1.Smatram da je "Ateizam" najstarija ljudska bolest.



2.Čovjek može živjeti "ovaj život" bez vjere u Boga. "Vjerovati" ili "ne" jest slobodni ljudski izbor



3.Smatram da osim "tjelesnih" odnosno "fizičkih" bolesti, postoje i "duhovne" bolesti. Ne radi se tu o "psihičkim" bolestima. Radi se o bolestima "Duhovne Duše". Kao što postoje "fizički" organi, tako postoje i "duhovni" organi. Mnoge fizičke bolesti mogu biti znak da je uzrok negdje drugdje. Često je to područje upravo područje čovjekovog "Duha". Pomoći čovjeku treba na taj način tako da treba prvo liječiti bolesno područje njegove Duhovne Duše, Duhovnu patnju, tj. "izvor" bolesti, a tek onda "posljedice". Smatram da je izvor mnogih čovjekovih,ako ne i primarnih patnji i bolova, manjak vjerovanja u duhovnu ezgistenciju, kako vlastitu, tako one vječne "tajne" koju mi ljudi zovemo "Bog"



4.Metoda pomoću koje se tretira Duhovna Duša se zove "Hagioterapia", originalna hrvatska metoda koju je patentirao Prof. Dr. Tomislav Ivančić sa svojim mnogim suradnicima iz zemlje i inozemstva, za više informacija preporučam njegovu knjigu "DIJAGNOZA DUŠE I HAGIOTERAPIJA" koju izdala je nakladnička kuća "Teovizija"



5.Znanstveni Ateizam, kao i mnoga područja psihologije opčenito su desetljećima donosila mišljenja o tome kako su "religija" i "vjera" štetne za čovjekovo ponašanje i zdravlje, a sekulirano društvo gurnulo je religiju i vjeru u područje čovjekove privatnosti. Samatram da su šetne posljedice tih i takvih znastvenih, medicinskih, društvenih i političkih odluka, vidljive u današnjem svijetu na svim područjima, od pojave dva svjetska rata, do otuđenja čovjeka u današnjem društvu i velikog zagađenja okoliša i upitne budućnosti planeta na kojem živimo. Tokom vremena se pokazalo da "sekularano" društvo nema preciznog odgovora na pitanja ljudske patnje i čovjekove egzistencije. Sekularizam modernog društva nije riješio ljudske probleme. Poznato je stajalište "znastvenog ateizma" kako će čovjek "naukom i znanošću" riješiti sve čovjekove probleme. U kakvim je problemima danas čovjek modernog doba, može se vidjeti, osjetiti i živjeti svakodnevno. Čovjek je naukom iz koje je izbačen pojam "Boga" doveo planet na rub propasti.



6.Smatram da nema čovjeka koji nije zahvačen "duhovnom patnjom". Smatram da je uzrok svih čovjekovih temeljnih patnji, otuđenje od Boga, koje je nastalo silaskom grijeha na čovjeka. Čovjek je biće koje je stanju "prekinute" komunikacije sa svojim "Bitkom", sa svojim "Izvorom", sa svojom pravom prirodom; stoga je čovjek biće kojemu treba vjera da bi se taj odnos ponovno uspostavio. Sama "Religija" nije odgovor na to pitanje. Vršnje pukih religijskih rituala nije odgovor na to pitanje. Odgovor jest uvijek bio, i dokle čovjeka bude bilo u ovakvoj vrsti egzistencije u kakvoj smo sada, VJERA. "Vjera te tvoja spasila", "Neka ti bude po vjeri tvojoj"...riječi su Isusa Krista, čovjeka iz Nazareta. Jasno je da je duhovnom patnjom pogođen svaki čovjek, bilo vjernik, bilo ateista. Ali sa vjerom čovjek se uspijeva približiti sam sebi, svom vlastitom prapočelu, Bogu. Bez vjere, čovjek je sam, prepušten sam sebi, bez sluha za glas vlastite savjesti, u stalnom stanju "manjka" egzistencije za kojom uzaludno traga. Praznina koja nastaje u čovjekovoj duši koja je na taj način otuđena od Boga, praznina je koja se ne može napuniti fizičkim ili duhovnim izrazima čovjekovog stvaralaštva, i neospornim bogatstvom koje leži u čovjekovoj duši. Uvijek čovjeku fali "ono nešto". Smatram da je " to nešto" upravo - On. Bog. Stoga nam je svima potrebna duhovna terapija, bio čovjek vjernik ili ne, čovjek je u stanju "pale egzistencije". Da nije tako ne bi mu vjera bila niti potrebna. Onima koji shvaćaju da Boga ima i vjeruju mu, njima treba dugo vježbanje u svemu onome što Bog od njih traži. Oni koji ne vjeruju, njima treba povratak samima sebi, da bi shvatili da nisu oni "vlasnici" ovog svijeta, već da je on za njih stvoren, kao i to da su i oni sami stvoreni. Dakle svima nam je potrebna "duhovna terapija". U tom "duhovnom"segmentu čovjekove egzistencije, vjera je prvi korak ka uspostavljanju veze sa Bogom. Vjera, kojom se može ublažiti čovjekova patnja.



7.Smatram da je svaki čovjek postao grijehom nasmrt bolestan, i da mu treba Spasitelj, pobijednik nad smrću, Isus Krist, koji je svojom mukom otkupio grijehe svijeta. Njgovim prihvačanjem u vlastiti život, svaki čovjek se može izlječiti od smrtnog straha koji u nama proizvodi grijeh, a usmjeren je prema fenomenu smrti. Čovjek je stvoren da živi, i prema tome je besmrtan. Za besmrtonost se treba dostojanstveno pripremiti. Tom cilju služi vjera. Ovaj blog je dakle blog koji suprostavlja neke vrijednosti, s jedne strane je vjera, a s druge ateizam. Ovaj blog nema namjeru širiti bilo kakvu vrst mržnje ili antagonizma, bilo vjerskog ili nacionalnog, i apriori je baš protiv tih pojava. Ovaj blog govori protiv Ateizma, kao sistema, svjetonazora i filozofije. Mali čovjek, običan čovjek koji ne vjeruje u Boga nema ništa s tim, i nije predmet ovog bloga, već oni koji imaju moć i koji se njome služe da bi mjenjali ovaj svijet nepovratno.




Inquisitio Haereticae Pravitatis Sanctum Officium



TERMINOLOGIJA NEW AGEA

»VERITAS« - br. 2-2004/»VERITAS« - br. 3-2004

Što je channeling?

Od poznatijih autora channelinga možemo navesti zloglasnog maga A. Crowleya, slavnu američku glumicu Shirley MacLaine; pisce: J. Redfielda, Gerdu Johst, Neale D. Walscha; iscjeliteljicu Barbaru Ann Brennan; gurue Sri Aurbinda, Sri Chinmoya, Sai Babu.

Piše: JOSIP BLAŽEVIĆ


Franjina sestrica Smrt, naročito kada u svoj naručaj uprti koju dragu osobu, među onima po koje će se kasnije vratiti izaziva ojađenost, osjećaj bespomoćnosti, i ostavlja prazninu kojoj nikakva ljudska domišljatost nije kadra dati smisao. Još i više, bilo čija smrt jest kao memorandum, podsjetnik onima živima, da se približava dan u koji će i njihova "srebrna vrpca" biti prekinuta, i "zlatna svjetiljka" razbijena, i "vrč na izvoru" razlupan, i "točak na bunaru" slomljen, a započeti će posao ostati zavazda nedovršen. Na tu ljudsku kob kao na "čekaonicu smrti" ukazuju dramatične riječi A. Crowleya: "Svaki čovjek je osuđeni kriminalac, samo što ne zna dan svog pogubljenja". Još davno prije njega istom jezom zaškripalo je i pero B. Pascala: "Zamislite četu ljudi u lancima. Svi su osuđeni na smrt, a od njih je svakoga dana jedan ubijen naočigled ostalih. Oni koji ostaju vide svoj udes u sudbini svojih drugova, pa gledajući jedan drugoga s bolom i bez nade čekaju svoj čas. To je slika stanja ljudske sudbine."

Nasuprot rasprostranjenom nihilizmu koji niječe Božju opstojnost Katolička Crkva, u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu "Radost i nada", Drugoga vatikanskog sabora, naučava da čovjek "i po prirodnom nagonu svoga srca ispravno sudi kad s jezom odbija posvemašnje razorenje i nepovratno skončanje svoje osobe. Klica vječnosti što je u sebi nosi, nesvediva na samu materiju, buni se protiv smrti" (GS, 18). No, čovjeku koji je daleko od kršćanske objave, ili onom nezrelom u vjeri, ili pak drugom oslijepljenom žalošću zbog smrti bliske osobe, jedino "eksperimentalne" potvrde "sada i ovdje" znače nadu. U tim okvirima se mogu tražiti i korijeni spiritizma koji će, u ambijentu New agea, iznjedriti channeling.




Pojam

Channeling (engleski) ili kanaliziranje, predstavlja tek moderniziranu verziju spiritizma iznjedrenu u ambijentu New agea. Slično djelovanju radija ili televizije, koji pretpostavljaju ne samo postojanje centra iz kojeg se program emitira i nekog medija (radio ili TV-prijemnik), nego ih je potrebno podesiti na određeni val, odnosno, pronaći određeni "kanal", tako i pojam "kanaliziranje" u svijetu New agea označava podešavanje (ili kanaliziranje) "medija" (senzitivca) na određeni "kanal" kako bi mogao uhvatiti i prenijeti "onostrane" poruke. "Kanaliziranje" možemo usporediti i s ulogom telefona koji služi kao posrednik pri komunikaciji dviju strana na velikoj udaljenosti.


Povijest

Iako nismo u mogućnosti ponuditi neku kronološku povijest razvoja channelinga, nema sumnje da je on tijesno povezan s teozofskim pokretom koji je od svojih osnutaka bio u doticaju s Akaša kronikom, Uzašlim Majstorima, Velikim Bijelim Bratstvom ili Univerzalnom Bijelom Ložom, odakle su se ideje preselile u razne pokrete i grupe tipa Full Moon Meditation, zatim, u grupu "Ja Jesam", osnovanu od Guy Ballarda koji tvrdi kako je u kontaktu s uzašlim majstorom "Saint-Germainom", i brojne druge.

Još i prije teozofskog pokreta pojave bliske channelingu prepoznatljive su kod E. Swedenborga (1688-1772), kao i kod austrijskog glazbenika Jakoba Lorbera (1800-1864) koji je napisao, kako je vjerovao, upravo po Kristovom neposrednom diktatu koji je izvirao iz njegove nutrine, dvadeset i pet volumena, od po 500 stranica svaki. Nasljednici njegovog opusa nisu od njih načinili novu sljedbu, nasuprot slučaju s Gabrijelom Witteck (rođena 1933.), koja se od talentiranog medija pretvorila u "proročicu našega vremena" i osnovala sljedbu Univerzalni život, u Hrvatskoj vrlo rasprostranjenu i aktivnu, čija je misija izgradnja kraljevstva Božjeg na zemlji, počevši od Würzburga gdje im je sjedište, kao priprava za nadolazeće Novo doba. U Njemačkoj je poznata i sljedba Orden Fiat Lux koju je 1980. godine, također na objavama putem channelinga, zasnovala Uriella (Erika Bertschinger-Warter), a poruke predstavljaju sinkretizam kršćansko-hinduističkih elemenata. U Koreji je na sličnim temeljima nastala i Crkva Ujedinjenja rev. Moona. On je na Uskrs 1936. započeo kanaliziranje objava od Isusa Krista koji, kako slijedi iz objava, upravo njemu povjerava misiju spasenja svijeta. U Japanu je poznata i sljedba Mahikari u čijem posjedu se nalazi i, po njihovom vjerovanju, Isusov grob, budući da su oni uvjereni da je Isus umro u Japanu. U Brazilu je poznata umbanda koja je nastojala ujediniti religiozne vrijednosti lokalne kulture, na temelju spiritizma izmiješanog s ostacima afričke kulture i s katoličkim pučkim pobožnostima.

Od poznatijih autora channelinga, uz spomenute, možemo navesti i zloglasnog maga A. Crowleya, slavnu američku glumicu Shirley MacLaine; pisce: J. Redfielda, Gerdu Johst, Neale D. Walscha; iscjeliteljicu Barbaru Ann Brennan; gurue Sri Aurbinda, Sri Chinmoya, Sai Babu.

Među nezaobilazne zvijezde channelinga spada i Amerikanka Jane Roberts koja je, spiritizmu karakterističnim tehnikama automatskog pisanja, u transu, primala poruke od entiteta imenom Frank Whiters koji je dio Setha, bića obdarenog iznimno velikim energijama, čije objave će postati izvorom skoro religioznog pokreta, sastavljenog od stotinjak grupa zauzetih na širenju njegovih poruka. Na kanaliziranim objavama nastalo je 1962. godine, u Škotskoj, i glasovito globalno Selo i ekološka zajednica-vrt prozvan Findhorn, Meka New agea, poznat i po komuniciranju s duhovima prirode. Nije moguće predstaviti sve channelingom primljene objave i njihove "kanale" ali, radi boljeg razumijevanja samog fenomena, moramo još jednom zaviriti iza teozofskih zastora.

Alice Ann Bailey, prva čelnica teozofskog pokreta nakon smrti osnivačice, Ruskinje H. P. Blavatsky, objave Uzašlih Majstora dijeli u tri faze:
- pripravna faza (1875-1890) čije obilježje predstavlja kapitalno teozofsko djelo Tajna doktrina i osnivanje teozofskog društva, oboje od strane H. P. Blavasky;
- međufaza (1919-1949) za vrijeme upravljanja same Bailey i njezinog osnivanja Škole Arkana;
- treća i posljednja faza obilježena je Vječnom Mudrošću koju će svijetu predati za to posebno obučeni inicijant na početku XXI. stoljeća.

Sama Bailey je telepatskim putem od tibetanca Djwahl Kuhla primila dvadeset i četiri knjige.


Doktrinarne postavke

Channeling, prema J. Klimu (smatra ga se najboljim poznavateljem channelinga), predstavlja iskustvo pripadnosti jednom i sveopćem Biću. Nasuprot klasičnom spiritizmu, prema kojemu mediji prenose poruke pokojnika, prema channelingu svi smo uronjeni u ocean sveopće energije, kao dijelovi istoga Uma ili Duha, nasuprot našem uvjerenju da živimo s vlastitom osobnošću od njega odijeljenom. Kao posljedica rečenoga, posredstvom toga sveopćeg Uma-Duha mi možemo komunicirati s različitim entitetima od kojih je on sastavljen. Način komuniciranja ovisi jedino o razini svijesti. Channeling, prema izloženom učenju, predstavljao bi svjesnu sposobnost pojedinca - sastavnog dijela velikog Bića - približiti se tome sveopćem Biću kojega su ljudi samo dijelovi. Njega jedni nazivaju sveopćom sviješću, kozmičkim umom ili mozgom, a neki i Bogom.

Godine 1988. u Bavarskoj je održana i prva međunarodna konferencija channelinga na kojoj je on definiran kao komunikacija s rastjelovljenim duhovima, posredstvom pojedinaca nadarenih posebnom senzibilnošću, s naglaskom na njegovoj važnosti pri ulasku u Novo doba.


Spiritizam u službi New agea


Channeling (engleski), ili kanaliziranje (hrvatski), predstavlja tek moderniziranu verziju spiritizma iznjedrenu u ambijentu New agea. Slično djelovanju radija ili televizije, koji pretpostavljaju ne samo postojanje baze iz koje se program emitira i nekog medija (radio ili tv-prijemnika), nego ih je potrebno podesiti na određeni val, odnosno, pronaći određeni "kanal", tako i pojam "kanaliziranje" u svijetu New agea označava podešavanje (ili kanaliziranje) "medija" (senzitivca) na određeni "kanal" kako bi mogao uhvatiti i prenijeti "onostrane" poruke. "Kanaliziranje" možemo usporediti i s ulogom telefona koji služi kao posrednik pri komunikaciji dviju strana na velikoj udaljenosti.


Razlike između spiritizma i channellinga

Iako je channelling proizašao iz spiritizma, ipak se od njega razlikuje, bar u nekoliko sljedećih točaka:

Nasuprot klasičnom spiritizmu, channeling nema sklonost da se preobrazi u bilo kakav religiozni pokret.

Dok se u klasičnom spiritizmu preko medija javljaju duhovi pokojnika, pri channelingu se javljaju različiti entiteti, od Isusa Krista i raznih rastjelovljenih duhova, i Uzašlih Majstora, pa sve do izvanzemaljaca i duhova prirode. Jungovim zaslugama ovi su entiteti pojmljeni kao očitovanja našeg nesvjesnog ili izraz viših razina osobne svijesti samog medija.

Klasični fenomeni vezani uz spiritizam, poput raznih lupanja, kucanja stolova, pojave ektoplazme, u channelingu su gotovo potpuno odsutni.

U klasičnom spiritizmu identitet umrle osobe prepoznatljiv je i nakon smrti, dok se u channelingu duh pokojnika miješa s grupom duša ili se jednostavno rastvara u Bogu ili u beskonačnome.

Channeling se razlikuje i od šamanizma. U šamanizmu šaman prima poruke u transu, dok u channelingu medij poruke prima većinom pri punoj svijesti.


Entiteti koji šalju poruke

Poruke channelingom primaju se posredstvom medija, rijetko u izmijenjenom stanju svijesti, ponekada u blagom transu, a prate ih vizije svjetlosti i ekstatično zadovoljstvo. Medij u transu prima poruke od tzv. "unutarnjeg glasa", a može ih prenositi tehnikom tzv. automatskog pisanja ili automatskim govorom. Za razliku od klasičnog spiritizma u kojemu se javljaju navodni duhovi pokojnika, u channelingu se, vjeruju mediji New agea, stupa u kontakt sa:
- Sveopćom sviješću, Bogom, Jahvom, Elohimom ili Kristom;
- kozmičkim inteligencijama (izvanzemaljcima, i sl.);
- indijskim duhovnim vođama (Mahatmama) i "Uzašlim Majstorima" (iz teozofije), Kristom, Majkom Božjom, anđelima, gnomima, duhovima prirode i drugima;
- Vlastitim Jastvom ("Drugo Ja", ili "Više Ja") od kojega primaju uvide, intuitivne spoznaje, i sl.;
- egregorom (kolektivnim duhom koji je emanacija jedne usklađene skupine ljudi) i akašom (u teozofiji je predstavljena kao neka kozmička matrica koju je Jung nazvao kolektivno nesvjesnim). Prema ezoterijskom shvaćanju Akaša je kozmički izvor ideja, dok je egregor zemaljski izvor ideja.


Djela nastala channelingom

Važnost channelinga u New ageu prvorazrednog je karaktera jer su putem njega stigle skoro sve "objave" koje predstavljaju okosnicu New age pokreta. Pod channelingom primljene objave podrazumijevamo sva djela, napisana ili naslikana, za koja autori tvrde da nisu njihova, nego da su oni bili samo "kanali" neke "više sile".

Broj djela primljenih channelingom postao je nepregledan. Poruke se mogu svrstati u dvije glavne kategorije: 1. apokaliptičke (prijete propašću svijeta kao posljedicom nekontroliranog progresa i onečišćavanja okoliša); 2. utopističke (obećavaju "Raj na Zemlji" i skoro "zlatno Doba").

Među najznačajnija djela primljena channelingom autori ubrajaju Poruke upozorenja, Poruke podrške, Akvarijansko evanđelje Isusa Krista, Knjiga Urantie, Tečaj čuda, Celestinska proročanstva, poruke sljedbe Univerzalnog života, kod nas poznate Mirtine bilješke…

Proučavajući sve te poruke, nameće se zaključak kako "više sile" koje su ih kanalizirale, o budućnosti znaju jednako koliko i mi. Mnogi istraživači došli su do spoznaje da je većina tih djela trivijalna i bezvrijedna. S obzirom na komercijalnost poruka primljenih channelingom, za pretpostavit je da su ona velikim dijelom plod puke imaginacije i kompiliranja starih gnostičkih i okultnih spisa.


Biblija i channeling

Veliku pomutnju među vjernike unose proroci Novog doba svojim neutemeljenim tvrdnjama da je i Biblija napisana channelingom. Štoviše, oni naučavaju kako je Isus Krist bio samo "kanal" poslan na zemlju od entiteta zvanog "Bog Otac" s misijom prenošenja poruke, a Pedesetnica bi, prema istom učenju, predstavljala kolektivnu pojavu channelinga. Tako bi, prema istim izvorima, jednake "kanale" predstavljali i Budha, Muhamed, sv. Ivan od Križa, Joseph Smith (osnivač mormona), i drugi. Oni, nadalje, tvrde i da se objava razvija i "posuvremenjuje", pa otuda kao tzv. nove Kristove objave primljene kanaliziranjem od strane medija spominju karmu, reinkarnaciju, i druge istočnjačke pojmove.

Što reći? Nasuprot medijima koji su pasivni "kanali" poruka, u rađanju kršćanske objave Bog se, pri nadahnuću, služio svim naravnim sposobnostima pojedinih pisaca, koji su i sami aktivno sudjelovali u njenom stvaranju, oni su njezini prvi svjedoci, i prvi učenici. "Riječi Božje, izrečene ljudskim jezicima, postadoše slične ljudskom govoru, kao što jednoć Riječ Vječnog Oca, uzevši slabo ljudsko tijelo, postade slična ljudima" (DV 13). Dok su mediji pasivni "kanali" poruka, Isus Krist nije samo posrednik objave, nego je on sam u svojoj osobi i punina Božanske objave: "sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, riječima i djelima, znacima i čudesima, a osobito svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih i konačno poslanjem Duha istine - On objavi daje puninu i dovršava je te božanskim svjedočanstvom potvrđuje: Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi. Kršćanski, dakle, raspoređaj spasenja, kao novi i konačni savez, nikada neće minuti: nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist" (DV 4).

Channeling i Katolička Crkva

Crkva izričito odbacuje svaki oblik spiritizma, uključujući i channeling s njegovim porukama. Na gori preobraženja, dok su učenici promatrali Isusa u Njegovom sjaju, iz svijetlog oblaka začuo se Očev glas: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!" (Mt 17, 5). Svaka jurnjava za nekim "novim objavama", mimo Isusa Krista kako ga navješta evanđelje, ili u suprotnosti s njom, bila bi teška uvreda nanesena Bogu, jer nam je On u Isusu Kristu sve darovao i sve rekao.

S obzirom na naše zajedništvo s pokojnicima, Crkva naučava: "Poznajući dobro zajedništvo cijeloga otajstvenog Tijela Kristova, Crkva putnika već od prvih vremena kršćanstva s velikim je poštovanjem njegovala spomen mrtvih i, jer je sveta i spasonosna misao moliti za mrtve da im se oproste grijesi (2 Mak 12, 46), za njih je prinosila i molitve". Naša molitva za njih može im ne samo pomoći, već i njihov zagovor učiniti uspješnijim u našu korist. (KKC 958) To znači da smo pokojnicima bliže što smo bliže Bogu. Isus Krist koji nam je došao objaviti Oca i život vječni, i ponovno se Ocu vratio, upravo On je most što spaja svijet živih na zemlji i svijet živih u nebu. Krucijalna točka u kojoj se ta dva svijeta dodiruju jest osoba Isusa Krista, napose euharistijska žrtva u kojoj zajedno sudjeluje vidljiva i nevidljiva Crkva. Zato kršćaninu, koji to stvarno jest, dosta je kao zalog Isusova riječ: "Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će" (Iv 11, 25).


25.05.2007. | 09:15 | 9 K | P | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (17)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



da ili ne?


Opis bloga



Ovaj blog je u biti kolekcija tekstova pokupljena sa interneta, i iz različitih knjiga, a koja se tiću teme o kojoj blog govori. On je također i mjesto na kojem pišem svoja osobna razmišljanja vezana za temu koju želim razmatrati i dati o njoj i svoje osobno mišljenje


Uz mnoštvo vjernika (ljudi koji vjeruju da postoji Bog) živi mnoštvo nevjernika (ljudi koji vjeruju da Bog ne postoji). Filozofija kaže, da je Bog sveobuhvatni temelj, izvor i cilj svega.

On nije ograničen, pa ga se stoga ne može dokazati kao što dokazujemo stvari, nego sasvim drukčije. On je Netko, ali na neograničen način.

Nije jedno između raznih bića. On je smisao svega Nitko ne raspolaže Bogom.
Zato ga se ne može znanstveno eksperimentalno spoznati.

Njega se spoznaje čitavim bićem, srcem, duhom, razumom. U njegovu se prisutnost može skočiti i "zaplivati" - ili ne skočiti.

Stoga jedni vjeruju da postoji, drugi vjeruju da ne postoji.

To su, dakle, dvije vrste vjernika. Ne može se dokazati da Bog ne postoji. Jer, ne poznajemo do kraja ni svemir, ni čovjeka, ni Zemlju, ni zakone svemira i života.

Zar je netko sve to prošao i spoznao pa uvidio da ga nema? Može se samo vjerovati da ga nema. Opredijeliti se za nepostojanje Boga.

Ili se opredijeliti za njegovo postojanje na temelju razumskog promatranja stvorenja.

Važno je pri tome biti zaista dosljedan. Oslušnuti vlastito srce. Što istinska dubina čovjeka o tome kaže? Potrebno je biti čitav ono što u biti jesi. Tek kad se povjeruje u Boga dobiva se iskustveno svjedočanstvo živoga Boga.

T.Ivančić



Ovaj Blog

Ovaj blog nema namjeru širiti bilo kakvu vrst mržnje ili antagonizma, bilo vjerskog ili nacionalnog, i apriori je baš protiv tih pojava. Ovaj blog govori protiv Ateizma, kao sistema, svjetonazora i filozofije. Mali čovjek, običan čovjek koji ne vjeruje u Boga nema ništa s tim, i nije predmet ovog bloga, već oni koji imaju moć i koji se njome služe da bi mjenjali ovaj svijet nepovratno.


Lako je to reći, neki će od vas prigovoriti, ali isprika je službeno dana ispred cijele Crkve i ona stoji, prihvatio to netko ili ne. Ateizam i sekularizam u kojem živimo od Prosvjetiteljstva na ovamo, i sve ono što je učinjeno u ime nauke, kao i dva svjetska rata koja su usljedila kao indirektna posljedica ateizma,jesu tema ovog bloga. Tema bloga će biti i povijest Sotonizma, magijskih i okultnih praksi.


Osobno tvrdim da su Ateistički sustavi koji su lišeni i samog spomena na Boga u bilo kojem pozitivnom kontekstu , kao što su Marksizam, Socijalizam, Nacional-socijalizam ili Fašizam,najveća sotonska zla koja su se desila ovoj planeti ikad,od njezina postanka. U prvom svjestkom ratu je poginulo 10 miljuna ljudi, a više od 21 milijun je bilo ranjeno, nakon rata je vladala je gripa koja odnijela 20 milijuna života. Drugi svjetski rat je odnio 55 milijuna života, ranjenih je bilo oko 100 milijuna. Bačena je i prva atomska bomba.Pitanje koje sebi postavljam je što se uistinu nakon dva svjetska rata promjenilo,osim granica i sudbina ljudi? Večina tehničkih inovacija koje su ti ratovi velikom brzinom iznjedrili, dobila je svoje primjene za vrijeme ratova, a još više i nakon njih. Oružje i dalje zveči, močnici svijeta prijete, nevini ginu širom planete u ime čega sada, danas, u modenom naprednom svijetu? Sva ova zla nisu počela od jučer.Smatram da su počela u eonima vremena, prvim čovjekovim grijehom, zavedenim od anđela smrti. Mjenjali smo život za smrt, nevinost za znanje i to znanje danas kao i jučer zloupotrebljavamo. Ne krivim čovjeka za bilo što navedeno,za bilo kakva zla. Čovjek je žrtva duhovne konspiracije,čiji je temelj zlo,koje je došlo u čovjekov život sa višeg, egzistencijalnog prostora od čovjekovog. Zlo koje nastalo otpadom od Boga, a koji se prvo desio u duhovnoj, nama nevidljivoj dimenziji, spustilo se na čovjeka, zasljepilo mu um, oduzelo nevinost, ranilo mu dušu,donijelo smrt u nasljeđe i patnju.

Naša slabost je osloniti se na nas same, bez Boga. Naša snaga i jedina nada jest, osloniti se na Boga i njegovo vodstvo. Koja je budućnost svijeta, vjerujem samo Bog zna. Vjerujem da je Krist došao na spasenje mnogih. Vjerujem da je On pravi Bog i pravi čovjek. Vjerujem u njegovu otkupiteljsku žrtvu, vjerujem u njegovu Svetu Krv prolivenu za nas. Vjerujem da se Boga može doživiti samo u onoj mjeri u kojoj je sam čovjek spreman da ga prihvati u svoj život. Vjerujem da je ovo mjesto, predivno izgledom ovakvo kakvo jest, Dolina Suza, i mjesto katarze i pročišćenja za nas sve. Vjrujem da je Bog stvorio mnoge svjetove i da nam je pripremio mnoge Stanove, jer je tako obećao, a On svoja obečanja ispunjava. Vjerujem u Grad Nebeski, u Život vječni, u Duha Svetoga i u Crkvu koju je ustanovio Isus Krist. Vjerujem u sve što je rekao, ali sam slab da živim dosljedno po njegovoj riječi. Sve moje mane i greške odnio je sa sobim na Križ, u to vjerujem. Vjerujem da je učinio sve novo. Pitam se, zašto mu toliki danas ipak ne-vjeruju. Izgleda ja ljudi prije ne vjeruju ljudima, nego Bogu. I kada kažu da ne vjeruju u Boga, ljudi u biti nevjeruju u naše nesavršene sisteme i teologije koje često krivo prezentiramo ljudima. Vjerujem također, da je i tome razlog grijeh i grješna ljudska narav. Vjerujem i da mnogim ljudima jednostavno nije dano da vjeruju. Što ostaje nama vjernicima nego da se molimo za cijeli ljudski rod. Za sve nas, za sve narode, za sve ljude i njihove sudbine.

Vjerujem da Isus spašava i one koji vjeruju u Jednoga Boga, a nisu kršćani. To je temelj moje kršćanske vjere. Vjerujem da Isus spašava i svakog ateistu, koji je živio život dostojan čovjeka. Vjerujem da su oni koji imaju moć iskrištavati društvo i crkvu protiv čovjeka i njegovih temeljnih prava, inspirirani zlom, i stvarnošću koja je veća od njihove, a kojoj su se dali u vlast. Vjerujem da su već primili svoju plaću.


Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


gotquestions.org/Hrvatski/index.html
sveci.blog.hr/
catholic encyclopedia
www.catholictelevision.org
Veritas - arhiva svih brojeva

Tekstovi sa ovog bloga:

Dva Grada
Sotonizam
Sotona, tko je to?
Sotona ili grad zla
Sotona i Kristova smrt
Demonska, sotonska opsjednuća
Sotonina opakost i zloba
Čovjek i tajna zla - trpljenje u životu čovjeka
Gdje je izvor zla?
Zlo i čovjekova sloboda
Kad nevini plaćaju za krivce
Patnja suotkupiteljica
Pozitivni aspekt trpljenja
Otkrića psihologije
Ateističko poimanje života zagađuje svijet!
Razgovor sa Sotonom
Samoostvarenje - ateizam
Ateizam i ostvarivanje općeg dobra I.
Ateizam i ostvarivanje općega dobra II.
Razotkrivanje bolesti Sotonizma 1. "Spiritualni Sotonizam" te razotkrivanje Yoge kao okultne prakse
Elizabeta Vilenica o Sotonizmu
TEOZOFIJA - tekstovi Josipa Blaževića
Iskustva jednog egzorcista - SOTONIZAM U NEW AGEU?!
Ispovjest bivšeg tajnika Maharishi M.Yogija
Terminologija New Agea - Channeling



Tko je Bog?

Zamislite dijete koje je u utrobi majke. Uzmete ženu trudnu, majku trudnu i pitate dijete u utrobi: ''Dijete, jel' ti znaš da postoji tvoja mama?'' Što će dijete odgovoriti. Sasvim normalno – ''Neeee, nikad mamu nisam vidio, ne postoji mama''. Sigurno ćeš se nasmijat i reći ''uuuu jadno dijete''. Ali tebi je lako, dijete je u utrobi, ali ti si izvan utrobe. I ako pitaš dijete u utrobi majke: ''Dijete jel ti znaš da postoji jedan divan svijet izvan toga svijeta u kojem si ti sada, izvan utrobe majke? I znaš li da tamo ima djece, odraslih. Tamo se voze automobili. Tamo raste drveće. Tamo imaš voćaka. Tamo imaš hrane, obuću, cipele. Tamo igraš nogomet. Joj dijete da znaš..'' Dijete bi reklo: ''Ma kakav svijet, šta mi gluposti pričaš. Ja se tu kupam u maternici, nema ništa drugo.''
Dijete ne može znati da postoji svijet izvan utrobe majke. I zato nemojte se čuditi ako vas pitam: ''Jel znate vi da postoji Bog?'' Ti ćeš reći: ''Nikad ga nisam vidio''. Pa jasno da ga nisi vidio. Dijete nikad nije vidjelo majke. Provelo je 9 mjeseci u utrobi majke. I ti dok si 90 godina u utrobi svijeta i zemlje ne možeš vidjeti Boga. A kad dijete izađe iz utrobe, kaže: ''Mammma'', i zagrli mamu. To je smrt. Mi kažemo smrt. Nije smrt nego rođenje. I kad iziđeš iz ovoga svijeta u onaj drugi, reći ćeš: ''Oče nebeski, pa to si ti''. I zagrljaj oca i tebe. To je ljepota života. I onda kad pitaš ljude: ''Ljudi, jel' vi znate da postoji drugi svijet izvan ovoga, jel' postoji nakon smrti. Vi ćete reći: ''Nitko nije vidio, nitko ni čuo. Pa kako ću, kud idu naši pokojnici…ne znamo''. Kako ćeš saznati je'l postoji drugi svijet? Vidite nama to ne može reći znanost jer znanost je unutar ovoga svijeta mi se vrtimo u krugu. Ne mogu revizije jer i one se vrte u krugu. Nama ne može nitko reći, postoji samo jedan, jedinstveni čovjek ljudske povijesti – Isus iz Nazareta. On jedini kaže – došao je odande, i čudesima dokazao da vlada prirodom. Da vlada i biljkama i životinjama, i ljudima i smrću i grijesima. On je izvana došao i rekao: ''Postoji drugi svijet, postoji vaš otac''. Zanimljivo, dijete je u majci, a ne zna da postoji mama. Sveti Pavao kaže: ''Mi smo u Bogu, u Njemu živimo, krećemo se, a mi ne znamo da on postoji''. Je li dovoljna ta usporedba da shvatimo gdje smo mi sad? I sad zamislite da netko dođe djetetu, napravi carski rez i dođe i kaže: ''Dijeteeee, ajde da te donesem mami, joohoj. Dijete reću ti, postoji mama, evo ja sam ovdje vani pred mamom, postoji svijet krasan, vidjet ćeš''. Dijete tek sada zna, i ako vjeruje tebi koji si došao u utrobu majke da mu kažeš, onda zna – Postoji drugi svije,t evo, jedva čekam kad ću se roditi.
Ali dijete rođenje smatra smrću. Moram odavde otići, kakav užas! Tako i mi – umro, a on slobodan. Vidite, tako i mi – u Bogu smo, a ne znamo da postoji Bog. I zato, Isus Krist je kao ono kad bi napravio carski rez i došao djetetu, on je došao k nama i kaže: ''Ljudi nebojte se, postoj Bog. Postoji život. Samo pazite, ostanite čitavi''. Da bi dijete bilo živo ovdje na zemlji šta treba činiti? Pa da mu tijelo bude zdravo. Jer ako mu je tijelo zdravo, ono može na zemlji živjeti. Ako ja hoću u onom vječnom životu, duhovnom životu, ako hoću živjeti, šta u meni treba biti zdravo? Duhovna duša. Besmrtna duša. Jer tamo Duh živi. Bog je tu. Isus Krist je došao da nam to kaže. On je došao uzeti naše grijehe. I taj Bog preko Crkve nam oprašta. I zato kad ti Isus kaže: ''Oprošteno ti je'', onda znaš da ti je oprošteno. Tvoja prošlost je čista. Zato vam kažem: Nemojte se baviti fantomima. Nemojte se baviti onime čega nema. Nemojte se baviti rupicama u siru. Bavite se sirom. Bavite se životom. Bavite se ljepotom. Bavite se dostojanstvom. Kako se oslobađamo grijeha i zla? Pa kažemo oprosti. I čisto. U siru nema više rupica. Na meni više nema krivice i nitko me ne može osuditi. A Bog me onda voli.
Tomislav Ivančić


St. Michael the Archangel (Hebrew "Who is like God?")



St. Michael is one of the principal angels; his name was the war-cry of the good angels in the battle fought in heaven against the enemy and his followers. Four times his name is recorded in Scripture:
(1) Daniel 10:13 sqq., Gabriel says to Daniel, when he asks God to permit the Jews to return to Jerusalem: "The Angel [D.V. prince] of the kingdom of the Persians resisted me . . . and, behold Michael, one of the chief princes, came to help me . . . and none is my helper in all these things, but Michael your prince";
(2) Daniel 12, the Angel speaking of the end of the world and the Antichrist says: "At that time shall Michael rise up, the great prince, who standeth for the children of thy people."
(3) In the Catholic Epistle of St. Jude: "When Michael the Archangel, disputing with the devil, contended about the body of Moses", etc. St. Jude alludes to an ancient Jewish tradition of a dispute between Michael and Satan over the body of Moses, an account of which is also found in the apocryphal book on the assumption of Moses (Origen, "De principiis", III, 2, 2). St. Michael concealed the tomb of Moses; Satan, however, by disclosing it, tried to seduce the Jewish people to the sin of hero-worship. St. Michael also guards the body of Eve, according to the "Revelation of Moses" ("Apocryphal Gospels", etc., ed. A. Walker, Edinburgh, p. 647).
(4) Apocalypse 12:7, "And there was a great battle in heaven, Michael and his angels fought with the dragon." St. John speaks of the great conflict at the end of time, which reflects also the battle in heaven at the beginning of time. According to the Fathers there is often question of St. Michael in Scripture where his name is not mentioned. They say he was the cherub who stood at the gate of paradise, "to keep the way of the tree of life" (Genesis 3:24), the angel through whom God published the Decalogue to his chosen people, the angel who stood in the way against Balaam (Numbers 22:22 sqq.), the angel who routed the army of Sennacherib (2 Kings 19:35).
Following these Scriptural passages, Christian tradition gives to St. Michael four offices:
To fight against Satan.
To rescue the souls of the faithful from the power of the enemy, especially at the hour of death.
To be the champion of God's people, the Jews in the Old Law, the Christians in the New Testament; therefore he was the patron of the Church, and of the orders of knights during the Middle Ages.
To call away from earth and bring men's souls to judgment ("signifer S. Michael repraesentet eas in lucam sanctam", Offert. Miss Defunct. "Constituit eum principem super animas suscipiendas", Antiph. off. Cf. "Hermas", Pastor, I, 3, Simil. VIII, 3).
Regarding his rank in the celestial hierarchy opinions vary; St. Basil (Hom. de angelis) and other Greek Fathers, also Salmeron, Bellarmine, etc., place St. Michael over all the angels; they say he is called "archangel" because he is the prince of the other angels; others (cf. P. Bonaventura, op. cit.) believe that he is the prince of the seraphim, the first of the nine angelic orders. But, according to St. Thomas (Summa Ia.113.3) he is the prince of the last and lowest choir, the angels. The Roman Liturgy seems to follow the Greek Fathers; it calls him "Princeps militiae coelestis quem honorificant angelorum cives". The hymn of the Mozarabic Breviary places St. Michael even above the Twenty-four Elders. The Greek Liturgy styles him Archistrategos, "highest general" (cf. Menaea, 8 Nov. and 6 Sept.).
VENERATION
It would have been natural to St. Michael, the champion of the Jewish people, to be the champion also of Christians, giving victory in war to his clients. The early Christians, however, regarded some of the martyrs as their military patrons: St. George, St. Theodore, St. Demetrius, St. Sergius, St. Procopius, St. Mercurius, etc.; but to St. Michael they gave the care of their sick. At the place where he was first venerated, in Phrygia, his prestige as angelic healer obscured his interposition in military affairs. It was from early times the centre of the true cult of the holy angels, particularly of St. Michael. Tradition relates that St. Michael in the earliest ages caused a medicinal spring to spout at Chairotopa near Colossae, where all the sick who bathed there, invoking the Blessed Trinity and St. Michael, were cured.
Still more famous are the springs which St. Michael is said to have drawn from the rock at Colossae (Chonae, the present Khonas, on the Lycus). The pagans directed a stream against the sanctuary of St. Michael to destroy it, but the archangel split the rock by lightning to give a new bed to the stream, and sanctified forever the waters which came from the gorge. The Greeks claim that this apparition took place about the middle of the first century and celebrate a feast in commemoration of it on 6 September (Analecta Bolland., VIII, 285-328). Also at Pythia in Bithynia and elsewhere in Asia the hot springs were dedicated to St. Michael.
At Constantinople likewise, St. Michael was the great heavenly physician. His principal sanctuary, the Michaelion, was at Sosthenion, some fifty miles south of Constantinople; there the archangel is said to have appeared to the Emperor Constantine. The sick slept in this church at night to wait for a manifestation of St. Michael; his feast was kept there 9 June. Another famous church was within the walls of the city, at the thermal baths of the Emperor Arcadius; there the synaxis of the archangel was celebrated 8 November. This feast spread over the entire Greek Church, and the Syrian, Armenian, and Coptic Churches adopted it also; it is now the principal feast of St. Michael in the Orient. It may have originated in Phrygia, but its station at Constantinople was the Thermae of Arcadius (Martinow, "Annus Graeco-slavicus", 8 Nov.). Other feasts of St. Michael at Constantinople were: 27 October, in the "Promotu" church; 18 June, in the Church of St. Julian at the Forum; and 10 December, at Athaea.
The Christians of Egypt placed their life-giving river, the Nile, under the protection of St. Michael; they adopted the Greek feast and kept it 12 November; on the twelfth of every month they celebrate a special commemoration of the archangel, but 12 June, when the river commences to rise, they keep as a holiday of obligation the feast of St. Michael "for the rising of the Nile", euche eis ten symmetron anabasin ton potamion hydaton.
At Rome the Leonine Sacramentary (sixth century) has the "Natale Basilicae Angeli via Salaria", 30 September; of the five Masses for the feast three mention St. Michael. The Gelasian Sacramentary (seventh century) gives the feast "S. Michaelis Archangeli", and the Gregorian Sacramentary (eighth century), "Dedicatio Basilionis S. Angeli Michaelis", 29 Sept. A manuscript also here adds "via Salaria" (Ebner, "Miss. Rom. Iter Italicum", 127). This church of the Via Salaria was six miles to the north of the city; in the ninth century it was called Basilica Archangeli in Septimo (Armellini, "Chiese di Roma", p. 85). It disappeared a thousand years ago. At Rome also the part of heavenly physician was given to St. Michael. According to an (apocryphal?) legend of the tenth century he appeared over the Moles Hadriani (Castel di S. Angelo), in 950, during the procession which St. Gregory held against the pestilence, putting an end to the plague. Boniface IV (608-15) built on the Moles Hadriani in honour of him, a church, which was styled St. Michaelis inter nubes (in summitate circi).
Well known is the apparition of St. Michael (a. 494 or 530-40), as related in the Roman Breviary, 8 May, at his renowned sanctuary on Monte Gargano, where his original glory as patron in war was restored to him. To his intercession the Lombards of Sipontum (Manfredonia) attributed their victory over the Greek Neapolitans, 8 May, 663. In commemoration of this victory the church of Sipontum instituted a special feast in honour of the archangel, on 8 May, which has spread over the entire Latin Church and is now called (since the time of Pius V) "Apparitio S. Michaelis", although it originally did not commemorate the apparition, but the victory.
In Normandy St. Michael is the patron of mariners in his famous sanctuary at Mont-Saint-Michel in the Diocese of Coutances. He is said to have appeared there, in 708, to St. Aubert, Bishop of Avranches. In Normandy his feast "S. Michaelis in periculo maris" or "in Monte Tumba" was universally celebrated on 18 Oct., the anniversary of the dedication of the first church, 16 Oct., 710; the feast is now confined to the Diocese of Coutances. In Germany, after its evangelization, St. Michael replaced for the Christians the pagan god Wotan, to whom many mountains were sacred, hence the numerous mountain chapels of St. Michael all over Germany.
The hymns of the Roman Office are said to have been composed by St. Rabanus Maurus of Fulda (d. 856). In art St. Michael is represented as an angelic warrior, fully armed with helmet, sword, and shield (often the shield bears the Latin inscription: Quis ut Deus), standing over the dragon, whom he sometimes pierces with a lance. He also holds a pair of scales in which he weighs the souls of the departed (cf. Rock, "The Church of Our Fathers", III, 160), or the book of life, to show that he takes part in the judgment. His feast (29 September) in the Middle Ages was celebrated as a holy day of obligation, but along with several other feasts it was gradually abolished since the eighteenth century (see FEASTS). Michaelmas Day, in England and other countries, is one of the regular quarter-days for settling rents and accounts; but it is no longer remarkable for the hospitality with which it was formerly celebrated. Stubble-geese being esteemed in perfection about this time, most families had one dressed on Michaelmas Day. In some parishes (Isle of Skye) they had a procession on this day and baked a cake, called St. Michael's bannock.