nedjelja, 13.09.2009.



Kuda plove svi ti brodovi? Da li će stići u zemlju koju su nam obećali, da li će im jedra oluje izdržati, kormilo čvrsto pravac zadržati, ili će ih struje u crno more odvući , sunce mornare oslijepiti, da li će se protiv svoga kapetana pobuniti i svojim putem odploviti, da li će se na podzemene stijene nasukati i negdje u dubinama oceana nestati.


Znam da trebam svaki dan moliti, znam da će mi inaće kormilo iz ruku ispasti, znam da pravac neću moći zadržati, potrebno je svakim danom moliti. Zašto je tako teško, pa tako se lako između tih riječi izgubiti, umjestu točki i zareza između njih zaploviti, oči sklopiti i među tim predivnim riječima se izgubiti, kako kao jeka u mislima odzvanjaju osluškivati, poput točki i zareza u srcu ih spajati. Zašto je tako teško početi?


Znam da se moram redovito ispovijedati, inaće će mi se jedra rasparati, prvo će na njima male pukotine nastati, onda će se širiti i parati i bijela jedra će se uprljati, sol će ih izgristi, blato skrutiti, više nićemu neće služiti i vjetar će me kuda želi nositi. Potrebno se samo rano ustati, ključ u autu okrenuti i dok još nema gužvi u Katedralu otići. Potrebno je željeti svoja jedra očistiti, od blata i soli ih isprati i pukotine zakrpati i ispočetka krenuti, potrebno je samo željeti i iskreno se pokajati, sve ostalo je već za nas učinjeno i možemo ponovo sa bijelim jedrima oceanom ploviti, možemo se ponovo sa olujama i strujama nositi. Zašto je to tako teško učiniti?


Znam da sam ništa nemogu, znam to jer sam 1000 puta probao, moje ruke brzo oslabe, moje noge se brzo umore, moje snage se brzo potroše, oči daleko ne vide, ne vide šta se skriva iza oblaka, niti da li je neka stijena ispod površine mora skrivena, moje odluke se ubrzo negdje uz put izgube, kako dani idu tako i one u noćima nestaju. Znam da sam nemogu. Imam sliku na kojoj piše „ISUSE JA SE UZDAM U TEBE“, ponekad je gledam i sve se čini tako jednostavno, zašto je tako teško vjerovati, vjerovati.....


Gledam kako plove svi ti brodovi, kako u stijene udaraju, na hridine se nasukavaju, kako tonu i voda u njih ulazi, kako valovi oko njih bjesne i poput igračka ih ljuljaju, gledam njihove oči i vidim da ne vide kamo njihov brod plovi. Znam da smo svi ponekada izgubljeni, a ponekad nađemo ono što smo tražili, moramo jedni za druge moliti, moramo jedni za druge moliti, pogotovo za one koje su se izgubili... Pitam se kuda to plove naši brodovi?
- 15:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>