Uphere In My Tree

Kao da slušam muziku negdje u pozadini, kao da mi netko na uho šapuće ili stalno nešto potiho govori. I tako sjedim i kroz prozor promatram oblake. I tako mi dođe da odem i kupim novi mobitel, ili možda lcd, novi x box, laptop ili nešto slićno šta bi moglo zatrebati i tako sjedim i kroz prozor promatram oblake, I onda se pitam a šta će mi to zapravo, pa zar mi ovo što imam nije dovoljno? I tako sjedim i promatram oblake, Krunica stoji na stoliću pored puno knjiga čije su korice cijeli dan zaklopljene. A da ipak prodam mobitel, nešto dodam i uzmem onaj kojemu se ekran sjaji poput zvijezde sjevernjače, ili da odem na pretplatu, pa da treba mi mobilni internet i onda uzemem novi xperiu koja je na akciji? I tako sjedim na stolici i promatram oblake. A šta će to meni zapravo pitam se, pa zar mi ovo što imam nije dovoljno? I tako sjedim na stolici i promatram oblake, vrijeme polako prolazi, Krunica stoji na stoliću, pored nje su knjige čije korice su cijeli dan zaklopljene. Ja sjedim na stolici i kroz prozor promatram oblake i kao da slušam muziku negdje u pozadini, kao da mi netko cijelo vrijeme nešto šapuće ili govori, a Ja ga nemam snage ili ne želim otjerati, najviše što mogu je protresti glavom i reći, a šta će to meni zapravo? I onda opet sve ponovo….Sjedim na stolici i promatram oblake, vrijeme prolazi….

Čitao sam u da imamo kao neku maglu pred očima, da nam prijeći da razdijelimo bitno od nebitnoga, magla su svijet i njegova bogatstva koja su tako prolazna. Da se barem raspline ta magla pred mojim očima, tako je dosadna, tako je maglovita, želim vidjeti dalje od tih par metara i baš neću kupiti ništa novo, makar sam već bio u trgovini i gledao kako je sve to sjajnih površina i lijepih linija i kako dobro ti ekrani reagiraju na dodir prsta čak se osjeti i lagana vibracija.

I tako sjedim i razmišljam, sigurno se netko slićno osjeća, sigurno mu nešto neda mira kao što meni neda nova tehnologija, možda listići od kladionica, na koji par staviti i koliko novaca, možda smišlja neku novu laž koja mora proći neprimjećena, možda se netko upravo do sita najeo i sada već razmišlja da li da za večeru naruči picu sa šunkom ili kobasicama, a kako je daleko ta večera, koliko još mora proći vremena, ili kada će izaći neka nova igrica, da li će biti stvarno tako dobro kao što piše u najavama i da li će se moći skinuti sa interneta, ili možda da li da kupi onaj smeđi ili onaj crveni par cipela, a i trebala bi uz to i nova bijela svilena kabanica, kao ona u izlogu kod kolodvora, s ovim vremenom se stvarno više nikad ne zna, evo upravo sada bi moglo doći do proloma oblaka! Svi smo mi čamci koji oceanom plutaju i svi mi imamo svoje rupe kroz koju vodu propuštamo.


I onda se prisjećam i kada bi tim poticajima popustio ništa sretnije se ne bi osjećao, možda sat dva, dan dva, ali brzo bi oduševljenje splasnulo. Sjedim na stolici i promatram oblak koji nebom prolazi, izašli su novi mobiteli, imaju digitalni fotoaparat koji se može u vodi namočiti i ništa mu se neće se pokvariti, to sam pročitao negdje na specijaliziranoj internetskoj stranici, ovaj moj bi se sigurno istog trena pokvario, možda bi čak i eksplodirao, ali Ivica kada si se zadnji puta kupao sa mobitelom? I tako sjedim na stolici, oblak je negdje nestao, sunce se također nekuda sakrilo, izašli su laptopi sa flash memorijom, oni su u sekundi spremni za rad, čim ih upalimo, ali Ivica kad se tebi nekuda toliko žurilo? I tako sjedim na stolici i gledam kako dan nestaje i noć potiho dolazi.

Kada molim Krunicu, zamišljam da se obraćam našoj Majci Nebeskoj, zamišljam da je gledam i da Ona mene vidi, želim zadržati te misli dok je do kraja ne izmolim, ako mi se pred očima počnu pojavljivati mobiteli protresem glavom i zažmirim, začepim uši da ne čujem i nastavim i onda pomislim kako bi bilo lijepo u takvom raspoloženju ostati, zamišljati da me promatra dok hodam ulicom a moj Anđeo je iznad mene i pazi na moje korake i onda zamišljam kako bi samo želio raditi ono što bi se njima svidjelo, skroz dok se jednoga dana, ako Bog da, stvarno ne upoznamo i sve ostalo je samo prah i pepeo, samo magla koja mi neda da tu sliku sačuvam pred očima i buka koja mi ne da čujem svoju Majku i svog Anđela, jer u toj magli i buci njihov nježan šapat se izgubi, on se kroz njih ne može probiti, ne može do nas doprijeti, možemo čuti samo jeku koja se od nekih zidova odbija, poput riječi koja je napola izgovorena, ili naslutiti misao koja je poput iskre zabljesnula i odmah se u mraku ugasila. Moramo se truditi svoje čamce na površini održati, svoje rupe prepoznati i krpati i svoj pogled visoko u nebo uprijeti kako bi znali kamo trebamo ploviti.