Naslov posta u stvari treba da bude " Realnost je sranje!", ali mi se ovaj cini puno boljim. Kratak uvod kako sam dosao do danasnje reflekcije. Vodio sam kratki razgovor s jednom curom, koju ustvari i ne poznajem, ni imena joj ne znam, ali volim s njom razmjeniti pokoju rijec na chatu. Pohvalila je moje radove i nekako smo dosli do rijeci realnost, na sto sam ja napisao: " Realnost je zesce sranje ", kraj citata. Na to je slijedilo jos par recenica i to je bilo to, kraj uvoda.
Iako sam bio to sam rekao, jednostavno mi ta recenica nije dala mira, razmisljao sam dugo o njoj, pa o svemu. Sto je uopce realnost za nas, cemu sluzi i jel to dobro sto smo realni? S realni ne mislim da li smo stvarni ili ne, to mogu lako provjeriti, uzmem noz i zabodem ga sebi u nogu, ako boli onda sam stvaran. Vise se odnosi na nas/moj pogled na svijet. Netko svijet vidi sarenog, a neki, kao ja, poprilicno sivog, s dosta crnog. Kada bih rekao da ne znam sto lagao bih i to puno. Ja sam brzo morao da shvatim kakav je zivot prema meni, ne zelim reci da je zivot tezak, jer ne mogu govoriti u ime svih, ali za sebe mogu da kazem dosta toga. Zivot, svijet, realnost, nazovite kako god hocete, ali bar se nadam da razumijete sto zelim reci, mi nije nikada nista bacao u krilo, pa ni najmanju sitnicu. Znam, sada svi misle, pa nije ni meni ili pretjerujes i slicno. Ako mislite tako, slobodno stanite kod ove rijeci "STANI" i idi igraj se Farmvillea na Facebook-u, nije ovo za tebe. Jednostavno od prvog dana, odkako se mogu sjetiti daleko unazad sam ja bio donji, pocevsi od vrtica, gdje sam vec upoznao fasizam, gdje sam s 4 godine nazivan strancem, oni koji znaju njemacki "Ausländer", gdje sam vec s 4 godine bio odvojen od ostatka, jer sam bio drugaciji, navodno. Isto se nastavilo onda u osnovnoj skoli, kroz srednju, sve do dana danasnjeg. Kada je se god nesto u pocetku cinilo odlicno i lako za postici, najkasnije na pola puta do cilja se moralo desiti neko sranje, imam i za to dobar primjer. Zavrsavam srednju skolu, neam ozbiljnu namjeru da idem na fakultet, ali me "moji" uspiju nagovoriti kroz par mjeseci, ja spremim stvari, nabavim novac za prijemni i za kartu, jer "moji" nisu mogli da plate, ali su htjeli da idem na fax. Tako ja odem na fax, polozim prijemni Like a Boss, ali ne upadnem u Budzet, naravno, zasto bih mislim ono, jebo te, koji kurac sam ja zasluzio da udjem u budzet. Predjem ja preko toga, malo ljut na sebe, malo na sve ostale, ali ipak sretan, ipak sam primljen. Cekao sam jedno 2 tjedna i svaki dan provjeravao na netu jesu li objavljeni datumi za upis, na svim fakultetima su krenuli, osim na mom, tako sam ja cekao i cekao. Odjednom, navecer vracajuci se iz grada i to pazi sada Cetvrtkom, vidim objavljeni datumi, malo su zakasnili. Jebeni upis je vec poceo u tom tjednu, Petak, znaci sljedeci dan je, zadnji dan za upis i jos sa divnom naznakom, da svi koji nisu u budzetu moraju da plate na dan upisa citavu godinu, ne semestar, vec cijelu godinu, otprilike 3 prosjecne mjesecne plate, napominjem Cetvrtak je navecer, a sutra je zadnji dan upisa. Pogurene glave idem do roditelja, da im kazem divnu vijest, da imaju otpriliek 6 sati da sakupe sav novac, zivjeli smo u nadi da ce morati platiti samo semestar ili da ce biti moguce placanje u ratama, ali ne, cijela godina odjednom. Dodjevsi do njih pogledam ih i kazem i sta je na stvari. Tata me pogleda i rece: "Ja mislim, da ipak neces studirati.", ja sam samo slegnuo rameni i rekao: "OK". Najgore u cijeloj toj prici je, sto kroz cijelu jebenu srednju skolu nisam htio da studiram, jer sam bio vec tada svjestan situacije i da je realnost sranje, ali ne moji su morali da me nagovaraju na to u drugom polugodistu, posljedne skolske godine. No, to nije sve, tjedan dana kasnije, sam se bio pomirio sa situacijom , kad odjednom mi kolega govori da su produzili rok za upis do sljedeceg Petka, imao sam opet jedan cijeli dan, da se razocaram. Eto, to je npr jedan od primjera, kako meni zivot voli da stavi kamenje na put, ali se ja nedam, istina vidim svijet u sivo-crnim tonovima, ali ga jos gledam. Trebao bih da se vratim, realnosti. Iskreno, divim se ljudima koji uspjevaju biti iz dana u dan sretni i nedaju da ih zivot srusi na pod i ako to uspije, opet ustanu, otresu prasinu s ramena i nastave dalje, ali ja ne mogu. Mene zivot obori i ja ostanem lezati, po mogucnosti sebi jos upalim muziku, da je malo ugodnije. No, nesto pozitivno ima sve ovo moram priznati, zahvaljujuci svim tim sranjima koja mi se desavaju, pa mi pune glavu, ja iz dana u dan nalazim nove teme da pisem, novi razlog da otvorim word i nastavim pisati. Ipak nije sve tako crno, ima i nesto sivog.
Sto se tice fakulteta, stvarno sam se pomirio s tim, kako je proslo i da, mozda je bila i moja krivica, mozda sam ja trebao vise da ucim, ali, mogli su i profesori u srednjoj biti bolji, ok mogao sam i ja. Nesto mi zivot pokusava reci sa ovim svim lekcijama i siguran sam da cu jednog dana razumjeti te rijeci, kada budem lezao u jebenoj postelji, na samrti...


p.s. ako ima gramatickih gresaka, jebat ih, pogotovo sto nema crtica iznad slova, nadam se da ipak mozete da procitate.

Fynn