljela bih da je tako. Ali mislim da to više ima veze s tim što se pojavio The Ljubavnik.

Nas dvoje smo dvije osobe s malo zajedničkih interesa i moram priznati da je situacija bila drugačija da teško da bih s njim poželjela više od usputne avanture. Drag je i pametan, ali mana ima puno više od toga. Naš odnos nije počeo impulzivno kao svi ostali moji odnosi. Prvo smo se nalazili na kavama. Onda sam ja došla usred noći kod njega na posao, ali smo samo gledali filmove. Prošlo je skoro mjesec dana od prve kave do prvog poljupca. I još neko vrijeme do prvog seksa. Sve je oko našeg odnosa bilo jako uzbudljivo. Pojavila sam se usred noći na njegovom radnom mjestu obučena u odjelce ženskog Djeda Mraza iz sex shopa. Jest da meni ne treba puno da se sjetim neke svinjarije, ali s njim sam pomicala sve granice. I redovito smo se čuli.

U svoju obranu mogu reći da nije prošao niti jedan dan bez užasne grižnje savjesti. I bez užasnog ponižavajućeg osjećaja da nisam ni za što bolje od kategorije druge žene. On nije službeno bio u braku, nije imao djece i mogao je otići kad god želi. Ali nije. Ne mogu opisati taj osjećaj, ali znam da ga nikad ne bih htjela ponoviti. Osjećaj da si jednostavno kategorija ispod žene koju više ne voli. Ja nisam bila zaljubljena u njega, jednostavno sam postala opsjednuta s činjenicom da on mene ne želi i da mu nisam dovoljno dobra.

I samo me odjednom odlučio držati na distanci. Na svako moje pitanje što se događa bih dobila isti odgovor - on ima problema. Praktički sam ga molila da mi kaže da odem, ali nije htio. Na kraju sam otišla bez riječi. Ali ga se nisam mogla osloboditi još skoro dvije godine. U glavi. Mrzila sam ga iz dna duše, ali sam još više bila ljuta na sebe što sam si to dopustila. Do epiloga je došlo u ljeto prošle godine, točno dvije godine nakon što sam ja bez riječi nestala. Javila sam mu se jer sam se htjela osloboditi te ljutnje s kojom sam živjela.

Trebalo nam je skoro godinu dana da odemo na kavu, ali smo uspjeli razgovarati. Bila je neka treća osoba u pitanju. On je jednostavno nezreli klinac koji u određenom trenutku nije mislio ni na koga osim na sebe. Ta je cura povrijedila njega jednako koliko je on povrijedio mene i jednako koliko smo svi skupa povrijedili njegovu partnericu. Bilo pa prošlo. Kasnije mi je davao savjete vezane za nekog trećeg.



A kad je taj treći u pitanju, tek sam danas shvatila da je gotovo. Konačno ga mogu izbaciti iz sistema. Počelo je preko foruma. Iz nekog razloga ja sam već na sami pogled njegovog nicka osjećala nešto čudno. Onda je obratio pažnju na mene, onako forumski. Od dopisivanja do prve kave je prošlo godinu i pol. Do prvog poljupca/seksa još nekih pola godine. Pa se još pola godine nismo niti vidjeli niti čuli. I sad je opet nestao.

Ja zaista, ali zaista ne znam što želim od tog odnosa. To nije ona ista zaluđenost s osobama za koje odmah vidim da mi ne odgovaraju, ali tvrdoglavo tjeram dalje. Ja ne znam što želim od njega. Ne poznajem ga, baš nimalo. Pokušavala sam prekinuti taj odnos, ali bez obzira na to što smo se znali ne čuti i po pola godine, on ima puni pansion u mojoj glavi.

Mislila sam da je zbog toga što je on nekako uvijek bio tu kad sam bila u svojoj mračnoj fazi i zapravo me održavao na površini. Zapravo je prva osoba koja me nakon dvije godine uspjela odvući na kavu jer sam zahvaljujući mobbingu na poslu i fijasku s ljubavnikom bila u stanju teške depresije.A teško je reći da smo mi u bilo kakvom odnosu. Sve je to u mojoj glavi. Što se njega tiče, ja sam samo osoba za povremeni seks.

Taj čitav odnos izgleda tako da neko vrijeme komuniciramo i čim vidi da je prešao neku svoju granicu, napiše neku glupost zbog koje ja poludim i kažem mu da mi se više nikad ne javi. I onda ne komuniciramo po nekoliko mjeseci i onda sve kreće ispočetka. Sve dok ja nisam zaključila da tako više ne mogu. Odlučila sam ne razmišljati o tome što piše i ne reagirati više. Pokušao me isprovocirati i kad je vidio da ne ide, svejedno nestao.

Ja sam došla do zaključka da ne smijem više analizirati što on kaže i da sve te misli stavim sa strane. Bilo je jako frustrirajuće, ali mozak je odradio svoje. Danas me odjednom stresla činjenica da niti jedna osoba s minimumom samopoštovanja ne smije dopustiti da je netko drži na tako kratkoj uzici. Više ne.

Zašto sam uopće ostala tako dugo u tom odnosu? Zato što je u pitanju metafizika. Stvarno. Kao da sam začarana.

Uglavnom, to je taj zadnji odnos i to je moj trenutak prosvjetljenja. Ne znam hoće li potrajati samo dok se ne javi...

(Nastavlja se)

Hello darkness, my old friend...

Sjećam se davnih dana kako sam citirala Nietzschea koji je rekao da je pisanje obrt kao i svaki drugi i da se mora vježbati neprestanim pisanjem. Podbacila sam Marine.

Moje pisanje se ionako uvijek svodi na žalopojke jer imam potrebu pisati kad sve ide nizbrdo. Dobro, možda ne baš sve...

Jednom mi je netko rekao da nakon tridesete dolazi mudrost. Mene je ta mudrost najozbiljnije zaobišla. Mudrost, ozbiljnost, staloženost... što god hoćete.

Gdje sam točno sad?

Pa krenimo :D

1. Posao



Od početnog zanosa, Građevina mi se zamjerila dovoljno da odustanem od te struke jednom zauvijek. Možda je zamjerila preteška riječ. Nije tu bilo demonstrativnog paljenja diplome kao partijske knjižice i mog obračuna s njima. Jednostavno sam shvatila da sam prekreativna za čelik i beton i imam prevelik poremećaj pažnje za sate i sate glave zabijene u Autocad i silne proračune. Znam, bilo je jasno od samog početka, ali imam jako velik dar pretvarati se da je nešto super iako svi znakovi upućuju suprotno. Isto tako je i s muškarcima, ali do toga ćemo doći kasnije.

I tako sam odustala od struke i počela raditi u banci. Zašto? Ponudili su mi posao, a ja sam se nezaposlenosti bojala kao samog vraga. Četiri godine u banci... nakon šest mjeseci što ne radim u takvoj vrsti institucije, mogu reći da sam uspjela vratiti otprilike 10% životne radosti koju sam imala. Nisam trebala niti prihvatiti taj posao, ali bila sam jednostavno uplašena i osjećala sam se skoro pa golo, onako sa strukom koju sam odbacila i bez perspektive za nekom karijerom. Mogla sam dati otkaz. Da... mogla sam. Da nisam bila hodajući zombi kojem su potonule sve lađe, mogla sam dati otkaz. Sad malo više razumijem inertne ljude. I treći nastavak Harry Pottera. Znam kako je to kad si okružen dementorima koji iz tebe isisavaju životnu radost.

U trenutku kad sam odustala od Građevine, hodala sam prema kući i osjećala se beznadno. I onda sam vidjela oglas. "Studiraj odnose s javnošću!"
Što su pobogu odnosi s javnošću? Nakon malo googlanja sam zaključila da sam našla idealno zanimanje za sebe i brže-bolje upisala faks. U dobi od 27 godina. Bez imalo životne radosti u sebi.
I tako sam bivala. Bivala na poslu. Bivala na faksu u koji sam uložila onu mrvicu energije koja mi je preostala. Imala sam najviši prosjek na prvoj godini i konačno me zanimalo to što studiram. Da ne spominjem da sam sve s lakoćom odrađivala. Koliko god da sam izgledala i osjećala se kao zombi beskućnik koji kopa po smeću u slobodno vrijeme.

I onda se dogodio rasplet kakav se obično događa u filmovima i meni. S jednom kolegicom sam nekoliko puta sjela na kavu, jadala se oko ispita, oko posla, oko svega... I onda mi je rekla da ima svoju agenciju i ponudila mi posao. Moj poremećaj pažnje mi se ovaj put isplatio jer nisam bila svjesna da ona ima vlastitu agenciju. Da sam znala, vjerojatno bih bila jako suzdržana da ne bi pomislila da joj se pokušavam uvaliti. Ovako sam bila djetinje iskrena, kao i uvijek i žalila joj se da ovako bez iskustva neću nikad dobiti posao u struci i da mi je najpametnije da počnem kao freelancer.



Jako volim taj posao. To je neka kombinacija marketinga, odnosa s javnošću, novinarstva, analitike... svega. Zapravo ono što sam oduvijek trebala raditi. U srednjoj školi sam najviše (čak više od filozofije) voljela izrađivati plakate. Šteta što su me uporno svi pokušavali usmjeriti na matematiku i fiziku, a nitko nije zaključio da bi mi bilo najpametnije baviti se marketingom.

Što je tu je. U svakom slučaju, s poslom sam zadovoljna. Iako nema ništa jednostavnog u ovome što radim. Često radim od doma, često sam frustrirana jer sam sa svojih trideset godina početnik bez iskustva i nemam pojma što radim, ali učim i trudim se.

Fakultet se približava kraju. Jest da ću upisati još jedan nakon ovoga, ali to je već druga priča. Ove tri godine su bile uglavnom lijepe, ali sam iscrpljena i fizički i financijski i jedva sam dočekala kraj. Još malo. Još samo malo...

(nastavak slijedi...)

Pretty woman, stop a while...

01 ožujak 2015

Čitav dan umirem od dosade. Bolesna sam i sve me boli, a ne mogu izdržati u krevetu čitav dan. I tako sam, između ostalog, pogledala Pretty woman po 1245. put.

Još uvijek mi nije jasno je li poanta filma to da moraš raditi kao prostitutka jer tako upoznaješ velik broj ljudi, pa će ti se kad-tad netko svidjeti ili je poanta u cjenkanju.

Došla sam do vrlo tužnog zaključka da sam ja nekoliko puta bila osoba koja nije dovoljno dobra po nečijoj procjeni. Kriva vjera (ili nevjera), kriva nacionalnost, krivo ime, boja kose... Zvuči neobično, ako uzmemo u obzir stoljeće u kojem živimo. Najbolja izjava koju sam ikad čula je 'nadam se da će naša djeca biti manje konzervativna od nas'. Moram priznati da se nikad u životu nisam uvrijedila. Jedno je biti konzervativna budala, ali drugo je i mene trpati u svoj konzervativni koš. Svašta.

Ako zanemarimo sve te sulude Turke s kojima sam se imala nesreću socijalizirati, jer oni su ipak posebne biljke, ispada da je moj najveći problem što se ja ne znam cjenkati. Mrzim cjenkanje. Uvijek mi je bila muka otići na bazar u Istanbulu i pokušavati nagovoriti prodavače da mi nešto prodaju. Po bilo kojoj cijeni, samo da me ne maltretiraju. Ja volim da mi se kaže cijena i onda mogu odlučiti vrijedi li to nešto toliko i uzeti ili ostaviti. Tako je i s muškim rodom. S tim da odmah izuzimam zrele primjerke te vrste koji su do tridesete makar okvirno znali što žele. Ja s takvima ionako nikad nisam imala posla.

Oni ponude najmanje što žele dati. Već unaprijed u glavi imaju spreman govor 'znaš, ja trenutno ne bih vezu, ja bih da budemo samo prijatelji, blablabla...'. I ako pristaneš na to, zašto bi se uopće trudili nuditi više? Ikada.
Nije uopće poanta u trpanju u ladice. Biti u vezi ne znači da postaješ nečije vlasništvo ili on tvoje i da odjednom polažete pravo kontrolirati se međusobno. Previše puta sam bila u poziciji da mi objašnjavaju da ne žele vezu. Sa mnom. Zato što ja ne vrijedim dovoljno da bi sa mnom htjeli biti u vezi. Ovo zadnje nitko nikada nije rekao, ali bilo je jako očito.

Mislim da se više nikad neću dovesti u situaciju da ne kažem odmah u početku što točno želim, a što ne želim. Ne mogu ja znati kako će se stvari razvijati, ali ako nešto unaprijed osudiš na propast, čemu uopće ulagati ikakav trud? Radi zabave? Ja nisam zabavna osoba. Da se razumijemo, ja ne tražim da me netko ženi, da mi obeća vjernost i ljubav u dobru i u zlo ili išta slično. Samo mi je bitno eliminirati one koji bi se nekoliko mjeseci samo zabavljali jer u meni vide samo potencijalnu kratkotrajnu zabavu.

Neki dan sam prijateljici na kavi vrlo bijesno objašnjavala da njen odnos s budalom od 35 godina koja ne zna što želi ne vodi nikuda i da bi ga trebala natjerati da se izjasni. Mogla sam isto tako na sva glas pričati da svoje muškarce držim okovane u podrumu i da im dva puta dnevno donesem vode u tanjuriću. Reakcije ljudi oko mene bi, vrlo vjerojatno, bile iste.

Što se samom filma tiče, kraj je vrlo nategnut. Ona se dobro cjenkala i uspjela je postići što je htjela, ali otkad imam svog vlastitog stalkera, grozim se ikakvih nenajavljenih dolazaka pred kuću. O tome nekom drugom prilikom. Bolesna sam i jadna.

Laku noć.

Planovi su tu samo kako bi se izjalovili

23 siječanj 2015

Što je uopće dobro u planiranju? Mene planovi najčešće samo jako razočaraju. Jer se uglavnom svi izjalove.

Recimo, večeras sam planirala gledati Ubojstva u Midsomeru (da, znam da to obično gledaju britanske bakice) na TV-u i plan mi se skroz izjalovio. Ja to nisam samo planirala, ja sam čitavo vrijeme na poslu razmišljala o tome i sva sretna žurila doma da slučajno ne propustim. U svoju obranu mogu reći da mi je posao toliko dosadan i lagan da su svi moji intelektualni napori usmjereni na razmišljanja o gablecu. I sad se osjećam užasno jadno jer ne mogu do TV-a, iako tu istu seriju imam na laptopu i iako postoji još tisuću stvari koje bih mogla (i trebala raditi).

Serija je, recimo, zanemariva. Isto kao i ona čokoladica koja mi nije danas ispala iz automata, iako sam ubacila novce i iako sam prije toga razmišljala o tome kako silno želim pojesti čokoladicu s automata. Mene takvi izjalovljeni planovi mogu duboko uznemiriti.

Što je čudno, jer obično imam rezervnih planova koliko mi srce želi i ne obazirem se na sitne prepreke. Nikad nisam paničarila kad sam bila na putu pa sam pijana zaspala u vlaku i našla se u polju kukuruza umjesto na aerodromu. Nisam paničarila niti kad sam bila na lažnom putovanju u Zagorju (a zapravo sam bila u Turskoj) i obznanili su mi da mjesta u vlaku jednostavno nema i da se ne mogu vratiti kući. Jednostavno bih nešto smislila, a čak i kad sam bila u fazi smišljanja, vjerovala sam da će sve biti ok.

Ono što mene zapravo muči je činjenica da nemam baš nikakvu kontrolu nad svojim životom. Nekim ljudima kao da sve ide od ruke i idu nekim točno zacrtanim putem. Ja imam osjećaj kao da skakućem s kamena na kamen u nabujaloj rijeci. I tu i tamo malo odletim u vodu. Ja bih toliko toga, a ništa mi se na kraju ne da. Konstantno sam zatrpana obavezama i nemam uopće slobodnog vremena, a ne napravim ništa kako spada. Vjerojatno bih u ovoj dobi već trebala graditi karijeru, a ja uopće ne znam čime se želim baviti. Čak sam zaboravila što me nekad davno veselilo. I sve me skupa jako iscrpljuje.

Kad sam birala posao između dva ponuđena, odlučila sam se na ovaj koji sam odabrala zato da bih godinu dana imala vremena za sebe. Računala sam kako će posao na kojem praktički uopće ne moram razmišljati biti idealan da se bavim faksom i da konačno shvatim što želim raditi. I da se posvetim svom društvenom životu za promjenu.

Bojim se da će mi taj plan pasti u vodu. Već sam sad užasno iscrpljena od svega, a počela sam raditi prije dva tjedna. Upisala sam tečaj na courseri koji bi me trebao naučiti bolje raspolagati vremenom, pa nikako da nađem vremena da mu se posvetim. Faksom se ne bavim jer moram završiti jedan projekt koji završavam još od sredine prosinca, a sve ostalo sam stavila na čekanje dok to ne završim.

Čvrsto sam odlučila pisati blog svaki tjedan, čisto da vježbam pisanje, ali nije mi se dalo.Jest da je i ovo svojevrstan napredak, ali svejedno sam u teškoj kategoriji ljenčina. Mislim da bih morala stati u kut i razmišljati o tome koliko sam lijena.

Pitam se kako normalni ljudi funkcioniraju u ovom zlom svijetu

Ustrajnost

03 siječanj 2015

Imam službeno dijagnosticiran poremećaj pažnje. Zapravo, nisam sigurna da li je službeno dijagnosticiran, ali ako ti neurolog kaže da ga imaš, onda ga valjda imaš. Nije da sam si ga sama dijagnosticirala.

Pokušavam istovremeno čitati knjigu, čitati forum, regrutirati ljude da se učlane u grupu obožavatelja Magazina na facebooku i pratitit tečaj na Courseri koji bi mi trebao objasniti kako s lakoćom učiti.

I onda mi je palo na pamet da bih još mogla napisati post na blogu. I prije toga nalakirati nokte. Sedamnaesti sloj laka s efektom disko kugle uvijek dobro dođe.

U dvojbi sam. Trebala bih do ponedjeljka odlučiti koji posao prihvatiti. Zanimljivo je da sam skoro 4 mjeseca bila nezaposlena, a sad sam u poziciji da biram. Isto je kao i s frajerima. Kad uopće moraš birati, onda ti je valjda jasno da ne valja niti jedan. Tako ni meni niti jedan od ta dva posla nije posao iz snova (ja uostalom ni ne znam koji mi je posao iz snova).

Jedan je u manjoj firmi i imala bih mogućnosti jako brzo napredovati i sve bi moje sposobnosti odmah došle do izražaja. Što nije nužno dobra stvar jer, između ostalog, imam sposobnost biti Atila bič božji na poslu. Moram priznati da volim šefovati i da u meni čuči korporacijska divlja zvijer, ali nisam sigurna koliko to želim. Možda je pametnije najgore osobine držati pod kontrolom.

Drugi posao je dosadan, bez nekog mjesta za napredak, ali... manje stresa i više mogućnosti da se bavim stvarima kojima želim. Imala bih čitavu godinu (jer na toliko potpisujem ugovor) da konačno otkrijem što želim. Zapravo, htjela bih godinu dana raditi ono što volim i možda bih tako otkrila čime se želim baviti.

Uostalom, radila bih, studirala i dalje, plaćala režije i porez i sve te dosadne stvari, ali bih sve ostalo raspoloživo vrijeme trošila na sebe, bez razbijanja glave kako da unaprijedim poslovanje. Kad kažem na sebe, želim reći na pisanje. Ono što znam je da želim pisati. Moram još samo saznati kako i gdje.

Otkad ne radim, uspjela sam više od dva mjeseca u kontinuitetu ići u teretanu i uspjela sam uzgojiti sasvim funkcionalne nokte. Vjerojatno prvi put nakon 20 godina. I sad se na njima iživljavam lakovima s motivima perja i disko kugle jer to nisam mogla raditi kada sam bila mala djevojčica opsjednuta Josipom Lisac.

I to je već nešto. Zapravo, prvu godinu na faksu sam uz posao uspjela položiti u roku s najvišim mogućim prosjekom. Samo trebam zadržati tu ustrajnost i kad je pisanje u pitanju.

Izazov može početi zubo

Jedan sasvim običan život

30 prosinac 2014

Jednom mi je netko rekao da u životu postoji ukupno 17 scenarija koji se, uz manje varijacije, ponavljaju. Ako ćemo tako, nisam uopće posebna mala pahuljica nego imam jedan sasvim običan život. Sve je nekako tipično i predvidljivo.

Moja draga 2014. je bila jedna od najodvratnijih godina ikada, tako da ovaj put neću nadobudno polagati nade u 2015.

Što se događalo? Uh, ah. Dakle počelo je malo nakon početka godine. Odjednom su se na poslu svi okomili na mene. Dvije godine sam uspješno bila nevidljivo čudo od djeteta na poslu. Radila sam u miru i tišini, nitko o meni nije znao previše, niti ja o ikome. Svi su bili i više nego zadovoljni mojim radom i tako je trebalo ostati.
I onda sam se malo previše zbližila s nekim kolegicama i jedno je vodilo drugome, a sve je skupa vodilo jednom velikom kokošinjcu. Ja sa, ruku na srce, bila idealna meta jer sam prekinula krug podmetanja, tračanja i laganja. I odjednom sam postala odgovorna za svo zlo ovog svijeta. Čula sam šeficu kako drugoj šefici objašnjava da me se, na žalost, ne može okriviti za nekakve neregularnosti iz 2009. jer tad još nisam radila u toj firmi.

Ja sam u početku reagirala pasivnom agresijom i najveće zadovoljstvo mi je bilo odbijati sve napade zlobnim sarkazmom. I onda sam digla ruke od svega. Većinu dana bih tipkala po mobitelu, kasnila bih po pola sata, odlazila pola sata ranije. Ako ništa drugo, briljirala sam na faksu jer se nisam previše iscrpljivala na poslu. Imala sam prosjek 5,0 na prvoj godini :D
I nikad prije nisam na poslu dobivala toliko pohvala za svoj rad.

Život mi se svodio na posao koji sam mrzila i faks. Odlazila bih iz kuće oko 7 i vraćala se ok 23 sata. Izgledala sam i osjećala se kao zombi.

I onda mi je istekao ugovor i postala sam nezaposlena. I odjednom sam imala 28 godina, zadnje tri godine sam radila nešto što uopće ne želim raditi i što sam pokušavala izbjeći kad sam upisala građevinu, imala sam diplomu faksa koji nikad nisam niti trebala upisati i nisam imala blage veze što i kako dalje.

Počela sam potpuno gubiti vrijeme. Sve što sam mislila da ću raditi, od gledanja filmova, pa nadalje, nisam napravila. Nisam radila ništa. I onda sam preko faksa počela pisati za jedan časopis. Prvo sam startala odlično, ali me svaka kritika uspjela potpuno obeshrabriti. Nekad su mi trebali dani da započnem opet pisati jer sam zaključila da ako mi i pisanje ne ide, što mi onda pobogu ide? Na kraju kad sam odlučila (na jedvite jade) ponašati se kao odrasla i odgovorna osoba i tražiti povratnu informaciju i ozbiljno se primiti posla bez iracionalnih strahova, časopis je prestao postojati. Ali dobila sam informaciju da sam prirodni talent.

I sada nakon ukupno 4 mjeseca bez posla, mogu birati između čak dvije firme. U kojima ne želim raditi. Jedna je potpuno ista kao i ova u kojoj sam do sada radila i znam da me posao tamo neće usrećiti. Druga je vrlo slična.

Ali... moj život stoji. Nisam se u stanju pokrenuti. Kao zaposlena osoba ću barem imati dovoljno novaca za neke stvari koje me usrećuju. Ali ne znam do kada ću ovako.

Najlakše je bilo studirati, iako sam u podsvijesti znala da to nije nešto što želim, a nakon faksa se zabiti u dosadan posao. Sve samo da ne moram razmišljati. I što sam poslije napravila? Upisala još jedan faks i upravo počinjem s još jednim poslom. Da još malo stavim život na čekanje. Jer nemam pojma što želim.

I to je vjerojatno jedan od onih 17 scenarija. Osoba na pragu tridesete koja nema blage veze čime se u životu želi baviti.

Mobbing, nezaposlenost i ogromna kriza identiteta - checked. To bi bilo to draga 2014. A sada idi u miru...

Padaju zvijeeeeeeeezdeeee

28 prosinac 2013

Uglavnom, moj prijatelj astrolog mi je rekao da sam zadnjih godinu, do godinu i pol (to mi je zapravo rekao po ljetu, pa to sve skupa ispada dvije godine) u fazi loših tranzita nekog nemilosrdnog planeta. Mislim da je u pitanju Saturn, ali nisam baš najsigurnija.

U svakom slučaju, trebalo bi proći do kraja ove godine. Tako je rekao. I tako se dogodilo :D Odjednom sa, ničim izazvana, postala vrlo smirena i vrlo zadovoljna (iako, ruku na srce, nemama baš hrpu razloga za skakanje od sreće).
In your face Saturn :D

Što je bilo toliko roblematično u 2013. godini? Moj ljubavnik, je li (nadam se da će pasti u otvoren šaht i polomiti obje noge), me odjednom stavio na ignore. Čuli smo se i dalje svakodnevno, ali se nikako nismo vidjeli. I nikako mu nisam uspjevala obasniti da je sve to skupa nenormalo. Čak mi je umeđuvremenu rekao da je prekinuo s curom.

Na kraju sam digla ruke. Očito nešto ne štima s njim. Nije mi baš bilo lako, ali to je čisto zbog navike. Sama sam dovoljno grintava, jedna naporna škorpija mi zbilja ne treba u životu. Tek sam sad zapravo uspjela doći u fazu da se svemu skupa mogu lijepo nasmijati. Nije mi baš bilo lako za prihvatili da postoje ljudi koji misle da sam ja gluplja od vrtnog patuljka i da mi stvarno ne treba ponuditi nikakvo objašnjenje kad me odjednom odluče ignorirati. Zapravo, napola ignorirati.

Druga stvar, koja mi je jako obilježila godinu - mace. Prvo se jedna od mojih maca razbolila i tjedan dana bila na rubu života i smrti, a ja na rubu sloma živaca. Jako dugo se oporavljala i tek par dana nakon što smo je pustili van je mog mačka, koji je bio moja prva mačja ljubav, ubio auto. To ne bih komentirala. Mislila sam da ću umrijeti od tuge.

Ljetos sam u smeću kraj kuće našla leglo od 6 tek rođenih mačića. Jedan je uginuo odmah, drugi tokom noći. Za troje sam uspjela naći mamu macu, a za jednoga sam se sama brinula. uginuo je nakon što sam se dva tjedna budila svaka dva sata da ga nahranim i očistim. Samo je odjednom uginuo.

I mjesec dana kasnije, na istom mjestu sam našla novo leglo. Zapalila sam cigaretu i popila čašu vina prije nego što sam se uspjela dovoljno sabrati i zbrinuti ih.

Od njih četvreno, preživjelo je troje i taman nakon što su navršili 5 mjeseci mi ih je netko ukrao iz dvorišta. Uopće ne znam što više da kažem.

Ne bih išla previše u detalje, ali sredinom godine sam odselila i konačno živim sama, u kući koju je mamam naslijedila od prabake i konačno sam potpisala ugovor na poslu.

Upisala sam još jedan faks i svaki dan nakon posla idem na predavanja. Užasno sam umorna i iscrpljena, ali više me umarala ta neizvjesnost oko posla i ta jedna zla osoba.

Ne znam što će biti iduće godine, no imala sam za blagdane predosjećaj da nekoga neće više biti. Jak predosjećaj. Ne bih željela da se ostvari jer, iskreno, dosta mi je smrti.

I imam prilično jak predosjećaj da ću se zaljubiti u 2014.

Bengalski tigar

23 veljača 2013

I da ti tajnu otkrije
da ti tijelom caruje
i da ti mišlju trguje
tvoj čovjek zna

I da te snagom opije
da te okom bičuje
i zadovoljstvom daruje
tvoj čovjek zna



Budimo realni, ponekad sam stvarno predivno patetična cerek

Što se u međuvremenu dogodilo? Isto kao i uvijek. Dojadio mi je. Posto mi je naporan i dosadan i sad ga se samo ne mogu otarasiti. Ja zaista ne znam odabrati.
Osim sporadičnih javljanja vrlo mnogo i nadasve fatalnih osoba, čime sam se dalje bavila?
Daljnjim razvojem scenarija za sapunicu, naravno. Bitno da nikad nije dosadno.

Dakle, jedne krasne večeri sam planirala izaći na jednu običnu i dosadnu kvartovsku cugu s prijateljicom iz davnih dana (osnovnoškolskih, to je zaista bilo davno).
I dok sam čekala da se ona smisli i dogovori sama sa sobom kad se vidimo, ostavila sam koju mudru misao na forumu. I upala u prepisku s jednim forumašem. Napisao mi je da mu djelujem kao potencijalno dobar supijanik i pitao želim li ga voditi na pivu. I ja sam rekla da može jer mi je bio zabavan, iako mi nije bilo do upoznavanja novih osoba. Ja sam ipak sasvim asocijalna osoba.
A i odlučila sam biti u trajnom celibatu. Dobro, možda ne trajnom, ali dugom. Jako dugom. Možda čak godinu dana.

I stvarno mi se nije išlo na kavu jer mi je bilo vruće i morala sam učiti i nije mi uopće bilo do upoznavanja ni sa kim. I jednom sam odgodila i planirala još jednom, ali eto, otišla sam.
Zapravo, dodali smo jedno drugo na fb, pa sam vidjela da je u vezi i shvatila da je stvarno samo riječ o prijateljskoj kavi sa zanimljivom osobom s foruma.

I trebalo je ostati samo na jednoj kavi. Ja sam imala crveni nos i kihala zbog alergije. I bila dosadna i nezanimljiva kakva samo ja znam biti. Trebalo je ostati na toj jednoj kavi. Jebi ga headbang

Naravno nije. Osoba koja zaista zaista ne želi ništa ništa ništa i ne želi više biti rezervni igrač na klupi ne predlaže osobi koja je jako jako jako zauzeta da će joj doći prikratiti vrijeme u noćnoj smjeni i ne pojavljuje se u najkraćoj haljini koju ima s limenkama pive i glupavim osmijehom.
To nitko normalan ne radi.

I nitko normalan se ne spušta s vrha brda u štiklama (i usput objašnjava nepoznatim osobama da ne, ne zna popraviti motor) usred noći i opet dolazi kratiti vrijeme drugoj nenormalnoj osobi u noćnu smjenu.

Moram napomenutu da je to kraćenje vremena zaista samo gledanje filmova. Prošlo je neko vrijeme dok nije prešlo u nešto više.

U svoju obranu mogu reći da sam zaista zaista htjela prekinuti sve skupa kad sam shvatila da je sve otišlo predaleko. Već sam započela razgovor i usred razgovora zaključila da još neko vrijeme želim biti nečija lutka. Njegova lutka zapravo.

I tako sam postala lutka. Ili možda bengalski tigar? Ipak moj čovjek zna...

I put your picture away, sat down and cried today

11 kolovoz 2012



Imam osjećaj kao da nemam apsolutno nikakvu kontrolu nad svojim životom, niti nad sobom. To je ono što me najviše plaši.
Bol je i dalje prisutna, ali u manjoj količini. Možda ipak napredujem. Znam da mi u životu ne može sve biti lijepo i sve jednostavno treba ići gore-dole. Ravna crta znači da si mrtav. No, znate što? Ja bih sada neko vrijeme htjela biti mrtva. Ne doslovno. Emocionalno.

Dosta mi je smrti, dosta mi je toga da me ljudi u svom životu žele samo i isključivo s ciljem da bi me povrijedili. I dosta mi je jebenog tugovanja. Već znam napamet sve faze. Naravno, prvo ću biti jako, jako tužna. Onda ću biti jako, jako ljuta. I na kraju ću biti jako, jako racionalna. Meni je toga već dosta. Kome ili čemu mogu reći da više ne mogu? Ne mogu!!!! Dosta mi je plakanja bez suza, dosta mi je želje da vrištim i iskočim iz kože i dosta mi je jebene boli. Dosta mi je. Dosta.

Idem liječiti svoju poremećenost nikotinom. To mi je postao najnoviji porok.

Edit1: Razmišljala sam malo, zaista bih se mogla propiti. Nema ništa tragičnije od 'Love Hurts' uz bocu alkohola. Kad bih barem voljela alkohol...

20 srpanj 2012

O Bože! Ovo jednostavno neće prestati... Nemam ja loše mišljenje o sebi, zaista nemam, ali u ovom trenutku mislim da sam glupa guska. Mogu se tisuću puta pitati i zašto i kako ne mogu iz glave izbaciti jednog takvog idiota. Trenutno ga mrzim i trenutno mi se vrišti od tuge i bijesa i povrijeđenosti. A mislia sam da sam bolje.
Pokušala sam puno toga. Bila sam tužna koliko god sam mogla, iako nisam morala ulagati neki poseban trud u to. Tužna sam jer imam razloga biti tužna. I ne mislim da sam drama queen jer me užasno boli činjenica što već ne znam koja po redu osoba misli da nisam dovoljno dobra za nju i jer me već ne znam koja po redu osoba povrijedila bez imalo ustručavanja.

Pokušala sam razmišljati. JAko puno razmišljati... Odlučila sam staviti na papir sve o svim osobama koje su me na neki način povrijedile (i pritom mislim da zaista nisam osjetljiva). Nabrojala sam ih 6. U čitavih 26 godina. Počevši od prve ljubavi sa 17 godina. Pokušavam ih shvatiti i pokušavam shvatiti svoje pogrešne izbore. Do sada sam shvatila da sam sve lijepo pomela pod tepih i jednostavno s jedne osobe prešla na drugu. Ne doslovno. To bi bilo bolesno. I nisam nikad procesuirala što se dogodilo. Zašto je završilo kako je završilo.
Živjela sam sama neko vrijeme. I to silno razmišljanje me dotuklo. Uspjela sam doći do 4. osobe. I još uvijek nemam snage nastaviti dalje.

Glupa sam guska zato jer sam godinu dana uvjeravala i sebe i druge da mi je sasvim svejedno, a meni zapravo nikad nije svejedno. I sad sve emocije dolaze odjednom i izazivaju mi velike glavobolje i jako puno suza. Pitam se hoće li me sve ovo pretvoriti u bolju osobu? Ili će mi izazvati još neku kroničnu bolest...
Ne želim postati ogorčena i ljuta na čitav svijet. I ne želim postati kukavica i bojati se novih ljudi koji bi me možda mogli povrijediti. Zapravo, želim konačno znati što želim. Ovo me sve užasno zbunilo. A i dalje sam tužna i jadna i htjela bih da ovo jednostavno prestane.


16 lipanj 2012

Došla sam na genijalnu ideju. Pošto su svi pokušaji povjeravanja 'najbližim prijateljima' neslavno propali jer svi ionako misle da sam sociopat kojeg apsolutno ništa ne može pogoditi, odlučila sam si pomoći sama. Kao i uvijek.
Napravila sam jedomjer. Svaki dan ocjenjujem stupanj svog jada s ocjenom od jedan do deset. Kad jad padne ispod 5 tri dana za redom, dolazi vrijeme za introspekciju.
Pomalo se bojim svega što se nalazi u mojoj ludoj glavi.

Da objasnim svoje trenutke ludila. Da, otišla sam u Azerbaijan. Jednom ću prigodom opisati i tu zemlju, ali u ovom trenutku ne.
Provela sam tamo predivnih 5 dana s predivnom osobom. Shvatili smo da imam jako puno toga zajedničkog i da jednostavno ne možemo dosaditi jedno drugome. Jedan dan je morao ići na posao i ja sam išla s njim. Ja sam doslovno deset sati provele gledajući ga kako radi i to mi je vrijeme prošlo kao deset sekundi.

Znala sam da će mi biti teško otići i da ću vjerojatno u trenutku kad sjednem u avion, i kad ću konačno moći prestati glumiti da mi nije stalo, biti jako tužna.

I onda mi je zadnju noć rekao da se počeo zaljubljivati u mene. A ja sam odlučila napraviti nešto za što mi je trebalo puno više hrabrosti nego za išta do sad. Vjerojatno sam prvi put bila apsolutno iskrena prema njemu i rekla mu kako sam se osjećala u Makedoniji i koliko mi je zapravo značio.
Šokirala sam ga. Rekao je da prije nije imao posebno dobro mišljenje o meni, no da sam ga jako privlačila iz nekog razloga, no sada misli da sam savršena osobe za njega.
Osim jedne sitnice - on nikako ne može preći preko toga što sam bila s njegovim prijateljem. Rekao je da će morati razmisliti o tome, no već sam tada znala odgovor.

Ipak sam se nadala. Valjda sam imala pravo nadati se. Rekao mi je da me voli na aerodromu. Zadnji put sam se okrenula prije nego što sam prošla carinsku kontrolu i vidjela ga kako stoji tamo i gleda me.

Zapravo, još uvijek nemam snage opisivati kako sam se osjećala u međuvremenu. Za mjesec dana je došao u Zagreb da bi mi odmah na početku rekao kako je samo tjedan dana nakon što sam ja otišla našao curu, koja ga jako podsjeća na mene.
Tih tjedan dana u Zagrebu mi je prošlo kao u nekom paralelnom svemiru. Kada je odlazio, zamolio me da odem s aerodroma i da ga ne gledam kako odlazi. Ne znam da li mu je bilo nelagodno ili bolno. Ja sam ispred aerodroma pala na klupu jer nisam više mogla stajati na nogama. Sjećam se da je prijateljica došla po mene.

Odlučila sam pustiti da me boli. Rekla mi je psihologica da je to jako hrabro od mene. I ja znam da sam hrabra. Ne zanemarujem bol, jednostavno proživjavam svaku sekundu boli. Ne želim ništa staviti pod tepih. Ja nisam sociopat i boli me i beskrajno sam žalosna.
I želim tugu. Želim plakati i plakati i onda će jednoga dana proći. I onda ću sjesti, pročitati blog i postati vrlo svjesna toga da sam sklona preuveličavanju i da sam imala već više fatalnih priča sretan


11 lipanj 2012

Imam osjećaj da se u odnosu na prošlu godinu nisam maknula s mrtve točke. Isto vrijeme, isto mjesto i ja opet u suzama.

Nemam niti snage, niti volje, niti živaca pisati što se sve dogodilo. Samo je jedna stvar bitna, opet sam napravila istu grešku s istom osobom. No ovaj put nije niti smiješno niti zabavno. ovaj put doslovno želim umrijeti iste sekunde jer ja to više ne mogu podnijeti.

Zaključila sam da moram proći neku fazu žalovanja i onda racionalno razmisliti o svemu, no to je toliko teško. Ja bih da prođe odmah jer previše boli.

'Tuge postoje da bi prizvale smeh'

29 svibanj 2012

Boli. Užasno boli. Bol se pretvorila u pravu fizičku bol. Ne znam što me točno boli. Apsolutno sve. Čitav dan se svađam sama sa sobom u svojoj glavi, ali ne prestaje boljeti. Samo se pogoršava.

Mislim da je ovaj put stvarno jače nego što mogu podnijeti...

Mislim da sam apsolutno zaslužila medalju za najvećeg idiota.

U potrazi za izgubljenim vremenom

06 svibanj 2012

Ono što je najčudnije od svega je činjenica da se sve ponavlja. Kao da mi se čitava 2008. ponovila. Taj sam osjećaj imala od samog početka godine.
2007. je bila vrlo vrlo ružna godina i bila sam toliko psihički i fizički iscrpljena da zaista nisam znala kako i kamo dalje. I onda sam počela intenzivno vježbati. Osjećala sam se bolje i izgledala bolje. I onda je krenula čitava priča sa svim onim Turcima. Zapravo, i samoj mi je bio potreban podsjetnik da se prisjetim što sam sve izvodila.
Sad se samo mogu prekriti škrnoclom preko glave od sramote.

No da ne trošim vrijeme na posipanje pepelom, prisjetiti ću se svojih najblistavijih trenutaka iz te godine (čitajući svoje duhovite zapise, naravno).

To je zapravo ono što sam tražila. Opisi putovanja, koji su mi sad dragocjeni i ne samo zato što umirem od smijeha dok ih čitam.

Istanbul

Makedonija

Makedonija2

Eskisehir

Zašto su sva ta putovanja trenutno bitna? Bila sam još na petnaestak nakon zadnjeg. Nakon svih tih cirkusa sa svim tim brojevima, potratila sam dvije godine u vrlo lošoj vezi.
Tek sam dugo nakon što je završila shvatila da je veza bila vrlo loša i da sam se jako promijenila kao osoba. Nikad nisam bila baš posebno zabavna osoba, ali tada sam zaista bila gora od nečije pobožne tetke usidjelice. Ono što sam tada smatrala dosadnim zanovijetanjem sam kasnije počela smatrati gubim vrijeđanjem. No nije bitno, bolje se ne prisjećati.

No zbog istovremenog prekida veze, smrti bake i problema na fakultetu sam zapala u prilično tešku depresiju koja je potrajala do samog početka ove godine. I onda sam napravila isto kao i te 2008. godine - počela intenzivno vježbati i počela sam raditi.
I te godine sam bila u vrlo napetim odnosima s osobom koja mi je tada bila najbolji prijatelj. Ove godine sam došla do zaključka da taj odnos više ne postoji. Ja sam ta koja je zeznula i ja sam ta koja treba naučiti živjeti s tim. Zeznula sam još prošle godine i trebala mi je gotovo godina dana da shvatim da su neke reakcije nepovratne. Između nas je nastao zid i tek sad imam dovoljno zrelosti pustiti ga da obraste bršljanom.

Osim intenzivnog vježbanja idem i na svojevrsne psihoterapije. Konačno sam shvatila da postoje neke stvari s kojima se ne znam sama nositi. Jednostavno mi je preteško. Najbolja prijateljica je rekla da ja sada i ja od prošle godine nemamo nikakvih poveznica i to me jako veseli. Možda polako dosežem granicu zrelosti...

I tako sam ja već mjesecima u toj svojoj zen fazi i odjednom dobivam poruku na facebooku. Od Gunesa. Stanovitog broja 1.
U tom sam trenutku imala osjećaj da se možda ta godina ponavlja, ali da ja imam priliku popraviti stvari.

Ne znam jesam li spomenula, no nakon izvjesnog vremena sam shvatila da se on možda ponio vrlo sebično, no za svoje ponašanje također nemam nikakve isprike. Ponijela sam se užasno djetinjasto i razmaženo. I moje i njegovo ponašanje je bilo za svaku osudu.
Čak sam neko vrijeme razmišljala kako bi bilo fer od mene da mu se ispričam za neke stvari, no nisam vidjela poantu u tome.
Krajem prošle godine sam opet bila u Makedoniji. Imala sam osjećaj da vidim duhove na svakom koraku. Bilo mi je vrlo teško prolaziti nekim mjestima jer su mi se pred očima vrtile slike stare gotovo 4 godine. Tada sam se sjećala samo lijepih stvari i, iako sam bila svjesna činjenice da je to osoba kojoj je bilo apsolutno svejedno za mene i koja je samo htjela privremenu zabavu, užasno mi je falio.

Kad sam vidjela poruku, bila sam, blago rečeno šokiranaj. Saznala sam da je godinu dana nakon što sam ja otišla prekinuo s curom jer je konačno shvatio da nije normalna. Nakon toga je otišao u Libiju, a nakon što je morao otići za vrijeme rata, otišao je raditi u Azerbaijan. I tamo trenutno živi i radi.
Rekao je da misli da bismo trebali zaboraviti sve ono ružno što se između nas dogodilo.

Činio mi se toliko drugačiji i zreliji nego prije. Razgovarali smo o njegovom poslu, životu u Azerbaijanu i o svakodnevnim sitnicama. I onda je rekao da bi bilo jako lijepo kada bih ga mogla posjetiti. Rekla sam da ću razmisliti, no već sam tada znala da ću ići. Zaista sam imala osjećaj da se sve ponavlja i da imam priliku za drugačiji kraj ove priče.
Željela sam da se rastanemo na lijep način i ostanemo jedno drugom u lijepom sjećanju. Htjela sam vidjeti i jesam li sposobna okončati odnos bez previše suza.

U vrijeme dok sam razmišljala trebam li otići ili ne, zvao me svaki dan i njegove poruke su mi uljepšavale dane na poslu. To je trajalo gotovo dva mjeseca i znala sam da će mi užasno faliti jednom kad odem tamo i vratim se kući.
Moj život se trenutno svodi na posao, odlaske na aerobic 3 puta tjedno i kavu s prijateljicom petkom. Ponekad faks. I to je to. Život mi je postao vrlo dosadna kolotečina i vrlo sam se brzo navikla na promjenu.

Čitavo to vrijeme sam provela s vrlo blesavim osmijehom na licu.

Prijateljica mi je govorila da ne bih trebala ići jer ima jako loš predosjećaj. Ja ga nisam imala, iako mi je let bio na petak 13. Povremeno su mi na pamet padale ideje da je on možda godinama spremao osvetu i sad me namamio da dođem i prodati će me u bijelo roblje. No zanemarila sam sve paranoične razloge da ne idem i 13.4. našla sma se u avionu za Moskvu.






Your little girl

10 kolovoz 2011

My little girl

Umjesto da bude lakše, svake godine postaje sve teže. Nikad, nikad te neću zaboraviti...

Gone With The Wind

07 kolovoz 2011

Mislim da je sad konačno gotovo. Pokušala sam sve, izbrisala facebook, pa izbrisala njega s facebooka i svih mogućih chatova. Ništa nije pomoglo. I dalje mi se javljao.
Zapravo nemam nikakvih iskustva vezanih uz prekide veza, no bilo mi je potpuno jasno što to njegovo javljanje znači - želio si je olakšati savjest.
Želio je da mu osoba koju je maltene ostavio na sprovodu kaže da se ne ljuti i da je sve u redu.
Da sam ljubazna, nesebična, altruistična itd. možda bih mu to i omogućila.

Danas sam gledala 'Zameo ih vjetar' i shvatila da koliko god sam ja uvijek željela biti Melanie, to nikada neću biti. Nikad neću biti ništa bolja od Scarlet. Zločesta, razmažene i osvetoljubljiva.

Uglavnom, danas sam mu rekla apsolutno sve o čemu sam razmišljala zadnja sva mjeseca otkad smo prekinuli i bez ustručavanja sam mu rekla da će on za mene uvijek ostati loša osoba.
Ruku na srce, nikada nismo bili jedno za drugo i napravio mi je ogromnu uslugu što je prekinuo samnom. Ja to vjerojatno ne bih imala hrabrosti napraviti.
Činjenica da smo prekinuli ne bi trebala govoriti ništa loše niti o meni niti o njemu. No način na koji je prekinuo samnom će vjerojatno ostaviti traga na meni do kraja života.
Ne želim spominjati detalje no trebalo mi je neko vrijeme da se prestanem osjećati kao fizički apsolutno neprivlačna i odvratna osoba, a mislim da mi čitav život neće biti dovoljan da prestanem misliti da je anksioznost prevelik teret da bih mogla biti u vezi.
I dalje se dijelom osjećam krivom jer sam psihički bolesna i imam problema.

Za sada sam duboko uvjerena da više nikada neću niti pokušati biti u vezi s nekim. Sama pomisao na to mi se čini apsurdna.

Rekla sam mu da je on za mene loša osoba koju se trudim zaboraviti i da su dvije godine naše veze za mene promašeno vrijeme. Nakon toga sam mu rekla da je najbolje za oboje da se više nikad ne vidimo ni ne čujemo.
Nadam se da sam ga uspjela povrijediti barem upola toliko koliko je on povrijedio mene. Stvarno se nadam da neće spavati mirno barem neko vrijeme.

P.S. Moja kletva je imala utjecaj, vratio se doma s virozom koja je trajala 2 tjedna uz temperaturu od 41 stupanj.

Večeras sam sjajna

01 srpanj 2011

Večeras sam sjajan - Bombaj Štampa


Kako se ja samo glupo osjećam. Uopće nisam sjajna. Jadna sam do bola...

Moram napomenuti da mi je ovo prvi prekid u životu (jer mi je ovo bila prva prava veza, ostalo se jednostavno ne računa) pa baš i nisam upućena u proceduru.

Postoji još par otegotnih okolnosti u ovoj situaciji, cijenjeni sude, koje bih htjela da uvažite. Prvo i najbitnije, umrla mi je baka. To još zbilja nisam uspjela procesuirati i ne bih o tome. Ali neka se primi na znanje da je prekinuo samnom dva dana nakon pogreba.

Drugo - glavni osumnjičeni je privremeno emigrirao u Indoneziju, Tajland i ine zemlje jugoistočne Azije. Možda se ovo uopće ne čini značajno, no bila sam primorana isključiti facebook i sve druge načine komunikacije preko interneta jer jednostavno ne mogu i ne želim gledati njegove statuse kako party na plaži još uvijek traje (ovu kratku opasku ne morate uvažiti, ali teško ga mogu zamisliti u njegovom heklanom prsluku na partyju na plaži).

Treće - prekinuo je samnom tjedan nakon što sam imala čak 5 kolokvija (i uzgred rečeno taj tjedan mi je baka umirala pred našim očima) i 3 programa za predati. Samo da napomenem da studiram građevinu koju mrzim i prezirem i da mi se jedan program sastoji od sto tisuća nacrta i milijun proračuna (o kojima ja naravno nemam pojma pa poštimavam neke rezultate i nadam se da će proći).

Četvrto - imam hrpu ispita, nisam još položila niti jedan, a vrlo vjerojatno niti neću. Ne mogu učiti. Opet ću pasti godinu, a već sma tako vremešna.

Peto - na samom početku ljeta, uspjela sam dobiti virozu. Sada na plus trideset pijem vreli čaj i jedina želja mi je da mi se nos odčepi.


Znači to bi bile otegotne okolnosti.


Dosadašnje remedije - ritualno paljenje njegove slike pri čemu sam skoro zapalila zahod, ali osjećala sam se sjajno.
Nekoliko pijanstava.
Pretjerane količine nikotina.
Tugaljive/trash pjesme preko youtubea (vode 'Malena' od Sandija i 'Stranac u noći' od Massima iako te pjesame nikad prije nisam imala potrebu slušati više od jednom, što bi reklo da je odabir sasvim slučajan).
Južnoameričke sapunice.
Oblajavanje po forumu.
Uz sve ove divne aktivnosti kao popratna pojava je bilo razmišljanje. Jako puno razmišljanja. Znam da je za prekid potrebno dvoje. A ja jedino o sebi mogu razmišljati i jedino na sebe mogu utjecati. Znam koliki je dio moje krivnje na svemu. Sve u rok službe. Naučila sam lekciju. I tako dalje, ponestaje mi klišeja.

Izracionalizirala sam taj prekid u potpunosti, znam što je pošlo krivo, znam što mogu promjeniti ubuduće i sada okvirno znam što želim. Od svog života općenito, a i od tog svog faksa kojeg mrzim i prezirem. No to spada u jednu drugu priču.

Znači nitko nije kriv za prekid, nitko nikoga ne mrzi, nitko nikome ne želi zlo, ali, uvijek postoji ono ali. Ja sam osoba koja u odnosima s ljudima daje maksimum. Na žalost, tražim taj maksimum nazad. Ja sam njega stvarno voljela. Znam da ne mogu natjerati nikoga da me voli zauzvrat, no očekivala bih da druga strana ima barem mrvicu razumijevanja (ako već ne poštovanja) da se ne hvali javno kako se dobro zabavlja dok je meni život u rasulu i da me ne ponižava toliko pred svim zajedničkim poznanicima.
Zaista ne znam zašto nisam zaslužila makar taj minimum.

Obrana nema što za reći (emigrirala je zajedno s osumnjičenikom).

Prijedlozi za kaznu (ovo su sve stvari za koje sam nažalost prezrela, no pale su mi na pamet): 1. ostaviti na njegovom couchsurfing profilu vrlo negativne reference - npr. 'On je osoba koja nimalo ne drži do osobne higijene. Nakon njegovog odlaska morala sam baciti plahte i provjetravati stan tri dana. Osim toga, strašno je proždrljiv, pojeo mi je sve zalihe hrane i nabio ogroman telefonski račun. Kad je otišao shvatila sam da me okrao, a osim toga saznala sam da ga traži interpol. Uz to je još seksualno napastovao moju susjedu.'

On se trenutno na svom putovanju oslanja na couchsurfing. Mislim da bi nakon ovoga morao spavati na klupi u parku.

2. Negativne misli - želim mu da spolno prenosive bolesti od muških tajlandskih prostitutki (za koje bi tek naknadno shvatio da su muške) ili čitavih šest tjedana vrlo neugodnih probavnih smetnji.

Nemam više suludih ideja.

Presuda cijenjeni sude? Mogu i ja dati prijedlog. Život bez mene mu je dovoljna kazna jer JA JESAM SJAJNA. A sad idem učiti i položiti te ispite...

Na poljima od snova ne pušta se korijenje...

10 lipanj 2011

http://www.youtube.com/watch?v=ffTgDyYqSM4

Prošli put sam pomislila da ne može gore. E pa može. Kad sam pisala bila je subota. U ponedjeljak je mojoj baki, koja živi samnom od rođenja, pozlilo. Umrla je tjedan dana kasnije i tjedan dana smo je gledali kako umire.

Jučer je dečko prekinuo samnom. Bez nekog razumnog objašnjenja, osim činjenice da već tjedan dana nije sretan samnom.
Jednostavno ne postoji način da opišem kako se osjećam. Znam da ga mrzim iz dna duše
Mrzim ga, mrzim ga, mrzim ga, mrzim ga, mrzim ga!!!!!!!!!!!!

Uopće ne mogu riječima opisati koliko ga mrzim u ovom trenutku. Sasvim sam svjesna činjenice da mi je napravio uslugu i da mi jednostavno nismo jedno za drugo, ali ne mogu si pomoći.
Ne želim da mu se išta loše dogodi niti išta slično, jednostavno ne mogu vjerovati da je to napravio.

I ne znam što bih sama sa sobom trenutno. Stvarno ne znam čime sam zaslužila ovo sve skupa.

I nisam trenutno sposobna išta napisati, samo da sam toliko jadna i nesretna.

Happy

28 svibanj 2011

undefinedSo what if it hurts me?
So what it I break down?
So what if this world just throws me off the edge,
My feet run out of ground
I gotta find my place
I wanna hear my sound
Don’t care about all the pain in front of me
I just trying to be happy
undefined

Ovo je moj pokušaj samozavaravanja. Vrlo sam daleko od toga da budem sretna. Kao i uvijek.
Počnimo redom. Imam puno previše obaveza, kao i uvijek.
Trenutno sam tu negdje između programa, kolokvija i potpunog ludila.

Osim toga još uvijek sam predsjednica skoro pa beskorisnih udruga i naravno rokovi za predaju projekata su mi se poklopili sa svim kolokvijima i predajama programa. Vjerujem da ne moram niti spominjati da sve radim sama.
Potrošila sam i više od mjesec dana na dizajn časopisa udruge iako nemam apsolutno nikakvog znanja vezanog za grafički dizajn.
Potrošila sam i par ligamenata kad sam vukla teške pakete s časopisima na poštu da ih pošaljem ljudima koji ih ionako neće čitati.

I kao broj jedan, moja stara prijateljica - anksioznost se vratila i to u punom sjaju.
Gotovo čitavo vrijeme osjećam polunesvjesticu, boli me lijeva ruka, puls mi je prebrz i umirem od straha.
Ponekad čitave noći hodam po kući, iako sam mrtva umorna i iako imam jako puno posla idući dan.
Jednostavno se previše bojim.

Najgore od svega je što nitko tko nema istih problema ne može razumjeti kako je živjeti u stalnom strahu od ničega.
Ponekad uzmem tabletu za smirenje, ali od nje sam polunadrogirana pa to u rijetkim situacijama dolazi u obzir.

Prekinula sam kontakt sa skoro svim ljudima koje sam smatrala prijateljima. Možda vrlo djetinjast i nerazuman potez, ali jednostavno u ovom periodu nemam razumijevanja za tuđu sebičnost i za stalna kritiziranja.

Od prijatelja poklon sam vrlo teatralno bacila u Bospor (jer sam umeđuvremenu još par puta bila u Istanbulu). Što je užasno debilan potez jer sam ga radila jako dugo (radila sma veliku fotoknjigu za koju sam morala obrađivati fotografije jer su vile lošije kvalitete), a i zato jer dodatno zagađujem već prljavi Bospor.
No u tom trenutku mi se taj potez učinio kao vrlo razuman.

Sad mi je samo žao što sam si dala toliko truda uopće, ali na kraju krajeva to sam uvijek radila. Mislim da dosta mojih prijatelja ima pune ladice suvenira koje nikad nisu niti pogledali, a koje sam ja pažljivo birala.

Za drugu osobu sam već drugi put za redom pripremala rođendansku zabavu iznenađenja. Uopće ne znam zašto sam to točno radila jer s njom nikada nisam bila toliko bliska.
Nakon što me nekoliko puta izmaltretirala s glupostima (satima me traži da pogledam da li je kod mene neka bilježnica koju mi je jednom posudila tamo negdje 2008. i koja joj naravno ni za što ne treba, zove me kad joj se neka treća osoba ne želi javiti i traži od mene objašnjenje itd.).
Nakon zadnje maltretiranja i nakon 20. molbe da me pusti na miru jer spremam kolokvij, rekla sam joj da me zauvijek pusti na miru i da mi se ne obraća više nikada ni u kojem pogledu.

Moram priznati da mi je pao jako velik kamen sa srca kad je pristala na to. Neke stvari se već mogu okarakterizirati kao psihičko zlostavljanje.

Sad sma se malo pojadala i mogu se nazad primit posla. Kad bih barem zaspala i spavala jaaaaaaako jaaaaaaaako dugo. Možda čak i zauvijek.

25 mi je godina tek...

27 siječanj 2011

Da li sam ikad mislila da ću s 25 godina biti tu gdje jesam? I ne baš... Ali postigla sam ono što sam planirala napraviti danas. I imam planove za sutra. I to je to. Dva dana unaprijed je postalo previše za mene...

Jedna prigodna:

06 listopad 2010

Jučer sam se po tko zna koji put vratila iz Istanbula. Pozvala me prijateljica na rođendan pa nisam mogla odbiti, zar ne?
Na povratku sam maznula pojas za spašavanje iz aviona... Mislim da sam totalno prolupala :( Na svu sreću mom je bratu bio imendan kad taman kad sma došla doma pa sam imala dar za njega.
Mislim da mi je pametnije da odem spavati.

Kraljica Patetike uvijek nađe razloge...

21 srpanj 2010

Kraljica Patetike

Našla sam još jednu o milijun pjesama koje me opisuju. Ova je vjerojatno najvjerniji opis moje divne, patetike gladne, osobnosti cerekcerekcerek

I sad mi se više ne da pisati. Zapravo, primijetila sam da imam neobičan osip i sad moram ići paničariti jer je vrlo vjerojatno riječ o nekoj groznoj i prilično neizlječivoj bolesti...

'...to smo smislili vrag i ja, to je magija...'

01 lipanj 2010

(pjesma za ugođaj:http://www.youtube.com/watch?v=rK8TPvyldaI&feature=related)


Opet se za promjenu osjećam jadobijedno.
Zapravo sam samo jako, jako psihički iscrpljena. Postala sam predsjednica međunarodne udruge mladih jadnika (ili recimo studenata građevine) koja broji jako, jako puno članova. I dalje vodim studentsku udrugu na svom faksu, u zadnje vrijeme radim na izdavanju časopisa, organizirali smo još jednu razmjenu... Uglavnom, mislim da sam si sama dala malo previše posla.

I još jedan bitan podatak - usprkos tome što se non-stop guram na vodeće pozicije u svim tim udrugama, shvatila sam da me građevina kao takva uopće ne zanima. Ne znam da li je tome kriva atmosfera na mom faksu, ali dosta ljudi mi se počelo baš gaditi.
Mislila sam da se zaista želim baviti organizacijom građenja, ali iskreno, nemam ja želudac za to. Meni novac nikada nije puno predstavljao, a kamo li neka lažna moć. Ja ne bih imala srca srušiti šumu da na njenom mjestu sagradim neko betonsko čudovište.
Sve više mi se čini da sam trebala studirati rudarstvo i zabiti se u neku rubu duboko u zemlji.
S druge strane, postala sam gotovo opsjednuta onim građevinskim čudima u Dubaiu. Možete li zamisliti genijalan um koji je uspio projektirati najveći metro na svijet u pjeskovitom tlu?

Postalo mi je jako, jako teško održavati vezu na daljinu, iako je ne bih ni za što na svijetu prekinula. Ovo je prvi put da se osjećam zadovoljno na ljubavnom planu, a profesionalni (ili nešto što ćemo jednom u budućnosti nazivati profesionalnim) mi je u totalnom rasulu.
Zapravo osjećam se zadovoljno na mahove, a na mahove jako usamljena. Od svih osoba na ovom svijetu ako nekome uopće treba nešto tako strašno kao veza na daljinu, mislim da sam ja idealan primjerak. Nisam naviknuta biti u vezi i faza prilagodbe je bila dosta komplicirana.
Zapravo tek nedavno kad sam imala neki problem, rekao je da smo mi par i da zajedno trebamo rješavati probleme. To je bio prvi put u životu da se nisam osjećala sama. Do sada sam se uvijek mogla osloniti samo na sebe.
Možda ja i jesam pomalo emocionalno retardirana...

Druga stvar je, naučila sam se cijeniti svaku osobu u svom životu i svaku sekundu s njima jer još uvijek imam paranoičan strah od smrti. Važnije mi je vidjeti ga makar jednom u dva mjeseca, nego nikada više u životu.

I zapravo zašto sam ja išta počela pisati? Jadobijedna sam jer se nismo vidjeli 4 mjeseca i trebala sam čim 15.6. položim ispit i prije par minuta mi se pohvalio da je dobio posao asistenta na fakultetu i raditi će do 8. mjeseca. Čak i ako prema planu odem tamo, ja ću 3 tjedan sjediti sama u stanu i čitati dok će on raditi umjesto da idemo zajedno na more.
I glupo mi je to što je on jako sretan i što bih ja trebala biti sretna zbog njega, a ja nikad nisam bila jadnija.
Htjela bih bar jednom vrištati, plakati i razbijati tanjure, a ne kimati glavom pogleda punom razumijevanja.
Šteta što sam prelijena za to... Znači moram i dalje biti dobra :(

P.S. Spavala sam tek 3 sata noćas pa sam pomalo nesuvisla. Nisma sasvim sigurna niti da znam što sam napisala

P.P.S. Imam novu fascinaciju Istrijanskim pjevačima, još kad bih ih išta razumjela bilo bi idealno...

Ljubav nikada ne prestaje

06 siječanj 2010

"Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom." - Albert Schweitzer.

Što biste rekli kakav se pomak mora dogoditi u nečijoj glavi da ga odjevni predmeti kao što su gaće i čarape potaknu na višesatno ridanje?
Upravo sam pročitala jednu jako tužnu priču u ženi kojoj je dijete umrlo od meningokokne sepse. Ta bolest nažalost ubija u nekoliko sati i kad su se vratili iz bolnice na prematalici je vidjela njegove ostavljene pelene i slomila se.
Tu bol ne mogu niti zamisliti.
Nekoliko dana nakon što je moj tata umro došli smo na more i vidjeli njegove kupaće gaće ostavljene na sušili za veš. Kao da će se svake sekunde vratiti i otići na plažu. Taj trenutak je jednostavno nemoguće opisati riječima. Psihička bol se polako pretvarala u fizičku, a nakon toga se jednostavno pretvorila u crnu rupu i progutala sve. Zašto je nemoguće da budemo sretni zbog ljubavi koju nam netko ostavlja? Zašto ta ljubav toliko boli?
I zašto ta bol s godinama ne prestaje? Nakon 3 i pol godine ja se osobno ne osjećam ništa manje uskraćeno i prevareno i nadasve tužno.
Čak i činjenica da osobe koje umiru ne odlaze svojevoljno me užasava. Još dugo vremena nakon što je moj tata umro najgore sam se osjećala zbog činjenice da je on možda patio i bio svjesan činjenice da umire, a nije moga učiniti ništa da to spriječi. A vjerojatno se nikad neću prestati pitati jesam li ja to mogla kako spriječiti...

Ono što me umiruje su znakovi da je ponekad ovdje s nama. Postoje slučajevi kada samo sekundu prije nego li netko uđe u sobu osjetim da će doći. Sekundu prije otvaranja vrata osjetim da će vrata biti otvorena.
A kad se dogodi da to osjetim, ali ipak nitko ne dođe jednostavno znam da je došao netko koga ne možemo vidjeti...
A možda mi jednostavno treba egzorcist, tko bi znao?

Kad sam već spomenula čarape uz koje sam ridala... To su one koje mi je stanoviti br.2 (ili Mr.Fatalni) poklonio za Božić. Problem s brojem 2 je u tome što je on, osim činjenice da je budala, jednostavno savršen. Mr. Fatalni je osoba s kojom još uvijek satima mogu pričati o mješavini kozmički važnih pitanja i apsoultnih budalaština.
Problem s Mr. Fatalnim je ukratko u tome što je on zaključio da je došao u poziciju da bira između mene i svoje obitelji. I pogodite tko je izvisio? Mislim, nikada nisam niti imala šanse, oni su totalno brojčano nadmočni.
Dakle, gospodin je svoje izabrao, ali je istovremeno odlučio da me ne misli tako lako pustiti. Njegova ideja je vjerojatno bila imati svoj dosadan tradicionalan život i par tjedana godišnje se naći samnom da ga malo maknem od svakodnevnog sivila.
Meni je prekipjelo kad sam shvatila da je negdje u 6. mjesecu našao curu (koja je izgledala dosadno i pametno). Tada sam i ja odlučila krenuti dalje u nove pohode za brojevima...
I eto dogodilo se to da se posljednji broj (kojeg nikad zapravo nisam nazivala brojem) jako zaljubio u mene, a ja sam ga s druge strane zdušno pokušavala obeshrabriti spominjući mu sve svoje kolekcionarske strasti.
Na kraju sam ja posustala, a ne on i prije nego li sam shvatila, prvi put u životu sam se našla u vezi.
Kada je Mr.Fatalni to saznao, počeo se odjednom prisjećati dobrih starih vremena preko MSN-a u gluho doba noći.
Ispričao mi je vrlo potresnu ispovijest o momku kojem je djevojka slomila srce čim je ušla u vlak i kako se još danima poslije oporavljao od tog udarca. Još je napomenuo kako gleda moju zgužvanu kutiju cigareta koju sam ostavila na njegovom stolu (e pa to mi je mana, ostavljam smeće naokolo).
Moj dečko i on su iz istog grada i kada sam ljetos išla tamo nisam mu se niti javila. Da mi je itko rekao da ću ikada doći u taj grad da vidim nekog drugoga pomislila bih da sanja... Jednostavno mu se nisam imala snage javiti. Double date s njim i njegovom curom mi se baš i nije činio kao provod iz snova.
Kad sam mu to kasnije objašnjavala pohvalio mi se da je prekinuo s curom i to zato jer je shvatio da ona nikada neće biti ja (zapravo me kod njega najviše zadivila njegova inteligencija, ali ovo mu i nije jedan od blistavijih trenutaka). Uvijek mi je govorio da me voli zbog moje inteligencije, što doduše nije baš laskavo, ali tko prosi ne bira. Za nju je zaključio da je jednostavno nezanimljiva. Mislim, s jedne strane ga žalim, ako imaš curu koja izgleda dosadno i pametno onda se barem nadaš da stvarno je pametna.
Ispostavilo se da jadna cura nema potrebe slušati njegove kontemplacije, a još manje sudjelovati u njima.
Ja s druge strane imam problem da moj dečko uopće nema potrebu kontemplirati, nema potrebu pričati samnom ni o čemu što nije banalno i svakodnevno i općenito imam osjećaj da me uopće ne poznaje.
S druge strane znam da me stvarno voli, a to ga čini prvim i zadnjim. Upoznao me sa čitavom svojom obitelji, što bi mi prije godinu dana bilo znak za bijeg, ali trenutno mi jako puno znači.
Na kraju ću se vrlo vjerojatno udati za njega i maštati o nekoj fiktivnoj osobi koja bi me gledala kao br.1, voljela kao Ege (moj dečko) i imala sve ostale kvalitete Mr.Fatalnog. (uz pokoju kvalitetu nekih drugih s popisa, ne bi sad bilo akademski da navodim ;))

Mr.Fatalni mi je rekao da će uvijek žaliti što nema moju hrabrost, a meni će uvijek biti drago što sam je imala jer ću i u starim danima znati da sam živjela ;) Ali sada bih nekako da je kraj svemu. Ovo mi je do sada bilosasvim dovoljno.
No poznavajući sebe i pokvarenu sudbinu, mislim da je ovo tek početak...

Ljubav sve pozlati

26 prosinac 2009

Hodao ja sam na žici, na žici od lakoga sna
Skrivao srce u ptici i tebe sam tražio ja...


klikni


S malo zakašnjenja želim vam svima prekrasan, sretan i zaljubljen Božić!!!

Uvijek nakon toplih kiša...

21 lipanj 2009

Čudim se što ne znam kako
izreći sve to što imam
No ja se ipak trudim
Pažljivo biram riječi

Istina je da su one
Nedovoljne da nas uče
Još si uvijek dijete
Ali nisi sama

Drugi paze da im snovi
Ostanu u mrklom mraku
Ali mi smo ljudi
Drukčijih sudbina

Malenih sudbina...


Ovo je tek početak moje novostvorene opsesije Voland Le Matom koja još uvijek ne jenjava. Ako nekog baš zanima, možete ovdje poslušati http://gloria.com.hr/special/volandlemat/

Zašto se meni ta grupa toliko sviđa? Zato što kad čujem bilo koju od tih pjesama imam osjećaj da postoji barem netko tko me razumije. Svaka od tih pjesama je toliko depresivna i jadobijedna kao da sam je ja sama napisala.
Opet sam u u fazi kad sam pogrešna. Ne želim pisati detalje jer sam si objavljivanjem slika i više-manje svih detalja o svom privatnom životu osigurala apsolutnu neprivatnost na svom blogu.
Uostalom, bilo tko me može prozreti. Tko još od 23 godine uzgaja povrće u vrtu? Pod uvjetom da nije iz nekog brdskog plemena...

Dakle, neću pisati detalje, neću pisati ništa smisleno.... Jedina želja mi je da se nekome požalim. Od svih ljudi koje poznajem ne postoji nitko koga bih u ovom trenutku mogla nazvati i reći koliko sam jadna.
Zapravo, ne postoji niti jedna osoba pred kojom bih mogla plakati, a sada sam u fazi da mi se suze nekontrolirano cijede niz vrat.
Žao mi je što u životu nisam niti s jednom osobom uspjela postići toliko blizak odnos.

Nemam pojma što bih uopće napisala. Idem negdje drugdje biti jadna

O ovom i onom

30 travanj 2009

Od moje revolucionarno blesave ideje da se bacim na uzgoj povrca proslo je oko 2 mjeseca.
Sto se zbilo u ta dva mjeseca? Uspjela sam prekopati jedan dio vrta. Trebalo mi je otprilke 2 tjedna da opet pocnem osjecati ruke...
Otisla sam do konzuma i kupila sjemenke paradajza (ili rajcica, kako vam drago) i zemlju za cvijece. Posijala sam otprilike polovicu sjemena u teglice za cvijece, plastice case i sve sto mi se naslo pod rukom.
Prekrila sam ih aluminijskom folijom (svi ti tips&tricks su s interneta) i ostavila na terasi uz obecanje da cu ih zaljevati svaki dan. Tog sam se obecanja drzala ravno dva dana i u najboljem slucaju zaljevala bih ih svaka 3-4 dana. Kad sam otisla na kongres nisu dobili vode ravno 2 tjedna iako je bilo poprilicno vruce.
Osim nedostatka vode, prvih nekoliko tjedana nakon sjetve bilo je toliko hladno da je jutarnji mraz bio sasvim uobicajena pojava.
Te jadne biljke nisu imale nikakve sanse od samog pocetka...

No...

Postoje ljudi i postoje paradajzi koji se sasvim uspjesno nose sa 'crvenokosim zlom' (kako me ponekad clanovi moje obitelji zovu).
Jucer sam doteglila doma 20 litara zemlje i prije nekih 15 minuta presadila sam svoje 74 sadnice u vece posude i posijala ostatak sjemena.

Kad malo bolje razmislim, sigurno nesto nije u redu s njima. Ako prezivljavaju moje zanemarivanje, mora da su otporne i na nuklearnu katastrofu. Kao i jabuka koju sam svojevremeno posijala.
Da, imala sam tu fazu sijanja kostica kojeg god voca da sam pojela i jednom prilikom sam jela onako lijepu GMO jabuku velicine omanje dinje. Posijala sam sve kostice i jednako ih uspjesno zanemarivala kao i svo ostalo voce/povrce/cvijece koje sam do sada uzgajala. Jedna biljcica je ipak opstala i izrasla u pravo drvo. Ali to ipak nije sretan svrsetak. Naime, nitko nije imao pojma sto sam ja to posijala, jer ta biljka nije imala bas nikakve slicnosti s jabukom niti s bilo kojim drugim vocem. Cak sam dosla na ideju da odnesem jednu granu na agronmski fakultet da oni razrjese misteriju sto to raste iz sjemena GMO jabuke. No eto nisam imala prilike jer je moj tata od ostatka familije naslijedio onu sasvim destruktivnu crtu i 'presadio' moju 'jabuku' u straznji dio vrta gdje je uvenula :(
Citava ta familija ima nesretnu potrebu posjeci svako stablo kojeg vide jer smatraju da se vrtovi trebaju sastojati od cistog travnjaka. Moj stric je posjekao drvo koje je moj djed posadio kad sam se ja rodila. To je godinama bila moja sljiva i rasla je skupa samnom i onda je on shvatio da mu zaklanja pogled na betonsku zgradu. Ili nesto slicno... Srecom da nisam naslijedila njihovu tankocutnost... Nenamjerna destrukcija je ipak karakteristika mamine strane familije...

Nekako s proljeća :( (a možda i Mambo No.5)

10 travanj 2009

'...i proturaju priče da sve curice liče kad je čaša na dnu... pa dobro, možda jedna na drugu ali nikad na nju...'

Svoju neuobičajenu misiju, koja ruku na srce u početku uopće nije trebala biti misija, već je sve počelo s nekoliko lažljivih i pokvarenih Turaka, sam zadnji put spomenula u opisu puta u Eskisehir.
Dakle spomenula sam svoja tri Turka i svoje dvojbe vezane za posljednja dva. Prvog sam zauvijek prekrižila (dobro ne baš zauvijek, ostat će kao plus iznad kreveta ;))

Što se kasnije zbilo ne bi mogao niti Vidoviti Milan predvidjeti, a kamo li vi ili ja.
Njemačka? Pa hajde da i to opišemo. U kratkim crtama jer to putovanje ne zaslužuje više od toga. Ovaj put sam putovala svojim drugim po reku najomraženijim prijevoznim sredstvom - avionom. Broj jedan je ipak brod jer, iako s ostalim prijevoznim sredstvima nikada nisam imala problema, na brodu pokazujem sve znakove morske bolesti.
U avionu se dogodila jedna izrazito pozitivna i jedna izrazito negativna stvar. Sprijateljila sam se sa ženom koja je sjedila kraj mene i predložila mi da me ona i njen muž autom odbace od Kolna do Wuppertala. Uz uvjet da ne prodaju organe naivnih djevojčica na crnom tržištu, uštedjeli su mi puno lutanja po Njemačkoj, jer ja sam ipak od onih koji se gube i u jednosmjernoj ulici. Negativna stvar - privremeno sam oglušila. Ne par sati privremeno, već čitav tjedan privremeno. I odmah sam se razbolila čim sam došla, tako da sam i sebi i drugima bila podjednako privlačna kolko i stup javne rasvjete.
Nekom drugom prilikom ću opisati detalje, jer za ovu priču je bitan samo br.3. U svakom slučaju, dečko je u potpunosti odustao. A moram priznati i ja isto. Nakon što smo u 2 ujutro ostali sami u sobi, a on se bacio na vrlo gorljiv monolog o Turskoj tradiciji, religiji i Kuranu, shvatila sam da koliko god ja njega smatrala izazovom, nisam toliko avanturistički nastrojena. Tako da sam ga se uglavnom klonila.
Između ostalog, primjetila sam da njega puno više zanima Nena iz Rijeke s kojom se družio još u Makedoniji. Pošto nije bilo drugih kvalitetnih Turaka na toj razmjeni, ovaj put sam ostala zakinuta za brojeve. Nakon što smo se vratile iz Njemačke optužio ma da sam ga čitavo vrijeme proganjala, a to je meni bio dovoljan povod da mu objasnim što točno mislim o njemu, na nimalo lijep način. Jadnik se toliko uzrujao da smo, iako sasvim dobro priča Engleski, ja i Nena zajedničkim snagama jedva uspjele odgonetnuti što je htio reći. Kasnije mi je Nena proslijedila poruke u kojima priznaje da se predomislio glede mene jer je shvatio da je zapravo zaljubljen u nju. Iskreno da vam kažem, sasvim smo se lijepo nasmijale, smislile par viceva vezanih za Ahmeta i pršut, Ahmeta i alkohol i Ahmeta i porniće (on je hard core musliman) i ja sam zatvorila to poglavlje svog života, kao i s brojem 1.

U to vrijeme se broj 2 odlučio vratiti u moj život. Zapravo, došlo je do toga spletom okolnosti. Napokon je shvatio da sam ga izbrisala s MSNa i facebooka i rekao mi je da slobodno radim što god hoću po tom pitanju. Igrom slučaja Flavia (prijateljica iz Rumunjske) je išla posjetiti svog dečka u Tursku i pozvala me da i ja dođem. Kako sam zaista htjela ići i zaista mi je trebao smještaj u Eskisehiru, rekla sam broju 2 da ima pravo i da ću učiniti točno ono što želim. I tako sam ga vratila na MSN, facebook i svoj život.

Došlo je na kraju do toga da se Flavia posvađala s dečkom i otišla iz Turske dan prije nego li sam ja došla i tako sam ostala osuđena samo na br.2. To mi je bilo najlijepših tjedan dana u životu...
Prvi put da sam bila jedan dio od onih neizmjerno ljigavih parova koji se non-stop drže za ruke i sami sebi su dovoljni u životu. Iako smo išli na more s njegovim prijateljima, bili smo u potpunost izolirani. Par puta sam ga doslovno molila da se ide malo družiti sa svojim prijateljima, no kategorički je odbijao i samu pomisao na to. Iako smo shvatili da imam zajedničku strast prema filozofiji, da volimo iste knjige i filmove, razgovarali smo i o sasvim banalnim i glupim temama. Jednostavno smo imali o čemu pričati satima. Na kraju mi je rekao da uživa u razgovorima samnom jer sam pametna. Nikad u životu nisam dobila lijepši kompliment. Iako sam na početku kad sam tek došla žalila što on nije broj 1 i što nikada neće imati isti pogled kao broj jedan kada me gleda - znate onaj 'you look wonderful tonight' pogled, do kraja tjedna je broj jedan u potpunost izblijedio u mom sjećanju.
Prije nego li sam došla razgovarali smo o našem statusu i dogovorili se da to što je između nas je samo privremeno i trajat će točno taj tjedan. Jedne večeri su se svi oni poprilično napili i dok sam se ja trudila odvuči ga u sobu uvjeravavši ga da sam ja pijana pa da on treba mene držat za ruku da ja ne padnem, pitao me dal sam zaljubljena u njega. Rekla sam mu da nisam iako uopće nisam bila sigurna da li je moja tvrdnja istinita. To ga je poprilično razočaralo i počeo me ispitivati da što njemu fali... No bio je pijan, možda je to objašnjenje.

Čak mi je i toliko pijan bio tako simpatičan i dok sam se borila s njim da ga uvučem u pidžamu shvatila sam da sam zapravo neizmjerno tužna. Zašto su nekim ljudima ovakve sitnice svakodnevica, a ja imam samo tjedan dana da stvorim uspomene. Samo tjedan dana nakon kojih će uslijediti tjedni i tjedni depresije.
Neprestano mi je, onako usput, pokušavao dati do znanja da njegova obitelj nikada ne bi prihvatila nekoga tko nije iz Turske. Kao da bih ja išta od njega tražila.

KAd sam došla doma rekao mi je da zadnje dvije noći uopće nije mogao spavati jer je znao da ću uskoro otići. Samo me gledao kako spavao, kao onaj put ja njega dva mjeseca ranije.
Kad sam krenula doma, hodao je uz vlak i gledao me kao da zna da se vidimo zadnji put u životu- I ja sam isto znala. I onda si više nisam mogla pomoći. Nisam počela plakati. Nisu mi suze same počele teči niz lice. To je više izgledalo kao napadaj. Istodobno sam se gušila od suza i tresla. Prije toga sam samo jednom u životu imala takvu reakciju. Nije me bilo briga što sam u vlaku, što me ljudi čudno gledaju, što se nalazim u Turskoj gdje ovakvi izlijevi emocija vjerojatno nisu normalni (iako mislim da ih čak niti na Siciliji ne bi smatrali normalnima).
Do tada nisam mogla zamislit čak niti da spavam s nekim u istoj sobi jer mi je smetalo disanje drugih ljudi, a sad mi je postalo sasvim prirodno spavati s njim u istom krevetu (predviđenom za jednu osobu) i mogla bih tako do kraja života, makar se zauvijek budila ukočena.
Inače mrzim kad mi ljudi diraju kosu, a on mi ju je čak sušio fenom i to mi je bilo nešto najnormalnije. I tako je slatko izgledao kad je kuhao...
Teško je ljudima objasniti da nije problem u meni što sam ja uvijek sama. Jednostavno u Hrvatskoj do sad nisam uspjela naći nekoga tko bi bio kao br.2 - jednostavno idealan u svemu. Osim što je malo preopterećen vjerom i nacijom...

Što je na kraju bilo s njim? Još uvijek sam u jednakoj fazi u kakvoj sam bila kad sam došla doma. Čista depresija. Mislim da će biti jako teško zaboraviti ga. On tvrdi da me želi vidjeti jednako koliko i ja njega, no ja sam od onih spremnih propješačiti tisuće kilometara ako je potrebno zbog nekoga. On uvijek ima važnijeg posla i njemu je sve komplicirano. Da smo Romeo i Julija, ja bih odmah popila otrov, a on bi se još par puta predomislio. Očito i nije tako savršen...

Prošli tjedan sam bila na kongresu i nevjerojatno kolko se on zapravo zabrinuo. On nije išao, ja sam išla, zna kakva sam. Scenarij je i sam mogao predvidjeti. Naravno, detalje mu baš i nisam ispričala. Nisam baš toliko blesava.

Kad sam nekome pričala o svoja tri broja, sa zaključkokm da ništa sve skupa od njih, rekli su mi da nađem br.4. A ja eto više volim neparne brojeve. I zaključila sam da mi treba i broj pet pa da mogu pjevati Mambo No.5 ;)

Da li je Ginger Lady uspjela u svom naumu, pročitajte u slijedećem nastavku...

08 travanj 2009

Nastavak moje kolekcionarske sage je poprilično zanimljiv. Upravo sam se vratila s još jednog kongresa (za koji ovaj put nisam morala nositi putovnicu), a između tog kongresa i zadnje razmjene sam još jednom posjetila susjedni kontinent.
Zapravo uopće ne znam gdje sam stala s tim Turcima. Gdje sam stala s pisanjem na blogu, jer u stvarnom životu znam da sam stala na broju pet i da ne želim više biti kolekcionar.
Svi misle da se odlično zabavljam (nisam sigurna želim li znati što ljudi misle o toj mojoj nesretnoj navici skupljanja Turaka), a prava je istina da ne postoji niti jedna emocija na svijetu koju u posljednje vrijeme nisam iskusila. Ljubomora, tuga, bijes, sreća, ogorčenost... uopće nije zabavno kad sve skupa naprave party u vašoj glavi.

Osam dana nisam gotovo uopće spavala, potpuno sam psihički i fizički iscrpljena, a sutra imam 2 kolokvija. Previla plaća za malo zabave...

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se