rabljeni sin

subota, 27.01.2007.

Promocija

Sinoć sam bil u Konjščini. Kajkavijana je izdala novi broj časopisa Hrvatsko Zagorje posvećenog Konjščini. Krivo mi je kak pesu kaj nisam znal da se priprema broj o Konjščini kaj bi napisal nekaj za tu prigodu. Poslije na povratku smo stali v Purgi na gemištu. Prijatelj Vladek je vozil i znam da mu je bilo teško z nami jer on nije pil. I spili smo par rundi. Dobroga vina. I mogu vam reči da mi je pasalo biti med prijatelji.

- 14:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 24.01.2007.

Za ponoreti

Sve je ludo.
Negdje ipak ima pameti
što po zakutcima se skriva i
blesavo virka, skrivajući se.
Idemo dobri ljudi
glave gore,
nek glupost i ljudska bijeda
u očaj tonu izbavljujući
svoje bolesne duše.

- 22:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.01.2007.

Probava

Kako sam dobro zdrman, nisam ni sam znao. U subotu sam se nalijao ko zvijer. Htjel sam zaspati jednu večer bez praxitena. I probudio sam se u tri sata i počelo je razmišljanje, odnosno probava koja me muči. Nemogu iz glave izbaciti sva sjećanja koja mi naviru. Doživljaji, ipak je to četrdeset godina moga života kojeg sada moram presložiti. Ne mogu shvatiti takav odnos te žene. Ni toga čovjeka. Znam da cendram, ali mislim da je to bolje nego da u sebi kuham. Idem raditi i stvarati.

- 09:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 20.01.2007.

Nastavak

I naravno, kuća je skupa i podigli oni novac sa računa i uložili u kuću. I tako "mali braco" i ja smo rasli. Moja mirovina je išla u obiteljsku blagajnu od koje smo svi živjeli. Otac čak neko vrijeme nije radio. Ne svojom krivicom. Nemam jednostavno snage opisivati sve iz toga razdoblja moga života. Malo sam se pribrao u ovih par dana. Uglavnom priča završava ovako:
-1985 odlazim iz roditeljske kuće u svoj život
-1991 umire otac i na ostavinskoj raspravi se "mali braco" i ja odričemo svojih dijelova kuće u korist "majke"
-negdje sredinom devedesetih "mali braco" upoznaje ljubav svog života i ljubav prvo odlučuje da budu živjeli u roditeljskoj kući. Na razgovoru oko toga da tada sredimo papire ja izjavljujem da pošto sam se odselio nemam nikakovih potraživanja ako bude"mali braco" živio u kući. Naravno, izjavio sam da u slučaju prodaje želim svoj dio. Ali ljubav nije htjela živjeti u kući sa svekrvom već odlaze od kuće u veliki grad. O kući i majci smo brinuli podjednako. U međuvremenu se "mali braco" naljutio na mene jer ga nisam pitao dali njegova ljubav čeka dijete (nakon što se par godina nije smjelo ništa pitati jer je nekoliko puta pobacila), a njegova ljubav je s mojom ženom bila u kontaktu svakodnevnom, i nije mu rekla da smo u kontaktu i da znamo sve o njezinoj trudnoći. On mene nije nazivao a ja sam njega obavještavao o važnim događajima. Vrijeme prolazi i "majka" pred božić doživljava moždani udar. Naravno "mali braco" me ipak obavještava o tome. Pošto joj se to dogodilo dok je bila kod njega u velikom gradu smještena je u gradsku bolnicu. Naravno da sam počeo razmišljati što sada s "majkom". Pošto imam kuću i praznu sobu velim "malom braci" da može "majka" ići kod mene nakon bolnice. A on meni veli da ne treba da je kuća prodana za 80 000 eura, odnosno da je za nju primljena kapara i da "majka" kupuje stan u velikom gradu.
Prvi udarac.
Nakon dva-tri dana ja ga pokupim na putu u bolnicu i velim mu da ne treba žuriti s kupnjom stana jer "majka" može biti kod mene dok se to ne riješi. On me obavještava da je s "majkom" sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju za pet šestina kuće prije tri godine i da ja o tome ne trebam brinuti.
Drugi udarac.
Razmišljajući što se događa, jer sam uvijek smatrao da će ta kuća ići svakome pola-pola, prihvačajući tu "majčinu" odluku predlažem "malom braci" da mi u tom slučaju isplati moju šestinu. "Mali braco" me obavještava da to ne namjerava uraditi jer mu se ne isplati kupiti manji stan jer je skuplji po kvadratu, već će on nakon majčine smrti dići kredit i isplatiti mi šestinu iznosa po kojem je prodana kuća. Rekoh da to nije u redu već neka mi u tom trenutku isplati šestinu cijene stana. Veli on da ćemo to riješiti. Dobro. Ja tako razmišljajući idem pitati svoje prijatelje pravnike koja su moja prava. I jedan od najboljih prijatelja mi se ispriča i veli da mi nema reći ništa lijepoga jer ja po "majci" nemam nikakva prava jer me ona nikada nije posvojila.
Treći udarac
Naravno da ja takav razvoj situacije nisam mogao prihvatiti i nazvao sam "malog bracu" da ipak o svemu porazgovaramo. Tada me je obavjestio da nemamo o čemu razgovarati i da nek ne rujem jer ću na kraju dobiti goli kurac. Čekajući da majka prizdravi i razmišljajući zašto je to potpisala, svakodnevno sam je posjećivao u toplicama i njegujući je (obrisao sam je svaki puta sa vlažnim maramicama, prve dane dok nije mogla takoreći ništa sam je hranio, masirao sam joj ruke i noge, itd) stekao sam jedan određeni duhovni mir. Osjećaj zadovoljstva koji nisam u životu iskusio. I tako je proteklo 23 dana od udara i ona se oporavila toliko da sam je mogao pitati zašto je potpisala taj papir. Tada mi je odgovorila da je to i za jednoga premalo. Ja sam rekao da to nije bitno i pitao sam je zar meni kao svom sinu ništa ne namjerava ostaviti. Tada je slegnula ramenima. Ja sam je pitao dali ona mene uopće smatra svojim sinom na što je opet slegnula ramenima.
Četvrti i najbolniji udarac.
I tada sam nakon četrdeset godina shvatio sve one male znakove koje nisam htio prihvatiti smatrajući ih smiješnima. Živio sam četrdeset godina u uvjerenju da imam mrtvu majku koja me rodila i živu majku koja me odgojila. Kako sam se grdno prevario. Tada, kad sam zadnji put bio kod nje -utorak 16.01.07.-, rekao sam joj da ako je tome tako ne želim ništa od tog nasljedstva, pa čak ni tu šestinu koja mi je trebala ostati poslije oca. Da meni nisu potrebne nikakve mrvice nečega što smatram svojim, da mi može dati ono što me ide po nekakvoj savjesti ili ne tražim ništa. Ja imam svoj ponos i znam svoje prave pretke i ta šestina meni financijski ne znači ništa. Razmišljajući i vrteći film unatrag shvatio sam da sam cijelo vrijeme života u zajdničkom kućanstvu bio "pepeljuga", radeći po kući stvari koje "mali braco" nije nikada morao raditi. Jebi ga, sada postajem jači i čvršći nakon takvih udaraca jer se nedam tako lako slomiti. Polako sve to probavljam i na kraju će od svega ispasti drek. Obrisat ću si guzu, zapravo dobro je oprati, i pustiti vodu. Jedino što je probava bolna.

- 10:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 19.01.2007.

Borivoje

Pred dvadeset i pet,šest godina slušao sam čorbu. Od tih pjesama sjećam se samo tu i tamo pokojeg stiha- ...ti si lutka sa naslovne strane..., ... dva dinara druže..., ... kolko treba kad unutra plačem..., Samo tri stiha kojih se mogu prisjetiti nabrzinu, da i bila je ono neka pjesma sastavljena od naslova, a da : ... za ideale ginu budale... . U tim ranim osamdesetim godinama sam prijateljevao sa nekim ljudima i jedan od njih mi je pričao kako se napio s borom u Kavkazu i kako mu je rekao da su njegove pjesme samo dobar način da zaradi brdo love. Ja mu tada to nisam vjerovao. Danas je drugačije. Nakon rata jedina grupa sa područja bivše Juge koju stvarno nemam snage slušati je riblja čorba (primijetili ste mala slova - namjerna su). I isto tako nemam nikakvu potrebu slušati ga na Novoj TV u Epicentru. Zapamtiću vrijeme emitiranja da slučajno ne okrenem na Novu TV. Oni koji ga žele slušati neka ga slušaju, mislim da je takovih u RH jako malo. Čovjek je pisao tako duboke stihove i onda se na sve to posrao. Žalosno.

- 09:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.01.2007.

Vraćam se

Promijenio sam ime bloga. Saznaćete zašto. Negdje moram isprazniti svoje emocije a blog je čisto pristojno mjesto. Ovo kaj mi se dogodilo pred Božić a kulminiralo je prekjučer je gotovo nevjerojatno. Ispričat ću povijest te priče kroz nekoliko nastavaka.
-1962- rođen sam
-1965- umire mi majka
-1966- otac se opet vjenčava i ja sav sretan idem doma od tete koja me čuvala s riječima "dobio sam mamu". I to je trenutak kad započinje moja priča. Ženu kojom se moj otac vjenčao sam istog trena počeo zvati mama. I ona je to prihvatila i mene zvala sinom. Začeli su dijete koje se rodilo 1967. godine i koje sam ja zvao bratom. Taj maleni organizam je nakon nekoliko mjeseci života dobio ječmenac na oku i završio u bolnici iz koje ga nije bilo dva mjeseca. Sjećam se kako smo mama i ja znali razgovarati o braceku i jedva smo čekali da dođe doma. Da, imam još jedno ranije sjećanje kako sam s ocem išao po njih u Petrovu bolnicu u Zagreb kad se maleni rodio. I zgodna je bila anegdota koja se kasnije prepričavala. Moj otac je želio djevojčicu i teta (sestra od mame) mu je rekla kako je dobio dijete, jedino da mašlek ima med nogama a ne na glavi.
Kad je mama, nakon porodiljskog, počela raditi k nama se doselila baka (njena mama) koja je čuvala brata i mene. Normalno, otac je dobio veći stan (dvosoban sa kuhinjom - boravkom) zbog većeg kućanstva. Brat i ja smo spavali u sobi s bakom i tu su mi ostala sjećanja na njezine molitve pred spavanje. I danas kad sam u prigodi gdje se izgovara "Oče naš..." ja ga izgovorim kao sjećanje na tu ženu (inače sam ateista koji vjeruje-malo čudna forma vjernika). Mama je radila kao konobarica i svako veče je donesla dvije tri čokolade od kojih sam ja dobio jednu a druge je pojeo mali braco, "ipak je on manji a ja sam veći i pametniji". Moja obiteljska mirovina je u tom trenutku išla na moj račun koji je bio posebno otvoren.Negdje krajem šezdestih(1969 ili 1970) otac i majka odlučuju graditi kuću... - nastavak slijedi

- 10:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se