nedjelja, 27.11.2016.

biće
duboko protkano
tugom

osupnuto izrečenim

iz ruku izmiče
pogled što
daljinama
zauvijek odlazi

kako izmaknuti
boli
kojom izdaja rađa

nepoznate tragove
tek
za sobom
ostavlja

želja
je misli
na jedno sabrati
dok
vjetar miluje mi
blijedo lice
i
šapuće

ostavljam
blagoslov dušama
koje tragaju
za sobom
za onim izgubljenim
i
ljubavi koja
nikada
ljubljena bila nije



.. .. .... .....



Uveo cvijet

Moj crveni cvijet je mrtav zauvijek.
Sudbina tužna, kao svakog cvijeta,
i sveg’ što živi kratki, smrtni vijek.
Al’ ja ga volim. Ona mi ga ubra
u rano jutro, tek svitaše dan;
i znam: u duši on još uvek cvjeta-
moj crveni cvijet, lijep i radostan.
I volim što ga sada gledam tako
gdje leži suv i žut na jednoj knjizi,
na jednom odru mojih radosti.
Sudbina je ista. Svako smrću plaća
crvenu raskoš svoje mladosti.

Gustav Krklec



18:40 | Komentari (4) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.