rabljeni sin

Bog. Riječ koju su ljudi izmislili da opravdaju svoje nečasne postupke i radnje. Najlakše je nešto zlo uraditi i otići u crkvu, pomoliti se i dobiti oprost. Ne vjerujem u nešto tako banalno. Vjerujem da postoji neka sila koja nas tjera na život i koja od nas traži život, ali ona ne upravlja njime. Našim životima upravljamo sami u zajednici s ljudima koji nas okružuju. Zato smatram da je u Bibliji opisan Čovjek. U Čovjekovoj duši spava zlo koje je počinjeno Izraelićanima u noći kad je Bog pobio svu njihovu djecu iz svoje objesti. Samo Čovjek može tražiti od drugog Čovjeka da ubije svog sina da mu dokaže vjernost. Samo Čovjek može svome djetetu podariti takve patnje i na kraju ga ubiti. Samo Čovjek može izmisliti priču o uskrsnuću zbog svojeg straha od smrti. I samo Čovjek može na Zemlji učiniti Armagedon. To Bog nije. To je Čovjek.
Ljudima je lijep osjećaj zajedništva u molitvi. Mole zato jer nemaju spoznaju da mogu i drugačije biti u zajedništvu s ljudima i da će se dobro osjećati. Ne znaju da dobro djelo daje veće zadovoljstvo nego kad nekom naneseš zlo. Zašto ne znaju? Pa zato jer ih Crkva uči da je Bog zločest i da oni moraju biti zločesti. I onda će im Bog oprostiti jer on oprašta svima. Svašta. Nemoj činiti stvari zbog kojih bi od nekoga morao tražiti oprost, a ako i nešto takvo počiniš zatraži oprost od čovjeka kojem si učinio nešto što treba oprostiti. I biti će nam bolje.

Ipak čovjek mora odžalovati stvari koje ga pogode. Ja kao umjetnička duša činim to pjesmama.

Mislio sam da je imam
a nje nije bilo

Vjerovao sam u ljubav njenu
a nje nije bilo

Uzalud sam je majkom zvao
jer nje nije bilo