nedjelja, 01.08.2010.

Međugorje


MEĐUGORJE

Spremio sam se i krenuo, zamišljao sam da me čeka moja Majka i kako ću se sakriti do Njenih nogu ispod Njenog plašta i da će mi šapnuti u tišini koji put izabrati.
U autobusu nisam mogao spavati, čak i kada je mrak posvuda počeo padati i kada kroz prozor nisam više ništa mogao vidjeti, ali i dalje nisam mogao spavati i noge su mi preduge da bi ih mogao nekamo ugodno smjestiti.

Kada sam stigao brzo sam smještaj uspio pronaći, bilo je nekako tiho kada sam stigao, bilo je još rano ujutro i sunce je tek polako izlazilo. Kleknuo sam pored kipa Gospe i rekao -Samo me pogledaj i biti će dovoljno.

Obišao sam postaje Križnog puta i šeširić na glavu stavio, postajalo je jako vruće, ali nisam za to previše mario. Promatrao sam kako na Križu Raspetog nastaje prvo rosa, a onda se formira u kap, ljudi je obrišu maramicom i nose za uspomenu i Ja sam to želio ali bilo mi je malo neugodno, kada bude manje ljudi u sebi sam rekao.
A onda sam se penjao prema brdu Križevcu, prije toga sam kod Crkve dvije bočice vode natočio, stavio u ruksak i krenuo. Putem sam molio, ne baš sabrano, kako sam već mogao. Bio sam već mokar od znoja kada sam stigao do Križevca, a onda polako uzbrdo. Nije se puno ljudi u to vrijeme penjalo, sunce je stvarno jako pržilo, primjetio sam jednu Sestru u bijelom, hodala je tako snažno i uspravno, čvrsto je držala Krunicu u rukama, Ja sam joj se u u sebi divio. Kada sam se popeo do vrha skinuo sam šeširić i ruksak i sa strane ih stavio. Polako sam se stepenicama prema Križu penjao, sjetio sam se Molitve koju sam prošli puta kod Križa izmolio. Dodirnuo sam Križ i kleknuo, tako sam neko vrijeme u miru ostao. Onda sam polako do stvari krenuo i još se jednom prema Križu okrenuo, Sestra u bijelom je ispred Križa stajala, tako čvrsto, hrabro i odlučno i Ja sam joj se divio. Kada sam se vraćao na cesti mi je netko potrubio, -Mogu Vas povesti do Međugorja, počinje Sveta Misa? –Ne treba hvala. Želio sam hodati i u sebi moliti, ali kako je lijepo rekao „Sveta Misa“, baš je lijepo to rekao.

Kada sam se vratio u Međugorje naručio sam ćevape i pivu i to me nekako ošamutilo, aha jednu malu sam i kada sam se spustio sa brda popio, vratio sam se do apartmana, bilo je tako vruće i legao sam u krevet i razmišljao što mi je sve ovo trebalo? Mogao sam lijepo doma ili na moru odmarati, a sada sam ovdje sam i ne mogu od ove vrućine niti zaspati. Imao sam veliku želju još jednu pivu dok sam jeo ćevape naručiti, ali nekako sam se suzdržao. Malo sam nemirno ležao i spavao, a onda sam ustao i otišao na tuširanje
. Pročitao sam na Crkvenim vratima još ujutro kada sam stigao da je od 18:00 molitva Krunice, Sveta Misa i Klanjanje Presvetom, to traje do jedanaest navečer i želio sam se držati programa koji je pisao na Crkvenim vratima.

Sjeo sam i sabrao se koliko sam mogao, Krunica je zvučala poput neke melodije, a ritam su ima davali pokreti zrnca među prstima, razmišljao sam o Otajstvima, osjetio sam kako me netko dodirnuo iznad ramena, stresao sam se i ugledao malo starijeg čovjeka, rukom me zamolio da se malo pomaknem, pomaknuo sam se, a on se nasmiješio i sjeo na klupicu.

Počela je Sveta Misa, čuo sam glas Svećenika iz zvučnika, ali Misa se održavala negdje vani, otišao sam potražiti i ugledao jednog Svećenika kako Ispovijeda, u tome trenutku nije bilo nikoga, jednostavno sam krenuo bez puno razmišljanja i rekao ono što me najviše mučilo, ostalo sam čini mi se zaboravio. Misa je bila vani na otvorenom, sjeo sam u klupicu i slušao. Propovijed je bila o Marti i Mariji, shvatio sam da će sve biti u redu ako Gospodin uvijek bude na prvome mjestu, ne trebamo se ničega na poslu bojati i ne trebamo se brinuti, meni je to stvarno teško povjerovati, užasno se mučim kada se sjetim da ću se za dva tjedna opet morati natrag vratiti, odmah me toliko briga poput valova na tlo obori. Kada smo pružali ruke i željeli mir Božji jedan drugome, nekoliko klupica dalje, u drugome redu, pogled mi se sa susreo sa nekim čovjekom iz Italije i kako smo su nam se pogledi susreli, krenuli smo jedan prema drugome i pružili si ruke i zaželjeli Mir Gospodnji, inače sam jako zatvoren i držim se čvrsto u svojoj čahuri, pa sam ostao iznenađen. Ovdje vlada neki duh zajedništva, razmišljao sam, toliko ljudi iz cijeloga svijeta sjede ovdje na drvenim klupicama, u Subotu predvečer, ispod vedrog Neba i slušaju propovijed ispod plašta naše Majke Marije, ima ih iz Japana, Kine, Njemačke, Poljske i Amerike, svi u miru sjedimo i slušamo Evanđelje, svi smo kao jedan veliki narod, bez obzira od kuda dolazimo, bez obzira na kulturu i granice, tako sam promatrao i bilo mi je drago da sam te večeri dio tog zajedništva, briga me što o kome pišu u novinama, ovi su onakvi, a Slovenci su škrti, Nijemci samo rade, ovi sklapaju bombe i dižu u zrak mostove, ove treba mrziti, one sa Zapada voljeti, hrpa gluposti…Ljudi smo, jadni i grešni, klečimo tu pod vedrim nebom, ispod kipa naše Gospe Međugorske, želimo voljeti, želimo pružati ruke, želimo rušiti granice, želimo se iskreno nasmiješiti jedan drugome, tu smo zajedno, bogati i siromašni, zdravi i bolesni, svi imamo svoje brige i strahove, tu smo zajedno, želimo se mijenjati,obratiti, želimo voljeti, želimo pomoći jedan drugome.

Klečali smo ispred drvenih klupica i klanjali se Presvetome, bila je meditacija na raznim jezicima, polako sam tonuo u neke dubine, osjećao sam vjetrić kako me dodiruje, osjećao sam trnce kako kroz mene prolaze, čuo sam ljude pored mene kako sa vrećicama šuškaju i nešto govore, pitao sam se zar ne osjećaju kako je lijepo zaklopiti oči i utonuti među oblake, utonuti ne u razmišljanje, nego samo zamisliti ljubav koja nas okružuje i odložiti misli na obali i utopiti se u oceanu ljubavi. I tako bi na trenutke zažmirio i nestao, a onda bi čuo šuštanje i pričanje pa bi se probudio.

Nakon Klanjanja sam još malo šetao, promatrao sam Franjevce kako ljudima dijele Blagoslove, držali bi ih za ruke i dodirnuli im čelo, izgledali su mi poput Pastira, poput brižnih pastira u jednoj večeri punoj osmijeha i mira.

Nemirno sam spavao, ružno sam sanjao, jako ružno, uhvatila me nervoza i opet sam se pitao zašto sam uopće došao, ništa se neće promjeniti, mislio si da se nešto promijeniti, da ćeš možda neki odgovor dobiti? Da, da sigurno, možeš si misliti! Bilo me i strah kasnije, jedva sam čekao da svane.

Ujutro sam odmah krenuo na Misu, pa opet do Križa Raspetoga, ovaj puta sam skupio hrabrosti, stao na malu stolicu ispred Njega postavljenu, dodirnuo dlanom kap koja se stvorila iznad koljena, pa onda svoje čelo koje je nastalo iz pepela.

Tražio sam Majčino selo i Vrt Svetog Franje, slijedio sam znakove i hodao koliko sam mogao, sunce me pržilo i umor pomalo hvatao, nisam znao da li sam blizu ili još uvijek negdje daleko, već je prošlo podne a u četiri sata iz Podbrda se kreće prema Brdu Ukazanja, tako je pisalo na Crkvenim vratima. Moram se još vratiti, malo odmoriti i otuširati, tako da sam se okrenuo i u Međugorje vratio.

Pojeo sam breskve i napunio vodom bočice, malo ležao u krevetu i oko pola tri prema Podbrdu krenuo, obukao sam trenirku jer mi se učinilo da će biti nevrijeme, nebo se naoblačilo i vjetar puhao, ali nakon pola puta opet je sunce zapržilo. Hodao sam i hodao skroz do kuće Cenakolo, onda sam se upitao –Nisam li negdje krivo skrenuo? Krenuo sam natrag i već se zabrinuo, bilo je oko pola četiri, a šta ako je Podbrdo daleko? Tko zna kuda sam otišao? Ušao sam u neko dvorište, djeca su se igrala i pitao sam ih da li znaju gdje je Podbrdo, nisu me razumjeli niti na Engleskom, onda su pozvali Martina, on je Svećenik iz Poljske, barem mi se tako učinilo, objasnio mi je da se vratim oko 500 metara i onda skrenem ulijevo i tako sam i napravio, ali sam usput još jednog Gospodina to isto pitao i on mi je potvrdio, još oko 500 metara i onda skrenite lijevo!

Stigao sam na vrijeme, nije nas se puno skupilo, možda dvadesetak. Krunicu je predvodio Franjevac i nekoliko domaćih ljudi, jedan mi je izgledao izgleda kao stari mornar sa bijelom bradom i krunicom koju drži u rukama poput najjačeg topa sa starih morskih Galija, drugi kojeg sam zapamtio se priprema za Svećenika i djeluje nekako nježno i radosno, a treći mi je izgledao otmjeno i nekako svečano, moli glasno i klekne na svakoj postaji i oči nakratko zaklopi, u tom trenutku mi izgleda kao da je negdje na nebesima, ta jednostavnost a opet toliko dubine u njihovim kretnjama me očarala. Cijelo vrijeme sam razmišljao da mi bus za Zagreb ide u 8 navečer, i pitao sam se da li ću se na vrijeme u apartman stići vratiti, a još se moram otuširati i spremiti, stvarno mi je žao što sam se toliko brinuo i da se na tako Svetom mjestu nisam bolje sabrao i više vjerovao, oprosti mi Gospo!

Kada sam odlazio nešto sam na brzinu pojeo, skoro sam uz sendvič naručio i pivu, ali sam se ipak u zadnji čas predomislio i rako –Dva deci mineralne! Sjetio sam se kako mi je Svećenik rekao „Alkohol još nikome ništa dobra nije donio“ Počela je oluja i pljusak, pravo nevrijeme, brzo sam otišao do kafića preko puta autobusne stanice, bojao sam se da mi bus ne pobjegne. Taman je stigao kada sam cestom prolazio, bilo je još pola sata prerano, vozači su sjeli u kafić, a Ja stol do njih da slučajno ne odu bez mene, nisam imao povratnu kartu i nisam nikada kretao sa te nepoznate stanice i nekako sam se cijelo vrijeme bojao, da se ne dogodi nešto nepredviđeno.

U autobusu opet nisam mogao spavati, ali kupio sam srebrni prsten u Međugorju, njega sam na prstu vrtio i pomalo se molio, bio sam žedan i tako sam želio popiti hladnu pivu, tako jako sam to želio gotovo neprirodno, nekako sam osjećao da to nije dobro i onda sam se sjetio ako mi se pije piva mogu popiti i bezalkoholnu.

Kada razmišljam da li sam našao što sam tražio, da li se nešto važno ili neko čudo dogodilo? Ne bi rekao. A da li se ipak nešto dogodilo? Možda, nisam siguran. Nekako mi se gadi alkohol, na moru se niti jednom nisam napio, popio bi koju pivu i to je to, znao sam se napiti vikendima, sada više ne, nekako mi je to odbojno, a to sam već dugo vremena stvarno želio, jer kao da padne kiša i sva ona prljavština koja se sakuplja po cestama, izlazi na površinu kao bujica i počinje plutati ulicama i teško ju je zadržati u kanalima, tako vidim djelovanje alkohola, barem na sebi,potiče u nama ono što želimo savladati, a mi gubimo snagu, a i tako smo sami po sebi slabi. A umjerenost? Kažu ma daj, treba biti umjeren, nema ništa loše u tome ako je čovjek umjeren, umjerenost češće prelazi u neumjerenost, nego se zadrži u umjerenosti, barem Ja to tako vidim. Ali nije niti samo to želim se odricati, stvarno se želim odricati.

Propovijedi u Subotu i Nedjelju je bila o Marti i Mariji, o tome kako moramo u sebi pomiriti posao i duhovnost, o tome kako je to moguće ako Boga uvijek i u svemu stavimo na prvo mjesto. To mi se nije svidjelo, radije bi volio čuti da trebam nekuda pobjeći, negdje se sakriti, negdje u planinu, spilju ili na neki otok u Tihom Oceanu, ali nisam to čuo, ako je to odgovor na moje pitanje, stvarno mi je teško u ovome trenutku vjerovati.

Kada razmišljam da li sam našao što sam tražio, da li se nešto važno ili neko čudo dogodilo? Ne bi rekao. A da li se ipak nešto dogodilo?Da li sam čuo šapat? Kada sve ovo pročitam mogu li čuti šapat, mogu li osjetiti i što mi govori?

Sutra počinjem raditi, ova dva tjedna sam redovito išao na Svetu Misu, Pričest, molio Krunicu, ali kako će dalje biti….. teško mi je o tome govoriti…..

- 15:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 21.05.2010.


Kao da slušam muziku negdje u pozadini, kao da mi netko na uho šapuće ili stalno nešto potiho govori. I tako sjedim i kroz prozor promatram oblake. I tako mi dođe da odem i kupim novi mobitel, ili možda lcd, novi x box, laptop ili nešto slićno šta bi moglo zatrebati i tako sjedim i kroz prozor promatram oblake, I onda se pitam a šta će mi to zapravo, pa zar mi ovo što imam nije dovoljno? I tako sjedim i promatram oblake, Krunica stoji na stoliću pored puno knjiga čije su korice cijeli dan zaklopljene. A da ipak prodam mobitel, nešto dodam i uzmem onaj kojemu se ekran sjaji poput zvijezde sjevernjače, ili da odem na pretplatu, pa da treba mi mobilni internet i onda uzemem novi xperiu koja je na akciji? I tako sjedim na stolici i promatram oblake. A šta će to meni zapravo pitam se, pa zar mi ovo što imam nije dovoljno? I tako sjedim na stolici i promatram oblake, vrijeme polako prolazi, Krunica stoji na stoliću, pored nje su knjige čije korice su cijeli dan zaklopljene. Ja sjedim na stolici i kroz prozor promatram oblake i kao da slušam muziku negdje u pozadini, kao da mi netko cijelo vrijeme nešto šapuće ili govori, a Ja ga nemam snage ili ne želim otjerati, najviše što mogu je protresti glavom i reći, a šta će to meni zapravo? I onda opet sve ponovo….Sjedim na stolici i promatram oblake, vrijeme prolazi….

Čitao sam u da imamo kao neku maglu pred očima, da nam prijeći da razdijelimo bitno od nebitnoga, magla su svijet i njegova bogatstva koja su tako prolazna. Da se barem raspline ta magla pred mojim očima, tako je dosadna, tako je maglovita, želim vidjeti dalje od tih par metara i baš neću kupiti ništa novo, makar sam već bio u trgovini i gledao kako je sve to sjajnih površina i lijepih linija i kako dobro ti ekrani reagiraju na dodir prsta čak se osjeti i lagana vibracija.

I tako sjedim i razmišljam, sigurno se netko slićno osjeća, sigurno mu nešto neda mira kao što meni neda nova tehnologija, možda listići od kladionica, na koji par staviti i koliko novaca, možda smišlja neku novu laž koja mora proći neprimjećena, možda se netko upravo do sita najeo i sada već razmišlja da li da za večeru naruči picu sa šunkom ili kobasicama, a kako je daleko ta večera, koliko još mora proći vremena, ili kada će izaći neka nova igrica, da li će biti stvarno tako dobro kao što piše u najavama i da li će se moći skinuti sa interneta, ili možda da li da kupi onaj smeđi ili onaj crveni par cipela, a i trebala bi uz to i nova bijela svilena kabanica, kao ona u izlogu kod kolodvora, s ovim vremenom se stvarno više nikad ne zna, evo upravo sada bi moglo doći do proloma oblaka! Svi smo mi čamci koji oceanom plutaju i svi mi imamo svoje rupe kroz koju vodu propuštamo.


I onda se prisjećam i kada bi tim poticajima popustio ništa sretnije se ne bi osjećao, možda sat dva, dan dva, ali brzo bi oduševljenje splasnulo. Sjedim na stolici i promatram oblak koji nebom prolazi, izašli su novi mobiteli, imaju digitalni fotoaparat koji se može u vodi namočiti i ništa mu se neće se pokvariti, to sam pročitao negdje na specijaliziranoj internetskoj stranici, ovaj moj bi se sigurno istog trena pokvario, možda bi čak i eksplodirao, ali Ivica kada si se zadnji puta kupao sa mobitelom? I tako sjedim na stolici, oblak je negdje nestao, sunce se također nekuda sakrilo, izašli su laptopi sa flash memorijom, oni su u sekundi spremni za rad, čim ih upalimo, ali Ivica kad se tebi nekuda toliko žurilo? I tako sjedim na stolici i gledam kako dan nestaje i noć potiho dolazi.

Kada molim Krunicu, zamišljam da se obraćam našoj Majci Nebeskoj, zamišljam da je gledam i da Ona mene vidi, želim zadržati te misli dok je do kraja ne izmolim, ako mi se pred očima počnu pojavljivati mobiteli protresem glavom i zažmirim, začepim uši da ne čujem i nastavim i onda pomislim kako bi bilo lijepo u takvom raspoloženju ostati, zamišljati da me promatra dok hodam ulicom a moj Anđeo je iznad mene i pazi na moje korake i onda zamišljam kako bi samo želio raditi ono što bi se njima svidjelo, skroz dok se jednoga dana, ako Bog da, stvarno ne upoznamo i sve ostalo je samo prah i pepeo, samo magla koja mi neda da tu sliku sačuvam pred očima i buka koja mi ne da čujem svoju Majku i svog Anđela, jer u toj magli i buci njihov nježan šapat se izgubi, on se kroz njih ne može probiti, ne može do nas doprijeti, možemo čuti samo jeku koja se od nekih zidova odbija, poput riječi koja je napola izgovorena, ili naslutiti misao koja je poput iskre zabljesnula i odmah se u mraku ugasila. Moramo se truditi svoje čamce na površini održati, svoje rupe prepoznati i krpati i svoj pogled visoko u nebo uprijeti kako bi znali kamo trebamo ploviti.

- 18:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.03.2010.

Tako često obićno brbljanje preraste u ogovaranje, tako često pravdanje u svađanje, tako često razmišljanje u maštarenje, tako često molim kao da čitam novine, razmišljam o čemu su ispunjene naslovnice i uz te slike teku poput suhe rijeke teku prazne riječi moje molitve....


Pokušati ću samo odgovarati na pitanja. Ostatak riječi ću u sebi poput daha zadržati, neko ostanu u mojim mislima . Svaki puta kada nešto prešutim moj duh će se buditi, znam da hoće jer to osjetim. „Budni budite“.

Svaki puta kada nešto prešutim u Njegove se ruke predajem, neću se pravdati, niti dokazivati, jednostavno ću pokušati vjerovati da će na kraju sve kako treba ispasti i u šutnji odgovarati. „Neka mi bude...“ „Pravednost je moja, Ja ću je vratiti“.....

Kada molim, pokušati ću u mislima šutjeti, jer kada zaklopim oči toliko mi stvari poput iskri pred očima zasvijetli, pokušati ću ih ugasiti, pokušati ću u njih puhnuti i sve ih ugasiti, a kada nestanu, u toj tišini ću se svim srcem moliti.

- 17:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.11.2009.


Čekao sam i čekao, tramvaji su prolazili, ljudi su iz njih ulazili i izlazili, čuo sam kako im pete lupaju po stepenicama, čuo sam kako razgovaraju dok prolaze ulicama, čuo sam riječi ali nisam ih razumio, bili su kilometrima daleko, jer Ja sam samo na stanici mirno stajao i nekoga čekao i čekao i čekao....

Čekao sam i čekao, mrak se spuštao i na mjestu sam cupkao da mi se prsti na nogama zagriju i ruke sam u đep stavio i tamo prste smotao da im bude toplije, ali postajalo je sve hladnije i hladnije, a Ja sam samo čekao i nisam znao da li da krenem kući ili možda ipak još pet minuta pričekati, možda će se ipak pojaviti, možda iza onog ugla upravo dolazi, možda kada se na semaforu zeleno pojavi....i tako sam ostao stajati i stajati i stajati...

Čekao sam da zazvoni, stavio sam ga negdje na sigurno, negdje gdje se neće ugasiti, negdje od kuda nemože pasti i ekran mu se razbiti i onda sam otišao prošetati, kada sam se vratio odmah sam provjerio da li se nešto na njemu promjenilo, da li je bilo propuštenih poziva ili je možda stigla neka poruka, ali ništa se nije dogodilo, osim što je dan polako prolazio i tako bi malo po malo odlazio pa se vratio, na nekoliko minuta ga ugasio pa opet upalio, ali ništa se nije promjenilo, niti sljedeći dan se ništa nije dogodilo, sunce je izašlo i opet nestalo, ja sam se probudio i opet zaspao, ali toliko me toga u međuvremenu pritiskalo i kuda god bi se okrenuo, kamo god bi otišao, koliko god dugo bi se šetao, taj osjećaj bi me pratio, poput nekog sivog oblaka iznad ramena i iz njega bi polako hladna kiša po mome srcu padala .

Razmišljam kako je teško čekati, kako je teško nekoga čekati, tih nekoliko sati, nekoliko dana, kako sporo su ti trenuci prolazili i ta neizvjesnost, hoće li ipak doći, hoće li se pojaviti i zašto ne dolazi, zašto se ne javi? Sada se mogu nasmješiti i reći, ajme kako kao je onaj dan bilo hladno na ulici tako dugo stajati, a tramvaji su samo prolazili i prolazili,sada se mogu samo nasmješiti i rukom odmahnuti. A kako je to godinama nekoga čekati i još promatrati sva njegova lutanja?

Kako je to nekoga godinama čekati? Godinama čekati sa raširenim rukama i promatrati kako bježi daleko od od onoga što je obećao, gledati kako se gubi u tamnim noćima, u nekom slijepim ulicama, luta poput šišmiša, nakratko se vrati a onda opet odluta, sve to promatrati i čekati cijelo vrijeme sa raširenim rukama, kucati blago na mojim vratima, kucati potiho i čekati da se vrata napokon otvore, da mi može pomoći, da mu se vratim i da se više ne izgubim, razmišljam koliko naš Gospodin ljubavi i strpljenja mora imati, toliko strpljenja i ljubavi da sva su sva mora samo poput kapi kiše u nekoj kišnoj jesenjoj večeri i samo želim zahvaliti, jer dani su dugi i tko zna šta će se sutra dogoditi, ali u ovom trenutku želim samo zahvaliti na tolikom strpljenju i ljubavi.

- 21:51 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.10.2009.



Što osjetim kada zažmirim, šta mi se to pred očima pojavi, šta se to nalazi iza crne boje i žuto-naranđastih točkica, kao da se spuštaju zastori pozornica, želim se u svoju kućicu zavući, u neku drugu luku uploviti i tamo duboko sidro baciti, tamo mir pronaći i u njemu se izgubiti, tamo se iz sveg srca Bogu moliti i u toj luci sigurnost pronaći, ćuti da će sve biti kako treba i kada ponovo oči otvorim želim i dalje vjerovati.

- 15:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.10.2009.

Kada bi barem mogao samo šutjeti i u tišini hodati. Kada bi barem oko svoje duše četiri debela zida mogao podići i i između njih se sakriti i iz kojeg god smjera vjetrovi puhali i kakve god oluje bjesnile na obali, mene sa sobom ne bi mogle odnjeti, među svoja četiri zida ostao bi mirno stajati. Kada bi barem mogao samo šutjeti i pustim cestama hodati, sa mislima čistim poput vode sa izvora i očima podignutim visoko prema nebesima, kada bi barem mogao...

Kada barem osmijeh nikada ne bi silazio sa mojih usana, kada bi barem zauvijek počivao na mojim obrazima i kada se budim ujutro i kada mi se oči sklapaju od umora i kada se navečer zavučem ispod popluna, kada barem osmijeh nikada ne bi silazio mojih sa usana....

Kada bi barem uvijek prvo tražio Kraljevstvo Nebesko, uvijek ga tražio, tražio i tražio, pa toliko je toga predivnoga o tom kraljevstvu napisano i da će sve ostalo biti kako treba, sve će biti kako treba ako Njega prvo tražimo, ako svoje probleme i želje na drugo mjesto stavimo, na kraju će sve dobro ispasti, ali Njega moramo prvo tražiti i sve ostalo će izgubiti na vrijednosti i sve ostalo će izblijediti, sve će se kockice posložiti, ali moramo ga tražiti, moramo ga tražiti, želim ga tražiti, želim ga pronaći, želim tim putem krenuti.


Ujutro sam se po običaju probudio, oči protrljao i nasmiješio se i još se jednom nasmješio i osmijeh me skroz do podneva poput sjene pratio. Bio sam na nekom otoku, siguran sam da sam bio na jednom sunčanom otoku, u nekoj kući od prijatelja, velikoj kući sa bazenom i svime i svačime, nisam ga pitao od kuda mu, to se valjda podrazumijevalo,bio sam na nekom tulumu, prvo nije bilo nikoga, a onda su sa svih strana ljudi počeli dolaziti, neki su bili oskudno obučeni, zabavljali su se i sve i svašta radili, a Ja sam samo morao na WC, a uvijek je bilo zauzeto, a onda sam otrčao nekuda daleko i sreo sam dvije djevojke na nekom malom raskrižju i one su meuputile gdje ću Wc pronaći, Ja sam otrčao i dao se u potragu i onda sam se opet nekako našao na tom istom raskrižju, a one su mi opet objasnile kako ću ga pronaći i opet sam otrčao i sve je bilo nekako zeleno i sunčano i nebo plavo i predivno, valjda sam se zato ponovno izgubio i opet na tom malom raskrižju pronašao, a onda me jedna od njih odlučila osobno otpratiti, pogledao sam je i bila je tako predivna, imala je plavu kosu do ramena i malo dijete do koljena, ako se dobro sjećam imala je neki kolač u rukama, bio je još nov i neraspakiran, zamotan u prozirnu foliju, ponudila me, ali vidio sam da bi ga rado sama pojela, pa sam rekao -Hvlala ne treba, ali smiješio sam se, sve mi je to bilo poput nekog sna iz nekog zaboravljenog vremena, a onda me pogledala i i još jednom ponudila, vjerojatno je primjetila da sam primjetio i možda joj je bilo i malo neugodno i onda je foliju otvorila, ne sjećam se da li sam kolač uzeo, sjećam se samo da su nam ruke bile blizu dok smo hodali, sjećam se samo da sam gotovo mogao osjetiti kako se dodiruju, sjećam se samo da smo se cijelo vrijeme smiješili, sjćeam se samo da je sve bilo žuto, plavo i zeleno.....a onda sam se probudio.

- 19:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.09.2009.



Kuda plove svi ti brodovi? Da li će stići u zemlju koju su nam obećali, da li će im jedra oluje izdržati, kormilo čvrsto pravac zadržati, ili će ih struje u crno more odvući , sunce mornare oslijepiti, da li će se protiv svoga kapetana pobuniti i svojim putem odploviti, da li će se na podzemene stijene nasukati i negdje u dubinama oceana nestati.


Znam da trebam svaki dan moliti, znam da će mi inaće kormilo iz ruku ispasti, znam da pravac neću moći zadržati, potrebno je svakim danom moliti. Zašto je tako teško, pa tako se lako između tih riječi izgubiti, umjestu točki i zareza između njih zaploviti, oči sklopiti i među tim predivnim riječima se izgubiti, kako kao jeka u mislima odzvanjaju osluškivati, poput točki i zareza u srcu ih spajati. Zašto je tako teško početi?


Znam da se moram redovito ispovijedati, inaće će mi se jedra rasparati, prvo će na njima male pukotine nastati, onda će se širiti i parati i bijela jedra će se uprljati, sol će ih izgristi, blato skrutiti, više nićemu neće služiti i vjetar će me kuda želi nositi. Potrebno se samo rano ustati, ključ u autu okrenuti i dok još nema gužvi u Katedralu otići. Potrebno je željeti svoja jedra očistiti, od blata i soli ih isprati i pukotine zakrpati i ispočetka krenuti, potrebno je samo željeti i iskreno se pokajati, sve ostalo je već za nas učinjeno i možemo ponovo sa bijelim jedrima oceanom ploviti, možemo se ponovo sa olujama i strujama nositi. Zašto je to tako teško učiniti?


Znam da sam ništa nemogu, znam to jer sam 1000 puta probao, moje ruke brzo oslabe, moje noge se brzo umore, moje snage se brzo potroše, oči daleko ne vide, ne vide šta se skriva iza oblaka, niti da li je neka stijena ispod površine mora skrivena, moje odluke se ubrzo negdje uz put izgube, kako dani idu tako i one u noćima nestaju. Znam da sam nemogu. Imam sliku na kojoj piše „ISUSE JA SE UZDAM U TEBE“, ponekad je gledam i sve se čini tako jednostavno, zašto je tako teško vjerovati, vjerovati.....


Gledam kako plove svi ti brodovi, kako u stijene udaraju, na hridine se nasukavaju, kako tonu i voda u njih ulazi, kako valovi oko njih bjesne i poput igračka ih ljuljaju, gledam njihove oči i vidim da ne vide kamo njihov brod plovi. Znam da smo svi ponekada izgubljeni, a ponekad nađemo ono što smo tražili, moramo jedni za druge moliti, moramo jedni za druge moliti, pogotovo za one koje su se izgubili... Pitam se kuda to plove naši brodovi?

- 15:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 03.06.2009.

Kada sunce zađe iza oblaka,
I kada se svjetiljke na ulici upale,
A rolete prekriju prozore,
I na ulicama sve utihne,
Kada na jastuk glavu naslonim,
I disanje usporim,
I srce kako kuca osjetim,
Oči zaklopim,
I shvatim koliko su umorne,
Prije nego što me san uhvati,
I u njemu se poželim izgubiti,
Pitati ću se,

Što si učinio,
Što si danas učinio,
Jesi li nekome ruku ispružio ,
Jesi li nekome osmijeh na lice donio,
Što si učinio,
Što si danas učinio,
Da li si pored nekoga samo prošao,
A On te trebao ,
I pogledom tražio,

A kada zaspim,
Znam da snovi mogu biti crni i crveni,
Mogu biti tako divni da se u tu svjetlost ne usudim niti pogledati,
Osjećam se kao zrno prašine,
Nedostojno tolike milosti,
I mogu se samo iz dubine srca pokloniti,
A mogu me i demoni u njima proganjati,
I onda ću ruke sklopiti,
I da jutro ćim prije stigne moliti,
I sve će u svoje vrijeme prestati,
I opet će mi se isto pitanje pred očima pojaviti,

Što si učinio,
Što si danas učinio,
Jesi li nekome ruku ispružio ,
Jesi li nekome osmijeh na lice donio,
Što si učinio,
Što si danas učinio,
Da li si pored nekoga samo prošao,
A On te trebao ,
I pogledom tražio,

Kada jutro stigne,
I zvono me probudi,
Kroz prozor pogledam i sunce me pozdravi,
Sve se budi,
I ptice počinju pjevati,
I Ja poželim novim putem krenuti,
I pitam se,
Što ću danas učiniti,

Hoću li nekome ruku pružiti,
Hoću li nekome osmijeh na lice donjeti,
Što ću danas učiniti,
Da li ću pored nekoga samo projuriti,
A On će me možda dozivati,
I pogledom tražiti,
On će me možda trebati.

- 21:22 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.05.2009.

Priča o dva prstena

Priča o dva prstena

Početak je mjeseca, mjeseca svibnja, prisjećam se svoja dva prstena, još uvijek su mi na rukama, sada su već potamnili po rubovima, izgubili sjaj na vrhovima, izlizani su od skidanja i stavljanja, da ne budu svjedoci mojim grijesima.
Sjećam se kako sam tražio, nešto što bi me podsjećalo, bilo mi pred očima, dva znaka na raskrižjima, dvije oaze u pustinjama, okovi na rukama, lanci ljubavi koji bi me za nebo vezali i tako sam pronašao svoja dva prstena u trgovini pored Kaptola, dvije desetice na mojim prstima, Križ i naša Majka na nebesima.
Kada bi se mrak spustio preko mojih očiju i skroz do kuda bi mi pogled sezao i kada bi ih zaklopio i opet taj isti mrak ugledao, onda bi ih sa prstiju skinuo i na stolić pored kreveta odložio, zaklopio oči i prepustio se tom mraku i izgubio se u toj noći u kojoj slijepci hodaju i u svoje rupe upadaju, ali srce bi me boljelo, stezalo i bolilo i bez njih ne bi dugo mogao, uzeo bi ih sa stolića ćim bi svanulo i polako na prste nataknuo.
Često sam se za njih u nevoljama držao, vrtio ih i prebirao, čvrsto ih stisnuo i u sebi molio i dok bi ulicama hodao i dok bi se u autu vozio i dok bi u trgovini u redu čekao i dok zaspati nebi mogao a već je tako kasno i ujutro bi se rano probutiti trebao, čvrsto bi svoje prstene držao i u sebi molio.
U ovome mjesecu svibnju, koji mi prebrzo prolazi ispred očiju, želim zastati, stati i promatrati Zvijezdu Jutarnju, želim joj pokloniti ove ruke na kojima Njeni znakovi počivaju.

- 22:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.04.2009.

U tom trenutku

U tom trenutku neću nikuda žuriti,
Šetati ću uz obalu,
Slušati valove kako pjevaju,
Promatrati kako se stoljećima strpljivo gibaju,
Sjesti ću na stijenu uz obalu,
Čekati da oluje utinhu
Da se tamni oblaci raziđu,
Da me valovi odnesu natrag u mirnu uvalu.

U tom trenutku neću plakati,
Neću nikoga kriviti,
Nkakvu osvetu smišljatii,
Na Tvoje rame ću se nalosniti,
I pokušati oprostiti,

U tom trenutku,
Moje ruke će se za zraku sunca uhvatiti,
Čvrsto će je držati,
Prstima stisnuti,
Mislima ću je hvatati,
Na tom putu prema vječnosti,
Kada prstom u mene budu upirali,
Moje greške poput zrna pijeska nabrajali,
Samo ću se za tu zraku Milosrđa držati ,
I neću je ispuštati.

U tom trenutku,
Kada se umirim,
Kada se prepustim,
Kada osjetim,
Ne želim na sebe misliti,
U tome trenutku,
Želim se Tebe prijatelju sjetiti.

- 19:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.04.2009.

Ukazivaše im se – A Oni ga ne prepoznaše


Prolazim ulicom i sve uzimam zdravo za gotovo. Cvijeće u dvorištima, ptice pjevaju u krošnjama, sunčane zrake se odbijaju od stakla na prozorima, kiša kao da počinje, pa prestaje, pa opet počinje, pa prestaje. Ljudi pored mene prolaze, neki brže, a neki sporije, neki šute, a neki govore, neke prepoznajem, a neke ne poznajem. Hodam svojom ulicom sa glavom pognutom, sa stotinu misli koje žubore poput potoka, hodam ulicom sa svojim brigama, hodam ulicom sa zatvorenim očima.

Molim Te Gospodine da Te prepoznam u onima koji pored mene prolaze i u onima kojima idem u susret i u onima koji meni u susret dolaze. Otvori moje oči da progledaju, da Te u Njima prepoznaju i u onoj crvenoj ruži u susjedovom dvorištu i u kapima kiše koje polako padati počinju!

Prolazim svojom ulicom i govorim, na glas ili u sebi sasvim svejedno. Cijelo vrijeme riječi u meni izviru i slažu se u rečenicu,potvrdnu, upitnu, zapovjednu..... Hodam svojom ulicom i ne čujem šta ljudi pored mene govore, ne čujem ih jer uvijek imam nešto za reći, dodati, oduzeti, neki svoj problem ili misao o kojoj želim razgovarati, ne želim slušati, želim govoriti......ne čujem niti ptice kako pjevaju, ne osjećam niti mirsis cvijeća koji dopire iz susjedovog dvorišta, niti toplinu sunca koje me grije po rukama......

Molim Te Gospodine za mir u mislima, molim Te za šutnju u rječima, molim Te za dar slušanja, molim Te da te mogu čuti kada mi govoriš po ljudima koji pored mene prolaze sa svojim brigama, po pticama koje pjevaju u krošnjama i u tišini u pustim noćima!

- 16:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 14.04.2009.

Uskrsnuće-Vječnost

Mogu li zamisliti kako vječnost izgleda, mogu li uopće zamisliti dubinu njenog značenja? Mogu li zamisliti dan bez jutra i bez večeri, koji se ne rađa niti ne umire, rijeku koja ne izvire, niti se nikuda ne ulijeva, samo plovi, plovi bez prekida, mogu li zamisliti veliku zelenu livadu bez granica, mogu li zamisliti more bez obala, zvijezde bez sunca i bez mjeseca.......?

Jedino nebo niti počinje niti završava, kada ga gledam ne vidim mu granica, samo plavu boju prošranu bjelim oblacima, tamo je naša domovina, od tamo je dah koji počiva u našim grudima i koji nam neprimjetno prema gore pogled usmjerava dok prolazimo hladnim pustim ulicama....

Vječnost u meni budi želju i nadu i strah i mir, napokon mir.....Kao jeka sa vrhova planina, kao jeka iz dubina provalija, želja za nebeskim prostranstvima i strah od ponora.

Vrata vječnosti su nam Uskrsnućem otvorena, vrata nebeska su nam otvorena!!! Ne mogu svojim mislima obuhvatiti niti samu tu riječ, a kamoli veličinu, dubinu i širinu njenog značenja.

Ovo je samo jedna stepenica, samo jedna stepenica , ono što mi dok preko nje koračam treba biti pred očima, je da je to samo jedna stepenica, samo jedna stepenica na putu do nebeskih vrata koja su mi otvorena i šta god da se na tom putu događa, tamo negdje među oblacima, čeka me moja domovina na nebesima!

- 20:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.03.2009.

Sklopljene ruke. Usamljene i sklopljene na dalekoj gori u samotnoj večeri, mole za mene, krvavim znojem su oblivene. Mole za mene.
Ruke koje grle. Grle sve oko sebe, liječe i oslobađaju i one koje na njih mač potežu i one koje ih izdaju i one koje ih u teške lance bacaju, sve ih grle i sve im opraštaju.

Popljuvane ruke. Popljuvane, ne podižu se da se zaklone, da se obrane, ne dižu se i dalje su mirne, postojane i spuštene. Radi mene to podnose.

Izbičevane ruke. Izbičevane, izudarane, gube snagu, popuštaju, padaju, hvataju se za stup i ponovno podižu,teški okovi ih stežu, a oštri udarci sa svih strana sijevaju, duboke rane na njima nastaju. Za mene te udarce primaju.

Nose težak križ. Nose ga, čvrsto ga drže, krvave su i umorne, nose težak križ, nose ga i ne ispuštaju, pod njime tri puta padaju, ali ga i dalje nose i nositi ga ne prestaju. Radi mene ga nose, radi mene ga ne puštaju, radi mene pod njime tri puta padaju i opet se podižu .
Razapete ruke. Poputno predane, čavlima za drvo pribijene, sve su za me učinile, sve su za me podnjele, moje grjehe na križ odnjele, moje prljave ruke u svojoj krvi oprale. Sve su za me pretrpile.

Raširene ruke. Raširene ruke, zovu me, vrati se, vrati se..... Širom otvorene ruke, dozivaju me imenom,_____ vrati se, vrati se....... Šta još mogu za me učiniti, a da to nisu već učinile?

- 21:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 24.03.2009.


Od jutra kada oči protrljam i kroz prozor pogledam, od jutra kada iz kreveta ustanem i protežem se rukama i nogama, pa do večeri kada svijetlo u sobi ugasim, dekom i poplunom se pokrijem, oči na jastuku zaklopim i u sebi misli poput zrnca prebirem. Neka sve bude poput jedne molitve! Sve što se toga dana događa, od izlazka sunca, skroz do zalazka! Neka sve bude kao jedna molitva! Iz trenutka u trenutak, sati su previše, minute su predugačke, neka sekunde budu riječi moje molitve. Neka cijeli dan bude poput molitve, od onih trenutaka kada mi se mrači pred očima, pa do onih kada vidim svijelost kako me sa visina obasjava, neka sve bude jedna molitva!
Neka cijeli ovaj tjedan bude poput jedne molitve! Od ponedjeljka, pa skroz do Nedjelje navečer, kada se kući sa Mise vraćam i dok hodam osluškujem svoje korake. Do Nedjelje navečer kada se tjedan gasi polako poput svijeće kojoj voska ponestaje, neka ovaj tjedan tako polako uvene, poput svijetla svijeće koja je svijetlila drugima, koja se pod naletima vjetra nije ugasila, koja je svoju vatru unatoč svemu očuvala. Neka cijeli tjedan bude jedna molitva! Od Ponedjeljka pa skroz do Nedjelje, neka svi ti dani budu poput jedne dugačke misli, riječi, želje, uzdaha, čežnje, molitve! Neka svi Ti dani i sve što u sebi sadrže i sve što sa sobom donose, neka budu poput jedne molitve, u kojoj ću osluškivati Tvoje šapate, osjetiti Tvoje nježne dodire, prepoznati Tvoju volju za mene, nositi u tišini svoje križeve. Neka svi ti dani budu poput jedne tihe i nježne molitve, a njene riječi neka budu 'NEKA MI BUDE .... .'

- 09:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.01.2009.

Na putu do bolnice gledam retrovizore i semafore. Na putu do bolnice Njene oči su sklopljene. Na putu do bolnice, motor se polako grije, hladno je. Na putu do bolnice uglavnom šutimo, ne pričamo previše. Na putu do bolnice pojačavam grijanje.

Kada smo stigli sparkirao sam se. One su izašle i polako otišle. Sjeo sam u najbliži kafić, razmišljao i u sebimolio Zdravo Marije. Pomislio sam možda imaju novine. Naručio sam veliku kavu i čitao stare poruke u mobitelu, gledao slike i filmiće, ajme kako sve brzo prolazi. Zvao sam ih tri puta i upitao je li na redu i da li će uskoro biti gotove? Čekao sam i sjedio i opet izmolio u sebi poneku Zdravo Mariju. I onda mi je odgovorila da kreću prema izlazu. Ustao sam i krenuo i sreo ih na ulici i tako smo zajedno prema autu nastavili.

Na putu iz bolnice rekla mi je da Ona mora po uputnicu, a Ja neka za to vrijeme odem do pekare. Na putu iz bolnice bilo je hladno pa sam pojačao grijanje. Na putu iz bolnice Njene su oči bile zaklopljene.

- 18:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se