nedjelja, 19.04.2009.

Ukazivaše im se – A Oni ga ne prepoznaše


Prolazim ulicom i sve uzimam zdravo za gotovo. Cvijeće u dvorištima, ptice pjevaju u krošnjama, sunčane zrake se odbijaju od stakla na prozorima, kiša kao da počinje, pa prestaje, pa opet počinje, pa prestaje. Ljudi pored mene prolaze, neki brže, a neki sporije, neki šute, a neki govore, neke prepoznajem, a neke ne poznajem. Hodam svojom ulicom sa glavom pognutom, sa stotinu misli koje žubore poput potoka, hodam ulicom sa svojim brigama, hodam ulicom sa zatvorenim očima.

Molim Te Gospodine da Te prepoznam u onima koji pored mene prolaze i u onima kojima idem u susret i u onima koji meni u susret dolaze. Otvori moje oči da progledaju, da Te u Njima prepoznaju i u onoj crvenoj ruži u susjedovom dvorištu i u kapima kiše koje polako padati počinju!

Prolazim svojom ulicom i govorim, na glas ili u sebi sasvim svejedno. Cijelo vrijeme riječi u meni izviru i slažu se u rečenicu,potvrdnu, upitnu, zapovjednu..... Hodam svojom ulicom i ne čujem šta ljudi pored mene govore, ne čujem ih jer uvijek imam nešto za reći, dodati, oduzeti, neki svoj problem ili misao o kojoj želim razgovarati, ne želim slušati, želim govoriti......ne čujem niti ptice kako pjevaju, ne osjećam niti mirsis cvijeća koji dopire iz susjedovog dvorišta, niti toplinu sunca koje me grije po rukama......

Molim Te Gospodine za mir u mislima, molim Te za šutnju u rječima, molim Te za dar slušanja, molim Te da te mogu čuti kada mi govoriš po ljudima koji pored mene prolaze sa svojim brigama, po pticama koje pjevaju u krošnjama i u tišini u pustim noćima!
- 16:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>