I have a dream, rece jednom ne bas toliko davno jedan pametan covjek, valjda svi znate o kome se radi, ali to u principu nema veze s ovim sto cu da pisem ja. Kao sto rekoh imao sam san, imam ga jos uvijek, radim uporno na njemu, polako ide, ali ne uspijeva skroz niti ce ikada uspjeti. San je bio pobjeci daleko, sto dalje, nikome se javiti, ostaviti stari zivot iza sebe i poceti novi. Razlog tome su u glavnom moje greske koje sam ucinio i moj zivot u mom starom gradu, neki bi rekli i rodnom gradu, me je jednostavno stalno podsjecao na to, ljudi, mjesta, desavanja. Napokon sam pobjegao, ali nikako da uspijem da ucinim taj prijelaz staro novo, polako mi uspjeva, ali mi internet i osjecaji me sprjecavaju u tome, pogotovo internet. Znati i sami kako je uvijek se sa svima mozete cuti/dopisivati, skim god zelite. Cesto razmisljam o tome da jednostavno izbrisem Facebook, ne citam mailove, ali kako objasniti svima kako ja osjecam, kako je u meni unutra, kada ni sam nisam 100% siguran u to sve, a i da jesam, koliko bi to ljudi, kojima navodno nesto znacim to razumjelo. Cak i kada bi razumjeli, ne bi to mogli prihvatiti. Vec duze vrijeme nisam u nekom jakom kontaktu sa svojom starom bagrom, jednostavno zivot je takav, sta da kazem, u jednu ruku mi je krivo, ali u drugu i nije bas. Rano sam shvatio da mi tu nije mjesto, nije to bio moj grad i nije to bilo moje mjesto, nije to bilo za mene, ali sam morao biti tu. Sada kada sam napokon daleko od toga, ne mogu da se odvojim od svega toga. Prije 20 godina je to bilo puno lakse, odes, javis se svojima jednom u mjesecu, nakon par mjeseci svaka 3 mjeseca pa sve do toga da im se javis 1-2 u godini. Meni to iskreno nebi bilo tesko, bilo bi mi zao za 2-3 osobe, ali to je to. Zao mi je za toliko stvari koje sam ucinio, zao mi je za toliko ljudi koje sam povrijedio, ali sto se desilo desilo se, zao mi jest, ali to ne utisava bol. Sto se stalno pitam, jel to do mene ili su jednostavno svi drugi puno bolji u tome da prebole? Ja evo i godinama nakon nekih trenutaka, ne mogu da razumijem sebe za svoje postupke, dok se druge osobe upletene u te dogadjaje i ne sjecaju toga...
Zanimljivo je to kako mi je toliko puno ljudi se javljalo samo par dana nakon sto sam otisao, a nakon nepune godine, kada sam se vratio, kao da nikada nisam bio tu, jebo te koji sam trag ostavio, umalo nikakav. Da nisam upisan u toliko knjiga i dokumenata, nebi bilo nikakvog dokaza da sam ikada bio tu. Iskreno, ne smeta mi, samo je cudno, koliko je ljudski zivot malen, koliko malo vrijedi. Vratio sam se nekim starim navikama, cudim se sam sebi kako sam s nekim stvarima tako lako prestao, sada mi poprilicno dobro dodju. Cudno, cudno, cudno, toliko toga je cudno, haha, sto cini vrijeme s ljudima. Koliko god mi govorili nismo se promjenili, necemo se mjenjati, pogledajte se u zrcalo/spiglu i recite sami sebi jeste li onaj/ona ista od prije 2 godine, samo koliko se covjek promjeni u tom vremenu, a kamoli u zadnjih 5,10,20 godina. Vrijeme, nada i zivot su kurve, definitivno.


Lijep pozdrav


Fynn

Da da, ovo je novi post, koji bio bio red, da bude napisan. Ustvari pisem trenutno samo radi toga, sto imam osjecaj da je vrijeme da napisem ovaj post. Zadnje 3-4 noci sam pun ideja o kojima bih tako rado pisao, dobijem tako neku inspiraciju da imam osjecaj da cu da napisem roman, u komadu par sati, bez prestanka, ali onda kada krenem da pisem, nakon minutu dvije, samo pomislim NE. To je tako razocarajuce da to nije za povjerovati. Bas me nekako sjebe, jer svaki put pomislim koja luda ideja, odlicno ce biti napisano i onda ipak to ne bude to. Sto je najgore na svemu tome, nije mi jasno zasto tako brzo izgubim inspiraciju i najgore od svega, izgubim volju. Bas je tako u mom zivotu u principu u svim aspektima. Krenem nesto raditi i onda odjednom imam zelju za necim drugim i zelim to odjednom, a prvo je vec zaboravljeno. Pa nije ni cudo sto ne mogu da budem sretan, pa ja sam zensko, zelim nesto, ne znam sta ali bit cu nesretan ako ne dobijem to. Ja sam definitivno zensko u srcu... hah, zao mi je moralo je da bude to meni se cinilo smijesnim. Ali prvi dio je bio iskren i istinit, mislim da je to jedan od mojih problema u zivotu, ono sto zelim svim svrcem svojim, ne ucinim dovoljno za to, a za ideje koje su nebitne i male, za to ucinim sve, mislim da moram promjeniti prioritete, definitivno. Ovako osim tih mojih odlicnih ideja za pisanje, nema bas nicega posebnog za spomenuti u mom zivotu, sve je nekako kao i uvijek, mrsko mi za sve, spavam puno i puno razmisljam. Shvatio sam jos osim sto su mi prioriteti izvrnuti, da mi je i problem sto ovoliko razmisljam, spontanost mi je na nivou minus 10. Prije nego bilo sto krenem, od najbanalnijeg do zivotnih odluka, da ista odlucim ja prvo pomislim sta moram da ucinim za to, koji je rezultat i moguce posljedice, tako da 90% stvari i ne zapocnem, jer u glavi izadje vise mogucnosti i ja izaberem najgoru za najrealniju. Mozda sam samo pesimista, pa vidim samo lose, mada nije ni to fer. Mislim optimisti i pesimisti, cudne su to biljke, treba biti neki mix od svega. To bi bio valjda realist, zar ne? Sad sam sam sebe naveo na razmisljanje, tako lako je to kod mene. Za sada bi bilo to to od mene, ako mi padne jos sta na pamet, napisem to, drugom prilikom, ako mi ne bude mrsko ili ideja ne nestane...

I tako dalje, ja oko kuce zulam. Mada mi trenutno tijelo sjedi pred ovim laptopom i pise, moj duh/psiha, seta po ovoj divnoj hladnoci i trazi, ali nikada nece naci. Mozda i nadje, ali to je upitno, tesko je pronaci jer ne zna sto trazi. Hoda tuda u nadi da ce zapeti za ono sto trazi, mada i kada nadje nece biti sigurno jel to to ili ipak nije, sto da radi? Osim da se nakon neuspjesnog pokusaja, se vrati i uvuce u tijelo prije budjenja, kada se nadjemo u trenutku da imamo De za vu, i nismo sigurno jel smo sjedili 2 sata ili smo setali vani.Dan za danom mi se ponavlja ta prica, lezim u krevetu i boom scena za kou bi se kladio da se desila jucer, ali nije vec je sutra, mada to sve u trenutku zivim.


Nakon 20 min kojih sam razmisljao, da nastavim gdje sam stao. Ujutro se budim jos vise zamucene misli, sto se desilo gdje se desilo i jesam li uopce bio tu?

Neam pojma sta je ovo iznad trebalo da bude. Uglavnom, prije dva dana ili cak tri sam napisao novi post, neki su ga shvatili, neki napola a neki su ga skroz pogresno protumacili, pogresno protumacili ideju, temu i cijeli smisao svih onih nabacanih rijeci u red da bi dao neki smisao. jednostavno procitajte ponovo i ubacite se u neku situcaiju i odradite to kako bi ja to ucinio.

Medju svim tim radnjama koje se uglavnom u mom zivotu vrte oko mene, nadjem i malo vremena zulati po zivotima drugih. Sad cu da budem malo govno i neke stvari koje sam procitao protumaciti ali skroz lose. Jebe mi se i boli me kurac sta vi ili bilo ko drugi misli o meni, da to odmah rijesimo u startu. Citah ja tako na jednom postu kako je nekome dosadno i taj neko ili ti ja ode na blog da procita post. Na sto naletih na nesto za cim me doslovice boli kurac, jebe mi se za unijom i za svima koji hoce da udju u nju, i silne rasprave o tome. Tocka.
Mi trebamo da budemo sretni s onim sto imamo, ma daj...
Odmah bi mi u startu trebali zivjeti s misli u glavi, ovo je sve sto imam odlicno jer moglo bi i gore, pa sto god da se desi da opet mislimo, a moglo je biti i gore, joj, pogresno razmisljanje, sve sto ne valja pa i najmanje, to nevalja i treba popravljati kako god.


Nakon sto je dosao dan godisnjice, neoceivano sam dobio poruku koja me pravo iznenadila i onda u neku ruku sjebala, ne znam zasto, ali sam bio taj cijeli dan sretan do negdje navecer oko pola 11, odmah mi pokvarilo sve sto je valjalo taj dan, svaka cast. Sta da vam kazem, ja sjedim tu a pokraj mene moja psiha koja moje tijelo pusta da samo pise.


Ko ga jebe!!!

Zanimljivo je to sto vec duze vrijeme psujem "Jebo te Jeronim", mislim zanimljiva je cinjenica da prvi put kada sam opsovao Jeronima, pogledao sam u onaj katolicki kalendar i primjetio da je sv. Jeronim, slatko sam se tada bio nasmijao, ono koja slucajnost i odkud mi Jeronim? No, 'ko mu jebe, sta god. Skontao sam da u zadnje vrijeme jos vise psujem nego inace, ne znam zasto. Vec je 2 mjesec ove divne 2012 godine koja jos nista pametno, niti korisno nije donijela, a bome kako se cini nece ni donijeti nista novo. Skontao sam da sada definitivno mrzim svoj zivot, ovaj svijet, tebe koji ovo citas i sviju. Ljubav u svakom pogledu je nestala u mom zivotu. Mrzim sve i svakoga. Zivot je za kurac i nije vrijedan ovog svega, ali mi nesto mrsko da se ubijem, a da mrzim i sebe, a ne znam jesam li spomenu i tebe. Sav sam se izgubio, veceras na treningu sam se izdero kao zadnja budala, nekako mi je bilo potrebno, a kasnije na putu kuci sam se bez ikakvog razloga poceo da smijem kao zadnja budala, jos sam u svlacionici rekao svojim saigracima da nece biti cudo ako se ubijem u sljedecih 2 tjedna, koji mi je kurac? Pu jebo te suncokret. Ako ce da bude smak svijeta, zamolio bih da kako god da se to desi, neka se desi u sljedecih mjesec dana, maximalno sljedecih mjesec i pol. Vec mjesec dana se provlacim kroz zivot bez ijednog eura u djepu, stvarno ne znam kako to uspijevam, divim se sam sebi, mada se i mrzim istovremeno, kazu muskarci nisu sposobni za multitaskig, haha, jebi te se. Depresivan sam, ne pricam s ljudima puno, a ako i pricam, kazem im da ih mrzim, a ako im ne kazem to onda im pokazem, postao sam pravo djubre, sto je nasmijesnije zene mi se dive, jebo majku zivio sam toliko dugo u zabludi. Ne hodam vise kroz zivot kao prije, s osmjehom na licu, vec s nekom facom u kojoj se vidi da nisam dobro, ali ne u smislu da mi je slomljeno srce ( ono kao kada vas voljena osoba ostavi, usput mrzim te ) nego ono, kao da sam otisao na zivcima. Danas sam tipa u tramvaju toliko prepao da sam se i sam sebi divio kolika su mi muda, neku je jadnu curu plasio, pricao joj svasta, ja ustao pogledao ga i rekao mu da odjebe, na sto je on odgovorio tko si ti, a ja mrtav hladan ( jebo te koja sam faca ) tvoj najgori kosmar ako odmah ne odes, lik se okrenuo i otisao na drugu stranu tramvaju, Badass Mofo :D. Uglavnom, tako vam ja prolazim kroz zivot mrzeci sviju, pa tako i sebe i sve ostalo. Imam ekstencijalnih problema, ne znam vise tko sam ni sta sam, mislim ovo medju nogama mi govori da sam musko, ali to mi nije dovoljno. Prije mi je najveca briga bila kada cu da jebem i koga, a sada mi je briga sta ce da bude sutra, jebo te, ne mozes vise zivjeti iz dana u dan, niti svaki dan kao da je posljednji, nema se para za te zajebancije. Jesu li vam ikada rekli nisu bitne pare, bitni su prijatelji i ljubav, fuck that, bez para je sve za kurac, prijatelja ne mozes ispeci za veceru, mada, ustvari ne krivicno je to dijelo, a od ljubavi se ne mozes opremiti za grada ili posla. Lijepo je sve to, ali pare olaksavaju sve to. To mi je najveca briga, imam prijatelja dovoljno, super odobe sve odreda, mrzim ih da, ali su super osobe, ali je uvijek tema jebene pare, pa vi pricajte kako pare nisu bitne, jebi to. A jesam li vec rekao da mrzim sviju? Vani jebenih -15, hladno majku mu, a snijega nigdje, joj suncokret mu nejgov. I tako vam ja i Jeronim iz dana u dan, hvatamo se s kraja na kraj, u cekaj ovo zvuci pederski, tako se ja hvatam. Cek ponovo ne hvatam se vec, pokusavam uhvatiti, cek ni ovako. Tako vam ja iz dana u dan se nadam da ce biti bolje. Wtf nada? nada je kurva, ali je dobra kurva, dobro jebe, uvijek te sjebe, haha. Mislim, jeste li se ikada pitali gdje cete biti za nekih 5 godina ili jesu li vas pitali gdje se vidite za koju godinu? Ja ne znam gdje sam za mjesec dana, a kamoli za 5 godina, ako prezivim sljedecih 2 mjeseca dat cu sam sebi Medal of Honor, kada pogledam kroz kakvo sranje treutno plivam, ali gledano s pozitivne strane bar plivam, s druge strane moram udisati sav taj smard. Jesam li ikada spomenuo da su ljudi govna? I da je to dovoljan razlog da ih mrzite? Budimo realni jel znate ijednu osobu kojoj nikada niste bili ljuti? Bar neka mala sitnica, nema je, mislim najmanja sitnica, nema te osobe, pa cak ni jebeni papa, mada je ono sam kralj nad govnima. Tako vam ljudi jedu govna i sretna su, ja ne zelim da jedem govna i nes vjerovati neam zadah, ali nisam sretan. Sta mi je bitinije zadah ili biti sretan, phhh. Gdje se mogu ta govna nabaviti?


I tako vam ja iz dana u dan imam samo gluplje misli u glavi nego trenutno iskreno mrzim i ovo pisanje, ali ne u onom smislu u kojem vi mislite, zadnjih par dana nisam pisao jer sammislio da nece nitko shvatiti , ali i za to me boli kurac, svakko vas mrzim...

Tako da s mrzovoljnim pozdravom, vas Fynn...