-"Es ­beggan alles vor 6 Jahren. Ich war noch jung, wusste nicht, was ich will. Doch ich erinnere mich an den Tag, als ob es gestern währe. Es war ein Donnerstag, regnerischer Tag aber der Sommer war nah. Ich war abends bei einem guten Freund, wollte nicht alleine sein. Ich hab mich dann gegen Mitternacht auf den Heimweg gemacht. So nichts ahnend kamen mir zwei Jungs entgegen, beide keine 20. Mir schossen tausend Ideen durch den Kopf, was währe, wenn ich das mache oder das sage, wie wir das, wie gesagt du weist was ich mein, das ist doch dein Fachgebiet Doc, sag du es mir!

_"Aber ich hab doch ..."

-"Egal vergiss es, war nicht so gedacht, eigentlich schon, ah keine Ahnung.
Ja, ja, wie schon gesagt, da waren halt diese ganzen Ideen, eine davon war, falls die mir was Sagen mache ich einen auf Psycho, aber so einen Coolen, nicht so was, was nicht mehr klarkommt, wie gesagt, ein cooler. So wie jetzt nur mehr, nennen wir es böse. Und ehe ich mich versah, war ich im Konflikt mit den beiden."

_"Was ist dann passiert?"

-"Haben Sie es eilig Doc?"
il
_"Nein."

-"Dann würde ich gerne weiter machen,"

_"Bitte."

- "Der kleiner von den beiden war eher so der Kopf, der andere war eher so der große fresse nichts dahinter. Die meinten dann zu mir das Ich mein Rucksack nicht mehr brauche, was aber nicht der Fall war. Ich habe angefangen denn Psycho zu zeigen, guckte dem kleineren in die Augen und fragte nur:-"Bist du sicher das Du dieses Spiel spielen, willst?", die drehten sich um und verschwanden in der Dunkelheit. Diesen Moment, denn mag ich, damit hat auch das alles begonnen."

_"Jugendliche? Damit hat es angefangen?"

-"Ah kommen Sie schon Doc, stehlen sie mich nicht als den Bösen da,"

_"Sie sind der Böse."

-"Ja schon, aber nicht auf diese Art, das wissen Sie."

_"Was kam den dann?"

-"Ach Sie wissen schon, das Übliche."

_"Das Übliche?"

-"Ja, ein zwei morde hier und da mal."

_"Das war für Sie üblich?"

-"Ist es immer noch Doc, ist es immer noch."

_"Das denken Sie?"

-"Das denke ich!"

I have a dream, rece jednom ne bas toliko davno jedan pametan covjek, valjda svi znate o kome se radi, ali to u principu nema veze s ovim sto cu da pisem ja. Kao sto rekoh imao sam san, imam ga jos uvijek, radim uporno na njemu, polako ide, ali ne uspijeva skroz niti ce ikada uspjeti. San je bio pobjeci daleko, sto dalje, nikome se javiti, ostaviti stari zivot iza sebe i poceti novi. Razlog tome su u glavnom moje greske koje sam ucinio i moj zivot u mom starom gradu, neki bi rekli i rodnom gradu, me je jednostavno stalno podsjecao na to, ljudi, mjesta, desavanja. Napokon sam pobjegao, ali nikako da uspijem da ucinim taj prijelaz staro novo, polako mi uspjeva, ali mi internet i osjecaji me sprjecavaju u tome, pogotovo internet. Znati i sami kako je uvijek se sa svima mozete cuti/dopisivati, skim god zelite. Cesto razmisljam o tome da jednostavno izbrisem Facebook, ne citam mailove, ali kako objasniti svima kako ja osjecam, kako je u meni unutra, kada ni sam nisam 100% siguran u to sve, a i da jesam, koliko bi to ljudi, kojima navodno nesto znacim to razumjelo. Cak i kada bi razumjeli, ne bi to mogli prihvatiti. Vec duze vrijeme nisam u nekom jakom kontaktu sa svojom starom bagrom, jednostavno zivot je takav, sta da kazem, u jednu ruku mi je krivo, ali u drugu i nije bas. Rano sam shvatio da mi tu nije mjesto, nije to bio moj grad i nije to bilo moje mjesto, nije to bilo za mene, ali sam morao biti tu. Sada kada sam napokon daleko od toga, ne mogu da se odvojim od svega toga. Prije 20 godina je to bilo puno lakse, odes, javis se svojima jednom u mjesecu, nakon par mjeseci svaka 3 mjeseca pa sve do toga da im se javis 1-2 u godini. Meni to iskreno nebi bilo tesko, bilo bi mi zao za 2-3 osobe, ali to je to. Zao mi je za toliko stvari koje sam ucinio, zao mi je za toliko ljudi koje sam povrijedio, ali sto se desilo desilo se, zao mi jest, ali to ne utisava bol. Sto se stalno pitam, jel to do mene ili su jednostavno svi drugi puno bolji u tome da prebole? Ja evo i godinama nakon nekih trenutaka, ne mogu da razumijem sebe za svoje postupke, dok se druge osobe upletene u te dogadjaje i ne sjecaju toga...
Zanimljivo je to kako mi je toliko puno ljudi se javljalo samo par dana nakon sto sam otisao, a nakon nepune godine, kada sam se vratio, kao da nikada nisam bio tu, jebo te koji sam trag ostavio, umalo nikakav. Da nisam upisan u toliko knjiga i dokumenata, nebi bilo nikakvog dokaza da sam ikada bio tu. Iskreno, ne smeta mi, samo je cudno, koliko je ljudski zivot malen, koliko malo vrijedi. Vratio sam se nekim starim navikama, cudim se sam sebi kako sam s nekim stvarima tako lako prestao, sada mi poprilicno dobro dodju. Cudno, cudno, cudno, toliko toga je cudno, haha, sto cini vrijeme s ljudima. Koliko god mi govorili nismo se promjenili, necemo se mjenjati, pogledajte se u zrcalo/spiglu i recite sami sebi jeste li onaj/ona ista od prije 2 godine, samo koliko se covjek promjeni u tom vremenu, a kamoli u zadnjih 5,10,20 godina. Vrijeme, nada i zivot su kurve, definitivno.


Lijep pozdrav


Fynn

Da da, ovo je novi post, koji bio bio red, da bude napisan. Ustvari pisem trenutno samo radi toga, sto imam osjecaj da je vrijeme da napisem ovaj post. Zadnje 3-4 noci sam pun ideja o kojima bih tako rado pisao, dobijem tako neku inspiraciju da imam osjecaj da cu da napisem roman, u komadu par sati, bez prestanka, ali onda kada krenem da pisem, nakon minutu dvije, samo pomislim NE. To je tako razocarajuce da to nije za povjerovati. Bas me nekako sjebe, jer svaki put pomislim koja luda ideja, odlicno ce biti napisano i onda ipak to ne bude to. Sto je najgore na svemu tome, nije mi jasno zasto tako brzo izgubim inspiraciju i najgore od svega, izgubim volju. Bas je tako u mom zivotu u principu u svim aspektima. Krenem nesto raditi i onda odjednom imam zelju za necim drugim i zelim to odjednom, a prvo je vec zaboravljeno. Pa nije ni cudo sto ne mogu da budem sretan, pa ja sam zensko, zelim nesto, ne znam sta ali bit cu nesretan ako ne dobijem to. Ja sam definitivno zensko u srcu... hah, zao mi je moralo je da bude to meni se cinilo smijesnim. Ali prvi dio je bio iskren i istinit, mislim da je to jedan od mojih problema u zivotu, ono sto zelim svim svrcem svojim, ne ucinim dovoljno za to, a za ideje koje su nebitne i male, za to ucinim sve, mislim da moram promjeniti prioritete, definitivno. Ovako osim tih mojih odlicnih ideja za pisanje, nema bas nicega posebnog za spomenuti u mom zivotu, sve je nekako kao i uvijek, mrsko mi za sve, spavam puno i puno razmisljam. Shvatio sam jos osim sto su mi prioriteti izvrnuti, da mi je i problem sto ovoliko razmisljam, spontanost mi je na nivou minus 10. Prije nego bilo sto krenem, od najbanalnijeg do zivotnih odluka, da ista odlucim ja prvo pomislim sta moram da ucinim za to, koji je rezultat i moguce posljedice, tako da 90% stvari i ne zapocnem, jer u glavi izadje vise mogucnosti i ja izaberem najgoru za najrealniju. Mozda sam samo pesimista, pa vidim samo lose, mada nije ni to fer. Mislim optimisti i pesimisti, cudne su to biljke, treba biti neki mix od svega. To bi bio valjda realist, zar ne? Sad sam sam sebe naveo na razmisljanje, tako lako je to kod mene. Za sada bi bilo to to od mene, ako mi padne jos sta na pamet, napisem to, drugom prilikom, ako mi ne bude mrsko ili ideja ne nestane...

I tako dalje, ja oko kuce zulam. Mada mi trenutno tijelo sjedi pred ovim laptopom i pise, moj duh/psiha, seta po ovoj divnoj hladnoci i trazi, ali nikada nece naci. Mozda i nadje, ali to je upitno, tesko je pronaci jer ne zna sto trazi. Hoda tuda u nadi da ce zapeti za ono sto trazi, mada i kada nadje nece biti sigurno jel to to ili ipak nije, sto da radi? Osim da se nakon neuspjesnog pokusaja, se vrati i uvuce u tijelo prije budjenja, kada se nadjemo u trenutku da imamo De za vu, i nismo sigurno jel smo sjedili 2 sata ili smo setali vani.Dan za danom mi se ponavlja ta prica, lezim u krevetu i boom scena za kou bi se kladio da se desila jucer, ali nije vec je sutra, mada to sve u trenutku zivim.


Nakon 20 min kojih sam razmisljao, da nastavim gdje sam stao. Ujutro se budim jos vise zamucene misli, sto se desilo gdje se desilo i jesam li uopce bio tu?

Neam pojma sta je ovo iznad trebalo da bude. Uglavnom, prije dva dana ili cak tri sam napisao novi post, neki su ga shvatili, neki napola a neki su ga skroz pogresno protumacili, pogresno protumacili ideju, temu i cijeli smisao svih onih nabacanih rijeci u red da bi dao neki smisao. jednostavno procitajte ponovo i ubacite se u neku situcaiju i odradite to kako bi ja to ucinio.

Medju svim tim radnjama koje se uglavnom u mom zivotu vrte oko mene, nadjem i malo vremena zulati po zivotima drugih. Sad cu da budem malo govno i neke stvari koje sam procitao protumaciti ali skroz lose. Jebe mi se i boli me kurac sta vi ili bilo ko drugi misli o meni, da to odmah rijesimo u startu. Citah ja tako na jednom postu kako je nekome dosadno i taj neko ili ti ja ode na blog da procita post. Na sto naletih na nesto za cim me doslovice boli kurac, jebe mi se za unijom i za svima koji hoce da udju u nju, i silne rasprave o tome. Tocka.
Mi trebamo da budemo sretni s onim sto imamo, ma daj...
Odmah bi mi u startu trebali zivjeti s misli u glavi, ovo je sve sto imam odlicno jer moglo bi i gore, pa sto god da se desi da opet mislimo, a moglo je biti i gore, joj, pogresno razmisljanje, sve sto ne valja pa i najmanje, to nevalja i treba popravljati kako god.


Nakon sto je dosao dan godisnjice, neoceivano sam dobio poruku koja me pravo iznenadila i onda u neku ruku sjebala, ne znam zasto, ali sam bio taj cijeli dan sretan do negdje navecer oko pola 11, odmah mi pokvarilo sve sto je valjalo taj dan, svaka cast. Sta da vam kazem, ja sjedim tu a pokraj mene moja psiha koja moje tijelo pusta da samo pise.


Ko ga jebe!!!

Zanimljivo je to sto vec duze vrijeme psujem "Jebo te Jeronim", mislim zanimljiva je cinjenica da prvi put kada sam opsovao Jeronima, pogledao sam u onaj katolicki kalendar i primjetio da je sv. Jeronim, slatko sam se tada bio nasmijao, ono koja slucajnost i odkud mi Jeronim? No, 'ko mu jebe, sta god. Skontao sam da u zadnje vrijeme jos vise psujem nego inace, ne znam zasto. Vec je 2 mjesec ove divne 2012 godine koja jos nista pametno, niti korisno nije donijela, a bome kako se cini nece ni donijeti nista novo. Skontao sam da sada definitivno mrzim svoj zivot, ovaj svijet, tebe koji ovo citas i sviju. Ljubav u svakom pogledu je nestala u mom zivotu. Mrzim sve i svakoga. Zivot je za kurac i nije vrijedan ovog svega, ali mi nesto mrsko da se ubijem, a da mrzim i sebe, a ne znam jesam li spomenu i tebe. Sav sam se izgubio, veceras na treningu sam se izdero kao zadnja budala, nekako mi je bilo potrebno, a kasnije na putu kuci sam se bez ikakvog razloga poceo da smijem kao zadnja budala, jos sam u svlacionici rekao svojim saigracima da nece biti cudo ako se ubijem u sljedecih 2 tjedna, koji mi je kurac? Pu jebo te suncokret. Ako ce da bude smak svijeta, zamolio bih da kako god da se to desi, neka se desi u sljedecih mjesec dana, maximalno sljedecih mjesec i pol. Vec mjesec dana se provlacim kroz zivot bez ijednog eura u djepu, stvarno ne znam kako to uspijevam, divim se sam sebi, mada se i mrzim istovremeno, kazu muskarci nisu sposobni za multitaskig, haha, jebi te se. Depresivan sam, ne pricam s ljudima puno, a ako i pricam, kazem im da ih mrzim, a ako im ne kazem to onda im pokazem, postao sam pravo djubre, sto je nasmijesnije zene mi se dive, jebo majku zivio sam toliko dugo u zabludi. Ne hodam vise kroz zivot kao prije, s osmjehom na licu, vec s nekom facom u kojoj se vidi da nisam dobro, ali ne u smislu da mi je slomljeno srce ( ono kao kada vas voljena osoba ostavi, usput mrzim te ) nego ono, kao da sam otisao na zivcima. Danas sam tipa u tramvaju toliko prepao da sam se i sam sebi divio kolika su mi muda, neku je jadnu curu plasio, pricao joj svasta, ja ustao pogledao ga i rekao mu da odjebe, na sto je on odgovorio tko si ti, a ja mrtav hladan ( jebo te koja sam faca ) tvoj najgori kosmar ako odmah ne odes, lik se okrenuo i otisao na drugu stranu tramvaju, Badass Mofo :D. Uglavnom, tako vam ja prolazim kroz zivot mrzeci sviju, pa tako i sebe i sve ostalo. Imam ekstencijalnih problema, ne znam vise tko sam ni sta sam, mislim ovo medju nogama mi govori da sam musko, ali to mi nije dovoljno. Prije mi je najveca briga bila kada cu da jebem i koga, a sada mi je briga sta ce da bude sutra, jebo te, ne mozes vise zivjeti iz dana u dan, niti svaki dan kao da je posljednji, nema se para za te zajebancije. Jesu li vam ikada rekli nisu bitne pare, bitni su prijatelji i ljubav, fuck that, bez para je sve za kurac, prijatelja ne mozes ispeci za veceru, mada, ustvari ne krivicno je to dijelo, a od ljubavi se ne mozes opremiti za grada ili posla. Lijepo je sve to, ali pare olaksavaju sve to. To mi je najveca briga, imam prijatelja dovoljno, super odobe sve odreda, mrzim ih da, ali su super osobe, ali je uvijek tema jebene pare, pa vi pricajte kako pare nisu bitne, jebi to. A jesam li vec rekao da mrzim sviju? Vani jebenih -15, hladno majku mu, a snijega nigdje, joj suncokret mu nejgov. I tako vam ja i Jeronim iz dana u dan, hvatamo se s kraja na kraj, u cekaj ovo zvuci pederski, tako se ja hvatam. Cek ponovo ne hvatam se vec, pokusavam uhvatiti, cek ni ovako. Tako vam ja iz dana u dan se nadam da ce biti bolje. Wtf nada? nada je kurva, ali je dobra kurva, dobro jebe, uvijek te sjebe, haha. Mislim, jeste li se ikada pitali gdje cete biti za nekih 5 godina ili jesu li vas pitali gdje se vidite za koju godinu? Ja ne znam gdje sam za mjesec dana, a kamoli za 5 godina, ako prezivim sljedecih 2 mjeseca dat cu sam sebi Medal of Honor, kada pogledam kroz kakvo sranje treutno plivam, ali gledano s pozitivne strane bar plivam, s druge strane moram udisati sav taj smard. Jesam li ikada spomenuo da su ljudi govna? I da je to dovoljan razlog da ih mrzite? Budimo realni jel znate ijednu osobu kojoj nikada niste bili ljuti? Bar neka mala sitnica, nema je, mislim najmanja sitnica, nema te osobe, pa cak ni jebeni papa, mada je ono sam kralj nad govnima. Tako vam ljudi jedu govna i sretna su, ja ne zelim da jedem govna i nes vjerovati neam zadah, ali nisam sretan. Sta mi je bitinije zadah ili biti sretan, phhh. Gdje se mogu ta govna nabaviti?


I tako vam ja iz dana u dan imam samo gluplje misli u glavi nego trenutno iskreno mrzim i ovo pisanje, ali ne u onom smislu u kojem vi mislite, zadnjih par dana nisam pisao jer sammislio da nece nitko shvatiti , ali i za to me boli kurac, svakko vas mrzim...

Tako da s mrzovoljnim pozdravom, vas Fynn...

To je bila prva pomisao, kada mi je pala na pamet ova tema o kojoj cu da pisem, prije par minuta. Nesto zadnjih dana citam svasta, slusam puno i vidim dosta toga. Vecina tih stvari se vrtilo oko ljubavi, voljenju, mrzenju i slicnom, cak sam i sam pisao o tome, ali zanimljiva je teza koja mi je pala na pamet u vezi toga.Mislim, svi mi znamo da smo mi muskarci kreteni, glupi i da nemamo osjecaja. Da slusamo samo na svoj donji mozak i da ne razumijemo zene. U jednu ruku, mogu da se slozim s tim, ali s druge strane, ima dosta dokaza koji govore protiv toga. Npr, prije par godina sam gledao reportazu po temi ( prevodim naslov ) "Osjecaj u stomaku", svi znamo taj osjecaj, to je kada zelimo nesto da uradimo, mozak nam govori ne, ali nesto u stomaku ( zeludcu ) nam govori da ucinimo bas to. Taj osjecaj u stomaku se jos naziva i drugim mozgom ( i da znam da iz biologije u 6 razredu svi ucimo da je drugi mozak lednja mozdina, ali ne ), do tog osjecaja dolazi radi kolicine zivaca koji se nalaze u tom dijelu tijela ( razmislite samo, koliko organa ima u tom dijelu ), sve u svemu puno zivaca, tako da i neke ajmo ih reci spontane odluke dolaze otud, a ne iz glave. Zanimljvo bih ja rekao. No, da se vratim o cemu sam krenuo, muskarci vise i cesce slusaju na taj osjecaj u zeludcu, pa radi toga cesce ispadamo papci. Ne zelim nikoga da branim niti ista, samo zelim da pokazem, jer naravno ravnopravnost medju spolovima i slicno, zene su ista djubrad kao i muskarci, ako ne i gori. Kako sam dosao do tog zakljucka, pa kao sto rekoh zadnjih dana citam puno, gledam po netu, slusam i sta sve ne jos. Zanimljivo mi je bilo, kada sam skontao da vecinu postova o nesretnim ljubavima i kako ih je ljubav zivota ostavila su pisali upravo muskarci i to sam citao stvarno grozne stvari, od ostavljanaj na medenom mjesecu, pa do varanja s bratom ( naravno od momka ) pa do najbanalnijih stvari. Isto tako vecinu ljubavnih pjesama ( sada mislim na poeziju ) su upravo pisali tko drugi nego muskarci i to najcesce o nesretnim ljubavima ( ne moram navoditi primjere, mucit ce vas s time kroz srednju skolu ). Najveci slikari su patili od izgubljenih ljubavi, jer su ih upravo zene ostavljale, sada da li zasluzeno ili ne, to je nesto drugo, nisam bio tu pa ne mogu da kazem. Naravno i sada najaktualnije, muzika. Sjedite i razmislite koliko znate ljubavnih pjesama, eh sada ih sve zapisite na papir i pokraj napisite izvodjaca ( naravno, sada pricam o pravim muzicarima, a ne o onima koji imaju novac pa sebi kupe sve to, pa cak i sise ), ali mozete uzeti i njih u obzir, ali onda pogledajte na netu tko je pravi pisac teksta. Sada prebrojite koliko je od tih pjevaca/muzicara/tekstopisaca muskih, a koliko zenskih. Ne znam zasto, ali bojim se da ce veci broj biti muskih.
Kroz ovaj tekst ne zelim da kvarim niciji ugled, niti reci da su zene djubrad ili da su muskarci manje govna, vec smao zelim da kazem, kada muskarac voli, pa jebo majku ako nebi i mjesec skinuo s neba za zenu, a budimo realni, koliko to zena pokusa. Od uvijek je bilo tako i bit ce nadalje, da se muskarci moraju curama dokazati, a ne obrnuto. Muskarci su ti koji ( naravno po kliseu, koji naravno nitko od vas ne prati, aha ) kupuju zenama za valentinovo buket ruza ili necega drugog, koliko to zena uradi? Muskarci su najcesce ti, koji zenu iznenade necim. Da li razumijete sto zelim da kazem ovim? Mislim da jos ne, pa cu da nastavim. Sada da se okrenem ka svom privatnom zivotu. Milion puta su mi se desile stvari, da sam curu pitao da li mozemo da se vidimo, na sto sam znao dobiti odgovore kao: "Ne mogu dns, radi neam pojam cega", preko:"Mrsko mi dolaziti do grada.","Kasno je sada." ( misli se na doba dana ),pa do :"Ah joj jel bas moramo?", dok sam ja ( znaci ne generaliziram, vec navodim sebe kao primjera i ziv sam svjedok da sam to i ucinio ). Kada god je ona pitala ( znaci ne samo ona vec svaka cura s kojom sam bio u vezi i ne broj ne prelazi 3 ) da li mozemo u grad, sam ja samo odgovarao sa: "Gdje i kad?". Isto tako sam znao biti ne najavljen ispred vrata, cisto da kazem "Hi.". Uvijek sam za rodjendane pokusavao se dosjetiti necega posebnog, naravno jer je to posebna osoba ili cisto tek tako, kao da moram cekati na rodjendan ili na neki drugi "Poseban dan". Jedno od meni najdrazih prica, koja mi i danas cini ne bas sretnim, ali me razveseli, ali i s druge strane naljuti kao uh ne'am sada poredbe, je kada sam jednu noc htio da iznenadim bivsu curu. Par dana sam razmisljao o tome kako i sta i gdje i svasta nesto. Nakon par dana sam se sjetio sta i gdje i kako. Odlican plan smislio, kombinirao svoje crtacke sposobnosti, moje domisljatost, moju pozrtvovanost i sta mi je jos sve u tome trebalo. Sakupio sam sve novca sto sam imao, pozajmio jos nesto od kolege i otisao u shopping. Kupio sam bio tocno 3 litre bijele boje za zid ( kod nas bi rekli krec ) i 12 sprejeva u razlicitim bojama, nazvao kolegicu u drugom gradu da mi nabavi jos koju sitnicu koja mi je bila potrebna za taj poduhvat. Plan je bio noc prije 1.maja otici do jednog zida, kraj kojeg sam znao da ce ona sutradan proci kada bude isla s kolegicama na proslavu i napisati "Njen nadimak", jer sam je tako uvijek nazivao u svojim porukama, pismima i slicnom. Spremio sam sve bio, zamolio jos najbolje prijatelja da mi malo pomogne, jer valjalo je sve to nositi, jer nije bilo bas pored moje kuce. U po posla, navecer oko 11, salje mi poruku i pise, kako je kod bake u gradu i da ce tu nociti, pa eto da znam. Posto sam znao da je samo 30 minuta brzeg trcanaj udaljena od mene i posto je farbi ( bijeloj, koju sam koristio kao podlogu ) trebalo malo vremena da se osusi, sakrio sam sav pribor, poslao prijatelja kuci i trcao do stana gdje njena baka zivi. Naravno kada sam ju nazvao i rekao joj da sam ispred vrata, prvo joj je bilo malo mrsko umjesto da mi skoci u ruke ( Ajmo reci, nezahvalnost ), ugl ja pred njom,bijele boje svukuda i ona pita sta sam ja radio, nabrzaka kontrirao i rekao da sam pomagao prijatelju kreciti stan i da smo upravo zavrsili i da sam radi toga uspio doci tako brzo. Sjedili smo vani jos nekih 40-50 minuta, pa je ona morala opet da udje unutra, ja opet nazad trcao jer htio sam i ja malo kreveta jos da vidim. Sljedecih sat vremena sam proveo s crtanjem u potpunom mraku, nista vidio nisam, ali rezultat se dao vidjeti, mozda ne moj najbolji rad, ali sasvim solidno. Uglavnom sutradan je vidjela, bila sva sretna, a ja mrtav umoran.
I smisao cijele price je, Zene, poslusajte vi mene, vi ste glupace, mozete da uradite s momkom, koji vas voli sta hocete, jer on ako voli do kraja, ali vi to nabrzaka pokvarite i bacite. Eto same krive...

I da znam, nisu svi ovakvi i nebi svatko to uradio, ali nebi ni svaka zasluzila
-isto tako nisu svi muskarci glupi kreteni
-isto tako nisu sve zene glupace
-isto tako nisu svi muskarci spremni skinuti mjesec s neba
-isto tako to nije moguce, ali je
-isto tako bitna pomisao i zelja za tim
-isto tako prestanite traziti princa na konju i
-isto tako ne morate uzeti konja na magarcu ( onaj napucani lik u BMW-u )
-isto tako neki muskarci znaju da vole
-isto tako neke zene budu s muskarcima samo radi sexa
-isto tako zene budu s muskarcima radi novca ( ne sve niti vecnina )
-isto tako ja samo pisem teze s isto tako
-isto tako ako osjecate leptirice u stomaku, to nije ljubav
-isto tako ako slusate depresivnu muziku nece vam biti bolje
-isto tako ako ne i gore su se osjecali i drugi ljudi, niste jedini
-isto tako je sada 4:40 i vrijeme mi je u krevet i
-isto tako vam zelim laku i ugodnu noc, mada vec svi spavate


Do citanja i pisanja


S ljubavlju, onaj tamo s dobrom namjerom


Fynn

Tako je to, rodimo se, pokusavamo i umremo. Hodajuci kroz zivot, ne shvatajuci da ustvari samo pokusavamo, ali u stvari ne zivimo. Na kraju lezimo u krevetu, cekamo na smrt i shvatamo da u zivotu nismo nista ucinilo zbog cega ce nas ljudi pamtiti, shvatamo da ni sami se ne sjecamo vecine. Shvatimo to nekada i ranije, ali iako shvaceno, ne radimo nista protiv toga. Ako ucinimo i nesto vrijedno spomena, na to se oslanjamo, zivimo u proslosti iz dana u dan sjecajuci se sto smo ucinili umjesto, da to stavimo iza se sebe i krenemo dalje. Gledamo oko sebi i samo vidimo sto su drugi ucinili, umjesto da gledamo pravo naprijed i trgnemo sebe i ucinimo nesto. Zalosno, ali istinito, bolno ali pravedno, jer smo si sami za to krivi. Radimo vecinu stvari samo da bi druge ucinili sretnim, umjesto da dadnemo jeb na to sve i radimo sto nas cini sretnim, da ne marimo za drugima nego za sebe. To nije sebicnost, to je pravedno. U zivotu bi trebali biti sami sebi najbitnije, a poslije nas eventualno ostali. No, drustvo je tako, ne dopusta nam tu slobodu iako navodno zivimo u slobodi, zivimo samo u lancima koji su iskreno receno nevidljivi, jer se nalaze u nasim glavama, ali ih ne mozemo ukloniti. Koliko god mi mislili da nije tako i da imamo slobodu, nemamo je. Od malih nogu nas uce da trebamo paziti sto cemo reci, kako cemo se obuci i kako se ponasati. Ne radi nas, vec radi toga kako ce nas drugi vidjeti. Koliko god mi pokusavali biti individualni i raditi sto mi zelimo, jer smo svjesni da je tako kako je, opet postoji nesto u nama sto nas usporava i sprjecava u tome, jer, sta ce drugi reci. Pocinjemo s 15tak godina piti, neki vec i pusiti da bi ispali face, da bi nas drugi vidjeli, da bi drugi rekli kako smo cool, ustvari ispadamo budale i jadni. Malo kasnije, mada neki i prije, pocinjemo motati vutru, jer smo vidjeli u filmovima da je svijet onda sareniji, pa zapalimo prvu i nista, zapalimo drugu jer mislimo da prvu nismo ispusili kako treba, ali opet nista. Ucini nas samo malo sporijim i opustenijim. Pijemo alkohol u drustvu, rijetko tko sam kod kuce, pijemo vise nego sto nas organizam podnosi, da bi drugi vidjeli koliko mozemo da popijemo. Na kraju se samo izblamiramo, nicega ne sjecamo i prikupljamo informacije o prosloj noci od drugih i cujemo koliko smo se samo izblamirali. Osjecamo sram u sebi, zasto? Zato sto su nas drugi vidjeli i to nama ispricali, jer su nas oni tako vidjeli. Da smo to isto ucinili sami kod kuce i sutradan se nicega ne sjecali, osim glavobolje nam nebi nista drugo bilo, tada nebi osjecali sram. Oblacimo se kako zelimo, da bi drugi vidjeli, rijetko tko zato sto to bas voli, pogotovo mislim na cure sada. Mada moram priznati ni muskarci u zadnje vrijeme nisu nista bolji. Osjecamo stid za tako banalne stvari, ali nas nije stid traziti od staraca novac za izlazak u grad, mada znamo da pola racuna nije placeno i da je upitno hoce li biti dovoljno novca za sve, za to nas nije stid. I tako milijun stvari. Za skolu ucimo radi ocjena, da bi drugi rekli svaka cast, ne da bi se mi dobro osjecali, jer budimo realni, jedinica nam nije nikada smetala, vec nasim roditeljima. Ja sam ih dobijao kao budala, zato sto me je bolila kara za njima, ali moje roditelje ne. Budemo u skoli, jer to roditelji od nas ocekuju, jer drustvo to od nas ocekuje, nas nitko nikada nije pitao, mada moram priznati mene moji jesu, ali druga opcija je bila za kurac. I tako mi iz dana u dan pokusavamo zivjeti, ali ne zivimo. Naravno, sve to pomaze da bi drustvo funkcijoniralo, da nebi zavrsilo u opcem kaosu, ali da li je to ono sto je nama potrebno? Ot vara se toliko pitanja, ali sta se tu moze. Ne oblacimo stvari koje mi zelimo, jer nas je strah sto ce ljudi o nama reci, ne objavljujemo svoj blog na svom divnom facebook profilu, jer ne zelimo da neki tamo od nasih 786 prijatelja, kojeg eto znamo preko tetkinog sina, njegovog najboljeg prijatelja, jer sta ce da misli o nama? Zajebana je to stvar. Jebeno zalosno, no sta da radimo? Da pokazemo svoje pravo lice? Mada u stvari ni sami jos nismo sigurni koje je nase pravo lice? Ni sami ne znamo, sto u stvari zelimo, sto mi smatramo zivotom? Toliki nas je strah da cemo ispasti, dvolicni, umisljeni, pohlepni i sta ti ja znam sta ne sve jos lose sto pise u Bibliji, a u stvari nas samo drugi moze takvim ostembiljati, prihvatamo 95% zahtjeva za prijateljstvo na jebenom fejsbuku, jer smo tih 95% lica negdje vidjeli, mad au stvari i ne znamo tko su, ime im citamo po prvi put, ali kada otvorimo slike pomislimo, ah taj, pa vidio sam ga nekada negdje, jer nas je strah da cemo ga sresti za mejsec dana i da ce on reci: " E, ja tebe dodo, sto nisi prihvatio.", pa nam je mrsko voditi raspravu, koja je u stvari bila pocetna misao za pokretanje te web stranice naseg, nama svima dragog Marka, kada je ukrao ideju za facebook. Ne zelimo to, jer smo vec jedno 100 tisuca milijona puta na dan vodili sa drugih petsto pedest tri tisuce tristo trideset pet ljudi tu raspravu, pa nam je lakse pritisnuti jednostavno gumb na kojem pise prihvati, pa moramo svaki dan citati neke glupe statuse, koji su samo recenica iz neke jos gluplje pjesme, neke jos gluplje pjevacice, koja je taj tekst kupila od nekog lika, koji jednostavno radi svoj biznis. Pa isto tako moramo da saznamo, tko je kurva,drolja, tko kome pusi kurac i sve ostalo. Daleko od toga da je to sve s vremena na vrijeme smijesno, ali budimo realni, jebes to. Naravno, nitko od nas nije ovisnik, ali svi smo bar jednom, ako ne i 4339284 puta na dan online, da bi vidjeli jel se sta novo desilo. Umjesto da nase vrijeme, ako smo vec za kompom, potrosimo na nesto pametnije, pa da prozulamo po 9gag-u ili se malo informiramo sto se desava kod nas u zemlji ili nedaj boze u drzavi, da ne pricam o svim drugim mogucnostima,ali sto bi kada na fejsbuku stoje sve bitne stvari. Pozitivno na svemu tome jest, da to sve samo potvrdjuje moje teorije i logike, ali zalosno, sto i sam iako svjestan svega toga, padam u te sheme. Ali da baba ima kurac bila bi deda, svatko ima svoje mane, pa tako i ja. Pricam o drugima i serem, a ni sam nisam nista bolji. Ustvari, serem, bolji sam. Mada ako sam bolji, sto mi smeta ako sam kao i oni, ako me vec niej briga sto drugi misli? A??? Jesam li sada potakeo misao u vama? Slazete se sa svim sto sam rekao, zar ne? Jer mi smo individue, nas ne zanimaju misljenja, ajd ne seri!!!


Time bih da zavrsim svoju divnu misao, padat ce cuskije u komentarima na mene, ali who cares, samo udrite :D


Jebo majku jesam dobar, a sad ce jos malo 4, valjalo bi i u krevet, treba na posao sutra :D

Laku noc i osjecajte se pozdravljeni, ako vas vec nitko nije pozdravio, ali ono od srca ono bas bas ono od mene

Jebo majku koji mi je kurac veceras? :/

Vas Fynn ( i da jesam fin :D )

Budim se ujutro, nekako se dovucem do kupatila i vidim svoje lice u zrcalu. Pocinjem se pitati da li mrzim sebe ili pak tebe, mada nisam siguran da li te jos volim ili se meni sve to samo cini. Nekako sve mrzim, ali ipak i volim nekako, cesto mislim na tebe, ali tebe to nazalost ne zanima, a kada ti kazem ili spomenem kako nam je bilo nekada kazes samo: "Daj nemoj.". Najradije nebih, ali ne mogu, vidjeti tebe s drugim me naprosto ubija, dovodi do ludila, cak me dovodi i do najgorih misli. Nije vise kao prije, vidim te i sve je super, sve je uredu, sve ce biti kako treba, ne, sada si ti ti, a ja sam ja, nema vise onoga mi, kojeg se sjetim svakog jebenog jutra, nema ga vise, nestalo. Ne znam da li sam volio, da li cu ikada voljeti, ali ono sto sam osjecao prema tebi, je bilo nesto vise od "Svidjas mi se.". Ti si me uistinu vratila na pravi put, ti si bila svijetla tocka na kraju tunela, ti si bila konopac koji me je izvukao iz dubina najvece tame, ti si bila jednostavno sve. Sada, sada si nekome drugome to, sada si drugome sve, a meni ne ostaje nista, osim dvije tri zajednicke slike i sjecanja. Istina, ostaje mi i to da se mozemo redovno cuti, dopisivati sto bi rekli, ali nije to to kao sto je nekada bilo. Prije smo znali i nakon izlaska, jos telefonirati sat vremena, dok jedno nije reklo, da je pospano, da bih jos razmjenili onda 10tak poruka iako smo se jos sat-dva prije zabavljali negdje. Sada se sve svodi na puku formalnost: " gdje si sta ima i kako si, cao. ". Toliko sam toga pokusao, ali bas nista nije pomoglo, toliko je islo daleko da sam stvarno trazio rjesenje u boci, naravno nije ga bilo, mada sam znao to, ali je bar znalo na kratko da mi pomuti misli. "Ako si ti sretna, onda sam i ja, makar to znacilo da si s drugim.", to sam ti rekao, ima tome vec vise od godinu dana, jos uvijek ne mogu da vjerujem da sam to rekao. On onoga dana kada sam ja, da ja, ja jebeni idiot rekao da je gotovo, eh od toga dana, ja vise nisam bio sretan. Dok sam bio s tobom bio sam sretan, ali ne samo u momentima u kojima smo tjelesno bili jedno kraj drugih, vec sama pomisao da smo ti i ja zajedno, da smo ti i ja jedno mi, to me je vec cinilo sretnim, a kamoli kada sam bio kraj tebe. Jos uvijek se sjecam tvoga lica, zadnje je sto vidim prije nego sto utonem u san, evo vec preko godinu dana, jos malo pa dvije, vrijeme leti, ali poboljsanja ni na pomolu. Koliko sam samo puta sam sebe prokleo zbog toga sto sam ucinio, koliko sam samo sebe mrzio, ali sam se nekako vise manje, ali ne skroz pomirio s tim, sto je uradjeno uradjeno je. Za dva tjedna je godisnjica, bas me zanima hoces li je se sjetiti, ja hocu i posvetit cu tebi taj dan, a ti? Hoces li ti bar na tren da pomislis na mene taj dan? Hoces li se ti bar taj dan zapitati, sto bi bilo da se nije desilo, sto se desilo, ja ti obecajem da hocu, jer svaki dan to cinim, pa tako i na taj. Pobjegao sam od tebe u nadi da ce pomoci. Mislio sam da ce novo okruzenje i daljina da me natjera da ne mislim na tebe, da ce mi sve to pomoci, krenuti dalje, ali ja se osjecam kao nasukani brod, vrijeme leti a ja i dalje na istom mjestu. Zelim da idem dalje, jer znam da je gotovo, ali se svako jutro budim i nadam da ces da se javis i kazes da me zelis nazad. Ali to jutro doci nece, sudbina je nekoga drugoga spremila za tebe, a ne mene. Najgore u svemu tome jest, sto bas nista vise ne osjecas prema meni, pa ni ono malo, sto je nekada bilo. Cak i ladica u tebi, u koju si strpala osjecaje prema meni je nestala, vise nema nicega, dok sam ja jos uvijek spreman da ucinim sve za tebe. Najradije bih krenuo sa ti si kriva za ovo i ono i sto sam ovakav i bla bla bla. Sto je najgore, rado bih to uradio, ali bih samo sebe lagao, kada znam da nije tako, jer sam ja rekao i odlucio da je kraj. such a idiot
Toliko bih toga jos rekao, ali bih se samo ponavljao bojim se. Napisao bih volim te, ali i to su samo rijeci, jos dvije za tebe bezvrijedne rijeci koje bi izasle iz mojih usta. To vise nije tvoje, ja vise nisam tvoj, ja sam sada ja a ti si, sta da kazem, Ti. Pisem ti sada ovo, mada najvjerovatnije ovo nikada neces da procitas, ali i bolje je za oboje, ti se neces sjetit mene, a ja, pa ja cu ne znam, ali je uglavnom bolje za tebe, ako ovo ne procitas.

Fynn

p.s. I ...

Naslov posta u stvari treba da bude " Realnost je sranje!", ali mi se ovaj cini puno boljim. Kratak uvod kako sam dosao do danasnje reflekcije. Vodio sam kratki razgovor s jednom curom, koju ustvari i ne poznajem, ni imena joj ne znam, ali volim s njom razmjeniti pokoju rijec na chatu. Pohvalila je moje radove i nekako smo dosli do rijeci realnost, na sto sam ja napisao: " Realnost je zesce sranje ", kraj citata. Na to je slijedilo jos par recenica i to je bilo to, kraj uvoda.
Iako sam bio to sam rekao, jednostavno mi ta recenica nije dala mira, razmisljao sam dugo o njoj, pa o svemu. Sto je uopce realnost za nas, cemu sluzi i jel to dobro sto smo realni? S realni ne mislim da li smo stvarni ili ne, to mogu lako provjeriti, uzmem noz i zabodem ga sebi u nogu, ako boli onda sam stvaran. Vise se odnosi na nas/moj pogled na svijet. Netko svijet vidi sarenog, a neki, kao ja, poprilicno sivog, s dosta crnog. Kada bih rekao da ne znam sto lagao bih i to puno. Ja sam brzo morao da shvatim kakav je zivot prema meni, ne zelim reci da je zivot tezak, jer ne mogu govoriti u ime svih, ali za sebe mogu da kazem dosta toga. Zivot, svijet, realnost, nazovite kako god hocete, ali bar se nadam da razumijete sto zelim reci, mi nije nikada nista bacao u krilo, pa ni najmanju sitnicu. Znam, sada svi misle, pa nije ni meni ili pretjerujes i slicno. Ako mislite tako, slobodno stanite kod ove rijeci "STANI" i idi igraj se Farmvillea na Facebook-u, nije ovo za tebe. Jednostavno od prvog dana, odkako se mogu sjetiti daleko unazad sam ja bio donji, pocevsi od vrtica, gdje sam vec upoznao fasizam, gdje sam s 4 godine nazivan strancem, oni koji znaju njemacki "Ausländer", gdje sam vec s 4 godine bio odvojen od ostatka, jer sam bio drugaciji, navodno. Isto se nastavilo onda u osnovnoj skoli, kroz srednju, sve do dana danasnjeg. Kada je se god nesto u pocetku cinilo odlicno i lako za postici, najkasnije na pola puta do cilja se moralo desiti neko sranje, imam i za to dobar primjer. Zavrsavam srednju skolu, neam ozbiljnu namjeru da idem na fakultet, ali me "moji" uspiju nagovoriti kroz par mjeseci, ja spremim stvari, nabavim novac za prijemni i za kartu, jer "moji" nisu mogli da plate, ali su htjeli da idem na fax. Tako ja odem na fax, polozim prijemni Like a Boss, ali ne upadnem u Budzet, naravno, zasto bih mislim ono, jebo te, koji kurac sam ja zasluzio da udjem u budzet. Predjem ja preko toga, malo ljut na sebe, malo na sve ostale, ali ipak sretan, ipak sam primljen. Cekao sam jedno 2 tjedna i svaki dan provjeravao na netu jesu li objavljeni datumi za upis, na svim fakultetima su krenuli, osim na mom, tako sam ja cekao i cekao. Odjednom, navecer vracajuci se iz grada i to pazi sada Cetvrtkom, vidim objavljeni datumi, malo su zakasnili. Jebeni upis je vec poceo u tom tjednu, Petak, znaci sljedeci dan je, zadnji dan za upis i jos sa divnom naznakom, da svi koji nisu u budzetu moraju da plate na dan upisa citavu godinu, ne semestar, vec cijelu godinu, otprilike 3 prosjecne mjesecne plate, napominjem Cetvrtak je navecer, a sutra je zadnji dan upisa. Pogurene glave idem do roditelja, da im kazem divnu vijest, da imaju otpriliek 6 sati da sakupe sav novac, zivjeli smo u nadi da ce morati platiti samo semestar ili da ce biti moguce placanje u ratama, ali ne, cijela godina odjednom. Dodjevsi do njih pogledam ih i kazem i sta je na stvari. Tata me pogleda i rece: "Ja mislim, da ipak neces studirati.", ja sam samo slegnuo rameni i rekao: "OK". Najgore u cijeloj toj prici je, sto kroz cijelu jebenu srednju skolu nisam htio da studiram, jer sam bio vec tada svjestan situacije i da je realnost sranje, ali ne moji su morali da me nagovaraju na to u drugom polugodistu, posljedne skolske godine. No, to nije sve, tjedan dana kasnije, sam se bio pomirio sa situacijom , kad odjednom mi kolega govori da su produzili rok za upis do sljedeceg Petka, imao sam opet jedan cijeli dan, da se razocaram. Eto, to je npr jedan od primjera, kako meni zivot voli da stavi kamenje na put, ali se ja nedam, istina vidim svijet u sivo-crnim tonovima, ali ga jos gledam. Trebao bih da se vratim, realnosti. Iskreno, divim se ljudima koji uspjevaju biti iz dana u dan sretni i nedaju da ih zivot srusi na pod i ako to uspije, opet ustanu, otresu prasinu s ramena i nastave dalje, ali ja ne mogu. Mene zivot obori i ja ostanem lezati, po mogucnosti sebi jos upalim muziku, da je malo ugodnije. No, nesto pozitivno ima sve ovo moram priznati, zahvaljujuci svim tim sranjima koja mi se desavaju, pa mi pune glavu, ja iz dana u dan nalazim nove teme da pisem, novi razlog da otvorim word i nastavim pisati. Ipak nije sve tako crno, ima i nesto sivog.
Sto se tice fakulteta, stvarno sam se pomirio s tim, kako je proslo i da, mozda je bila i moja krivica, mozda sam ja trebao vise da ucim, ali, mogli su i profesori u srednjoj biti bolji, ok mogao sam i ja. Nesto mi zivot pokusava reci sa ovim svim lekcijama i siguran sam da cu jednog dana razumjeti te rijeci, kada budem lezao u jebenoj postelji, na samrti...


p.s. ako ima gramatickih gresaka, jebat ih, pogotovo sto nema crtica iznad slova, nadam se da ipak mozete da procitate.

Fynn

Danas mi je postavljeno pitanje: " Zasto pises?". Moram priznati da nisam odmah imao odgovor na to, ali sam nakon kratkog razmisljanja shvatio da je to stvar koja me jednostavno olaksava, cini slobodnim, jednostavno mi prazni glavu, sva opterecenja prenesem na papir i poprilicno mi uspjeva. No, onda sam ipak sebi uzeo malo vise vremena da malo reflektiram o tom pitanju. Trajalo je to sve od sada, kada upravo pisem post i trazim prave rijeci kako to da opisem. Mislim da je to sve krenulo prije nekih 10 godina, bio sam osnovna skola i puno ideja i zelja. Toliko sam toga htio i zelio, ali zbog kolicine zelja i straha da cu ih zaboraviti, uzeo sam jednostavno komad papira i zapisao ih. Na moju veliku zalost, nemam vise te komade papira, jer bi ih sada rado procitao, ali imam uspomene, bar nesto. Onda smo trebali da pisemo eseje, na razno razne teme i kod mene je to uvijek izgledalo tako, da mi bas nijedna tema nije pasala, pa sam znao po 20 do 30 min da gledam u teme i mislim u sebi koja je najlaksa, pa sam u ostalih 10tak minuta pisao svoje sastave. S vremenom je to preslo u trazenje najzahtjevnije teme, ali sam za to odvajao samo 5 minuta. Pretezito sam dobijao petice iz istih, ali sam zato dobijao lose ocjene iz domaceg rada ili lektire ako mi je knjiga bila preglupa, sto i objasnjava zasto nisam imao 5.0. Ali se jos uvijek dobro sjecam kako u prvom razredu srednje skole nisam dobio iz obe pismene zadace bolju ocjenu od dvice. Ja koji je uvijek bio cvrsto ubjedjen u to da zna da koristi rijeci, je dobio dvice samo zato sto je bilo sta napisao. Pokraj ocjena je uvijek pisalo: "Nisam zadovoljna tvojim radom i promasio si temu", to se jednostavno svodi na to da me je profesorica, blago receno mrzila. Tada sam krenuo s intenzivnim pisanjem, tada sam znao sate provoditi s komadom papira ispred sebe ili sjeduci ispred PC-a, tada sam sav bijes, frustraciju, mrznju, ljubav, zelje, jednostavno sve pisao, samo da se vise ne nalazi u mojoj glavi i da napravi mjesta za nove frustracije, zelje, mrznje...
U pocetku sam pisao samo radi sebe i eventualno radi ocjene i sve su profesorice htjele uvijek da procitam svoje eseje, sto naravno nisam volio. Obozavao sam pisati, obozavam jos uvijek, ali me je uvijek bilo u jednu ruku sramota svih tih radova, volio sam da drugi procitaju to i komentiraju, ali nisam nikada volio da ljudi to povezuju sa mnom. Jer ljudi mene ne vide kao osobu koja pise, koja ima potrebu i zelju za tim, pretezito me vide drugacije. Sto je uvijek rezultiralo da i prije nego sto citaju vec misle svasta nesto i na kraju je pretezito s muskima izgledalo tako da sam ja bio glupi kreten koji je "Picka". To naravno nisam volio, mislim, tko uopce voli da ga se naziva "Pickom"? Tako da sam poceo da pisem s psojdonimom, koji u nikojem slucaju nema veze sa mojim pravim imenom ili identitetom, kada pisem nisam vise ja "JA", vec sam ja Fynn. Rezultat tome je da mogu da pisem sve sto mi je na dusi, sve sto mi stisce srce, sve sto mi muci mozak, bas sve mogu da napisem, bez da itko stvori neko misljenje o meni. Upravo radi toga, zato sto mogu da ja budem ja, muska osoba koja ima osjecaje i voli da ih pokazuje, ali ga je strah, koji pati, ali i zna biti sretan, radi toga, "JA" pisem, radi toga...