|
MEĐUGORJE
Spremio sam se i krenuo, zamišljao sam da me čeka moja Majka i kako ću se sakriti do Njenih nogu ispod Njenog plašta i da će mi šapnuti u tišini koji put izabrati.
U autobusu nisam mogao spavati, čak i kada je mrak posvuda počeo padati i kada kroz prozor nisam više ništa mogao vidjeti, ali i dalje nisam mogao spavati i noge su mi preduge da bi ih mogao nekamo ugodno smjestiti.
Kada sam stigao brzo sam smještaj uspio pronaći, bilo je nekako tiho kada sam stigao, bilo je još rano ujutro i sunce je tek polako izlazilo. Kleknuo sam pored kipa Gospe i rekao -Samo me pogledaj i biti će dovoljno.
Obišao sam postaje Križnog puta i šeširić na glavu stavio, postajalo je jako vruće, ali nisam za to previše mario. Promatrao sam kako na Križu Raspetog nastaje prvo rosa, a onda se formira u kap, ljudi je obrišu maramicom i nose za uspomenu i Ja sam to želio ali bilo mi je malo neugodno, kada bude manje ljudi u sebi sam rekao.
A onda sam se penjao prema brdu Križevcu, prije toga sam kod Crkve dvije bočice vode natočio, stavio u ruksak i krenuo. Putem sam molio, ne baš sabrano, kako sam već mogao. Bio sam već mokar od znoja kada sam stigao do Križevca, a onda polako uzbrdo. Nije se puno ljudi u to vrijeme penjalo, sunce je stvarno jako pržilo, primjetio sam jednu Sestru u bijelom, hodala je tako snažno i uspravno, čvrsto je držala Krunicu u rukama, Ja sam joj se u u sebi divio. Kada sam se popeo do vrha skinuo sam šeširić i ruksak i sa strane ih stavio. Polako sam se stepenicama prema Križu penjao, sjetio sam se Molitve koju sam prošli puta kod Križa izmolio. Dodirnuo sam Križ i kleknuo, tako sam neko vrijeme u miru ostao. Onda sam polako do stvari krenuo i još se jednom prema Križu okrenuo, Sestra u bijelom je ispred Križa stajala, tako čvrsto, hrabro i odlučno i Ja sam joj se divio. Kada sam se vraćao na cesti mi je netko potrubio, -Mogu Vas povesti do Međugorja, počinje Sveta Misa? –Ne treba hvala. Želio sam hodati i u sebi moliti, ali kako je lijepo rekao „Sveta Misa“, baš je lijepo to rekao.
Kada sam se vratio u Međugorje naručio sam ćevape i pivu i to me nekako ošamutilo, aha jednu malu sam i kada sam se spustio sa brda popio, vratio sam se do apartmana, bilo je tako vruće i legao sam u krevet i razmišljao što mi je sve ovo trebalo? Mogao sam lijepo doma ili na moru odmarati, a sada sam ovdje sam i ne mogu od ove vrućine niti zaspati. Imao sam veliku želju još jednu pivu dok sam jeo ćevape naručiti, ali nekako sam se suzdržao. Malo sam nemirno ležao i spavao, a onda sam ustao i otišao na tuširanje
. Pročitao sam na Crkvenim vratima još ujutro kada sam stigao da je od 18:00 molitva Krunice, Sveta Misa i Klanjanje Presvetom, to traje do jedanaest navečer i želio sam se držati programa koji je pisao na Crkvenim vratima.
Sjeo sam i sabrao se koliko sam mogao, Krunica je zvučala poput neke melodije, a ritam su ima davali pokreti zrnca među prstima, razmišljao sam o Otajstvima, osjetio sam kako me netko dodirnuo iznad ramena, stresao sam se i ugledao malo starijeg čovjeka, rukom me zamolio da se malo pomaknem, pomaknuo sam se, a on se nasmiješio i sjeo na klupicu.
Počela je Sveta Misa, čuo sam glas Svećenika iz zvučnika, ali Misa se održavala negdje vani, otišao sam potražiti i ugledao jednog Svećenika kako Ispovijeda, u tome trenutku nije bilo nikoga, jednostavno sam krenuo bez puno razmišljanja i rekao ono što me najviše mučilo, ostalo sam čini mi se zaboravio. Misa je bila vani na otvorenom, sjeo sam u klupicu i slušao. Propovijed je bila o Marti i Mariji, shvatio sam da će sve biti u redu ako Gospodin uvijek bude na prvome mjestu, ne trebamo se ničega na poslu bojati i ne trebamo se brinuti, meni je to stvarno teško povjerovati, užasno se mučim kada se sjetim da ću se za dva tjedna opet morati natrag vratiti, odmah me toliko briga poput valova na tlo obori. Kada smo pružali ruke i željeli mir Božji jedan drugome, nekoliko klupica dalje, u drugome redu, pogled mi se sa susreo sa nekim čovjekom iz Italije i kako smo su nam se pogledi susreli, krenuli smo jedan prema drugome i pružili si ruke i zaželjeli Mir Gospodnji, inače sam jako zatvoren i držim se čvrsto u svojoj čahuri, pa sam ostao iznenađen. Ovdje vlada neki duh zajedništva, razmišljao sam, toliko ljudi iz cijeloga svijeta sjede ovdje na drvenim klupicama, u Subotu predvečer, ispod vedrog Neba i slušaju propovijed ispod plašta naše Majke Marije, ima ih iz Japana, Kine, Njemačke, Poljske i Amerike, svi u miru sjedimo i slušamo Evanđelje, svi smo kao jedan veliki narod, bez obzira od kuda dolazimo, bez obzira na kulturu i granice, tako sam promatrao i bilo mi je drago da sam te večeri dio tog zajedništva, briga me što o kome pišu u novinama, ovi su onakvi, a Slovenci su škrti, Nijemci samo rade, ovi sklapaju bombe i dižu u zrak mostove, ove treba mrziti, one sa Zapada voljeti, hrpa gluposti…Ljudi smo, jadni i grešni, klečimo tu pod vedrim nebom, ispod kipa naše Gospe Međugorske, želimo voljeti, želimo pružati ruke, želimo rušiti granice, želimo se iskreno nasmiješiti jedan drugome, tu smo zajedno, bogati i siromašni, zdravi i bolesni, svi imamo svoje brige i strahove, tu smo zajedno, želimo se mijenjati,obratiti, želimo voljeti, želimo pomoći jedan drugome.
Klečali smo ispred drvenih klupica i klanjali se Presvetome, bila je meditacija na raznim jezicima, polako sam tonuo u neke dubine, osjećao sam vjetrić kako me dodiruje, osjećao sam trnce kako kroz mene prolaze, čuo sam ljude pored mene kako sa vrećicama šuškaju i nešto govore, pitao sam se zar ne osjećaju kako je lijepo zaklopiti oči i utonuti među oblake, utonuti ne u razmišljanje, nego samo zamisliti ljubav koja nas okružuje i odložiti misli na obali i utopiti se u oceanu ljubavi. I tako bi na trenutke zažmirio i nestao, a onda bi čuo šuštanje i pričanje pa bi se probudio.
Nakon Klanjanja sam još malo šetao, promatrao sam Franjevce kako ljudima dijele Blagoslove, držali bi ih za ruke i dodirnuli im čelo, izgledali su mi poput Pastira, poput brižnih pastira u jednoj večeri punoj osmijeha i mira.
Nemirno sam spavao, ružno sam sanjao, jako ružno, uhvatila me nervoza i opet sam se pitao zašto sam uopće došao, ništa se neće promjeniti, mislio si da se nešto promijeniti, da ćeš možda neki odgovor dobiti? Da, da sigurno, možeš si misliti! Bilo me i strah kasnije, jedva sam čekao da svane.
Ujutro sam odmah krenuo na Misu, pa opet do Križa Raspetoga, ovaj puta sam skupio hrabrosti, stao na malu stolicu ispred Njega postavljenu, dodirnuo dlanom kap koja se stvorila iznad koljena, pa onda svoje čelo koje je nastalo iz pepela.
Tražio sam Majčino selo i Vrt Svetog Franje, slijedio sam znakove i hodao koliko sam mogao, sunce me pržilo i umor pomalo hvatao, nisam znao da li sam blizu ili još uvijek negdje daleko, već je prošlo podne a u četiri sata iz Podbrda se kreće prema Brdu Ukazanja, tako je pisalo na Crkvenim vratima. Moram se još vratiti, malo odmoriti i otuširati, tako da sam se okrenuo i u Međugorje vratio.
Pojeo sam breskve i napunio vodom bočice, malo ležao u krevetu i oko pola tri prema Podbrdu krenuo, obukao sam trenirku jer mi se učinilo da će biti nevrijeme, nebo se naoblačilo i vjetar puhao, ali nakon pola puta opet je sunce zapržilo. Hodao sam i hodao skroz do kuće Cenakolo, onda sam se upitao –Nisam li negdje krivo skrenuo? Krenuo sam natrag i već se zabrinuo, bilo je oko pola četiri, a šta ako je Podbrdo daleko? Tko zna kuda sam otišao? Ušao sam u neko dvorište, djeca su se igrala i pitao sam ih da li znaju gdje je Podbrdo, nisu me razumjeli niti na Engleskom, onda su pozvali Martina, on je Svećenik iz Poljske, barem mi se tako učinilo, objasnio mi je da se vratim oko 500 metara i onda skrenem ulijevo i tako sam i napravio, ali sam usput još jednog Gospodina to isto pitao i on mi je potvrdio, još oko 500 metara i onda skrenite lijevo!
Stigao sam na vrijeme, nije nas se puno skupilo, možda dvadesetak. Krunicu je predvodio Franjevac i nekoliko domaćih ljudi, jedan mi je izgledao izgleda kao stari mornar sa bijelom bradom i krunicom koju drži u rukama poput najjačeg topa sa starih morskih Galija, drugi kojeg sam zapamtio se priprema za Svećenika i djeluje nekako nježno i radosno, a treći mi je izgledao otmjeno i nekako svečano, moli glasno i klekne na svakoj postaji i oči nakratko zaklopi, u tom trenutku mi izgleda kao da je negdje na nebesima, ta jednostavnost a opet toliko dubine u njihovim kretnjama me očarala. Cijelo vrijeme sam razmišljao da mi bus za Zagreb ide u 8 navečer, i pitao sam se da li ću se na vrijeme u apartman stići vratiti, a još se moram otuširati i spremiti, stvarno mi je žao što sam se toliko brinuo i da se na tako Svetom mjestu nisam bolje sabrao i više vjerovao, oprosti mi Gospo!
Kada sam odlazio nešto sam na brzinu pojeo, skoro sam uz sendvič naručio i pivu, ali sam se ipak u zadnji čas predomislio i rako –Dva deci mineralne! Sjetio sam se kako mi je Svećenik rekao „Alkohol još nikome ništa dobra nije donio“ Počela je oluja i pljusak, pravo nevrijeme, brzo sam otišao do kafića preko puta autobusne stanice, bojao sam se da mi bus ne pobjegne. Taman je stigao kada sam cestom prolazio, bilo je još pola sata prerano, vozači su sjeli u kafić, a Ja stol do njih da slučajno ne odu bez mene, nisam imao povratnu kartu i nisam nikada kretao sa te nepoznate stanice i nekako sam se cijelo vrijeme bojao, da se ne dogodi nešto nepredviđeno.
U autobusu opet nisam mogao spavati, ali kupio sam srebrni prsten u Međugorju, njega sam na prstu vrtio i pomalo se molio, bio sam žedan i tako sam želio popiti hladnu pivu, tako jako sam to želio gotovo neprirodno, nekako sam osjećao da to nije dobro i onda sam se sjetio ako mi se pije piva mogu popiti i bezalkoholnu.
Kada razmišljam da li sam našao što sam tražio, da li se nešto važno ili neko čudo dogodilo? Ne bi rekao. A da li se ipak nešto dogodilo? Možda, nisam siguran. Nekako mi se gadi alkohol, na moru se niti jednom nisam napio, popio bi koju pivu i to je to, znao sam se napiti vikendima, sada više ne, nekako mi je to odbojno, a to sam već dugo vremena stvarno želio, jer kao da padne kiša i sva ona prljavština koja se sakuplja po cestama, izlazi na površinu kao bujica i počinje plutati ulicama i teško ju je zadržati u kanalima, tako vidim djelovanje alkohola, barem na sebi,potiče u nama ono što želimo savladati, a mi gubimo snagu, a i tako smo sami po sebi slabi. A umjerenost? Kažu ma daj, treba biti umjeren, nema ništa loše u tome ako je čovjek umjeren, umjerenost češće prelazi u neumjerenost, nego se zadrži u umjerenosti, barem Ja to tako vidim. Ali nije niti samo to želim se odricati, stvarno se želim odricati.
Propovijedi u Subotu i Nedjelju je bila o Marti i Mariji, o tome kako moramo u sebi pomiriti posao i duhovnost, o tome kako je to moguće ako Boga uvijek i u svemu stavimo na prvo mjesto. To mi se nije svidjelo, radije bi volio čuti da trebam nekuda pobjeći, negdje se sakriti, negdje u planinu, spilju ili na neki otok u Tihom Oceanu, ali nisam to čuo, ako je to odgovor na moje pitanje, stvarno mi je teško u ovome trenutku vjerovati.
Kada razmišljam da li sam našao što sam tražio, da li se nešto važno ili neko čudo dogodilo? Ne bi rekao. A da li se ipak nešto dogodilo?Da li sam čuo šapat? Kada sve ovo pročitam mogu li čuti šapat, mogu li osjetiti i što mi govori?
Sutra počinjem raditi, ova dva tjedna sam redovito išao na Svetu Misu, Pričest, molio Krunicu, ali kako će dalje biti….. teško mi je o tome govoriti…..
|
