Uphere In My Tree

Čekao sam i čekao, tramvaji su prolazili, ljudi su iz njih ulazili i izlazili, čuo sam kako im pete lupaju po stepenicama, čuo sam kako razgovaraju dok prolaze ulicama, čuo sam riječi ali nisam ih razumio, bili su kilometrima daleko, jer Ja sam samo na stanici mirno stajao i nekoga čekao i čekao i čekao....

Čekao sam i čekao, mrak se spuštao i na mjestu sam cupkao da mi se prsti na nogama zagriju i ruke sam u đep stavio i tamo prste smotao da im bude toplije, ali postajalo je sve hladnije i hladnije, a Ja sam samo čekao i nisam znao da li da krenem kući ili možda ipak još pet minuta pričekati, možda će se ipak pojaviti, možda iza onog ugla upravo dolazi, možda kada se na semaforu zeleno pojavi....i tako sam ostao stajati i stajati i stajati...

Čekao sam da zazvoni, stavio sam ga negdje na sigurno, negdje gdje se neće ugasiti, negdje od kuda nemože pasti i ekran mu se razbiti i onda sam otišao prošetati, kada sam se vratio odmah sam provjerio da li se nešto na njemu promjenilo, da li je bilo propuštenih poziva ili je možda stigla neka poruka, ali ništa se nije dogodilo, osim što je dan polako prolazio i tako bi malo po malo odlazio pa se vratio, na nekoliko minuta ga ugasio pa opet upalio, ali ništa se nije promjenilo, niti sljedeći dan se ništa nije dogodilo, sunce je izašlo i opet nestalo, ja sam se probudio i opet zaspao, ali toliko me toga u međuvremenu pritiskalo i kuda god bi se okrenuo, kamo god bi otišao, koliko god dugo bi se šetao, taj osjećaj bi me pratio, poput nekog sivog oblaka iznad ramena i iz njega bi polako hladna kiša po mome srcu padala .

Razmišljam kako je teško čekati, kako je teško nekoga čekati, tih nekoliko sati, nekoliko dana, kako sporo su ti trenuci prolazili i ta neizvjesnost, hoće li ipak doći, hoće li se pojaviti i zašto ne dolazi, zašto se ne javi? Sada se mogu nasmješiti i reći, ajme kako kao je onaj dan bilo hladno na ulici tako dugo stajati, a tramvaji su samo prolazili i prolazili,sada se mogu samo nasmješiti i rukom odmahnuti. A kako je to godinama nekoga čekati i još promatrati sva njegova lutanja?

Kako je to nekoga godinama čekati? Godinama čekati sa raširenim rukama i promatrati kako bježi daleko od od onoga što je obećao, gledati kako se gubi u tamnim noćima, u nekom slijepim ulicama, luta poput šišmiša, nakratko se vrati a onda opet odluta, sve to promatrati i čekati cijelo vrijeme sa raširenim rukama, kucati blago na mojim vratima, kucati potiho i čekati da se vrata napokon otvore, da mi može pomoći, da mu se vratim i da se više ne izgubim, razmišljam koliko naš Gospodin ljubavi i strpljenja mora imati, toliko strpljenja i ljubavi da sva su sva mora samo poput kapi kiše u nekoj kišnoj jesenjoj večeri i samo želim zahvaliti, jer dani su dugi i tko zna šta će se sutra dogoditi, ali u ovom trenutku želim samo zahvaliti na tolikom strpljenju i ljubavi.