Malo me zdrmala obitelj, ali polako dolazim k sebi. Opet me muči politička budućnost svih nas u ovoj državi. Pokušat ću barem jednom do dva puta tjedno dati osvrt na našu političku situaciju.
Kadrovi
Politički kadrovi u našoj državi moraju biti poslušnici nekolicine ljudi. Kad bi neki čovjek kojem nije na prvom mjestu osobno bogaćenje pokušao ući u bilo koju političku stranku naišao bi na zid odbijanja, odbacivanja, prijezira i šutnje. Jer zamislite, njega ne muči hoće li po nekakvoj sjednici dobiti sto kuna više ili manje. Ne muči ga dali će sjediti u nekom od upravnih odbora i brati masne naknade nizašto. Nema ambicija biti predsjednik općine ili gradonačelnik, ne daj bože župan ili nešto više. Ne želi se obogatiti preko politike jer smatra da političar mora služiti za dobrobit zajednice u prvom redu. Nakon toga u drugom redu, ako dobro obavlja svoj posao, može biti nagrađen od te iste zajednice. Naši sadašnji politički kadrovi u prvom redu traže, prije nego išta učine, dobre prihode za sebe i svoje poslušnike. Moram se vratiti na naša dva pokojna predsjednika i povući paralelu kako služiti zajednici. I jedan i drugi bili su predsjednici. Predsjednik mora imati omogućeno od države određen oblik reprezentativnosti. Mora imati lijepe urede i mora dobro izgledati u javnosti. Normalno da treba imati i odgovarajuća prijevozna sredstva za svoja putovanja, te dostojnu rezidenciju gdje će stanovati. I sve su to obojica imala, samo s tom razlikom da je prvi sve što je imao smatrao državnim vlasništvom, odnosno vlasništvom zajednice. I sebe je smatrao dijelom te zajednice. Njegovi nasljednici nisu dobili vrijednosti koje im omogućavaju bezbrižan život do smrti. Svi odreda rade i privređuju. Drugi predsjednik je takođe sve što je imao smatrao državnim vlasništvom. Samo je razlika u tome da je državu smatrao svojim vlasništvom. Te je slijedom toga svojim nasljednicima (krvnim nasljednicima) ostavio dovoljno bogatstva da mogu bez brige živjeti do kraja svog života. Svojim političkim nasljednicima ostavio je sustav po kojem mogu pljačkati narod do iznemoglosti, naravno uz suradnju međunarodnog kapitala. Ništa nije ostavio svojem narodu osim toga da može reći da ima svoju državu. Oprostite dragi čitaoci, ali takva država mi ne treba. Država u kojoj je na djelu besramna pljačka radnog naroda. Jer kako nazvati doli pljačkom činjenicu da za život četveročlane obitelji (koja je minimalni temelj društva, trebala bi biti barem peteročlana) treba 6.500,00 kuna a minimalna plaća je 1.900,00 kuna. A trebala bi biti 3.250,00 kuna, da radnik može prehraniti uz sebe i jedno dijete. Znači svaki mjesec je čovjek koji je zaposlen opljačkan za 75% svoje plače. To naši politički kadrovi ne žele čuti, njih ne zanima narodni već vlastiti džep. Ja želim državu kojom ću se ponositi. Koja će brinuti o svojim radnicima, o svojim ratnicima, o svojim umirovljenicima. A za taj posao trebaju kadrovi koji danas postoje ali od dreka koji pliva na površini ne mogu pomoliti glavu van, na sunce. Ja vjerujem da će drek istrunuti i da će se voda razbistriti, samo treba to doživjeti.