srijeda, 10.05.2017.

igra životima
kao
staklenim perlama

sve što
se čudom zvalo
umire pred okrutnošću
djela

u pogledu
praznina vječnosti

seže u beskraj
nemilosti prazan lik
beskraj riječi


sat otkucava
svoj kraj
dok igra perlama
od stakla ne prestaje

nesreća od sreće
bez ljubavi na
svu ljubav
laž na iskrenost
nevjera na vjernost
duboko razočaranje

bez prestanka
život umire
pred okrutnošću djela

iskrena molba
prezrena

jedna
ljubav otuđena
dok
dijete
nježnosti
pogleda od beskraja
izdiše svoj
posljednji čas (oda nestalnome)


LP




12:46 | Komentari (4) | Print | ^ |

srijeda, 01.03.2017.

na obalama
tuge
ostajem
bez
snage

promrzla duša
mi
jeca
u noći

voljeno biće
teško
prepoznajem

milina
u rukama
za njega
ostaje

zauvijek
na
mojim usnama
čudo osta

suzama zalijevam
jecaj

utisnut kao
trag
u dušu

usnula djevojčica
u srce
ranjena

pjeva tiho
suncu
koje zalazi

molitvom maleno
prati

suzama jecaj
zalijeva

još jednom
od ljubavi
oteta
daljinama
pripadam
(ljubavi koja to nikada bila nije.)




birdy


Ma kako uzdiglo se srce,
Klonuti mora, mora pasti.
Sudbino, prije no mi klone,
O daj mu još jedanput cvasti!

Još jednom opij ga i digni
Milinom jedne mlade žene,
Još jedne zaljubljene oči
Za ove oči zanesene.

Kad već se mora u tom srcu
Ugasit mladost, a za vazda,
Sa svojim blagom, slično škrcu
Nek ne umre, već nek se razda!

Još nekoliko jasnih dana,
Da cijelog sebe u njih zgusnem,
I grleći se, ljubeći se
Ostatak mladosti da usnem.

Dobriša Cesarić




15:00 | Komentari (5) | Print | ^ |

srijeda, 18.01.2017.


sjećaš
li
se iskrenoga
osmijeha

trenutaka mira
koji najnježnijom
tišinom
prožeti su

obećanja
koja sada
u vjetar su bačena

pogleda
koji dugom obojen
biva

svih
naših priča
crvenog cvijeća

tišinom obojenih
pogleda
dodira netaknutom
bliskošću prožetih

uvijek kada
odlazim
zapitam se
hoćeš li
se
sjetiti
(ikada više) zlatom obojanih
jeseni
i
osjećaš
li
čežnju srca
drhtava
dok
ispraćaš
ga svojim tišinima
(nedostajanju...)




13:52 | Komentari (4) | Print | ^ |

nedjelja, 18.12.2016.

dušom obgrljeni
prag tuge

srce jeca
svoju
posljednju notu

pod
podnožjem tuge
ljubav mi umire

u dlanove ucrtano
brišem
no
ne izblijeđuje

pogrešni ljudi
u
izgubljeni trenutak

dušom djeteta
obgrljen
prag tuge
dok
srce jeca
svoju
posljednju notu
(dječaku u zalazu rođenom. onome koji se oglušio na bol.)


Birdy - Wings



21:30 | Komentari (7) | Print | ^ |

srijeda, 07.12.2016.

milostinja
za prodanu ljubav

da li išta
znači

lice u dlanovima
jeca izdaju

tražim
tišinu da
zaogrne dušu

tuga se prelijeva
u ledenu simfoniju
boja

tužna skladba opominje
nasuprot bliženjima
daljine

razlijevaju
se poput ulja na platnu
gubim i izgubim
uvijek

krhkost izazvana
onime što nije
sada boli

otvorena rana
i bijeg u tišine
obavijene sjetnim
šutnjama

smislenost vlastitoga
bivstva
ugrožena tugom
sada je

ostaje
pitanje
bez odgovora

naći boje
prikladne kojima
ponovno
oslikala bih platna
svojih bivanja
(zaustavljena i
ostavljena vremenu.)



.....



12:27 | Komentari (4) | Print | ^ |

nedjelja, 27.11.2016.

biće
duboko protkano
tugom

osupnuto izrečenim

iz ruku izmiče
pogled što
daljinama
zauvijek odlazi

kako izmaknuti
boli
kojom izdaja rađa

nepoznate tragove
tek
za sobom
ostavlja

želja
je misli
na jedno sabrati
dok
vjetar miluje mi
blijedo lice
i
šapuće

ostavljam
blagoslov dušama
koje tragaju
za sobom
za onim izgubljenim
i
ljubavi koja
nikada
ljubljena bila nije



.. .. .... .....



Uveo cvijet

Moj crveni cvijet je mrtav zauvijek.
Sudbina tužna, kao svakog cvijeta,
i sveg’ što živi kratki, smrtni vijek.
Al’ ja ga volim. Ona mi ga ubra
u rano jutro, tek svitaše dan;
i znam: u duši on još uvek cvjeta-
moj crveni cvijet, lijep i radostan.
I volim što ga sada gledam tako
gdje leži suv i žut na jednoj knjizi,
na jednom odru mojih radosti.
Sudbina je ista. Svako smrću plaća
crvenu raskoš svoje mladosti.

Gustav Krklec



18:40 | Komentari (4) | Print | ^ |

nedjelja, 30.10.2016.

samo danas
si dopuštam bol
danas
si dopuštam suze

uplakan lik u ogledalu
teško izdiše

izblijedjele godine
ljubavi

bol za svaku godinu
zajedništva

danas si dopuštam
biti slaba
za svaki uzaludan oproštaj

samo danas si dopuštam
biti slomljena

moje srce je otišlo
moja duša odlazi
pustim daljinama
samo danas
(sretan neka ti bude nadolazeći rođendan.)




Dolly Bell




11:05 | Komentari (6) | Print | ^ |

nedjelja, 04.09.2016.

igra životima
kao
staklenim perlama

pred okrutnošću
djela
umire čudo

u pogledu
praznina vječnosti
seže u beskraj
nemilosti

beskraj riječi

sat otkucava
svoj kraj
dok igra perlama
ne prestaje

život umire
pred okrutnošću djela

iskrena molba
prezrena

jedna
ljubav otuđena
dok
dijete
nježnosti
pogleda od beskraja
izdiše svoj
posljednji čas


Što to bješe Ljubav





13:52 | Komentari (8) | Print | ^ |

petak, 05.08.2016.


u
zalazu rođen

vječno nesuđena
trnjem okrunjena
živi
urezana

sanjive gledaju
hladnom sjeveru
ususret

u duši
mu rođena

praznih ruku
hod

miluje nestajanje

ostaje
nevidljivim
notama ispisana
(˝hjedoh reći˝
kroz odmak
dok tišinama
ljubimo.)




Jesmo li se voljeli - Zvonimir Golob

Jesmo li se voljeli, je li to bila
ista ljubav oduvijek prekrivena poljupcima
od mesa i kože, ljubav slatka kao smrt
dovoljna sama sebi? Put je bio dug
u sjeni vatre. Postoji
jedna žena u svima, stvorena
bez nade na granici očaja, od razbijenih lutaka,
od krhotina plača. Isto ime
za sve što se izgovara, za sve
što se kaže, sazivljući duhove neke sobe
u koju ulazi vjetar.

Jesmo li se voljeli, je li to bila
igračka ili nož u ruci, kolijevka
ili odar? više ne znam
odakle dolazi bol, ni tko je taj
u kome se nastanjuje
dio neba.
Bez mene sve se dešava, i ja pamtim,
kao što sam oduvijek pamtio, samo ono
što se zaboravlja.

Sve se izmiješalo poput karata i više
ne znam bdiješ li ili spavaš oslonjena
o moje srce. A tu je i svijet
okrenut naglavce i misao
koja tumara između zidova i udara
poput jeke u svome kavezu. Volim te
kao što sam volio stotinu ruža.

Jesmo li se voljeli kao što voli
skrušeno srce, je li to bio
krik ili jecaj u našem zajedničkom grlu?
U vremenu koje je stalo prije nego krene
i taj glas odjekuje
između mnogih.
Da, mi smo se voljeli oduvijek razdvojeni,
ne znajući
odakle stiže taj brod krcat snovima,
ni tko je zaboravio da ih sanja.




08:11 | Komentari (4) | Print | ^ |

nedjelja, 05.06.2016.

težina
pod prstima
podsjeća
na
smislenost hoda
pod nogama

strah se
veseli bojama
što
pred rukama
zabranjenim
traže mir

u ogoljenim
putima
pogledi
se
vječnosti zaklinju

na
krilima novoga
u
beskraj uronjena
duša moja
trag
svoj ostavlja
(na dlanu ucrtanoj.)




Sve dok te bude imalo




21:58 | Komentari (9) | Print | ^ |

četvrtak, 28.04.2016.

duša dok
tiho
plače
simfoniju
izgubljenih snova


pogledom
pratim
sve
prošle korake

riječi moje
suvišne

bojom tišine
omotano bivstvo

protkana suzama
bol

tražim zaklon
pronalazim pustoš

duša dok
tiho
plače
simfoniju
izgubljenih snova

jedino
tišina ostaje
(osjećaju koji
duboko u meni
stanuje.)


Gdje to piše?




19:17 | Komentari (13) | Print | ^ |

petak, 05.02.2016.

na obalama
tuge
ostajem
bez
snage

promrzla duša
mi
jeca
u noći

voljeno biće
prepoznajem

milina
u rukama
za njega
ostaje

zauvijek
na
mojim usnama
čudo osta

suzama zalijevam
jecaj

utisnut kao
trag
u dušu

usnula djevojčica
u srce
ranjena

pjeva tiho
suncu
koje zalazi

molitvom maleno
prati

suzama jecaj
zalijeva

još jednom
u tišini (bez odgovora)
od ljubavi
oteta
daljinama
pripadam
(neke ljubavi nikada se ne prebole.)



Suze nam stale na put


Ma kako uzdiglo se srce,
Klonuti mora, mora pasti.
Sudbino, prije no mi klone,
O daj mu još jedanput cvasti!

Još jednom opij ga i digni
Milinom jedne mlade žene,
Još jedne zaljubljene oči
Za ove oči zanesene.

Kad već se mora u tom srcu
Ugasit mladost, a za vazda,
Sa svojim blagom, slično škrcu
Nek ne umre, već nek se razda!

Još nekoliko jasnih dana,
Da cijelog sebe u njih zgusnem,
I grleći se, ljubeći se
Ostatak mladosti da usnem.

Dobriša Cesarić



08:33 | Komentari (27) | Print | ^ |

četvrtak, 21.01.2016.


(uspomeni koja živi. dječaku koji više ne voli.)
sjećanja
donose težinu
svakom novom
jutrom okićenom
danu

samotna
i pusta

˝zaboraviti sve˝
još
čujem te riječi

dugo
odzvanjaju za
korakom mojim

nježnost
i krhkost
prkose plesu
vjetra

misao
uvijek pobuđuje
neku drugu
nekad ljepšu
nekad pak
neku
tužnu
kada
bismo samo
mogli izbrisati neke godine
života svoga

iz sjećanja
maknuti ih
gumicom
nevidljivom

misliti na nešto
što tako snažno urezano u dušu
je
sada i zauvijek

još jedna iluzija
vlastite mladosti
u kojoj puno tužne istine ima
(onome koji se igra
životima.)


Dajte da se probudim...



Nauči me slušati govor dubina
na raspetim dlanovima dana
Nauči me brojiti otkucaje mira
na otkritim očima vlastitih rana.
Reci mi tajnu za kojom čeznem,
otkrij mi iskre potrebne mojoj noći.
Razgrnut ću kapljice mraka;
makar i smrvljena, k tebi ću doći.
Život je tako malen bez tvog imena
na rubu negdje kad besmisao klija.
I zašto onda nakon sviju i nakon svega,
zašto onda pitanje dušu svija?
(Herman Hesse)




09:13 | Komentari (9) | Print | ^ |

utorak, 19.01.2016.

bivstvo moje
duboko protkano
tugom

osupnuto izrečenim

iz ruku izmiče
pogled što
daljinama
zauvijek odlazi

kako izmaknuti
boli
kojom izdaja rađa

nepoznate tragove
tek
za sobom
ostavlja

želja
je misli
na jedno sabrati
dok
vjetar miluje mi
blijedo lice
i
šapuće

ostavljam
blagoslov dušama
koje tragaju
za sobom
za onim izgubljenim
i
ljubav koja
nikada
ljubljena bila nije



.. .. .... .....



Uveo cvijet

Moj crveni cvijet je mrtav zauvijek.
Sudbina tužna, kao svakog cvijeta,
i sveg’ što živi kratki, smrtni vijek.
Al’ ja ga volim. Ona mi ga ubra
u rano jutro, tek svitaše dan;
i znam: u duši on još uvek cvjeta-
moj crveni cvijet, lijep i radostan.
I volim što ga sada gledam tako
gdje leži suv i žut na jednoj knjizi,
na jednom odru mojih radosti.
Sudbina je ista. Svako smrću plaća
crvenu raskoš svoje mladosti.

Gustav Krklec



21:40 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 10.01.2016.

utisnut
u dlanove
snažno

otisak koji
čeznutljivošću
zrači

uzdah skriven
iza prozora
snova

vjetru poklanjam
sebe

čekaj, vjetre,
i ove tuge
moje

bijelo lice
što lahorom
miluješ
povedi daljinama

utabanim
stazama
povedi
ga

gdje
koraka nečijih
biserni trag
odavno je zapisan




.......



Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaze:
"Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodusnost
kako se gomila u mojim zjenicama...!"
Jer ptica nije troma kao covjek;
daljina je za nju leprsanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.

Ne kaze joj: "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,
da ne cujes kako pjevam u predvecerje njeznu uspavanku drugoj dragani
koja lezi sa kljunom u mome krilu...!"
Jer ptica nije povrsna kao covjek;
ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jos snaznije
i umjesto umirujucih zvukova uspavanke
cijela bi suma morala slusati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...

Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu
ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci.
A covjek kad prestane voljeti drugog covjeka,
od stida i pomutnje ne zna sto bi,
i bjezeci sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu....
Vesna Parun




12:30 | Komentari (8) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.