Jebo majku!

19 siječanj 2012

To je bila prva pomisao, kada mi je pala na pamet ova tema o kojoj cu da pisem, prije par minuta. Nesto zadnjih dana citam svasta, slusam puno i vidim dosta toga. Vecina tih stvari se vrtilo oko ljubavi, voljenju, mrzenju i slicnom, cak sam i sam pisao o tome, ali zanimljiva je teza koja mi je pala na pamet u vezi toga.Mislim, svi mi znamo da smo mi muskarci kreteni, glupi i da nemamo osjecaja. Da slusamo samo na svoj donji mozak i da ne razumijemo zene. U jednu ruku, mogu da se slozim s tim, ali s druge strane, ima dosta dokaza koji govore protiv toga. Npr, prije par godina sam gledao reportazu po temi ( prevodim naslov ) "Osjecaj u stomaku", svi znamo taj osjecaj, to je kada zelimo nesto da uradimo, mozak nam govori ne, ali nesto u stomaku ( zeludcu ) nam govori da ucinimo bas to. Taj osjecaj u stomaku se jos naziva i drugim mozgom ( i da znam da iz biologije u 6 razredu svi ucimo da je drugi mozak lednja mozdina, ali ne ), do tog osjecaja dolazi radi kolicine zivaca koji se nalaze u tom dijelu tijela ( razmislite samo, koliko organa ima u tom dijelu ), sve u svemu puno zivaca, tako da i neke ajmo ih reci spontane odluke dolaze otud, a ne iz glave. Zanimljvo bih ja rekao. No, da se vratim o cemu sam krenuo, muskarci vise i cesce slusaju na taj osjecaj u zeludcu, pa radi toga cesce ispadamo papci. Ne zelim nikoga da branim niti ista, samo zelim da pokazem, jer naravno ravnopravnost medju spolovima i slicno, zene su ista djubrad kao i muskarci, ako ne i gori. Kako sam dosao do tog zakljucka, pa kao sto rekoh zadnjih dana citam puno, gledam po netu, slusam i sta sve ne jos. Zanimljivo mi je bilo, kada sam skontao da vecinu postova o nesretnim ljubavima i kako ih je ljubav zivota ostavila su pisali upravo muskarci i to sam citao stvarno grozne stvari, od ostavljanaj na medenom mjesecu, pa do varanja s bratom ( naravno od momka ) pa do najbanalnijih stvari. Isto tako vecinu ljubavnih pjesama ( sada mislim na poeziju ) su upravo pisali tko drugi nego muskarci i to najcesce o nesretnim ljubavima ( ne moram navoditi primjere, mucit ce vas s time kroz srednju skolu ). Najveci slikari su patili od izgubljenih ljubavi, jer su ih upravo zene ostavljale, sada da li zasluzeno ili ne, to je nesto drugo, nisam bio tu pa ne mogu da kazem. Naravno i sada najaktualnije, muzika. Sjedite i razmislite koliko znate ljubavnih pjesama, eh sada ih sve zapisite na papir i pokraj napisite izvodjaca ( naravno, sada pricam o pravim muzicarima, a ne o onima koji imaju novac pa sebi kupe sve to, pa cak i sise ), ali mozete uzeti i njih u obzir, ali onda pogledajte na netu tko je pravi pisac teksta. Sada prebrojite koliko je od tih pjevaca/muzicara/tekstopisaca muskih, a koliko zenskih. Ne znam zasto, ali bojim se da ce veci broj biti muskih.
Kroz ovaj tekst ne zelim da kvarim niciji ugled, niti reci da su zene djubrad ili da su muskarci manje govna, vec smao zelim da kazem, kada muskarac voli, pa jebo majku ako nebi i mjesec skinuo s neba za zenu, a budimo realni, koliko to zena pokusa. Od uvijek je bilo tako i bit ce nadalje, da se muskarci moraju curama dokazati, a ne obrnuto. Muskarci su ti koji ( naravno po kliseu, koji naravno nitko od vas ne prati, aha ) kupuju zenama za valentinovo buket ruza ili necega drugog, koliko to zena uradi? Muskarci su najcesce ti, koji zenu iznenade necim. Da li razumijete sto zelim da kazem ovim? Mislim da jos ne, pa cu da nastavim. Sada da se okrenem ka svom privatnom zivotu. Milion puta su mi se desile stvari, da sam curu pitao da li mozemo da se vidimo, na sto sam znao dobiti odgovore kao: "Ne mogu dns, radi neam pojam cega", preko:"Mrsko mi dolaziti do grada.","Kasno je sada." ( misli se na doba dana ),pa do :"Ah joj jel bas moramo?", dok sam ja ( znaci ne generaliziram, vec navodim sebe kao primjera i ziv sam svjedok da sam to i ucinio ). Kada god je ona pitala ( znaci ne samo ona vec svaka cura s kojom sam bio u vezi i ne broj ne prelazi 3 ) da li mozemo u grad, sam ja samo odgovarao sa: "Gdje i kad?". Isto tako sam znao biti ne najavljen ispred vrata, cisto da kazem "Hi.". Uvijek sam za rodjendane pokusavao se dosjetiti necega posebnog, naravno jer je to posebna osoba ili cisto tek tako, kao da moram cekati na rodjendan ili na neki drugi "Poseban dan". Jedno od meni najdrazih prica, koja mi i danas cini ne bas sretnim, ali me razveseli, ali i s druge strane naljuti kao uh ne'am sada poredbe, je kada sam jednu noc htio da iznenadim bivsu curu. Par dana sam razmisljao o tome kako i sta i gdje i svasta nesto. Nakon par dana sam se sjetio sta i gdje i kako. Odlican plan smislio, kombinirao svoje crtacke sposobnosti, moje domisljatost, moju pozrtvovanost i sta mi je jos sve u tome trebalo. Sakupio sam sve novca sto sam imao, pozajmio jos nesto od kolege i otisao u shopping. Kupio sam bio tocno 3 litre bijele boje za zid ( kod nas bi rekli krec ) i 12 sprejeva u razlicitim bojama, nazvao kolegicu u drugom gradu da mi nabavi jos koju sitnicu koja mi je bila potrebna za taj poduhvat. Plan je bio noc prije 1.maja otici do jednog zida, kraj kojeg sam znao da ce ona sutradan proci kada bude isla s kolegicama na proslavu i napisati "Njen nadimak", jer sam je tako uvijek nazivao u svojim porukama, pismima i slicnom. Spremio sam sve bio, zamolio jos najbolje prijatelja da mi malo pomogne, jer valjalo je sve to nositi, jer nije bilo bas pored moje kuce. U po posla, navecer oko 11, salje mi poruku i pise, kako je kod bake u gradu i da ce tu nociti, pa eto da znam. Posto sam znao da je samo 30 minuta brzeg trcanaj udaljena od mene i posto je farbi ( bijeloj, koju sam koristio kao podlogu ) trebalo malo vremena da se osusi, sakrio sam sav pribor, poslao prijatelja kuci i trcao do stana gdje njena baka zivi. Naravno kada sam ju nazvao i rekao joj da sam ispred vrata, prvo joj je bilo malo mrsko umjesto da mi skoci u ruke ( Ajmo reci, nezahvalnost ), ugl ja pred njom,bijele boje svukuda i ona pita sta sam ja radio, nabrzaka kontrirao i rekao da sam pomagao prijatelju kreciti stan i da smo upravo zavrsili i da sam radi toga uspio doci tako brzo. Sjedili smo vani jos nekih 40-50 minuta, pa je ona morala opet da udje unutra, ja opet nazad trcao jer htio sam i ja malo kreveta jos da vidim. Sljedecih sat vremena sam proveo s crtanjem u potpunom mraku, nista vidio nisam, ali rezultat se dao vidjeti, mozda ne moj najbolji rad, ali sasvim solidno. Uglavnom sutradan je vidjela, bila sva sretna, a ja mrtav umoran.
I smisao cijele price je, Zene, poslusajte vi mene, vi ste glupace, mozete da uradite s momkom, koji vas voli sta hocete, jer on ako voli do kraja, ali vi to nabrzaka pokvarite i bacite. Eto same krive...

I da znam, nisu svi ovakvi i nebi svatko to uradio, ali nebi ni svaka zasluzila
-isto tako nisu svi muskarci glupi kreteni
-isto tako nisu sve zene glupace
-isto tako nisu svi muskarci spremni skinuti mjesec s neba
-isto tako to nije moguce, ali je
-isto tako bitna pomisao i zelja za tim
-isto tako prestanite traziti princa na konju i
-isto tako ne morate uzeti konja na magarcu ( onaj napucani lik u BMW-u )
-isto tako neki muskarci znaju da vole
-isto tako neke zene budu s muskarcima samo radi sexa
-isto tako zene budu s muskarcima radi novca ( ne sve niti vecnina )
-isto tako ja samo pisem teze s isto tako
-isto tako ako osjecate leptirice u stomaku, to nije ljubav
-isto tako ako slusate depresivnu muziku nece vam biti bolje
-isto tako ako ne i gore su se osjecali i drugi ljudi, niste jedini
-isto tako je sada 4:40 i vrijeme mi je u krevet i
-isto tako vam zelim laku i ugodnu noc, mada vec svi spavate


Do citanja i pisanja


S ljubavlju, onaj tamo s dobrom namjerom


Fynn

Pokusaj zivota...

17 siječanj 2012

Tako je to, rodimo se, pokusavamo i umremo. Hodajuci kroz zivot, ne shvatajuci da ustvari samo pokusavamo, ali u stvari ne zivimo. Na kraju lezimo u krevetu, cekamo na smrt i shvatamo da u zivotu nismo nista ucinilo zbog cega ce nas ljudi pamtiti, shvatamo da ni sami se ne sjecamo vecine. Shvatimo to nekada i ranije, ali iako shvaceno, ne radimo nista protiv toga. Ako ucinimo i nesto vrijedno spomena, na to se oslanjamo, zivimo u proslosti iz dana u dan sjecajuci se sto smo ucinili umjesto, da to stavimo iza se sebe i krenemo dalje. Gledamo oko sebi i samo vidimo sto su drugi ucinili, umjesto da gledamo pravo naprijed i trgnemo sebe i ucinimo nesto. Zalosno, ali istinito, bolno ali pravedno, jer smo si sami za to krivi. Radimo vecinu stvari samo da bi druge ucinili sretnim, umjesto da dadnemo jeb na to sve i radimo sto nas cini sretnim, da ne marimo za drugima nego za sebe. To nije sebicnost, to je pravedno. U zivotu bi trebali biti sami sebi najbitnije, a poslije nas eventualno ostali. No, drustvo je tako, ne dopusta nam tu slobodu iako navodno zivimo u slobodi, zivimo samo u lancima koji su iskreno receno nevidljivi, jer se nalaze u nasim glavama, ali ih ne mozemo ukloniti. Koliko god mi mislili da nije tako i da imamo slobodu, nemamo je. Od malih nogu nas uce da trebamo paziti sto cemo reci, kako cemo se obuci i kako se ponasati. Ne radi nas, vec radi toga kako ce nas drugi vidjeti. Koliko god mi pokusavali biti individualni i raditi sto mi zelimo, jer smo svjesni da je tako kako je, opet postoji nesto u nama sto nas usporava i sprjecava u tome, jer, sta ce drugi reci. Pocinjemo s 15tak godina piti, neki vec i pusiti da bi ispali face, da bi nas drugi vidjeli, da bi drugi rekli kako smo cool, ustvari ispadamo budale i jadni. Malo kasnije, mada neki i prije, pocinjemo motati vutru, jer smo vidjeli u filmovima da je svijet onda sareniji, pa zapalimo prvu i nista, zapalimo drugu jer mislimo da prvu nismo ispusili kako treba, ali opet nista. Ucini nas samo malo sporijim i opustenijim. Pijemo alkohol u drustvu, rijetko tko sam kod kuce, pijemo vise nego sto nas organizam podnosi, da bi drugi vidjeli koliko mozemo da popijemo. Na kraju se samo izblamiramo, nicega ne sjecamo i prikupljamo informacije o prosloj noci od drugih i cujemo koliko smo se samo izblamirali. Osjecamo sram u sebi, zasto? Zato sto su nas drugi vidjeli i to nama ispricali, jer su nas oni tako vidjeli. Da smo to isto ucinili sami kod kuce i sutradan se nicega ne sjecali, osim glavobolje nam nebi nista drugo bilo, tada nebi osjecali sram. Oblacimo se kako zelimo, da bi drugi vidjeli, rijetko tko zato sto to bas voli, pogotovo mislim na cure sada. Mada moram priznati ni muskarci u zadnje vrijeme nisu nista bolji. Osjecamo stid za tako banalne stvari, ali nas nije stid traziti od staraca novac za izlazak u grad, mada znamo da pola racuna nije placeno i da je upitno hoce li biti dovoljno novca za sve, za to nas nije stid. I tako milijun stvari. Za skolu ucimo radi ocjena, da bi drugi rekli svaka cast, ne da bi se mi dobro osjecali, jer budimo realni, jedinica nam nije nikada smetala, vec nasim roditeljima. Ja sam ih dobijao kao budala, zato sto me je bolila kara za njima, ali moje roditelje ne. Budemo u skoli, jer to roditelji od nas ocekuju, jer drustvo to od nas ocekuje, nas nitko nikada nije pitao, mada moram priznati mene moji jesu, ali druga opcija je bila za kurac. I tako mi iz dana u dan pokusavamo zivjeti, ali ne zivimo. Naravno, sve to pomaze da bi drustvo funkcijoniralo, da nebi zavrsilo u opcem kaosu, ali da li je to ono sto je nama potrebno? Ot vara se toliko pitanja, ali sta se tu moze. Ne oblacimo stvari koje mi zelimo, jer nas je strah sto ce ljudi o nama reci, ne objavljujemo svoj blog na svom divnom facebook profilu, jer ne zelimo da neki tamo od nasih 786 prijatelja, kojeg eto znamo preko tetkinog sina, njegovog najboljeg prijatelja, jer sta ce da misli o nama? Zajebana je to stvar. Jebeno zalosno, no sta da radimo? Da pokazemo svoje pravo lice? Mada u stvari ni sami jos nismo sigurni koje je nase pravo lice? Ni sami ne znamo, sto u stvari zelimo, sto mi smatramo zivotom? Toliki nas je strah da cemo ispasti, dvolicni, umisljeni, pohlepni i sta ti ja znam sta ne sve jos lose sto pise u Bibliji, a u stvari nas samo drugi moze takvim ostembiljati, prihvatamo 95% zahtjeva za prijateljstvo na jebenom fejsbuku, jer smo tih 95% lica negdje vidjeli, mad au stvari i ne znamo tko su, ime im citamo po prvi put, ali kada otvorimo slike pomislimo, ah taj, pa vidio sam ga nekada negdje, jer nas je strah da cemo ga sresti za mejsec dana i da ce on reci: " E, ja tebe dodo, sto nisi prihvatio.", pa nam je mrsko voditi raspravu, koja je u stvari bila pocetna misao za pokretanje te web stranice naseg, nama svima dragog Marka, kada je ukrao ideju za facebook. Ne zelimo to, jer smo vec jedno 100 tisuca milijona puta na dan vodili sa drugih petsto pedest tri tisuce tristo trideset pet ljudi tu raspravu, pa nam je lakse pritisnuti jednostavno gumb na kojem pise prihvati, pa moramo svaki dan citati neke glupe statuse, koji su samo recenica iz neke jos gluplje pjesme, neke jos gluplje pjevacice, koja je taj tekst kupila od nekog lika, koji jednostavno radi svoj biznis. Pa isto tako moramo da saznamo, tko je kurva,drolja, tko kome pusi kurac i sve ostalo. Daleko od toga da je to sve s vremena na vrijeme smijesno, ali budimo realni, jebes to. Naravno, nitko od nas nije ovisnik, ali svi smo bar jednom, ako ne i 4339284 puta na dan online, da bi vidjeli jel se sta novo desilo. Umjesto da nase vrijeme, ako smo vec za kompom, potrosimo na nesto pametnije, pa da prozulamo po 9gag-u ili se malo informiramo sto se desava kod nas u zemlji ili nedaj boze u drzavi, da ne pricam o svim drugim mogucnostima,ali sto bi kada na fejsbuku stoje sve bitne stvari. Pozitivno na svemu tome jest, da to sve samo potvrdjuje moje teorije i logike, ali zalosno, sto i sam iako svjestan svega toga, padam u te sheme. Ali da baba ima kurac bila bi deda, svatko ima svoje mane, pa tako i ja. Pricam o drugima i serem, a ni sam nisam nista bolji. Ustvari, serem, bolji sam. Mada ako sam bolji, sto mi smeta ako sam kao i oni, ako me vec niej briga sto drugi misli? A??? Jesam li sada potakeo misao u vama? Slazete se sa svim sto sam rekao, zar ne? Jer mi smo individue, nas ne zanimaju misljenja, ajd ne seri!!!


Time bih da zavrsim svoju divnu misao, padat ce cuskije u komentarima na mene, ali who cares, samo udrite :D


Jebo majku jesam dobar, a sad ce jos malo 4, valjalo bi i u krevet, treba na posao sutra :D

Laku noc i osjecajte se pozdravljeni, ako vas vec nitko nije pozdravio, ali ono od srca ono bas bas ono od mene

Jebo majku koji mi je kurac veceras? :/

Vas Fynn ( i da jesam fin :D )

Pismo tebi...

16 siječanj 2012

Budim se ujutro, nekako se dovucem do kupatila i vidim svoje lice u zrcalu. Pocinjem se pitati da li mrzim sebe ili pak tebe, mada nisam siguran da li te jos volim ili se meni sve to samo cini. Nekako sve mrzim, ali ipak i volim nekako, cesto mislim na tebe, ali tebe to nazalost ne zanima, a kada ti kazem ili spomenem kako nam je bilo nekada kazes samo: "Daj nemoj.". Najradije nebih, ali ne mogu, vidjeti tebe s drugim me naprosto ubija, dovodi do ludila, cak me dovodi i do najgorih misli. Nije vise kao prije, vidim te i sve je super, sve je uredu, sve ce biti kako treba, ne, sada si ti ti, a ja sam ja, nema vise onoga mi, kojeg se sjetim svakog jebenog jutra, nema ga vise, nestalo. Ne znam da li sam volio, da li cu ikada voljeti, ali ono sto sam osjecao prema tebi, je bilo nesto vise od "Svidjas mi se.". Ti si me uistinu vratila na pravi put, ti si bila svijetla tocka na kraju tunela, ti si bila konopac koji me je izvukao iz dubina najvece tame, ti si bila jednostavno sve. Sada, sada si nekome drugome to, sada si drugome sve, a meni ne ostaje nista, osim dvije tri zajednicke slike i sjecanja. Istina, ostaje mi i to da se mozemo redovno cuti, dopisivati sto bi rekli, ali nije to to kao sto je nekada bilo. Prije smo znali i nakon izlaska, jos telefonirati sat vremena, dok jedno nije reklo, da je pospano, da bih jos razmjenili onda 10tak poruka iako smo se jos sat-dva prije zabavljali negdje. Sada se sve svodi na puku formalnost: " gdje si sta ima i kako si, cao. ". Toliko sam toga pokusao, ali bas nista nije pomoglo, toliko je islo daleko da sam stvarno trazio rjesenje u boci, naravno nije ga bilo, mada sam znao to, ali je bar znalo na kratko da mi pomuti misli. "Ako si ti sretna, onda sam i ja, makar to znacilo da si s drugim.", to sam ti rekao, ima tome vec vise od godinu dana, jos uvijek ne mogu da vjerujem da sam to rekao. On onoga dana kada sam ja, da ja, ja jebeni idiot rekao da je gotovo, eh od toga dana, ja vise nisam bio sretan. Dok sam bio s tobom bio sam sretan, ali ne samo u momentima u kojima smo tjelesno bili jedno kraj drugih, vec sama pomisao da smo ti i ja zajedno, da smo ti i ja jedno mi, to me je vec cinilo sretnim, a kamoli kada sam bio kraj tebe. Jos uvijek se sjecam tvoga lica, zadnje je sto vidim prije nego sto utonem u san, evo vec preko godinu dana, jos malo pa dvije, vrijeme leti, ali poboljsanja ni na pomolu. Koliko sam samo puta sam sebe prokleo zbog toga sto sam ucinio, koliko sam samo sebe mrzio, ali sam se nekako vise manje, ali ne skroz pomirio s tim, sto je uradjeno uradjeno je. Za dva tjedna je godisnjica, bas me zanima hoces li je se sjetiti, ja hocu i posvetit cu tebi taj dan, a ti? Hoces li ti bar na tren da pomislis na mene taj dan? Hoces li se ti bar taj dan zapitati, sto bi bilo da se nije desilo, sto se desilo, ja ti obecajem da hocu, jer svaki dan to cinim, pa tako i na taj. Pobjegao sam od tebe u nadi da ce pomoci. Mislio sam da ce novo okruzenje i daljina da me natjera da ne mislim na tebe, da ce mi sve to pomoci, krenuti dalje, ali ja se osjecam kao nasukani brod, vrijeme leti a ja i dalje na istom mjestu. Zelim da idem dalje, jer znam da je gotovo, ali se svako jutro budim i nadam da ces da se javis i kazes da me zelis nazad. Ali to jutro doci nece, sudbina je nekoga drugoga spremila za tebe, a ne mene. Najgore u svemu tome jest, sto bas nista vise ne osjecas prema meni, pa ni ono malo, sto je nekada bilo. Cak i ladica u tebi, u koju si strpala osjecaje prema meni je nestala, vise nema nicega, dok sam ja jos uvijek spreman da ucinim sve za tebe. Najradije bih krenuo sa ti si kriva za ovo i ono i sto sam ovakav i bla bla bla. Sto je najgore, rado bih to uradio, ali bih samo sebe lagao, kada znam da nije tako, jer sam ja rekao i odlucio da je kraj. such a idiot
Toliko bih toga jos rekao, ali bih se samo ponavljao bojim se. Napisao bih volim te, ali i to su samo rijeci, jos dvije za tebe bezvrijedne rijeci koje bi izasle iz mojih usta. To vise nije tvoje, ja vise nisam tvoj, ja sam sada ja a ti si, sta da kazem, Ti. Pisem ti sada ovo, mada najvjerovatnije ovo nikada neces da procitas, ali i bolje je za oboje, ti se neces sjetit mene, a ja, pa ja cu ne znam, ali je uglavnom bolje za tebe, ako ovo ne procitas.

Fynn

p.s. I ...

Naslov! Naslov? Naslov... Jebem ti naslov!!!

15 siječanj 2012

Naslov posta u stvari treba da bude " Realnost je sranje!", ali mi se ovaj cini puno boljim. Kratak uvod kako sam dosao do danasnje reflekcije. Vodio sam kratki razgovor s jednom curom, koju ustvari i ne poznajem, ni imena joj ne znam, ali volim s njom razmjeniti pokoju rijec na chatu. Pohvalila je moje radove i nekako smo dosli do rijeci realnost, na sto sam ja napisao: " Realnost je zesce sranje ", kraj citata. Na to je slijedilo jos par recenica i to je bilo to, kraj uvoda.
Iako sam bio to sam rekao, jednostavno mi ta recenica nije dala mira, razmisljao sam dugo o njoj, pa o svemu. Sto je uopce realnost za nas, cemu sluzi i jel to dobro sto smo realni? S realni ne mislim da li smo stvarni ili ne, to mogu lako provjeriti, uzmem noz i zabodem ga sebi u nogu, ako boli onda sam stvaran. Vise se odnosi na nas/moj pogled na svijet. Netko svijet vidi sarenog, a neki, kao ja, poprilicno sivog, s dosta crnog. Kada bih rekao da ne znam sto lagao bih i to puno. Ja sam brzo morao da shvatim kakav je zivot prema meni, ne zelim reci da je zivot tezak, jer ne mogu govoriti u ime svih, ali za sebe mogu da kazem dosta toga. Zivot, svijet, realnost, nazovite kako god hocete, ali bar se nadam da razumijete sto zelim reci, mi nije nikada nista bacao u krilo, pa ni najmanju sitnicu. Znam, sada svi misle, pa nije ni meni ili pretjerujes i slicno. Ako mislite tako, slobodno stanite kod ove rijeci "STANI" i idi igraj se Farmvillea na Facebook-u, nije ovo za tebe. Jednostavno od prvog dana, odkako se mogu sjetiti daleko unazad sam ja bio donji, pocevsi od vrtica, gdje sam vec upoznao fasizam, gdje sam s 4 godine nazivan strancem, oni koji znaju njemacki "Ausländer", gdje sam vec s 4 godine bio odvojen od ostatka, jer sam bio drugaciji, navodno. Isto se nastavilo onda u osnovnoj skoli, kroz srednju, sve do dana danasnjeg. Kada je se god nesto u pocetku cinilo odlicno i lako za postici, najkasnije na pola puta do cilja se moralo desiti neko sranje, imam i za to dobar primjer. Zavrsavam srednju skolu, neam ozbiljnu namjeru da idem na fakultet, ali me "moji" uspiju nagovoriti kroz par mjeseci, ja spremim stvari, nabavim novac za prijemni i za kartu, jer "moji" nisu mogli da plate, ali su htjeli da idem na fax. Tako ja odem na fax, polozim prijemni Like a Boss, ali ne upadnem u Budzet, naravno, zasto bih mislim ono, jebo te, koji kurac sam ja zasluzio da udjem u budzet. Predjem ja preko toga, malo ljut na sebe, malo na sve ostale, ali ipak sretan, ipak sam primljen. Cekao sam jedno 2 tjedna i svaki dan provjeravao na netu jesu li objavljeni datumi za upis, na svim fakultetima su krenuli, osim na mom, tako sam ja cekao i cekao. Odjednom, navecer vracajuci se iz grada i to pazi sada Cetvrtkom, vidim objavljeni datumi, malo su zakasnili. Jebeni upis je vec poceo u tom tjednu, Petak, znaci sljedeci dan je, zadnji dan za upis i jos sa divnom naznakom, da svi koji nisu u budzetu moraju da plate na dan upisa citavu godinu, ne semestar, vec cijelu godinu, otprilike 3 prosjecne mjesecne plate, napominjem Cetvrtak je navecer, a sutra je zadnji dan upisa. Pogurene glave idem do roditelja, da im kazem divnu vijest, da imaju otpriliek 6 sati da sakupe sav novac, zivjeli smo u nadi da ce morati platiti samo semestar ili da ce biti moguce placanje u ratama, ali ne, cijela godina odjednom. Dodjevsi do njih pogledam ih i kazem i sta je na stvari. Tata me pogleda i rece: "Ja mislim, da ipak neces studirati.", ja sam samo slegnuo rameni i rekao: "OK". Najgore u cijeloj toj prici je, sto kroz cijelu jebenu srednju skolu nisam htio da studiram, jer sam bio vec tada svjestan situacije i da je realnost sranje, ali ne moji su morali da me nagovaraju na to u drugom polugodistu, posljedne skolske godine. No, to nije sve, tjedan dana kasnije, sam se bio pomirio sa situacijom , kad odjednom mi kolega govori da su produzili rok za upis do sljedeceg Petka, imao sam opet jedan cijeli dan, da se razocaram. Eto, to je npr jedan od primjera, kako meni zivot voli da stavi kamenje na put, ali se ja nedam, istina vidim svijet u sivo-crnim tonovima, ali ga jos gledam. Trebao bih da se vratim, realnosti. Iskreno, divim se ljudima koji uspjevaju biti iz dana u dan sretni i nedaju da ih zivot srusi na pod i ako to uspije, opet ustanu, otresu prasinu s ramena i nastave dalje, ali ja ne mogu. Mene zivot obori i ja ostanem lezati, po mogucnosti sebi jos upalim muziku, da je malo ugodnije. No, nesto pozitivno ima sve ovo moram priznati, zahvaljujuci svim tim sranjima koja mi se desavaju, pa mi pune glavu, ja iz dana u dan nalazim nove teme da pisem, novi razlog da otvorim word i nastavim pisati. Ipak nije sve tako crno, ima i nesto sivog.
Sto se tice fakulteta, stvarno sam se pomirio s tim, kako je proslo i da, mozda je bila i moja krivica, mozda sam ja trebao vise da ucim, ali, mogli su i profesori u srednjoj biti bolji, ok mogao sam i ja. Nesto mi zivot pokusava reci sa ovim svim lekcijama i siguran sam da cu jednog dana razumjeti te rijeci, kada budem lezao u jebenoj postelji, na samrti...


p.s. ako ima gramatickih gresaka, jebat ih, pogotovo sto nema crtica iznad slova, nadam se da ipak mozete da procitate.

Fynn

Zasto pisem?!?

14 siječanj 2012

Danas mi je postavljeno pitanje: " Zasto pises?". Moram priznati da nisam odmah imao odgovor na to, ali sam nakon kratkog razmisljanja shvatio da je to stvar koja me jednostavno olaksava, cini slobodnim, jednostavno mi prazni glavu, sva opterecenja prenesem na papir i poprilicno mi uspjeva. No, onda sam ipak sebi uzeo malo vise vremena da malo reflektiram o tom pitanju. Trajalo je to sve od sada, kada upravo pisem post i trazim prave rijeci kako to da opisem. Mislim da je to sve krenulo prije nekih 10 godina, bio sam osnovna skola i puno ideja i zelja. Toliko sam toga htio i zelio, ali zbog kolicine zelja i straha da cu ih zaboraviti, uzeo sam jednostavno komad papira i zapisao ih. Na moju veliku zalost, nemam vise te komade papira, jer bi ih sada rado procitao, ali imam uspomene, bar nesto. Onda smo trebali da pisemo eseje, na razno razne teme i kod mene je to uvijek izgledalo tako, da mi bas nijedna tema nije pasala, pa sam znao po 20 do 30 min da gledam u teme i mislim u sebi koja je najlaksa, pa sam u ostalih 10tak minuta pisao svoje sastave. S vremenom je to preslo u trazenje najzahtjevnije teme, ali sam za to odvajao samo 5 minuta. Pretezito sam dobijao petice iz istih, ali sam zato dobijao lose ocjene iz domaceg rada ili lektire ako mi je knjiga bila preglupa, sto i objasnjava zasto nisam imao 5.0. Ali se jos uvijek dobro sjecam kako u prvom razredu srednje skole nisam dobio iz obe pismene zadace bolju ocjenu od dvice. Ja koji je uvijek bio cvrsto ubjedjen u to da zna da koristi rijeci, je dobio dvice samo zato sto je bilo sta napisao. Pokraj ocjena je uvijek pisalo: "Nisam zadovoljna tvojim radom i promasio si temu", to se jednostavno svodi na to da me je profesorica, blago receno mrzila. Tada sam krenuo s intenzivnim pisanjem, tada sam znao sate provoditi s komadom papira ispred sebe ili sjeduci ispred PC-a, tada sam sav bijes, frustraciju, mrznju, ljubav, zelje, jednostavno sve pisao, samo da se vise ne nalazi u mojoj glavi i da napravi mjesta za nove frustracije, zelje, mrznje...
U pocetku sam pisao samo radi sebe i eventualno radi ocjene i sve su profesorice htjele uvijek da procitam svoje eseje, sto naravno nisam volio. Obozavao sam pisati, obozavam jos uvijek, ali me je uvijek bilo u jednu ruku sramota svih tih radova, volio sam da drugi procitaju to i komentiraju, ali nisam nikada volio da ljudi to povezuju sa mnom. Jer ljudi mene ne vide kao osobu koja pise, koja ima potrebu i zelju za tim, pretezito me vide drugacije. Sto je uvijek rezultiralo da i prije nego sto citaju vec misle svasta nesto i na kraju je pretezito s muskima izgledalo tako da sam ja bio glupi kreten koji je "Picka". To naravno nisam volio, mislim, tko uopce voli da ga se naziva "Pickom"? Tako da sam poceo da pisem s psojdonimom, koji u nikojem slucaju nema veze sa mojim pravim imenom ili identitetom, kada pisem nisam vise ja "JA", vec sam ja Fynn. Rezultat tome je da mogu da pisem sve sto mi je na dusi, sve sto mi stisce srce, sve sto mi muci mozak, bas sve mogu da napisem, bez da itko stvori neko misljenje o meni. Upravo radi toga, zato sto mogu da ja budem ja, muska osoba koja ima osjecaje i voli da ih pokazuje, ali ga je strah, koji pati, ali i zna biti sretan, radi toga, "JA" pisem, radi toga...

Fuck you Bitch

13 siječanj 2012

Danas, iduci na posao, procitah ovaj lijepi natpis ( Fuck you Bitch ) iznad vrata zgrade i zapitah se, sto li je pisca te recenice navelo da napise te tri jednostavne rijeci, koje ipak u jednu ruku imaju jasnu poruku. Pitam se jel to bila samo fraza koju je cuo u nekoj pjesmi ili ga je ipak ljutnja na neku curu navela na to. Mislim da nikada necu saznati, mada mi je i svejedno, samo se pitam koliko sam ja puta pomislio bas to, da sam cak i na glas htio da vrisnem "Fuck you Bitch!", ali ipak nisam, mada sam trebao, mozda bih se sada osjecao bolje, ali mozda i ne, no ni to necu nikada da saznam, jer vrijeme ne mozemo da vratimo unazad. Mada bi bilo jako zanimljivo da mozemo, jer zamislite sada sve greske koje ste ucinili u zivotu ( siguran sam da nitko, ali bas nitko ne moze da se sjeti svih gresaka, nebitno koliko velike ili male one bile ), ali onih kojih mozete. Siguran sam, bar kod sebe, da bih kad tad i da uspijem ispraviti iste, ponovo ucinio istu "jebenu" gresku. To je ono cemu se uvijek sam sebi divim, znam da sam ucinio gresku, ali ponovo iznova, kao da jucer to nisam ucinio, ponovimo gresku. Kod mene je ta najcesca greska koju cinim, da se ujutro probudim. Koliko god zelio navecer kada pokusavam da zaspim, da se ujutro ne probudim, ja ipak ujutro otvorim oci i pomislim, "Fuck! Jos jedan jebeni dan,na ovom jebenom svijetu." Bas svako jutro u zadnjih 4-5 mjeseci se uhvatim u tim mislima. Nekako se dignem iz kreveta,naravno uz nekih sat vremena valjanja po krevetu i zulanaj po netu, pa krenem prema kupatilu pogledam se u ogledalu, ali vise ne pomislim kao prije, "Koja si ti faca!", vec se pogledam i osjecam laganu mrznju prema sebi. Najzalosnije u svemu tome jest to da uopce ne znam sto to, mislim ima tu dosta toga radi cega bi se trebao mrziti, ali s druge strane, to sam htio, ne znam sto mi je. Koje god se pitanje postavi, ja nemam odgovor ili jednostavno ne zelim da odgovorim. Ne znam zasto, nekako je " Ne znam" postalo zastitni znak za mene, mada osobno mrzim, bolje receno prezirem kada netko drugi na moje pitanje odgovori sa ne znam. Mozda jer su moja pitanja uvijek konkretna i poprilicno je lako ( bar u mojim ocima u tom trenutku ) odgovoriti na njih. Dok su pitanja koja sam sebi postavljam, dok reflektiram ( da, ja nekada i reflektiram ), vise neka opsirna, slicna pitanju " Koji je smisao zivota?" ili " Sto je to ljubav?", " Sto je smisao zivota? ", ali meni jos uvijek jedno od najdrazih pitanja, na koje je veoma tesko odgovoriti, jer je nekako nedovoljno konkretno: "Koji je tebi kurac?". Volim metafore, pogotovo kada se spolovila koriste kao metafore. Ovako kada poledam na zadnje rijeci, imam osjecaj da sam malo vise fiksiran na spolovila, ali nisam ja kriv, drustvo je, kao i uvijek. Mislim, nisam ja izmislio fraze poput: "Idi u picku materinu!" ili "Picko jedna!", drustvo je, zalosno...


Da se vratim reflektiranju i naslovu ovog texta. Nakon sto sam procitao tu, sada u ovom trenutku meni divnu frazu, sjeo sam prvo u ured nekih 5-6 minuta reflektirati o toj frazi i rezultat toga ste upravo procitali, ne bas sve, neke su mi rijeci na putu do kuce nestale, ako ih netko pronadje, nek' se meni javi.

Never mind, I'll find someone like you.

11 siječanj 2012

Otisao sam, svjestan da je jedna epoha moga zivota zavrsena, otisao sam daleko, koliko je god moglo dalje u nadi da ce biti dovoljno. Ali ne, shvatam da geografska daljina nije dovoljna za osjecaje, tocnije da i nije bitna vec je bitnije osjecaje preusmjeriti, ne znam kako, ali mislim da je tu rjesenje. Pokusavam to vec mjesecima, ako ne vec i godinama da ucinim, ali nikako da uspijem u toj namjeri. Jos uvijek cesto, precesto lezim u krevetu sam i razmisljam, sta bi bilo da sam drugacije postupio, bi li bio sada sretniji, bi li sada bio drugi covjek ili bi i onda kad tad zajeb'o cijelu pricu, kao i uvijek. Uvijek sam bio jak na rijecima, pa cak i na djelima, ali sam uvijek stvari tek shvatao naknadno, onda kada je vec bilo kasno, kada vise ni najveca djela nisu vise mogla da pomognu. Precesto sam rekao ono sto mislim, prije nego sto sam uopce bio siguran da li sam siguran u to, sto je precesto stvari znalo da pokvari. Uvijek sam mislio da sam dovoljno jak sam, da sve mogu bez necije pomoci, jer sam to ipak ja, sto je najgore cak sam u tome i uspjevao. No, nikada se nisam osjecao dovoljno upotpunjenim. Cijeli zivot tragamo za necim, ne znajuci sto trazimo, pa cak ni kada nadjemo, nismo sigurni da li smo to pronasli, pa to bacimo, trazimo dalje i na kraju krajeva, lezimo opet, kao i na pocetku cijele price, sami u kovcegu u lijepom papirnatom odjelu, prekriveni stotinama kila zemlje. Da li nam je to potrebno? Da li mora sve tako da izgleda? Ako cu biti realan, mora, kad tad lezimo u kovcegu u lijepom papirnatom odjelu prekriveni stotinama kila zemlje. Iako nam je to svima sudjeno, iako je to svakome ne izbjezno, nebitno bio bogat, sretan, siromasan ili glup, to nas sviju ceka, ali to niej razlog da ustanemo, disemo cijelim plucima, krenemo u nove avanture, ucimo nove stvari i sta sve ne jos. No najbitnije u svemu tome jest da pokusamo nesto uciniti, ali najbitnije je biti sretan. To pokusavam vec odkako sam sam poceo da se oblacim, iako me je tada cinilo sretnim skupljanje pokemon slicica,igranje nogometa, zezanja ucitelja,nastavnika,profesora,susjeda i sviju ostalih,trcanja po parkovima,putovanja,pa nekada kasnije opijanje s prijateljima u parku, da sve to me je nekada cinilo sretnim, sto je najljepse na svemu, znao sam da me cini sretnim. A danas, lezim tu sam u krevetu, po ne znam koji put vise, tragajuci samo za jednim, tragajuci za onim sto me cini sretnim. Ali se uvijek postavlja "jebeno" pitanje, sto je to sreca. Toliko sam toga radio sto me je cinilo sretnim, ali je to uvijek sutradan bilo nestalo. Teska li zivota. Shvativsi da u ciji god zivot udjem, nakon nekog vremena samo ostavimo pustos i nistavilo, razaranje po punoj crti. Osvrnes se oko sebe i ne vidis nikoga, tko moze da kaze da je sretan sto si dio njegovog zivota. Sve najcesce radi jedne jedine odluke, koja nastane u jednom trenutku kao iz nicega, odlucis da pokvaris sve, mada u tom trenutku i ne znajuci to. Gadno, veoma gadno. Inace bih sada u ovakvim trenutcima rekao, nema veze digni glavu i idemo dalje, ali ne mogu vise, jednostavno ne mogu.





Izvinjavam se jer nema kvacica i crtica iznad c,s,z i d, ali koristim englesku tastaturu. Ako ima gramatickih gresaka, jebat ih!!!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se