Povijest Formule 1 / Kroz sve slojeve asfalta na Parabolici...

Thomas Maldwyn Pryce, mnogo poznatiji kao jednostavno Tom Pryce, doduše - nikad nije pobijedio, ali u nekom Grand Prixu, ali dva postolja u trogodišnjoj karijeri i jedan pole position - značila su mnogo, čak je bio smatran izvrsnim vozačem po mokroj stazi. Vozač iz britanskoga Walesa započeo je svoju karijeru sa dvadeset i jednom godinom i to pobijeđujući na nacionalnom natjecanju Daily Express Crusader Series. Nakon sveopće dominacije u Formuli 100 prelazi u seriju Formula Vee i onda i Formulu 3, gdje nije dugo trajao budući da je u Monacu 1972. slomio nogu i vratio se tek šest tjedana kasnije. Ron Dennis mu ponuđuje karijeru u F2, a u 1974. dolazi u slavnu Formulu 1.
1974. vozi u slabašnom Tokenu, ali iste godine ga preuzima i Shadow kao kvalitetnu zamjenu Brianu Redmanu. Debitira u Zandvoortu i odustaje u prvom krugu; u Francuskoj isto brzo odustaje nakon dodira s Jamesom Huntom; ali na domaćem Grand Prixu u Brands Hatchu postaje najbržime na kvalifikacijama, zarađuje četvrti startni red i prima 100 boca šampanjca.
1975. Tom pobjeđuje slavnu Utrku Šampiona, opet u Brands Hatchu protiv mnogih velikih i nadaleko i naširoko poznatih imena, primjerice - Emersona Fittipaldija. Nažalost, 1977. odmah nije dobro počela - Shadow je konstruirao i predstavio auto koji nikako nije mogao biti kompetitivan. Jadan Shadow DN8 je bio toliko slab da se Pryce nije uspio ni kvalificirati u Argentini!
Nakon pogibije zemljaka Rogera Williamsona 1973. na holandskome Grand Prixu, za Britance je uslijedila još jedna tragedija.
Staza Kyalami u Južnoafričkoj Republici bila je poprište buduće nesreće koja će se smatrati jednom od najmorbidnijih i najbizarnijih u cijeloj povijesti i budućnosti formule 1. Petoga ožujka postavljeni su semafori za početak utrke i predstava je mogla započeti, s Tomom Pryceom na petnaestoj startnoj poziciji. Pri kraju dvadeset i prvoga kruga, drugi vozač u Shadowu, Renzo Zorzi, ostaje s potrganom cijevi za gorivo i parkira sa strane, uz malu vatru. Dva suca koji nisu imali više od devetnaest godina stoje s druge strane ceste i nakon površenog pregledavanja prelaze je. U tom trenutku se jedan do drugoga pojavljuju Tom Pryce i Marchov vozač Hans-Joachim Stuck. Stuckov bolid prolazi iza prvog i ispred drugog suca, ali bolid Toma Prycea nije nikako mogao skrenuti i eventualno izbjeći tijelo devetnaestogodišnjega Jansena Van Vuurena. Pogodio je mladića u šokantnoj brzini od čak 250 kilometara na sat - Van Vuuren je odletio u zrak i na mjestu poginuo.

Da bi sve bilo još i gore, mladiću je u udaru ispao aparat za gašenje požara, poletio u zrak i pao točno na Pryceovu glavu, potrgavši kacigu i umalo ga obezglavljujući!
Njegov je bolid samo lagano usporio i išao dalje niz stazu lagano skrećući udesno, sve dok nije došao Jacques Laffite i dva su bolida završila u sudaru.
Tog su dana gledatelji izgubili dvije osobe; mnogima poznatijeg vozača Toma Prycea, mogućeg budućeg Prvaka, i jedno dijete, devetnaestogodišnjega Jansena Van Vuurena, suca koji je morao po zapovijedi prijeći cestu i tako si okončati život. Nesreću je vidjelo mnogo ljudi, koliko uživo, toliko i onih koji su potražili po internetu ili prodavaonicama razne snimke. Van Vuurenovo je tijelo bilo toliko unakaženo da ga nisu mogli identificirati dok glavni sudac nije sistemom eliminacije otkrio tko nedostaje.
Svijet ih nije zaboravio, niti itko od ljudi iz f1 paddocka, a možda je najdalje u tome otišao David Tremayne, britanski sportski novinar, nazvavši svog sina po tom nesuđenom Prvaku, "kišnome" Tomu Pryceu.

-Gallery: