< kolovoz, 2010 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Sve stvari koje trebate, želite, mislite. Sve što biste mi rado rekli, a komentari su vam glupasti. Sve što vam padne na pamet. Bolja sam s mailovima nego s komentarima. Mnogo, mnogo bolja.

vjetarpratisunce@gmail.com

Ovo su genijalci, ako mene pitate. Svi redom.
windfuckerica
žena s neptuna
XAVI
virtuela
svijet u boci
ZEN u teoriji i praksi
Tajpvrajter
milou
2TREF:)
hybridk
manistra
brother
Zrinka
DMJ
psihosomat
cakumpakum
ipanema
TRENK
zarazna
Athena premudra
Đuro
JEZDI
Trill
RUTVICA
Anspik
gurmanka
pustinjska
staričica baka
ovajonaj i sva njegova lica

ajfekt

Sluša se:
Andrew Bird
POP Depresija
Arcade Fire
!!!
Ella Fitzgerald
Angus & Julia Stone
Rebel Star

Čita se:
Alice Munro
Dario Džamonja
Tom Waits

Google Scholar

Blog mi više nije ružan zaslugom Zrine koja je preuzela stvar u svoje ruke i odignorirala moju posvemašnju tulavost za pitanja HTML-a.

11.08.2010., srijeda

podne

„Loše su ljudi danas, baš jako loše“, kaže Ona. Ona je žena u onome životnom dobu kada je teško reći koliko godina ima. Stoji mi iza leđa, dok govori, slušam joj glas, još je mladenački mek i sladak, kao žvakaća guma, kao ljepljiva slatka vuna koja se rasteže po ustima, ali s onom primjetnom notom trpkosti i umora. I rezak je malo, taj njen glas, kako već reski znaju biti glasovi umornih žena. Okrećem se. Starija žena. Možda tek sredovječna. Možda u mirovini. Pored nje sjedi njena kopija: oslonila je lakat na koljeno i dlanom pridržava bradu. Ne govori ništa, samo kima glavom dok Ona luta očima po prepunom glavnom trgu. Na kraju uzdahne i dometne, „Malo je dobroga.“

Koji metar od njih stoji starica u prljavoj plavoj haljini. Ruke je oslonila na bokove, a između nogu odložila vrećice. Dok Ona govori, starica gleda pred sebe i onda, kao da želi podcrtati njene riječi, odlučno pljuje pred sebe.
Iznenada postajem svjesna onog harmonikaša koji već godinama valjda na istome mjestu rasteže svoj instrument. Danas, baš prigodno, svira neki francuski šlager. Podsjeća me na Sous le ciel de Paris s onim razvučenim, umornim dijelom. Možda i jest.

I odjednom sve se spaja u jednu sliku: i Ona i njena umorna prijateljica i starica koja odrješito, ljutito gotovo, pljuje na vreli pločnik, i ruke nekih turista koji razvlače kartu Zagreba, i šarena odjeća prolaznika koji jure po glavnome trgu, i malo dalje, žene ukopane u šarenilo cvijeća, i miris pečenog mesa koji mi odnekud draška nosnice, i miris znoja, i prsti prljavi od novina nekog čovjeka koji ih lista pored mene, i iznad svega, lijeni golubovi koji spremno jure uvis u trenu kad zagrmi podne, i sve to, čitav taj košmar slika i boja i mirisa i slučajno doplutalih riječi odjednom pred mojim očima sune u vis, visoko u vis, u svijetloplavo nebo kolovoškog zagrebačkog podneva, gore iznad crvenih brojki koje pokazuju vrijeme i 29 stupnjeva, iznad krovova, iznad zagrebačkih ulica koje se pletu i raspliću, koje se penju i spuštaju i dižu i nestaju, iznad nemira svijeta koji treperi i povija se oko nas.

- 16:13 - Komentiraj (5) - Printaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se