< kolovoz, 2010 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Sve stvari koje trebate, želite, mislite. Sve što biste mi rado rekli, a komentari su vam glupasti. Sve što vam padne na pamet. Bolja sam s mailovima nego s komentarima. Mnogo, mnogo bolja.

vjetarpratisunce@gmail.com

Ovo su genijalci, ako mene pitate. Svi redom.
windfuckerica
žena s neptuna
XAVI
virtuela
svijet u boci
ZEN u teoriji i praksi
Tajpvrajter
milou
2TREF:)
hybridk
manistra
brother
Zrinka
DMJ
psihosomat
cakumpakum
ipanema
TRENK
zarazna
Athena premudra
Đuro
JEZDI
Trill
RUTVICA
Anspik
gurmanka
pustinjska
staričica baka
ovajonaj i sva njegova lica

ajfekt

Sluša se:
Andrew Bird
POP Depresija
Arcade Fire
!!!
Ella Fitzgerald
Angus & Julia Stone
Rebel Star

Čita se:
Alice Munro
Dario Džamonja
Tom Waits

Google Scholar

Blog mi više nije ružan zaslugom Zrine koja je preuzela stvar u svoje ruke i odignorirala moju posvemašnju tulavost za pitanja HTML-a.

19.08.2010., četvrtak

Zašto ja moram otići u Grčku?

Bio je taj neki natječaj da napišemo najbolji razlog zašto bismo trebali otići u Grčku te će najbolji pobijediti. No, nije mi uspjelo pa nisam otišla u Grčku, ali jutros sam nabasala na svoj tekst o razlogu te ga tu objavljujem. Pa vi recite da me ne bi trebalo poslati u Grčku.

Dakle, zašto baš JA idem u Grčku? Kao prvo, zato što imam traume iz djetinjstva uzrokovane preambicioznim roditeljima koji su inzistirali da naučim grčki i latinski. Iskreno, da ikad u životu moram govoriti grčki ili latinski s nejtiv spikerima, pozvala bih egzorcista, ali mama je tvrdila da je to u svrhu moje edukacije, širine obrazovanja i yadda yadda yadda, a ne znate vi moju mamu, njoj reć ne je kao kajjaznam, prekinut ugovor između Hrvatske i Vatikana, dakle nemoguće.
Tako sam ja učila grčki, što uopće nije mala stvar, čitala sam Homera i Heraklita i raznorazne druge čudake, što je također svojevrsna trauma. Evo, recimo, starogrčki ima puno razreda (razreda, hej!) nepravilnih glagola, a ja sam imala problem samo s jednim jedincatim glagolom i to onim gameomai, što će reći "udajem se". To vam je podsvijest. Ali digresiram. Dakle, ja sam otrpila i učenje grčkog i ispiranje mozga u klasičnoj i probleme s hodanjem s dečkima iz Ruđera i/ili Mioca koji su moje štrebanje doma doživljavali kao izgovor da se ne drpam po klupicama u parku s njima, pa mi je tako, može se komotno reći, grčki loše utjecao na ljubavni život.
E sad, sve bih ja to pretrpjela i ne bih se bunila, da nije bilo masona iz međunarodne zajednice. Ozbiljno, masoni. Stvarno. Jer, naime kaj. Kad je ta masonska mašinerija propustila djelovati na tabananje po Balkanima, mi klasičari nismo mogli birati gdje ćemo na maturalac. Jer, tvrdili su nam, nije moguće po prihvatljivim cijenama doći do Grčke te tjedan dana provesti tumarajući po Ateni i degustirajući fina vina, kako to samo friško izašli iz puberteta i pušteni s lanca znaju. A pričali su nam stariji kako je Grčka divna, kako je hrana super, more plavo, nebo blješti nad glavom i kako su se vratili prepuni dubinskih uvida o životu, svemiru i smislu. Mi smo tako bili prisiljeni drndati se do Rima 14 sati te tamo bauljati po ruševinama i navodno se kulturno uzdizati. I još moraš trpjeti Talijane koji spopadaju sve što baca sjenu i ima puls, i koji su svi redom za bar glavu niži od mene. Dobro, ajde, ja imam 1,80, ali svejedno. Nisam se vratila kući s nikakvim uvidom, nego sa čvrstom željom da paštu sljedeći puta jedem 2035. godine.
Nadam se da sam razjasnila zašto je od krucijalne važnosti da baš ja odem u Grčku: to će mi pružiti jedinstvenu priliku da se riješim sa zlim demonima prošlosti zbog prisilnog klasičnog obrazovanja te s potisnutom ljutnjom zbog masonske ned...jelotvorne mašinerije. Osim toga, ja ću se iz Grčke vratiti s najmanje 20 kartica eseja o tome kako mi je bilo i u kakve sam sve pizdar... ovoga, nevolje upala jer imam taj nadnaravni skoro talent da upadnem u pizdar... ovaj, nevolje čak i kad idem skroz u suprotnom smjeru od njih. Tada pizdar... ovaj nevolja savine prostorno-vremenski kontinuum i stvori se pred ništa ne slutećom mnome. Ukratko: ja bih trebala u Grčku zato što ću kao pravi hedonist uživati u svakoj milisekundi tog putovanja.

- 11:04 - Komentiraj (6) - Printaj - #

11.08.2010., srijeda

podne

„Loše su ljudi danas, baš jako loše“, kaže Ona. Ona je žena u onome životnom dobu kada je teško reći koliko godina ima. Stoji mi iza leđa, dok govori, slušam joj glas, još je mladenački mek i sladak, kao žvakaća guma, kao ljepljiva slatka vuna koja se rasteže po ustima, ali s onom primjetnom notom trpkosti i umora. I rezak je malo, taj njen glas, kako već reski znaju biti glasovi umornih žena. Okrećem se. Starija žena. Možda tek sredovječna. Možda u mirovini. Pored nje sjedi njena kopija: oslonila je lakat na koljeno i dlanom pridržava bradu. Ne govori ništa, samo kima glavom dok Ona luta očima po prepunom glavnom trgu. Na kraju uzdahne i dometne, „Malo je dobroga.“

Koji metar od njih stoji starica u prljavoj plavoj haljini. Ruke je oslonila na bokove, a između nogu odložila vrećice. Dok Ona govori, starica gleda pred sebe i onda, kao da želi podcrtati njene riječi, odlučno pljuje pred sebe.
Iznenada postajem svjesna onog harmonikaša koji već godinama valjda na istome mjestu rasteže svoj instrument. Danas, baš prigodno, svira neki francuski šlager. Podsjeća me na Sous le ciel de Paris s onim razvučenim, umornim dijelom. Možda i jest.

I odjednom sve se spaja u jednu sliku: i Ona i njena umorna prijateljica i starica koja odrješito, ljutito gotovo, pljuje na vreli pločnik, i ruke nekih turista koji razvlače kartu Zagreba, i šarena odjeća prolaznika koji jure po glavnome trgu, i malo dalje, žene ukopane u šarenilo cvijeća, i miris pečenog mesa koji mi odnekud draška nosnice, i miris znoja, i prsti prljavi od novina nekog čovjeka koji ih lista pored mene, i iznad svega, lijeni golubovi koji spremno jure uvis u trenu kad zagrmi podne, i sve to, čitav taj košmar slika i boja i mirisa i slučajno doplutalih riječi odjednom pred mojim očima sune u vis, visoko u vis, u svijetloplavo nebo kolovoškog zagrebačkog podneva, gore iznad crvenih brojki koje pokazuju vrijeme i 29 stupnjeva, iznad krovova, iznad zagrebačkih ulica koje se pletu i raspliću, koje se penju i spuštaju i dižu i nestaju, iznad nemira svijeta koji treperi i povija se oko nas.

- 16:13 - Komentiraj (5) - Printaj - #

09.08.2010., ponedjeljak

Ispred mene je stakleni zid, kroz ogromne prozore čudnovatog zdanja pogled puca na Sljeme, na osunčane obronke Sljemena, na njegova rebra koja štrše u zrak. Čudno je u stvari kako rijetko vidimo takve lijepe stvari dok se ne popnemo uvis.
Trenutno si upravo to priželjkujem: uspon uvis koji će mi omogućiti da vidim bolje, jasnije i ljepše. Uspon uvis koji će mi omogućiti da gledam bez straha.
- 15:47 - Komentiraj (3) - Printaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se