body Priče s druge strane body

New world

Before I just wondered
What's there?
What's in there?
What's in That World?

Now I'm supposed to feel normal
About it
About stepping there
And it's so strange

They're dancing like crazy
And fool around
Music is loud
Everything moves

But every time I step inside
I feel I don't belong
Something's wrong
About me

And everything is normal
To them
And I just want to shout
"This is not my world!"

Are they all laughing?
...I can't dance
But I'm moving
And pretending I don't care

So I imagine a fantasy:
They're just moving things
With no brains
No mouth to laugh with

It's not my world
That's all I can say
And I don't know if I can stay
After midnight

Did I do something wrong?
My mom shall be mad
And I don't wanna fight after the night
Just leave me alone

In my world
Where I belong
Where I'll always feel safe
It's in my head

17.12.2008. | 19:40 | | 2 | Komentiraj | Isprintaj | #

All messed up

There were words and words
But nothing much to say
Just same old words
Nothing new

So uninteresting
So damn boring
I don't understand it
I can't believe it

I almost blew it all up
By saying those
Empty words
Meaningless words

Can I take them back?
Please, I want to... so much
They're mine
Why can't I take them back?

'Coz I'm all messed up
Some things are bigger than life
And they shouldn't be
Not now

Always standing close to the boundary
Of normality I was
How did I stay normal?
How, In all this mess?

But that nameless force
Always that pushed me
To be weirdo
Is always here

I can't plug it out
It's a part of me, myself
And what I represent
But there's so much pain

I guess I found someone
Everything but fitting in
She wants, and that's fine
Like me, unexplainable me

Only she accepts me
As I am, what I always wanted
Not to have to pretend
Ever again

No more pretending
No more insecurity
There's so much life
That I'm about to live

10.12.2008. | 19:38 | | 1 | Komentiraj | Isprintaj | #

Kreativnost

U zadnje vrijeme otkrivam sve više stvari koje me zanimaju, a zanimale su me i prije samo što se nisam njima stigao baviti. Jedna od tih stvari je i web dizajn. Volim kreirati novu stranicu, pa makar bila i jednostavna. Najvažnija mi je pozadina i sveukupni sklad boja. Kao i glazba i sve što nas okružuje, i izgled web stranice u nama (ili u meni) pobuđuje neke osjećaje. Dakle, ima stranica koje su ružne i stranica koje su lijepe. Što je kome ružno, a što lijepo zavisi od osobe do osobe jer se ukusi razlikuju. Istina, još ne znam mnogo o web dizajnu, ali želim znati i naučiti. Sklonost prema tom „poslu“ proizlazi, po mom mišljenju i iz smisla za logiku, a nemaju svi smisao za logiku. Meni je bio poseban doživljaj kad smo u srednjoj školi počeli učiti o HTML-u i izrađivali web stranice. Svim ostalim učenicima je to bilo nezanimljivo pa se nisu ni previše trudili. Ja sam, jedini naravno, i doma, iz hobija radio neke web stranice sa stečenim znanjem u školi. Slučajno sam jednom u školi pregledavao tu svoju stranicu, koja je bila zapravo krajnje jednostavna, i odmah su se neke cure zadivile i rekle profesorici. Ono što je uslijedilo je da sam dobio 5, a da nisam ni morao pisati test.

Jesam li kreativan? Teško pitanje. Zašto? Zato što sam uvijek mrzio kad bi se od mene tražilo da budem kreativan. Zvuči čudno, pa zato i sumnjam jesam li uopće kreativan. Možda postoji prisilna kreativnost, a možda ne volim izmišljati stvari koje me ne zanimaju. Npr. Kad smo morali u školi (samo jednom, hvala Bogu) za zadaću izmisliti reklamu, i to različitu za radio, televiziju i tisak. To je mi jedna od najgorih zadaća u životu. To znači da me ne zanima marketing, nego drugi dijelovi ekonomije (iako već i u to pomalo počinjem sumnjati). Ostavimo marketing za „kreativne“.

Volim stvarati, a na engleskom „stvarati“ se kaže „create“, pa tako dolazimo do riječi kreativnost. Sada mogu navesti što mislim pod tim da volim stvarati. Osim web dizajna i stvaranja, tj. Kreriranja web stranica, volim obrađivati slike u Photoshopu na način da postanu gotovo umjetničke i da odašilju, svojim posebno naglašenim bojama, neku poruku. Na taj, način, stvaram slike. Treće, moje prenaglašeno zanimanje za glazbu, dovelo je do toga da izmišljam vlastitu glazbu, pa već u svojoj glavi imam svoj bend, dovršen i objavljen prvi album, a već smo počeli snimati drugi album. Prvi album je doživio veliki uspjeh, a drugi će nam biti posljednji, osim ako nam se bude dalo napraviti i treći. Imam, naravno u glavi i naslovnice i pozadine tih albuma, ali i sve pjesme. To je sve, dakle samo dio moje mašte, a ni ne morate pitati zašto. Zašto ne sviram nijedan instrument, a želim, to je jedino zato što su vrlo skupi, što ne znači da sam siromašan, nego si neke stvari kao student ne mogu priuštiti. Još neke stvari koje su dio moje mašte, kao i zamišljanje idealnog svijeta (više sam se time bavio u prošlosti), dio su potrebe za stvaranjem.

Prema svemu što sam rekao, ispada da je svatko tko se „kuži“ u kompjutere i informatiku, kreativan. To je za mene kreativnost, plus još neke stvari koje nemaju veze sa informatikom. Kreirati život je također po meni kreativnost, jer, nažalost, vidim dosta ljudi, pogotovo starijih, kako žive neki „uobičajeni“ život i ne otkrivaju nova područja bilo čega. Jednostavno, stoje na mjestu. Ne želim da i ja budem takav kad ostarim, ali tko zna što nam budućnost donosi, možda s godinama postajemo inertni. Malo sam se previše zaigrao u kreiranju vlastitog života, pa je ispalo da imam manje prijatelja, ali to mi na kraju krajeva nije ni toliko važno. Radije bih imao jednog iskrenog prijatelja nego 20 kvazi-prijatelja. Ako se nitko ne slaže s mojom filozofijom i ako nemam nijednog iskrenog prijatelja (govorim hipotetski), bit ću nekad tužan, ali ni to mi ne smeta jer volim biti ponekad tužan. I tuga je dio života, kao i sreća.

Zaključak ovog posta: Smatram se kreativnom osobom, ali na određenim područjima. Ne kažem da su ljudi koji se nisu potrudili kreirati vlastiti život nesretni ljudi, nego je meni dosadno živjeti u svijetu kojim hodaju takvi ljudi.

Sad još kad čujem koliko tinejdžera sluša narodnjake, ništa mi nije jasno. Kako to mogu biti pametna djeca ako to slušaju? Nadam se da će proći i taj trend. Koliko su oni kreativni? Jesu li kreirali svoj život? Nisam ni ja u tim godinama kreirao život, nisam imao identitet, a o tome u prethodnom postu. Možda ipak nisu sve ono što ja nisam bio.

A sada pozdrav, na neko vrijeme, do neke druge srijede. Idem učiti, sutra imam kolokvij.


Boomp3.com

11.11.2008. | 15:46 | | 1 | Komentiraj | Isprintaj | #

Mr. Brightside ili kako sam postao normalan

Već neko vrijeme padaju mi na pamet slike prošlosti koje se, blago rečeno, sramim. Te slike odbacujem jer me rastužuju i ne vidim smisao mučenja s nečim što je prošlo.

Ne tako davno, vremenski, ali za moje psihološki i mentalni razvoj jako davno, u srednjoj školi bio sam nitko, nisam imao identitet, karakter. Moglo bi se reći duh. To je zato što sam imao vrlo nisko samopouzdanje. I tako je tih 4 godine prošlo monotono, u istom (sivom) tonu. Naravno, u to vrijeme bio sam uvjeren kako se puno toga promijenilo iz godine u godinu, ali sada ne mislim tako.

Mr. Brightside je u ovom postu zamijenska riječ za pozitivne stvari kojih je možda i bilo, ali su potonule (u mislima) od sveopće najezde loših događaja i osjećaja, koji su, naravno, duboko urezani u moje pamćenje.

Čudno je to razdoblje 15-18 kodina, pubertet. Ljudi se u toj dobi traže i otkrivaju svijet odraslih, malo pomalo. Mene, logično, nikakvo društvo nije moglo iskvariti, kao što neke tinejdžere iskvari; nego sam ja vrijednosti kojima sam učen u djetinjstvu zadržao i pri tome mislim na dobre, prave vrijednosti, koje se u današnjem društvu često iskvare. I zato sada, kada je prijelazno razdoblje mog života prošlo, razmišljam o nekakvom idealnom svijetu i brine me nepravda i predrasude.

Sada često viđam srednjoškolce po gradu kako idu u školu i sasvim su normalni i uvijek mi padne na pamet usporedba „Zašto ja nisam bio takav, normalan?“. O.K., nijedan tinejdžer nije potpuno određen kao osoba, ali ja nisam uopće bio određen, normalan. Sve što mi se događalo me pregazilo. Ne znam što je to što me pregazilo, ali recimo da je to „nešto“ pregazilo svaku nadu da „postanem normalan“ unutar te četiri godine. Tek kad sam promijenio okolinu, nakon srednje škole, a slučajno i na kraju puberteta, došlo mi je u glavu da „želim nešto biti“. Naravno da sam se kao odrasla osoba sve više počeo osamostaljivati, a i u mnogim stvarima sam se promijenio. Dio onoga „mene“ iz srednje škole je tu i neke karakterne crte su ostale, ali najveća promjena koja se dogodila u tom, kako se meni čini, naglom prijelazu iz tinejdžerstva u odraslost, je svijest. Svijest da ne mogu kao duh hodati po svijetu.

Te slike iz tog mračnog razdoblja mog života, vjerojatno će me uvijek proganjati i moram se s tim pomiriti, ali kako, kada se prošlost ne može promijeniti? Jednom sam nedavno imao „krizu identiteta“, bar sam ju ja tako nazvao, ali ona nije bila ništa drugo nego žaljenje što nisam u tom mračnom razdoblju bio netko drugi, drugačiji. To je sigurno: nikad se neću ponositi svojim prošlim identitetom, ali htio bih da se više sjećam pozitivnih stvari, kojih je isto bilo, iako vrlo malo.

Mr. Brightside mi je jedina nada. Ako se on pojavi, jedino on može pomoći da me ne pokopaju crne misli i krize identiteta kad god se dublje počnem prisjećati srednjoškolskog razdoblja.

29.10.2008. | 17:17 | | 1 | Komentiraj | Isprintaj | #

Hippie pokret

(Ovo što ću sada napisati je kratka povijest hippie pokreta, a ulomci su prepisani iz knjige "Druga strana rock 'n' rolla")

Vojna intervencija u Vijetnamu ubrzala je definitivni razlaz između mlade generacije i etablirane Amerike. Besmisao stradanja u prašumama Indokine doveo je za regrutaciju stasali naraštaj u istinski tragičnu situaciju. Što je više jačao američki vojni angažman, to se među mladima radikalizirao antiratni stav koji se postupno pretvarao u sve izraženiju odbojnost prema svemu što su smatrali idejnim izvorištem nasilja i militantnih ideologija. Kao da se više nitko nije nadao rješenjima unutar institucionalnih okvira pa se, među mladima, povećavao broj onih koji su bili spremni posve raskinuti sa svijetom konvencija i izgraditi vlastiti svijet u kojem bi uistinu zaživjele vrijednosti koje su dotad bile samo prazne riječi.

U pokušaju da organiziraju život po svojim pravilima kao uzor su im poslužile zajednice istomišljenika, tzv. komune u kakvima su živjeli Merry Prankstersi, već afirmirani negatori društvenih normi iz La Honde. Takav model življenja uskoro su počeli prihvaćati deseci tisuća mladih najprije na području San Francisca, potom i u ostalim većim gradovima Amerike, pa i u europskim središtima. Komune su, po vjerovanju mladih, trebale biti primjer idealnoga društva, svojevrsna korekcija svega onoga što su zamjerali svijetu kojem su upravo okretali leđa. Da bi još više naglasili svoje distanciranje od svijeta nasilja i rata te proklamirali pacifističku orijentaciju, sebe su nazivali generacijom ljubavi. Suvremenici neskloni pokretu nazivali su ih pak imenima ironičnoga prizvuka: acid-generacija, hippie-pokret... Kao upečatljiv simbol odabrali su cvijeće uz obrazloženje da ono nije neprijatelj nikome, pa se govorilo i o pokretu djece cvijeća (flower power). Odjeća i boravišni prostori bili su im ukrašeni upadljivo žarkim bojama, što je trebalo biti odraz njihove životne radosti, ali je još više bilo rezultat neumjerene konzumacije halucinogenih sredstava. U temelje svojega nenasilnog društva hipici su ugrađivali raznolike elemente. Odgovore su tražili na svim stranama. Htjeli su sve isprobati, pogotovo one stvari za koje je tradicionalni odgoj nalagao disciplinu ili su bile strane zapadnjačkoj misli.

(...)

Duhovnost hippie pokreta i njegova vizija ljubavi i mira bile su pod utjecajem istočnjačkih religija i narkoiskustava. U kontekstu probuđena interesa za "prihvatljivu" onostranost, tj. alternativnu duhovnost, može se gledati i velika popularnost pisca Hermana Hessea (1877. - 1962.). Njegove knjige Siddharta, Igra staklenih perli i Stepski vuk postale su omiljena mladenačka literatura. Hesseov individualizam i anarhičnost odgovarali su antiinstitucionalnom raspoloženju mladih s kraja šezdesetih, posebno njegove uopćene teze kako nema pravila za smislen život i da svatko mora pronaći svoj put. Na sličan način može se gledati i mjuzikl Kosa koji kritizira postojeću stvarnost i zagovara potrebu da se izgradi nova. Bolja stvarnost, o kojoj govori Kosa, temeljit će se na nenasilju, uzimanju droga, slobodnoj ljubavi i meditaciji. Po tom shvaćanju hipici su vijesnici novoga doba koje se rađa, a naviještene vrijednosti nenasilja, razumijevanja i harmonije posve će dominirati kad nastupi astrološko doba vodenjaka.

Kako se pokret širio, tako je sve prihvaćenijom postala praksa da mladi svoje emocije i doživljaje dijele uz droge i glazbu. Dijeljenje zajedničkih emocija postalo je sve masovnije pa su se počele priređivati sve zahtijevnije glazbene priredbe koje se ubrzo počelo nazivati rock-festivalima. Na njima se prilično uvjerljivo stvarao dojam da mase istomišljenika mogu provoditi vrijeme u miru, sreći i toleranciji.

(...)

Festival Woodstock, održan od 15. do 17. kolovoza 1969. godine, bio je najspektakularnija demonstracija svijesti hippie-naraštaja. Organizatori, doduše, nisu u ovaj projekt ušli ni s kakvim visokim ambicijama; rukovodili su se komercijalnim motivima, i to ne samo oni nego i izvođači. Priprema festivala implicitno je sadržavala jasnu svijest o podijeljenosti na izvođače (zvijezde) i publiku (konzumente). Osnovna se ideja svodila na to da se okupe najveća rock-imena toga razdoblja i privuče najveći dotad okupljeni auditorij te naplate ulaznice i cijeli događaj dokumentira filmom i živim albumom. Ali niz otežavajućih okolnosti poigravao se sa živcima organizatora te su oni tijekom festivala bili uvjereni da im predstoji potpuni fijasko.

Festival su planirali održati u blizini grada Woodstocka (država New York), ali im je to bilo zabranjeno pa su se morali snaći za alternativnu lokaciju. Problem je riješen tako što su od farmera Maxa Yasgura za pedeset tisuća dolara unajmili njegovo obrano kukuruzište blizu mjesta Bethela, osamdesetak kilometara od Woodstocka. Najveći "dotad okupljeni auditorij" procjenjivali su na najviše osamdeset tisuća ljudi, a kad se pokazalo da pristiže masa koja višestruko nadmašuje njihova očekivanja (bilo je nazočno oko pola milijuna ljudi) festival su morali proglasiti besplatnim. Ozvučenje je za toliku masu bilo slabo, neki izvođači su kasnili zbog prometnoga kaosa, oskudijevalo se s hranom, a nedostatni su bili i higijenski uvijeti te medicinska skrb. Ni vremenske prilike nisu im išle na ruku. Kiša i hladnoća bile su jedva izdržive; blato se miješalo s ljudskim izmetom jer su publici na raspolaganju bila samo dvoja kola s nužnicima. Nakon festivala organizatori su imali golem financijski gubitak.

No baš ovim problemima koji su pratili održavanje festivala poslije je zasnovan i njegov legendarni status. Činjenica da je masa od pola milijuna mladih nekoliko dana po teško izdrživom vremenu strpljivo i tolerantno pratila glazbeni program sugerirala je da su trideset i dvije rock-grupe i njihovi mladi obožavatelji pokazali da hippie-ideologija potpomognuta narkoticima nije nikakva utopija jer su je oni pretvorili u stvarnost. Woodstock se doista smatrao kao grandiozna predstava nenasilja, pravi festival mira i ljubavi. Prvi im je priznanje ovakve prirode odao njihov svojevrsni domaćin Max Yasgur koji je za vrijeme festivala pred publikom izjavio: "Vi ste najveća skupina ljudi koja se ikad okupila na jednom mjestu. Vi ste svijetu nešto dokazali - da pola milijuna mladih može biti zajedno u glazbi i zabavi, i samo u glazbi i zabavi." Oduševljenje nisu pokazivali samo "dobroćudni domaćin" festivala i rock-publika, nego i autoritativna pera. Tako je, npr. "New York Times", časopis koji je ispočetka bio nesklon događaju, također dijelio euforiju i govorio o pola milijuna mladih koji su došli proglasiti svoje vlastito društvo te promovirati stil života koji je njihova vlastita Deklaracija nezavisnosti.

22.10.2008. | 20:12 | | 1 | Komentiraj | Isprintaj | #

Biti realan ili biti... sanjar?

Ipak neće biti "drugog dijela" prošlog posta, bar ne zasad i to zato što se moja razmišljanja mijenjaju iz dan.

Ovaj post je inspiriran velikim dijelom događanjima u seriji Zaboravljeni slučaj koju gledam već duže vrijeme i nagledao sam se svakakvih slučajeva i (tužnih) životnih priča.

Nešto što sam primijetio (tek) nakon današnje epizode je da su oni koji stradavaju najčešće oni koji se izdvajaju iz skupine, tj. imaju neke različite stavove koji se protive vremenu u kojem žive. Bilo je između ostalog i ubijenog homoseksualca, zatim žena koja se nije htjela ponašati kao žena (više puta) i raznih sličnih primjera kad se netko "ne uklapa".

To me sve skupa navelo na razmišljanje je li uopće pametno biti drukčiji, sanjar u vremenu? Znam da sam u skoro svim prošlim postovima pisao o tome kako sam "drugačiji", kako ne pripadam ovom vremenu itd. Meni je to način života, razmišljanje o lijepim stvarima (koje u stvarnosti ne nalazim), izmišljenim svjetovima jer mi ovaj ne odgovara. Mislim da, kada bih bio "realan", čvrsto stajao na zemlji, da bi mi život bio puno manje lijep, ali to valjda ovisi od čovjeka do čovjeka, koliki je tko sanjar.

Sad sam se sjetio hippie pokreta. Ne znam puno o tome, ali pokušat ću saznati jer volim učiti, saznavati nove stvari itd. Kad saznam nešto više o tome, možda ću se moći na to osvrnuti, možda ima veze sa ovom temom.

Još bih se vratio na Zaboravljeni slučaj i njegove junake, tj. žrtve. Dakle, kako su se njihovi stavovi razlikovali od stavova ili ljudi koji su ih okruživali ili vremena u kojem su živjeli, netko ih je na kraju ubio i to je baš tužno. Zar nije onda poruka ove serije, koja je realna, znači i ovog svijeta, da se moraš uklopiti, prestati sanjati, čvrsto stati na zemlju i prihvatiti život onakav kakav jest?

08.10.2008. | 23:21 | | 5 | Komentiraj | Isprintaj | #

Da mogu promijeniti svijet - 1. dio

U ovom i slijedećem postu ću govoriti o slobodi i navesti primjer iz vlastitog života o tome kako sloboda može biti narušena

S ovim blogom sve sam bliže kreiranju "boljeg svijeta", ali naravno, samo u mašti, jer postoje "sitnice" koje me smetaju i sputavaju da se mijenjam ,razvijam i sve ostalo.

Moja kuća je na vrhu jednoga brijega. Dobro, nije baš na vrhu, ali je na brijegu do kojeg treba doći idući uzbrdo. Do odredišta, dakle, moje kuće, vode dvije "glavne" ceste. Jedna od njih je puno strmija i "stranija" jer manje ljudi poznajem u njoj, moram više ljudi pozdravljati, i nisam navikao na nju u smislu da se cijeli život penjem i spuštam po onoj drugoj cesti.

Ta druga cesta, ona na koju sam navikao, sadrži jednu "prepreku". Tu prepreku čine nekoliko kuća u kojima žive "divlja" i sklona ogovaranju djeca.

U prošlosti sam bio problematičan, tj. dosta povučen i tih, ali sada, buduči da sam odrastao, ponašam se sasvim normalno. Međutim, ta djeca ne zaboravljaju. Skloni su ruganju na temelju mojeg prijašnjeg ponašanja. Pričamo o djeci dobi 10-17 godina i kako postaju sve stariji, sve su više uvjereni da je njihov "svijet" idealan i svako odstupanje treba ismijati, s tim da samo jedna ima 17 godina, ali to je ne čini ništa zrelijom. Ukratko, često su na cesti i nekad igraju nogomet, a nekad se okupe negdje uz cestu gdje se može sjediti...

Da nešto učinim drugačije, što nije u skladu s običajima ovog zaostalog sela, ljudi bi govorkali, a proći pored te djece bi bio pakao. Već i ovako, kako ta djeca odrastaju, sve su zločestija i u svom bolesnom svijetu izmišljaju razloge za ruganje koji ne postoje. Tako su jednom kad sam prošao pored dvije cure, od kojih je jedna iz kuće u "kritičnom dijelu ulice", a druga je iz druge ulice, ali dobro se uklapa u njih jer je pokvarena do daske. Kad sam prošao, pozdravili smo se normalno i bio je sasvim normalan dan i izgledao sam sasvim normalno, kad sam otkoračao 3 metra od njih, prasnule u smijeh, ali baš doslovno prasnule. Što bih ja, kao pametan čovjek, trebao pomisliti? Naravno, pomislio sam da su glupe, ali i dalje ne razumijem to ponašanje. Ne mogu se "ufurati" u taj zaostali seoski mentalitet koji roditelji i bake prenose na djecu.

Uglavnom, to je kao "opasna zona" u kojoj nikad ne znaš što će ti se dogoditi i uopće ne znam kako bih se trebao ponašati da bih bio siguran da se ništa ne dogodi. Zaključio sam da se ponašam normalno i čak ih uvijek "prijateljski" pozdravim (iako to nisu zaslužili), ali uvijek me tako neki događaj na tom opasnom dijelu ulice kad se oni zbog nečega rugaju, a ja ne znam zbog čega, uznemiri. To je zato što imam nisko samopouzdanje, ali ne baš toliko nisko da bi me takva budalaština potpuno dotukla.

Da idem drugom, strmijom cestom, bolje ću ih izbjeći, ali te se dvije ceste spajaju i na raskrižju je križ na kojem se ponekad (iako ne baš često) okupljaju. I tako cijeli život neki strah se pojavi u meni kada prilazim tom dijelu ulice, a kada ga prođem osjetim neku dozu olakšanja.

Samo se nadam da će ta djeca jednom odrasti i "sazrijeti", dobiti određenu dozu kulture i poštovanja prema drugim ljudima.

O promijenama da i ne govorim. Da obojim kosu, da bilo što napravim što bi se pročulo ili vidjelo, ne bih se usudio proći kroz opasnu zonu. Zbog toga je teško živjeti sa malo slobode. Svijet koji bi bio idealan je onaj u kojem bih barem imao slobodu proći kroz ulicu do svoje kuće bez ikakvog straha.


Boomp3.com

24.09.2008. | 13:34 | | 2 | Komentiraj | Isprintaj | #

Stereotipi

Tu imam rezultate istraživanja iz 1972. o stereotipima o muškom i ženskom ponašanju. U prvu kategoriju su spadale osobine koje se odnose na sposobnosti i postignuće, a drugu kategoriju sačinjavale su osobine koje su se odnosile na odnos s ljudima., izražajnost i osjećajnost.

Sada ću ja za sebe provjeriti koliko sam tipično - muško.

Sposobnosti i postignuća
Muškarci :
- Agresivni - skoro nikad
- Nezavisni - uvijek
- Nisu osjećajni - pretjerano sam osjećajan
- Gotovo uvijek skrivaju svoje osjećaje - istina
- Vrlo objektivni - nisam, ako je to ono na što mislim
- Nije lako na njih utjecati - na mene je lako utjecati
- Vrlo dominantni - nikad
- Vole matematiku i prirodne znanosti - volim i prirodne i društvene znanosti
- Uopće se ne uznemiruju zbog malih problema - ipak se uznemirujem
- Vrlo aktivni - ne znam na što se točno misli, ali misim da jesam
- u velikoj mjeri skloni natjecanju - ne, jako sam nesklon natjecanju
- Vrlo logično razmišljaju - da
- Orijentirani na svijet i događaje izvan kuće - uvijek
- Vješti u poslovnom životu - pretpostavljam da da
- Izravni i otvoreni - ne znam (zanimljivo, za žene piše da su podmukle)
- Znaju što je stvarni život - da
- Nije im lako povrijediti osjećaje - točno
- Skloni pustolovinama - da
- Lako donose odluke - katkad baš i ne
- Nikad ne plaču - ne u javnosti
- Gotovo uvijek preuzimaju ulogu vođe - teško
- Puni samopouzdanja - da, baš!
- Nije im neugodno kad su agresivni - nisam agresivan!
- Ambiciozni - da
- Lako razdvajaju osjećaje od mišljenja - ne
- Nisu ovisni o drugim ljudima - nisam ovisan, a možda i jesam
- Nisu tašti kad je u pitanju izgled - točno
- Misle kako su muškarci superiorniji od žena - da
- U stanju su slobodno razgovarati o seksu - da

Izražajnost i osjećajnost
Muškarci:
- Koriste grube i uvedljive riječi - ne
- Ne vole razgovarati - volim razgovarati
- Nemaju takta u odnosima s ljudima - netočno
- Ne vode računa o osjećajima drugih - vodim računa
- Nisu religiozni - jesam religiozan
- Nisu zainteresirani za svoj izgled - previše sam zainteresiran za svoj izgled
- Neuredni - zapravo sam uredan
- Glasni - ne baš
- Imaju slabo izraženu potrebu za sigurnošću - ne znam
- Ne uživaju u književnosti niti u umjetnosti - naprotiv, obožavam književnost i umjetnost
- Teško im je pokazati nježnost - skoro pa točno


Ovo sam ispunjavao iz zabave jer nemam predrasuda i ne volim ljude koji su baš skroz tipično muško ili tipično žensko, da je netko na sve odgovorio "točno". Što se tiče drugog dijela - sve mi je suprotno, pa što onda. Ne bih htio ponašati se prema stereotipima samo kako bih ispunio nečija tuđa očekivanja. Najvažnije je biti svoj, bez obzira na stereotipe.

20.09.2008. | 16:35 | | 2 | Komentiraj | Isprintaj | #

Zauvijek mlad

Hm, lijepo zvuči kao pojam, ali često je prva pomisao koja nam pada na pamet kad to pročitamo je ta da je to nešto nerealno.

Ali, koliko čovjeka određuje ono izvanjsko? Kaže se "ljepota je prolazna", a kod riječi ljepota gotovo uvijek se misli na vanjski izgled, osim kada se kaže "unutarnja ljepota". Isti nesporazum postoji u riječi "bogatstvo" koje gotovo uvijek znači novac i materijalno dobro; tek kasnije netko spomene neko drugo bogatstvo da je važnije. Ali ostavimo se jezičnih nesporazuma jer nisam lingvist i to mi nije struka.

Ali, s druge strane, zašto bi taj izraz u naslovu ovog posta bio nerealan? Zar ne da je ono što prvo pada na pamet budalaština, izmišljotina koju je nametnuo neki pametnjaković koji svijet promatra isključivo očima.

Ono što za mene znači izraz u naslovu ovog posta je vedrina, spremnost na sve životne izazove i ne-odustajanje. Dakle, ne mislim da bismo trebali biti kao djeca, nego sam više mislio na neki životni optimizam. Jer, ako se čovjek ne osjeća staro, tko kaže da je star. Godine? Vanjski izgled?

Ali što je to sve: godine, vanjski izgled? To su dva uzročno-posljedična pojma jer se godine odražavaju na vanjskom izgledu. Dakle, to je nešto vizualno, a ako promatramo svijet isključivo očima, onda sigurno nećemo biti zauvijek mladi.

Prvo što opazim na nekoj osobi koju prvi put vidim je pogled i izraz lica, a ne boju majice ili koliko gela netko ima na kosi. Za oči se kaže da su ogledalo duše. Prema tome, sve ono što osoba nosi u sebi, i dobro i loše, odražava se u njezinim očima. Pritom ne mislim na boju očiju, naravno. Na prvi pogled, oči su sve jednake i ne mogu poprimiti puno izraza, ali u suradnji sa ostatkom lica, zaista stječemo dojam kakva je osoba zaista.

To je mladost: izraz očiju, ili izraz lica. Osjećati se mlado može i čovjek od 50 godina, ali asocijacija koja se na to javlja je da je taj čovjek ili previše optimističan u ovom ne-tako-ružičastom svijetu ili da je djetinjast. Na ovo posljednje, djetinjast, gleda se obično kao jednu veliku manu, što to i jest jer to znači ne znati prepoznati i one loše strane svijeta u kojem živimo. Ono na što ja ovdje ciljam, nije ta prva asocijacija koja se možda nekima javlja spomen pedesetogodišnjaka koji se osjeća mlado. Naprotiv, ja ciljam na čovjeka koji je mlad u duši bez obzira na godine. Ali kako to definirati "mlad u duši", a da ne spomenemo djetinjatost i sve što smo već spomenuli? Znači li to umrijeti mlad i nikada ne doživjeti starost? Ne, to bi bilo zaista strašno. Ali kako onda "pobjeći" od godina koje nas salijeću? Vjerojatno borbom i beskrajnom nadom, ali i htjeti probati sve novosti koje se pojavljuju u modernom svijetu, ne biti zatvorena uma i sa 50-60 godina reći "ovoga nije bilo u moje vrijeme". To je nešto što čovjek koji želi biti zauvijek mlad ne bi smio reći, jer to ga čini nepovratno starim. Sama pomisao da ga se ne tiče sve novo što nastaje u svijetu, pokreti, procesi, manjine, tehnologija itd., čini ga starim.

Ali, na kraju ove balade, moram reći da je sve ovo što govorim apstratkno, dakle, ne mogu znati kako je zaista osjećati se starim niti kakav je osjećaj imati 3 puta više godina od mene. Samo ne mogu razumjeti zašto su nekad starije generacije tako staromodne. Moj je osobni stav u vezi toga taj da netko tko je bio zatvorena uma dok je bio mlad, bit će zatvorena uma i dok je star. Druga moja teorija je da su neki ljudi manje prilagodljivi na promjene, a neki više, ali tu već ulazimo u sferu psihologije, koja me dapače zanima, ali isto nije moja struka.

Na kraju, možemo i pojednostavniti izraz u naslovu posta:
Zauvijek mlad znači doživljavati svaki dan kao novi dan, a ne kao nastavak prethodnog dana. Znam da to ponekad može biti teško, ali tu mislim na osjećaje, pa, recimo, ako smo na nekog bili ljuti jučer, zašto ne bismo promijenili mišljenje i sagledali situaciju iz njegove/njezine perspektive i ispričati se bez obzira tko je u pravu.

Eto, to "zauvijek" ne mora značiti "do duboke starosti" jer i mladi ljudi nažalost umiru, a mladi možemo biti sutra, za 10 godina i za 50 godina, ako to želimo.

Boomp3.com

15.09.2008. | 22:33 | | 1 | Komentiraj | Isprintaj | #

To the heaven & back

Ne mogu vjerovati kako se brzo sreća u životu promijeni. Bio sam jedan dan u ovom tjednu jako sretan. Činilo mi se da su mi se svi snovi ostvarili, da će odsad sve ići kako treba, kako ništa ne može zaustaviti tu sreću.

Upoznao sam jendog prijatelja i bio jako sretan zbog toga jer je on osoba koju tražim cijeli život. Slažemo se u (skoro) svemu. Nikad nisam mislio da postoji na kugli zemaljskoj osoba koja mi je toliko slična. Ukratko, stekao sam najboljeg prijatelja i onda je on odjednom nestao.

Dva dana poslije tog sretnog dana, ništa više nije bilo u redu. Ne samo da je on nestao, nego se i sve ostalo što sam postigao toga dana, što me toliko usrećilo, srušilo kao kula od karata. Dakako, mogao sam to predvidjeti da sam razmišljao (na sretan dan): "Nije moguće da je sve ovako dobro. Postoji mogućnost da se sutra nešto loše dogodi...", ali u trenutku takvog ushićenja i sreće nije mi bilo na pamet razmišljati o sutra, razmišljati kako bi sreći mogao brzo doći kraj.

Čak da se neki elementi koji su me činili sretnim tog dana (npr. prijatelj) vrate, ovo vrijeme beskrajne tuge zbog razočaranja neće nestati jer vrijeme se ne može izbrisati.

Pomislio sam na skorašnji moj dvadeseti rođendan i na to kako ću ga tužan dočekati. No, ako se prijatelj vrati prije toga, neće mi biti važne ostale karte koje su se srušile. On mi je najvažnija karta za sreću. Samo pomisao da možda nikad više neću komunicirati s njim me baca u depresiju jer neću više tražiti. Našao sam sebi sličnu osobu, brata. I da nekog nađem, to ipak ne bi bilo to.

Ostale stvari koje su se srušile ni dva dana nakon sretnog dana mogu se popraviti i nadam se da će uskoro sve biti u redu. Jedino mi još na živce ide ovo sunce. Sad je rujan i trebala bi padati kiša, koju toliko volim.

Boomp3.com

12.09.2008. | 18:20 | | 1 | Komentiraj | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

u potrazi za idealnim svijetom

Najbolji postovi


Biti realan ili biti... sanjar?
Da mogu promijeniti svijet - 1. dio
Stereotipi
Zauvijek mlad
To the heaven & back
Razočaranje ili...
Rupa u prostoru i vremenu
Dvije duše u Londonu
Sam Smith i ja





Creep
Radiohead

When you were here before
Couldn't look you in the eye
You're just like an angel
Your skin makes me cry
You float like a feather
In a beautiful world
I wish I was special
You're so fuckin special

But I'm a creep
I'm a weirdo
What the heck am I doing here?
I don't belong here

I don't care if it hurts
I want to have control
I want a perfect body
I want a perfect soul
I want you to notice
When I'm not around
You're so very special
I wish I was special

But I'm a creep
I'm a weirdo
What the heck am I doing here?
I don't belong here

She's running out again
She's running out
She run, run, run run
Run

Whatever makes you happy
Whatever you want
You're so very special
I wish I was special

But I'm a creep
I'm a weirdo
What the heck am I doing here?
I don't belong here
I don't belong here.


Linkovi



Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Broj posjeta

Free Website Counters
Free Website Counters

CREDITS

picture: imignacio
base code: sugarmeemee




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se