< kolovoz, 2015  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Sve stvari koje trebate, želite, mislite. Sve što biste mi rado rekli, a komentari su vam glupasti. Sve što vam padne na pamet. Bolja sam s mailovima nego s komentarima. Mnogo, mnogo bolja.

vjetarpratisunce@gmail.com

Ovo su genijalci, ako mene pitate. Svi redom.
windfuckerica
žena s neptuna
XAVI
virtuela
svijet u boci
ZEN u teoriji i praksi
Tajpvrajter
milou
2TREF:)
hybridk
manistra
brother
Zrinka
DMJ
psihosomat
cakumpakum
ipanema
TRENK
zarazna
Athena premudra
Đuro
JEZDI
Trill
RUTVICA
Anspik
gurmanka
pustinjska
staričica baka
ovajonaj i sva njegova lica

ajfekt

Sluša se:
Andrew Bird
POP Depresija
Arcade Fire
!!!
Ella Fitzgerald
Angus & Julia Stone
Rebel Star

Čita se:
Alice Munro
Dario Džamonja
Tom Waits

Google Scholar

Blog mi više nije ružan zaslugom Zrine koja je preuzela stvar u svoje ruke i odignorirala moju posvemašnju tulavost za pitanja HTML-a.

13.08.2015., četvrtak

Kolovoz

Imala sam četrnaest. Bilo je to ljeto mojeg prvog posla, ljeto u kojem sam sjedila iza stakla velike korporativne zgrade i svakodnevno gledala vojsku kako vježba. Koju vojsku? Ne znam. Naknadna pamet govori mi da je to bila naša vojska, ali 1991. je, još je naša vojska zapravo njihova, nose maslinasto zelene uniforme i marševskim korakom hodaju Zagrebom.
A ja imam četrnaest, taman sam završila osnovnu školu. Jesam li znala da će biti rata? Nisam. Razmišljala sam o Diesel trapericama koje sam si tog ljeta zaradila i o martama za koje skupljam, a koje mi mama ne želi kupiti.
Imala sam četrnaest i taman sam upisala gimnaziju. Sjećam se kako sam si bila važna i ponosna dok sam hodala pored gradilišta budućeg hotela u Draškovićevoj. Upisala sam školu, hej! Pravu školu! I sad ću biti odrasla, gimnazijalka.
Imala sam četrnaest i ubrzo su počeli satovi geografije moje domovine. Lako je bilo naučiti: gledaš u televizijski ekran na kojem se velikim, žutim slovima ispisuju imena gradova i mjesta, ispod egide Zračna opasnost ili - opasnije - Opća opasnost.
Imala sam četrnaest i naučila sam prepoznavati razmjere opasnosti prema tome odakle su, kad je zračna opasnost u Zagrebu oglašena, poletjeli avioni. Bihać, Batajnica. Ili oboje.
Naučila sam i kako mi zemlja izgleda gledajući televizijske snimke. Doduše, učila sam i instant povijest jer sam vrlo često mogla gledati samo ono što je nekad bilo. Jučer još. Jučer je ovdje bilo selo. Jučer su ovdje živjeli ljudi. Jučer je ovdje bila cesta, crkva, škola.
Naučila sam i kako izgleda tuga. Sve se utrpa u par plastičnih vrećica i ljude koji odlaze. U suze, u uplakane ljude, u strah, u oči.
Imala sam četrnaest i satovi su trajali 35 minuta. Da ipak stignemo kući prije mraka. Da roditelji ne brinu. Da nam se nešto ne dogodi. Nešto neizrečeno. Imala sam četrnaest i bilo mi je drago što škola traje kraće pa nisam razmišljala o tom Nečem. Danas mi to Nešto izgleda kao ogromna tama koja samo čeka da me ugrabi. I mogla je biti tama. Mogla je jer je rat jer su uzbune jer naoružani ljudi hodaju svijetom. Jer je tama. Jer je rat.
Imala sam četrnaest i tog sam ljeta gledala kako se pune vreće s pijeskom. Kako se čiste skloništa.
Imala sam četrnaest i tog sam ljeta nazvala prijateljicu koja je živjela u Dugavama. Javila se i u pozadini su se čuli pucnjevi. Mislila sam da se šali, da je to nešto s televizije. Ali nije bilo. Pucalo se iz vojarne.
Imala sam četrnaest i nešto kasnije, te jeseni, u jednoj su noći po gradu postavljene one šine u obliku ježeva. Ne sjećam se kako smo ih zvali, ježevi možda? Ne sjećam se. Ali osvanuli su u jednoj noći.
Imala sam četrnaest i svakog sam dana, iako mi je majka to najstrože zabranila, prolazila pored zgrade Pete vojne oblasti, i gledala puščane cijevi koje su virile kroz prozor. Smijala sam se, čitala Heroinu, vrtjela po svom walkmanu i krala mami cigarete. Imala sam četrnaest, bila sam gimnazijalka, bila sam odrasla.
Ne znam jesmo li tada razmišljali o tome da rat mora završiti. Mislim da nismo. Rat je jednostavno bio stanje. Sjediš u skloništu i slušaš kako spiker ozbiljnim glasom objavljuje opasnosti, opća, zračna, Batajnica, Bihać, Vukovar, Vinkovci, Sisak, Slunj, slušaš isti niz domoljubnih pjesama koje bi trebale dizati moral, i to jednostavno tako mora biti. Rat je. Satovi traju 35 minuta, ponekad ideš u sklonište, dolaze izbjeglice, dolaze ljudi u maskirnim uniformama, nekad se puca, nekad ne. Rat je.
Imala sam sedamnaest i granate su pale u dvorište moje škole.
Imala sam sedamnaest i između te četrnaeste i te skoro osamnaeste u moj je svijet došlo mnogo izbjeglica. Neki su živjeli u hotelu, pedesetak metara od moje kuće. Pa sam ih poznavala. Neki su došli u moju školu. U neke sam se zaljubila. Neki su se zaljubili u mene. Rat je preselio adresu. Nestale su objave na vrhu ekrana, ali sada su vijesti svakodnevno počinjale Bosnom. Birala sam fakultet, nisam znala što bih radila u životu. Bila sam zaljubljena. Mislila sam da je zauvijek. Nije bilo.
Nekako mislim da sam i za rat mislila da je zauvijek. Ne sjećam se da mi je itko rekao - sad smo u ratu. Ne sjećam se da sam igdje vidjela objavu rata. Jednostavno je u jednom trenu bilo ljeto i ja sam jedva čekala ljeto, a onda su vojnici počeli marširati i počela su ekranom puzati ta žuta slova i počela su skloništa i ono strašno podrhtavanje zemlje (Pokupsko) i još strašnija dizanja Migova s Batajnice i Bihaća. Jednostavno je počeo rat pa je onda prestao, ali zapravo nije, samo je otišao drugdje.
A onda sam maturantica u istoj onoj školi u koju sam tako ponosno išla, gradilište je postalo hotel, Pete vojne oblasti više nema, ali vreće s pijeskom još su na podu i granate padaju u dvorište moje škole i ljudi umiru opet, ali na ulicama mog grada.
Bila sam uplašena, da, bila sam uplašena i zaljubljena i iznenađena. Ali to je rat, to je bio rat, i mi smo u tom ratu živjeli, disali ga, osjećali, godinama. Nitko nam nije rekao kad je počeo, nitko nam nije rekao, e sad je završio. Nemate više što vidjeti, idite kućama. Rat je gotov.
Rekli su da je Hrvatska slobodna, rekli su da je cjelovita, rekli su da počinje mirna reintegracija, rekli su da je gotovo. Ali nisu rekli da je rat gotov. Nikad nitko nije rekao da je rat gotov.
Jučer je stradao mladić koji je tada imao šest, a onda i petnaest. Stradao je u zemlji koju sam oduvijek maštala posjetiti, negdje u nekoj pustinji. U ratu koji nije njegov. I odjednom čitam ljude kako govore "ali" i kako pozivaju na ubijanje i krv i smrt, i razmišljam o ratu, o ratovima, o tome kako bi stvarno bilo vrijeme, konačno, da netko kaže da je rat završio, da više ne ratujemo, da je sad eto to što je, liječimo posljedice, krpamo rane, pokušavamo se sabrati, ali da više ne ratujemo, zaboga, koliko dugo možemo ratovati?
Rat su uplakani ljudi, rat je krv, rat je radio koji neprekidno brunda nešto u skloništu, ali ne brunda ovako kao sada, s najboljim ljetnim miksevima i feelgood glazbom, nego brunda s upozorenjima, objavama, opasnostima, javljanima ispod granata, s Ivanom koji je hodao kroz minsko polje kako bi izašao iz Vukovara i koji je sa 16 u Poreču pucao nekom liku u noge, i koji je imao sedamnaest, a ja petnaest i s kojim sam se ljubila na krčkoj plaži jer to radiš kad imaš petnaest i kad misliš - naivno - da je najgore prošlo.
A bila sam naivna jer sam bila dijete i mislila da je sve bolje kad prestane pucnjava. Nije. Najgore je kad zavlada tišina, kad se sve smiri i kad shvatiš da rat i dalje traje i traje i traje.

- 09:48 - Komentiraj (2) - Printaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se