Blog kontra Ateizma!

Ateizam & Sotonizam...su bolesna stanja Duhovne Duše

Vade,retro, satana,
Odlazi, sotono,
Numquam suade mihi vana
nikad mi ne savjetuj taštine
Sunt mala quae libas,
Zlo je ono što mi točiš,
Ipse venena bibas.
Popij sam svoj otrov.

1.Smatram da je "Ateizam" najstarija ljudska bolest.



2.Čovjek može živjeti "ovaj život" bez vjere u Boga. "Vjerovati" ili "ne" jest slobodni ljudski izbor



3.Smatram da osim "tjelesnih" odnosno "fizičkih" bolesti, postoje i "duhovne" bolesti. Ne radi se tu o "psihičkim" bolestima. Radi se o bolestima "Duhovne Duše". Kao što postoje "fizički" organi, tako postoje i "duhovni" organi. Mnoge fizičke bolesti mogu biti znak da je uzrok negdje drugdje. Često je to područje upravo područje čovjekovog "Duha". Pomoći čovjeku treba na taj način tako da treba prvo liječiti bolesno područje njegove Duhovne Duše, Duhovnu patnju, tj. "izvor" bolesti, a tek onda "posljedice". Smatram da je izvor mnogih čovjekovih,ako ne i primarnih patnji i bolova, manjak vjerovanja u duhovnu ezgistenciju, kako vlastitu, tako one vječne "tajne" koju mi ljudi zovemo "Bog"



4.Metoda pomoću koje se tretira Duhovna Duša se zove "Hagioterapia", originalna hrvatska metoda koju je patentirao Prof. Dr. Tomislav Ivančić sa svojim mnogim suradnicima iz zemlje i inozemstva, za više informacija preporučam njegovu knjigu "DIJAGNOZA DUŠE I HAGIOTERAPIJA" koju izdala je nakladnička kuća "Teovizija"



5.Znanstveni Ateizam, kao i mnoga područja psihologije opčenito su desetljećima donosila mišljenja o tome kako su "religija" i "vjera" štetne za čovjekovo ponašanje i zdravlje, a sekulirano društvo gurnulo je religiju i vjeru u područje čovjekove privatnosti. Samatram da su šetne posljedice tih i takvih znastvenih, medicinskih, društvenih i političkih odluka, vidljive u današnjem svijetu na svim područjima, od pojave dva svjetska rata, do otuđenja čovjeka u današnjem društvu i velikog zagađenja okoliša i upitne budućnosti planeta na kojem živimo. Tokom vremena se pokazalo da "sekularano" društvo nema preciznog odgovora na pitanja ljudske patnje i čovjekove egzistencije. Sekularizam modernog društva nije riješio ljudske probleme. Poznato je stajalište "znastvenog ateizma" kako će čovjek "naukom i znanošću" riješiti sve čovjekove probleme. U kakvim je problemima danas čovjek modernog doba, može se vidjeti, osjetiti i živjeti svakodnevno. Čovjek je naukom iz koje je izbačen pojam "Boga" doveo planet na rub propasti.



6.Smatram da nema čovjeka koji nije zahvačen "duhovnom patnjom". Smatram da je uzrok svih čovjekovih temeljnih patnji, otuđenje od Boga, koje je nastalo silaskom grijeha na čovjeka. Čovjek je biće koje je stanju "prekinute" komunikacije sa svojim "Bitkom", sa svojim "Izvorom", sa svojom pravom prirodom; stoga je čovjek biće kojemu treba vjera da bi se taj odnos ponovno uspostavio. Sama "Religija" nije odgovor na to pitanje. Vršnje pukih religijskih rituala nije odgovor na to pitanje. Odgovor jest uvijek bio, i dokle čovjeka bude bilo u ovakvoj vrsti egzistencije u kakvoj smo sada, VJERA. "Vjera te tvoja spasila", "Neka ti bude po vjeri tvojoj"...riječi su Isusa Krista, čovjeka iz Nazareta. Jasno je da je duhovnom patnjom pogođen svaki čovjek, bilo vjernik, bilo ateista. Ali sa vjerom čovjek se uspijeva približiti sam sebi, svom vlastitom prapočelu, Bogu. Bez vjere, čovjek je sam, prepušten sam sebi, bez sluha za glas vlastite savjesti, u stalnom stanju "manjka" egzistencije za kojom uzaludno traga. Praznina koja nastaje u čovjekovoj duši koja je na taj način otuđena od Boga, praznina je koja se ne može napuniti fizičkim ili duhovnim izrazima čovjekovog stvaralaštva, i neospornim bogatstvom koje leži u čovjekovoj duši. Uvijek čovjeku fali "ono nešto". Smatram da je " to nešto" upravo - On. Bog. Stoga nam je svima potrebna duhovna terapija, bio čovjek vjernik ili ne, čovjek je u stanju "pale egzistencije". Da nije tako ne bi mu vjera bila niti potrebna. Onima koji shvaćaju da Boga ima i vjeruju mu, njima treba dugo vježbanje u svemu onome što Bog od njih traži. Oni koji ne vjeruju, njima treba povratak samima sebi, da bi shvatili da nisu oni "vlasnici" ovog svijeta, već da je on za njih stvoren, kao i to da su i oni sami stvoreni. Dakle svima nam je potrebna "duhovna terapija". U tom "duhovnom"segmentu čovjekove egzistencije, vjera je prvi korak ka uspostavljanju veze sa Bogom. Vjera, kojom se može ublažiti čovjekova patnja.



7.Smatram da je svaki čovjek postao grijehom nasmrt bolestan, i da mu treba Spasitelj, pobijednik nad smrću, Isus Krist, koji je svojom mukom otkupio grijehe svijeta. Njgovim prihvačanjem u vlastiti život, svaki čovjek se može izlječiti od smrtnog straha koji u nama proizvodi grijeh, a usmjeren je prema fenomenu smrti. Čovjek je stvoren da živi, i prema tome je besmrtan. Za besmrtonost se treba dostojanstveno pripremiti. Tom cilju služi vjera. Ovaj blog je dakle blog koji suprostavlja neke vrijednosti, s jedne strane je vjera, a s druge ateizam. Ovaj blog nema namjeru širiti bilo kakvu vrst mržnje ili antagonizma, bilo vjerskog ili nacionalnog, i apriori je baš protiv tih pojava. Ovaj blog govori protiv Ateizma, kao sistema, svjetonazora i filozofije. Mali čovjek, običan čovjek koji ne vjeruje u Boga nema ništa s tim, i nije predmet ovog bloga, već oni koji imaju moć i koji se njome služe da bi mjenjali ovaj svijet nepovratno.

Inquisitio Haereticae Pravitatis Sanctum Officium

Samoostvarenje - ateizam

Oni koji govore samo o uspjesima svoga djelovanja, neizbježno su stvorili aparate, ili sustave svoga djelovanja i njih proglasili najboljima, odnosno jedino ispavnima, savršenima, koji ne mogu davati ne savršene rezultate. Tu nema mjesta za sumlju ili pogrešku. Tko sumlja, već je isključio stopostotni uspjeh te je SAM kriv neuspjehu.

Sve manje ima sumlje da oni pripadaju onoj struji koja propovijeda samoostvarenje. Istina je da ih je lakše otkriti izvan Crkve nego u Crkvi, jer se ovdje vješto znaju sakriti pod plaštem Crkve.

Do ovog zaključka me dovodi njihovo govorenje samo o uspjesima, i to veoma brzo: 3 susreta, 30 dana, u tim molitvama, u takvim postovima, i još more toga - skoro kao kod farizeja koji pored Božjih zapovijedi izmišljaju još više od 500 svojih svojih, i njih stavljaju ispred Božijih, što je neizbježno. Gdje je onda ta izlječena i obračena masa da ne obrača sve veću masu nevjernih i kako to da već nije iskorijenila sva zla svijeta? Nasuprot tome samo 12 apostola je raširilo Božju Radosnu Vijest.

Kao da sve što je potrebno za vječni život i svetost na zemlji ne sadržavaju Božje zapovijedi, njih deset, nego nam treba još nekih naših 500, a nikako ovih 10 provest kako treba. U njima se vidi čisti egzibicionizam. Premda sam vidio toliko neuspjeha tih sustava, kod njih samih ne nađoh da pominju niti jedan neuspjeh.

A Evanđelje vrvi od neuspjeha. Ne ostvarujemo li se mi, dakle, kroz neuspjehe više nego kroz uspjehe? Nisu li, dakle, nama potrebni uspjesi? No, ne "ostvaruje " li se Bog upravo kroz naše neuspjehe, ne dolazi li on upravo kroz njih i kroz granice našeg izražaja? Nisu li Bogu "potrebni" naši neuspjesi da on može nastaviti tamo gdje smo mi zapeli, zajedno sa nama.

To treba pravilno shvatiti, a ne mazohistički. Bog nema što raditi s nama ako smo požnjeli uspjehe i sebe već ostvarili. Njemu tada mjesta nema. Tu Radosna Vijest sa svojim blaženstvima i križevima, sa svojim "neuspjesima" ne dopire.

Danas se jako puno govori o samoostvarenju, ali takvome u koje ćemo uložiti što je moguće manje muke. "Engleski bez muke", "U 10 dana do savršenog pamčenja" , "Tajna pravog uspjeha",
"Kako brzo i bez truda postai uspješan"...

U knjižarama na hrvatskom jeziku naći ćemo puno takvih naslova. To je samo komercijalizam.
Po njemu se ateizam raspoznaje. Privlačan je za naivne kao što je za naivne privlačno sve gdje se govori o uspjehu. Oni svemu tome naravno vjeruju, nadajući će se da će sve to tako sjajno postići.

Ateizam koji niječe Boga je vikanje koje nije opasno. To je vikanje u prazno. Najopasniji je onaj ateizam, koji propagira samoostvarenje, čije se zapovijedi i sakramenti mogu svesti na jedan nazivnik: uspjeh. Uspjeh je bog. Kad sam uspješan, onda sam ostvaren. Samoostvaren čovjek je sam sebi bog.

Danas se vrijednost čovjeka sve više mjeri po uspjesima koji su znak njegove samoostvarenosti.

Uspjeh u radu, uspjeh u pastoralu, uspjeh u školi, a ne rad, ne pastoral, ne učenje. Time je sve
stvoreno, na čelu sa samim čovjekom, izgubilo vrijednost jer sve se mjeri po tome koliko će mi spjeha "to" donijeti, koliko će "to" koristiti mojemu uspjehu.

Time je cvijet prestao biti cijet, kamen je prestao biti kamen, more je prestalo biti more, a sunce je prestalo biti sunce. U samoostvarenju Bog je prestao biti Bog, ali je i čovjek prestao biti čovjek.

Milan Špehar "Ne-Koristan Bog"

28.04.2007. | 11:26 | 12 K | P | # | ^

Razgovor sa Sotonom

U ovome vjerojatno najduhovitijem tekstu napisanome o temi uloge tehnologije (tj. modernizma i prosvjetiteljstva) u ljudskoj povijesti "Sotona", naravno, igra ulogu njezina vražjeg odvjetnika

Frank Dexter

Kako da vas oslovljavamo?

– Zvali su me raznim imenima, od "Princa Tame" do "Lučonoše" (Lucifera): kontradiktorno, zar ne? Naravno, više mi se sviđa druga titula, i drago mi je da sam napokon prepoznat kao tvorac prosvjetiteljstva. Skorašnja klevetanja prosvjetiteljstva i svega što ono znači najviše me vesele, ništa me ne čini ponosnijim od sveopćeg osporavanja mojih dostignuća.

Svojedobno su me zvali i "Velikim Obmaniteljem" te "Ocem Laži", ali, vjerujte mi, ja mogu govoriti jedino istinu, siguran sam da mi to zamjeraju. Zapravo, ja sam jedina osoba kojoj doista možete vjerovati.

Ali nepriznavanje prosvjetiteljskog projekta počiva, barem što se tiče "postmoderne", na njegovu navodnom neuspjehu. Pokušaj da "se svijet urazumi" vrlo je brzo propao. Tako barem ja to razumijem, je li to pogrešno?

– Bojim se da ste žrtva elementarne obmane. Prosvjetiteljstvo, kakvu ja težim, nije uopće doživjelo neuspjeh. Nestanak vjerodostojnosti ideja Razuma, Napretka, i tako dalje, važan je trenutak samog prosvjetiteljstva. Kada god propadne vjera, ljudi nauče nešto o sebi, i malo se približe spoznavanju mene. Prosvjetljenje koje donosim nije izravno povezano s Razumom ili Napretkom, kako vi to zamišljate, ali zacijelo ima veze sa Spoznajom. Zato – kada otkrijete da se zavaravate i da ste uronjeni u beskrajni ponor očaja – je to trenutak prosvjetljenja: odjednom vidite svjetlo , samo što ono što ja nazivam svjetlom vi doživljavate kao tamu.

Prečice prema obilaznicama

U prijašnjem ste intervjuu definirali Pakao kao mjesto na kojemu ljudi zapravo dobiju ono za čime su težili samo da bi otkrili kako je upravo to ono čega su se oduvijek bojali. Je li tako?

– Tako je!

Kažete da ljudi već poznaju vaš projekt? Kako?

– Svatko, ako je iskren, vjeruje u mene. Mnogi ljudi ne vjeruju u "Boga", a čak i najtvrdokorniji ateisti predobro znaju da je Vrag nešto drugo. Moj je rad teško zanemariti, osobito u svakodnevnom iskustvu. Ja sam uvijek tu kada stvari krenu loše (za razliku od Boga, koji nikad nije tu kada ga trebate). Zbog toga nemam potrebu dokazivati svoje postojanje ili ga opravdavati. Za sofisticirane, naravno, ja sam samo koncepcija, bez "referencije" izvan jezika, a tko sam ja da se s tim ne bih složio? Ja ne svojatam takve ontologijske tvrdnje.

A vaš cilj? Kako biste ga opisali?

– Ako to želite prikazati kao ideologiju, pretpostavljam da biste mogli reći kako je sotonizam u osnovi sve ono što stalno očekujete, ali se nikad ne usuđujete zamisliti. Objektivni duh otpora ljudskoj volji, manifestiran kroz bilo što: zapreke, frustracije i tjeskobe. To je neprijatelj planova s najboljim namjerama i svih fiksiranih zamrznutih identiteta; to je bezosjećajnost gluposti svijeta. Ukratko, sotonizam je rješenje zagonetke povijesti, ali ne želi da se to zna. Da budem manje pretenciozan, rekao bih da samo stvaram za one koji, čini se, žele moj rad.

Cilj je, očito, prouzročiti patnju. To može zvučati vrlo pojednostavljeno, čak banalno. Ali vjerujte mi, to je neusporedivo složenije nego što možete zamisliti. Mogli biste reći da takav iskaz pokriva mnoštvo grijeha. Bijeda, bol, tjeskoba, očaj – to je moje područje, i ono uvijek raste i čak postaje sve raznolikije. Bez stalne promjene i ekspanzije, ljudi bi uskoro bili zadovoljni postojećim stanjem. Moram dalje pronalaziti načine da to spriječim. U tome je problem s ljudskim bićima: prelako mogu biti sretna. Znam da vas to možda iznenađuje, ali to je zato što se služite mojim idejama. Moj je cilj možda jednostavan, ali zahtijeva sve složenije metode.

Tehnologija, primjerice, za koju znam da ćete me uskoro pitati, pokazuje sve veću složenost, ali je zasnovana na odlučnosti da se stvari pojednostave: 'tehnički' znači da je nešto sastavljeno s izabranog aspekta, sažeto iz složenijeg konteksta. Kada je riječ o tehnologiji, riječ je o marljivom pojednostavljivanju, često uvelike vođenom željom za poretkom i predvidljivosti, koje proizvodi nešto složeno i – nepredvidljive posljedice. To je vrsta strasti prema prečicama koje vode golemim i nepovratnim obilaznicama. Ukratko, to je moj posao.

Rečeno je da zavodim ljude na pogrešan put. Pa, to baš nije potpuno istinito. Ponekad ih pokorno ostavljam da idu zadanim smjerom. Ja jesam subverzivan, zacijelo, ali morate shvatiti da su moje subverzije potpuno nepristrane. Ako priželjkujete red, pronaći ću način da ga pokvarim uz pomoć zloduha ; ako želite slobodu i raznolikost, pobrinut ću se da vas vlastita djela dovedu u klopku nepodnošljive monotonije. Vidite, za mene poredak i nered ovise o zahtjevima situacije i mogućnostima koje stvaraju kako bi ljude učinili nezadovoljnima.

Sve tehnologije, zato, zasnovane na apstrakciji, po vlastitoj se "prirodi" podvrgavaju okrutnoj ali objektivnoj ovlasti Zakona Sodome. Unatoč svim samopouzdanim ekstrapolacijama tehnofuturista (i distopijskim/utopijskim fantazijama, također), tehnologija teško može funkcionirati – barem ne onako kako biste vi to željeli. Privatno to zna svatko, ali službeno to je uvijek moguće previdjeti zbog selektivne percepcije kojom sam vas obdario. Kada je o tehnologiji riječ, to je učenje zaboravljanja stvari, tako da bih vas kasnije mogao podsjećati na njih.

Ja ne "iskušavam" ljude

S obzirom na popularne predodžbe, biste li rekli da je sotonizam religija?

– Ne bih trebao isticati da nemam ništa s bilo čime što izvode ludi samostilizirani "sotonisti": ne možete ozbiljno zamisliti da me imalo zanimaju crni sabati, kanibalizam, perverzni seks i slično? Upravo suprotno, zanima me ono što biste trebali nazvati "pozitivnim" vrijednostima koje ćete pronaći u mojem radu. Ja ne "iskušavam" ljude. To je vrlo slaba osnova za djelovanje. Duboko ukorijenjena vjerovanja, konceptualni okviri, moralna uvjerenja, pretpostavke o stvarnosti uzete zdravo za gotovo – to su moji utjecaji na ljudsko djelovanje, a ne osjetilni apetiti i hirovi. Nemate pojma kako je teško izbaciti bol i tjeskobu iz potrage za čistim užicima.

Ono što svi želimo znati jest: zašto ljudi rade za vas?

– Imaju najbolje namjere, naravno. Ja tražim mnogo od svojih ljudskih izvora, ali su moji zahtjevi prilično specifični i ugovorni. Duše su ovih dana prilično jeftine na tržištu i iznenadile bi vas niske cijene koje se traže. Regrutiranje nije problem.

Moj posao nije tako lijep kako to može zvučati. Iskreno, u posljednje sam vrijeme zaista pod stresom. Radim napornije nego što sam stoljećima radio, koliko se sjećam, i ne mogu se osloboditi osjećaja da je moj posao izgubio mnogo svoje privlačnosti. U prijašnjim je vremenima postojao osjećaj ponosa kada bih uspio dovesti neku jadnu dušu u Pakao. Danas one dolaze u krdima bez mojeg velikog truda. Ponekad se pitam jesam li još uopće potreban. No, prizor svih mojih mušterija koje se same uništavaju u moju korist obično obnavlja moje samopouzdanje.

Uloga intelektualaca u ljudskoj nesreći

Kakvu ulogu imaju intelektualci u vašem projektu?

– Ona je bila prilično važna u prvim etapama procesa, ali nije potrebno imati ih toliko. No, najprije moram nešto razjasniti. Ono što odlikuje intelektualce s moje točke gledišta nije sama inteligencija. Funkcija koju oni za mene obavljaju ima mnogo više veze s njihovim sofisticiranim razinama gluposti, nego s njihovom pameću. Smatram da "inteligencija" za vas može biti kompleksan koncept i da glupost smatrate uvredljivom, ali za mene je inteligencija prilično jednostavna, dok je glupost doista čudesno dostignuće. Inteligentni ljudi mogu raditi naporne mentalne trikove; to zahtijeva mnogo discipline i okretnosti, nešto poput sinkroniziranog plivanja. No, glupost je sposobnost na znatno višem stupnju: to znači upotrijebiti inteligenciju refleksivno – okrećući je protiv sebe same (poput sinkroniziranog utapanja, na primjer). To je nešto za što inteligentni ljudi nisu sposobni. No, intelektualce to neodoljivo privlači, i zbog toga me posebno zanimaju, i zbog toga mogu toliko mnogo ponuditi.

Na koga mislite kada kažete "intelektualci"? Tu je kategoriju teško definirati.

– Moja je definicija praktična. Intelektualci su svi oni čija materijalna egzistencija ovisi o idejama. Intelektualci se, kakogod ih definirali, razlikuju od drugih u trenutku kada počinju stjecati stalno zanimanje za ideje. Kada jednom ideje – pojmovi, kategorije, riječi – steknu vrijednost veću od njihova pukog "značenja" i "referencije" (što može zadovoljiti ne-intelektualce), tada ja mogu nastupiti i pokrenuti stvari. Intelektualci, naravno, okrivljavaju same ideje za zločin koji je njihova uporaba tih ideja učinila mogućim. Zbog toga provode mnogo vremena naporno pokušavajući ukinuti jednu ideju za drugom. To znači biti "radikalan": pokušavati se riješiti "značenja" riječi.

Zbog toga se riječi stigmatiziraju, diskreditiraju i ukidaju. Cijela poglavlja rječnika već više od dvadeset godina izvrgavaju se ruglu i stavljaju pod navodnike – "Humanost", "Priroda", "Stvarnost", "Istina", i tako dalje. No, značenja se mijenjaju i razlog zabrane se zaboravlja, pa se ideje iznova pojavljuju pod različitim imenima. Želeći iskorijeniti omrznute pojmove, intelektualci su sve više morali ići i dalje od toga da riječima oduzmu njihova značenja, morali su ukinuti mišljenje kao takvo – a to me jako zanima.

I to čak nije najbolji dio priče. Očajnička potraga za "novim" idejama i načinima mišljenja (izbjegavajući značenja riječi) nije samo obično ludilo nekolicine profesionalnih teoretičara. Ta mahnita želja za zaboravom, ta istinska volja da se poriče negativnost, ako to smijem tako reći, omogućuje milijunima ljudi da čeznu za vlastitim prokletstvom. Bez tog neprekidnog holokausta ideja što ga provode intelektualci, što mislite kako bih mogao nagovoriti toliko mnogo inteligentnih ljudi da prodaju svoje živote za nekoliko znakova.

Intelektualci, znanstvenici i umjetnici, posebice u dvadesetom stoljeću, toliko su mnogo pridonijeli ljudskoj nesreći da je teško zamisliti što bi se još moglo učiniti. No, uvijek postoji prostor za usavršavanje.

Modernistički rat

Koje je vaše stajalište s obzirom na pitanje modernizma i postmodernizma? Je li sotonizam postmoderan?

– Zasad je modernizam dugotrajan projekt, usmjeren na destrukciju i zamjenu prirodnog svijeta i društvene egzistencije, koji je bio vođen pod okriljem različitih pozitivnih ideala jedne ili druge vrste: napretka, na primjer. No, diskreditiranje i ukidanje svih etičkih, spoznajnih i estetskih vrijednosti također je bio bitan i stalan dio modernističkog projekta: razum, istina, priroda, humanost, individualnost kao kategorije morale su biti srušene: to je uloga "prosvjetiteljstva". Zato je današnji izazov sljedeći: kako nastaviti taj bitno destruktivan projekt bez pomoći ikakvih iluzornih kategorija koje bi ga mogle učiniti moralno prihvatljivim, intelektualno jasnim i estetski uzbudljivim? Kako je, drugim riječima, moguće nastaviti s istrebljenjem prirode, života, ljudske vrste, društvenih odnosa, jezika, misli i svega drugoga kada se sumnja u spomenute kategorije. Danas je jasno da je modernizam u cijelosti negativan projekt. Sada je zacijelo vrijeme da taj negativitet stekne vlastitu pozitivnu sliku.

No, zašto modernizam želi razoriti prirodu?

– "Modernističko" je stajalište znakovito po svojem apstrahiranju: izabiranju nečega jednostavnog, što uvijek znači zaboravljanje nečega drugog. Modernizam je apstrahiranje na djelu – zaboravljanje kao praktičan program.

Modernizam nije u ratu samo s prirodom nego i s društvom, zapravo je protiv bilo čega na što možemo, zbog bliskosti i sigurnosti koju pruža, primijeniti pojam "prirodnosti". Modernizam je obvezanost na nesigurnost i promjenu zbog njih samih, a ideju ograničenosti smatra nepodnošljivom. Sve treba slomiti da bi se poboljšalo. Priroda također mora biti redefinirana u skladu s idejom "evolucije" tako da njezina destrukcija također postaje "prirodna". Osjećaj da priroda nije dovoljno dobra zaista proizlazi, kako sam rekao, iz potrebe da nadomjestimo pojmovima ono na što se oni odnose, što je neka vrsta prijevare – modernizacija je praksa uklanjanja dokaza. Modernizirati stvari, dakle, znači pojednostavniti ih. Postmodernizam je samo rašireni osjećaj da se u tome napokon uspjelo.

Pojam "budućnosti", koji vas toliko zaokuplja, pokazuje kako vas zavodi ideja promjene. Pričajući o budućnosti kao o mjestu kamo idete i pokušavajući steći ugled time što ćete tamo biti prije drugih – samo prizivate razočaranje. S obzirom na to da se budućnost uvijek poziva na svoju različitost (kao nešto što je drugdje, osporavajući prošlost), sadašnjost je prepuštena meni. Zaista ne postoji takvo mjesto kao što je budućnost.

Ljudsko tijelo je dosadno

Po čemu se vaš pristup pitanju Budućnosti Prirode razlikuje od ostalih u recentnim raspravama o toj temi?

– Kao prvo, moj rad je neprestance ometala priroda – posebice ljudska priroda. Sve što pridonosi njezinu ukinuću ili barem smanjenju njezina upletanja, dobrodošlo je. Priroda je sve ono što je izvan mojeg dohvata. Pristupati mogu jedino putem ideja i uvjerenja, preko kojih utječem na ljudsko djelovanje. Um je sredstvo kojim se koristim za tjelesnu patnju: to je njegova funkcija. Svi dijelovi "prirode" koji tome smetaju (ili nisu uporabljivi za tu svrhu), moraju biti nekako uklonjeni.

Najviše nas zanima kako vidite tehnologiju.

– Postoje dva oblika istog procesa. Kao prvo, ono što zovete "umom" mora biti ukinuto; na tom se području već dogodio osjetan napredak. Kao drugo, tijelo treba korjenito restrukturirati i ukinuti u njegovu sadašnjem obliku.

Informacijske i komunikacijske tehnologije pobudile su golem entuzijazam, a genetički inženjering izaziva strah. Internet vas uči da je informacija istinska životna sila, a genetika vas je naučila da život zaista smatrate samo informacijom. Prijašnje praznovjerno poštivanje života sada je moguće transformirati u puku apstrakciju: "znakove".

Zašto tijelo mora biti ukinuto?

– Suočimo se s time, ljudsko tijelo je dosadno. Odjeća, kozmetika, tetovaža i rezanje potvrđuju univerzalnu želju da se preoblikuje sve što priroda održava reprodukcijom: spljoštene dječje glave u Južnoj Americi, vezana stopala djevojčica u Kini, i tako dalje. Vi se ljudi oduvijek igrate vašim tijelima. Kako se ono može preustrojiti, stoljećima muči utopiste. Biotehnolozi neće dati vašim potomcima krila, rogove i ticala ili još nezamislive organe i sposobnosti (kao da već nema previše organa!). Bit će moguće radikalno pojednostavniti osnovni dizajn.

Ljudski živčani sustav nevjerojatno je sofisticiran aparat za patnju. Njegova sposobnost – kao stroja za proizvodnju jada, bola, frustracije, tjeskobe i nesreće – ostaje nenadmašena u prirodi. Njegov je potencijal, pak, neposredno povezan s njegovim fizičkim i društvenim okružjem. Te se ograničenosti uvelike mogu tehnološki svladati, ali usavršavanje je imperativ.

Moja je briga kako se osloboditi tijela a da se sačuva i pojača sposobnost bola, nelagode i drugih esencijalnih obilježja onoga što nazivate sviješću. Ono na čemu trenutačno radim jest postupni prelazak Života u nešto novo. Donedavno je život bio nužna pripremna faza za smrt, razdoblje za programiranje svih informacija i iskustava koja će vam trebati nakon života. Sada je postao tehnički zastario. S novim razinama ubrzanja, primanje ( download ) individualno oblikovanog paketa vječnog prokletstva može biti gotovo trenutačno. Zato više nije prijeko potrebno da ljudi budu, strogo uzevši, "živi"' prije smrti.

Ukinuće svijeta

To je Virtualni Pakao o kojemu smo tako mnogo čuli?

– Tako je. Danas postoji opći sporazum da Zemlja i sav život na njoj nisu više potrebni.

Ako imamo digitalnu kopiju svijeta, izvornik možemo izbrisati. Oslobođena osobnih identiteta, koji ovise o pohranjenoj memoriji i koji uzalud troše vrijeme i prostor, osjetilna se iskustva mogu steći kada to bude potrebno, usput, da se tako izrazim. Bez odvraćanja pozornosti na izvanjske pojave, i bez mogućnosti povratka, um će biti sposoban nastavati stvarnost koju je sam stvorio. To je pravi smisao dobrog starog Pakla: živjeti zauvijek sa svime što ste željeli zaboraviti; to će uskoro biti omogućeno svakome i posvuda.

Moguće je predvidjeti neke nove uzbudljive mogućnosti. Zamislite svijet u kojem ispunjenje svake želje može biti smjesta onemogućeno, gdje je doista moguće jamčiti da će svaka želja biti tako oblikovana da bude usklađena sa sredstvima vlastita nezadovoljenja, gdje će se svako očekivanje smjesta i neočekivano onemogućiti.

Tehnologija može stvoriti takav svijet, jer bi on trebao biti pod potpunim nadzorom, što je u skladu s prirodom tehnologije. Kako je drukčije moguće ostvariti žudnju za smislom (za određenim skladom ljudskog uma i njegova okružja, koja potiče znanstveni i tehnološki napredak) nego tako da se svijet zamijeni svijetom koji je stvoren kako bi savršeno odgovarao ljudskom umu? Ne bivajući više "nepojmljivi" univerzum, taj bi svijet trebao stvarnost kao takvu izjednačiti sa svakodnevnim iskustvom: samo bi tako svijet prvi put napokon imao smisla.

To ukinuće svijeta je spoznaja koju nam donosite?

– Svi će živjeti u vlastitim kibernetičkim senzorijima, gdje je stvarnost sve ono što je moguće iskusiti. A iskusiti stvarnost znači patiti. To je zaista radikalna slika budućnosti. Temeljni smisao prosvjetljenja nije stvoriti zadovoljstvo, nego potkopati sve glupe sigurnosti postojanja, sve učiniti problematičnim – sve pretvoriti u problem. Ukratko, učiniti život nepodnošljivim, a "svakodnevni život" nemogućim. Intelektualci su se teoretski opredijelili za to; svaki napredak u znanju produbljuje tajnovitost i zbrku postojanja. Tehnologija je to prosvjetljenje u praksi.

S engleskoga prevela Sanja Kovačević

Pod naslovom An interview with Satan objavljeno u zborniku FutureNatural , ur. George Robertson i drugi, Routledge, London i New York, 1996.

27.04.2007. | 22:57 | 0 K | P | # | ^

Ateističko poimanje života zagađuje svijet!

Strahovita mržnja danas vlada među mladim ljudima, ovdje na blogosferi. U tome prednjače darkeri, metalci, ali i ateistički ekstremisti poput blogera "Ateizam". Svima im je zajednička jedna te ista crta.

Mržnja spram vjere, vjernika i crkve. Količina mržnje koja izbija iz bolesnih pojednica se ne može mjeriti normalnim standardima. Omalovažavanje, psovanje i patološka mržnja je svaki sekund njihovog trulog bića koje udiše mržnju kao kakav duhanski ovisnik ili heroinski narkoman, a zna da je to za njih same loše. Dovoljno je samo spomenuti vjeru, i ta svita pokreće čitav niz uvreda i diskreditacija. Svi imaju neki primjer "popa iz moje ulice,koji pljačka narod" ili "svečenika iz mog sela koji vozi skupi auto". Kakve to veze ima sa vjerom u Boga? Pred Bogom svatko odgovora za svoju vlastitu savjest. Pa tako i taj jadni "pop".

Država je danas odvojena od crkve. Država sklapa sa crkvom posebne ugovore. I kako ih sklopi tako mora biti, jer neki ugovor je pravni akt. Prosvjetiteljstvo je pokrenulo val ateizma. Govorilo se Francuskoj u doba prosvjetitelja "da crkva neće trajati niti godinu dana od revolucije". Eto Crkva je preživila od tada sljedećih 300 godina. Dakle, svijet u kojem zapadna društva danas žive jest SEKULARIZIRAN SVIJET.

Što to znači?

To znači da više u zapadnoj civilizaciji ne postoji nit jedna VJERSKA DRŽAVA.

Svijet u kojem danas živimo jest svijet koji je sazadan na ateističkim pravilima života i svjetonazorima. To je svijet u kojem se u školama uči Teorija Evolucije i Opstanka Vrsta.
Ta ista teorija je bila velika inspiracija Nacional-Socijalistima, Hitleru i društvu, kada su krenuli osvajati svijet. To se zna, Hitler je bio uvjereni Darwinist. Njegov pajdo Staljin, komunista, boljševik, pobio je i zatro milione svojih vlastitih građana.

Oba dva svjetska rata nisu nastala u doba kada je Kršćanstvo bilo glavni svjetonazor u zemljama zapada. Rast tehnološkog društva i industralizacije se događa nakon prosvjetiteljstva, a nastavlja se sve do danas i naravno, nastaviti će se. Moderni čovjek je čovjek tehnologije i znanja, napretka i demokracije. To znanje i taj napredak koštali su planetu dva svjetska rata do sada, a već koštaju ozonskih rupa i promjene u klimi kao i pojavama bolesti i virusa u oblicima koji su dosad neviđeni.

Povijest će zapamtiti, ako je bude imao tko napisati, da je u post-kršćanskom društvu, odnosno u društvu ateizma i sekularizacije svijet doživio dva svjestska rata, da život planeta zemlje i njegovog eko sustava ugrožena i da radi tehnoškog napretka umire tisuće životnjskih vrsta širom planete, a da o šumama ne govorimo. To je sve učinjeno na pricipima tržišne ekonomije, globalizacije i kapitalizma. A to je proizvod sekularnog i ateističkog poimanja svijeta i života u njemu.

To je život društva koje više ne vjeruje u Boga. Ovaj planet danas ovakav kakav je zadnjih 300 godina sustavno uništavaju ateističke filozofije, vjera u novac, život koji se živi samo za zadovoljenje primarnih potreba, i vlastitog egoizma. To je doba porno industrije, to je doba velikih spektakla koji se tele sa vizije, to je doba reality show-va u kojima mladi ljudi nemaju što drugo raditi nego se trljati po vlastitim genitalijama. Ovo je doba srozavanja svih moralnih vrijednosti, ovo je doba nepoštivanja roditelja, familije, i starijih od sebe. Ljudi u sekularizmu žive kao životnje, bez poštovanja, bez osječaja pripadnosti ikome i ičemu. To je doba u kojemu caruju abortusi, u kojemu se doktori iživljavaju nad ljudima, u kojemu cvijeta posao lijekovima koji truju ljude umjesto da ih liječe, ovo je doba kada se ljudi otimaju i ubijaju radi donacija organa, ovo je doba u kojemu ljudi muče životnje u laboratorijima na najstrašnije moguće načine.

Ovo je doba Ateizma i sekularnog društva!

To je doba ludila u kojemu čovjek samo žuri i pretvara se u bezličnu masu kojoj pamet i vrijednosti kreiraju televizija i mediji. Ovo je doba kada je vlastita kreativnost poželjna samo ako je isplativa i ako se može naplatiti. Ovo je doba kada homoseksulaci traže da budu roditelji, a pedofili osnivaju stranke. Ovo je doba u kojemu se sve radi za novac i profit,za sotonu.

Ovo je doba u kojemu je Sotona, ta rogata životnja, uhvatila toliko maha, da se kroz glazbu javno sramoti i blati ime Boga. Ovo je doba u kojemu seksualne devijacije nisu nikada u povijesti ljudskog roda bile više izražene, one se danas afirmiraju i slave kao vrline.

Ovo je doba u kojemu se za sve ovdje prethodno navedeno krive vjera, vjernici i crkva! Može li ikako biti veće sramote za društvo napretka i demokarcije kakvo jest ovo naše sekularno društvo?
Za društvo tolerancije i jednakih prava za sve?

Ovo je doba u kojemu će svatko od vas dobiti svoju plaču. Ghehena je vaša sudbina, škrgut zubi zvuk koje ćete ispuštati na ulasku kroz velika vrata!

Ateisti vi ste zagadili i upropastili ovaj svijet. Neka vam Gospodin naplati po vjeri vašoj, svima koji se ne pokaju za svoje opačine. Molit ću za pokajanje vas i vašeg pokoljena. Amen!

27.04.2007. | 13:36 | 5 K | P | # | ^

Otkrića psihologije

Na području psihologije i psihoterapije dogodio se također zaokret od ateizma prema religioznosti.

Deterministički stav u psihologiji i psihijatriji mimoilazio je čovjekovu duhovnost te su se psihologizam, biologizam i sociologizam teško ogriješili o duhovnost u čovjeku.

Logoterapija je zato pošla dalje od psihoanalize i dubinske psihologije koristeći se rezultatima egzistencijalističke filozofije. V. Frankl otkrio je da je pitanje religioznosti i nereligioznosti čovjeka pitanje njegove svijesti i podsvijesti.

Ako je čovjek svjesni ateist, on je podsvjesni vjernik, kaže on. Ateizam je neka vrsta njegove devijacije. Frankl kaže da nereligozan čovjek zaboravlja da savjest nije posljednja nego pretposljednja instancija, a posljednja je Bog.


"Prerano se nereligiozan čovjek - u svom traženju smisla - zaustavio, kada ne ide dalje od savjesti, kada ne pita dalje. Zašto ne ide dalje? Jer neće da napusti "čvrsto tlo pod nogama"; jer je posljednji brijeg njegovu pogledu skriven, obavit maglom, i u tu se maglu - u tu neizvjesnost ne usuđuje stupiti. A na to se, naprotiv, osmjeljuje religiozan čovjek." (V. E. Frankl, Bog podsvijesti, Zagreb, 1981., str. 41)


Frankl govori o tome da čovjek može biti neurotičan kada je poremećen njegov odnos s transcendencijom:

"Njegova je veza s transcendencijom potisnuta. Ali se iz skrovišta njegove "transcendentne podsvijesti" katkada javlja potisnuta transcendencija u obliku "nemira srca", koji prigodice može vrlo lako dovesti do očitih neurotskih simptoma koji tako reći protječu u obliku neuroze. S toga gledišta može podsvjesna religioznost - kao i sve što je podsvjesno - biti patogena.

I potisnuta religioznost može dakle biti "nesretno potisnuta" (V. Frankl, Bog podsvijesti, str. 51). Da bi se došlo do zdravlja, potrebno je posvijestiti podsvjesnu religioznost. "Kao što kod potisnutih "kompleksa" do ozdravljenja može dovesti jedino spontano prosvijećena svijest, tako i kod podsvjesne religioznosti može do spasa dovesti jedino njezino spontano pojavljivanje" (V. Frankl, Bog podsvijesti, str. 53).

On zapravo kaže da postoji "Bog podsvijesti". "Ta podsvjesna čovjekova vjera - koja se krije i nazrijeva u pojmu njegove transcendentne podsvijesti - znači da Boga uvijek podsvjesno intendiramo, da s Bogom imamo intencionalnu vezu. I upravo tako intendiranog Boga nazivamo 'Bogom podsvijesti'". "Govoreći o "Bogu podsvijesti" ne želimo reći da Bog po sebi nije sam sebe svjestan, nego samo to da Boga katkada nismo svjesni, da možemo biti nesvjesni svog odnosa s njime, da je taj odnos potisnut i nama samima skriven" (Frankl, str. 45-46).

Medicinska antropologija

Arthur Jores

je došao do spoznaje da je na području medicinske antropologije pitanje duhovnosti i vjere u Boga bitno za ostvarenje zdravlja.

Veliki broj neurotički i psihosomatski bolesnih, samoubojica i alkoholičara jesu znak da u društvu postoje ponašanja koja ne odgovaraju čovjekovoj zadaći na zemlji.


Zbog velikog napretka znanosti čovjek je pomislio da je gospodar svijeta i da mu "ništa nije nemoguće" (usp. Post 8). Zaboravio je da je stvor i da ne raspolaže sobom, jer nije Bog. Istraživanja pokazuju da je čovjekovo zdravlje bolje u ratu i bijedi, nego u miru i blagostanju,
kaže Jores (usp. A. Jores, Čovjek i njegova bolest, Osnove antropološke medicine, Zagreb, 1998., str. 156).

U takvim situacijama čovjek mora prihvatiti svoju realnu situaciju. Naprotiv, kada pomisli da može po volji raspolagati sobom i ljudima, nastaju specifično ljudske bolesti, smatra on. Izlječenje bolesti nastupa onda kada pacijent doživi naknadno dozrijevanje i nutarnju promjenu. H. Müller-Eckhard smatra da je "savjest osnovana na bitku" (Seinsgewissen).

M. Buber pak kaže da je bitak ono nešto položeno u osobu i što određuje što ona treba postati. Čovjek je ono što će biti, on nadilazi samoga sebe, on je pozvan uklopiti se u smisao života. Ne učini li to, čovjek iskusi egzistencijalnu krivnju koja se prema Buberu doživljava uvijek "kada čovjek napusti red ljudskog svijeta" (usp. A. Jores, isto, str. 91).

Čovjekov razum spoznaje smjer čovjekova života, a njegova savjest nosi znanje utkano u čovjeka o jezgri njegova bitka. E. Fromm kaže da je humanistička savjest spoznaja samog sebe i znanje o najvišem cilju. Čovjek ide prema tome cilju i u skladu je sa svojim bitkom kada se trudi oko kreposti i vrlina. One su odgovornost prema egzistenciji te se čovjek u njima osjeća sigurnim, mirnim i sretnim. Porok je naprotiv neodgovornost prema egzistenciji, on slabi čovjekove snage, unosi strah, tjeskobu, depresiju, agresivnost ili autoagresivnost.

Takva humanistička savjest zasnovana na bitku u suglasju je s čitavim čovjekovim bićem te osjećajem čovjekove ljubavi prema sebi i drugima što predstavlja ispunjenje smisla života
(usp. A. Jores, isto, str. 90-93).

Kada čovjek neće ili ne može realizirati svoje biće, tada on postaje duhovno bolestan, ali se tada i na psihofizičkom području pojavljuje specifično ljudska bolest. U suvremenom društvu, kaže Jores, 60-70% bolesti jesu specifično ljudske, a to znači neurotske smetnje i psihosomatska oboljenja. To su bolesti u kojima pacijenti izjavljuju kako ih se pokušava liječiti ali im nitko ne može pomoći, ili kako im sprječavaju umrijeti ali ne pomažu živjeti.

Medicina te bolesti prizdravlja, ali ne ozdravlja (usp. A. Jores, Čovjek i njegova bolest, str. 150). Drugim riječima, medicina kao primijenjena znanost kojoj je zadaća liječiti bolesnike, najveći uspjeh postiže kod bolesti čiji se uzrok može spoznati prirodoznanstvenim istraživanjem, a to je slučaj kod 30-40% bolesti, smatra Jores.

Savjest počne boljeti kada čovjek ne mari za subjektivni smisao života. To se događa zbog krivog odgoja, krivih vrijednosnih mjerila, kod nesretnih slučajeva, loših društvenih odnosa, u ratnom metežu, kod smrti drage osobe ili zbog traumatiziranih roditelja. Čovjek osjeća kao da je promašio cilj života, a to je iskustvo egzistencijalne krivnje. Nije to juristička krivnja u kojoj pomaže dobra ispovijed, jer se u toj krivnji nikoga ne može pozvati na odgovornost. To je tragična krivnja, jer je neskrivljena u onom tko trpi krivnju.

A. Jores je rekao da su svi uzroci tragične krivnje u nedostatku prave ljubavi. U ozračju prave ljubavi čovjek sazrijeva za ono što treba biti. Može se reći da su svi načini krivoga ponašanja zapravo uzrokovani krivim oblicima ljubavi (usp. A. Jores, isto, str. 93). Ljubav je dakle temeljni pokretač prema smislu i zdravlju, a nedostatak ljubavi prema smrti, bolestima i zločinstvu.

Prema kršćanskoj objavi, Bog je ljubav, te je logično da je čovjek kao stvorenje ovisan o ljubavi. Temeljni lijek stoga protiv duhovnih bolesti, ali i pomoć u psihofizičkim bolestima jest posredovanje ljubavi. Tada pacijent doživljava da ima temelje pod nogama i da više nije bez egzistencije nad ponorima ništavila. Iskustvo i istraživanja pokazuju da su ljubav, nježnost, razumijevanje i simpatija koju čovjek pokazuje bolesniku velika pomoć i bitan lijek. No u teškim traumama neophodno je čovjeka povezati s bezuvjetnom ljubavi, s temeljem bića, a to je Bog koji je ljubav u apsolutnom smislu.

Religija i zdravlje

C. G. Jung kao jedan od osnivača moderne psihologije bio je otvoren religioznim pitanjima, ali ne i deklarirani kršćanin. On je došao do uvjerenja, u dugom psihološkom i psihoterapeutskom radu, da nitko od njegovih pacijenata u srednjim godinama nije ozdravio ako nije pronašao i svoj religiozni stav, ako nije pronašao posljednju odgovornost i dubinu pred velikim životnim pitanjima.

Povjesničar medicine H. Schipperges o tome kaže da su bolest i zdravlje uvijeni u egzistencijalni tijek života. Manje je važno pitanje "odakle bolest", nego pitanje smisla "čemu zdravlje".
Čovjek nije stroj i stoga je u medicini potreban zaokret od liječničke tehnike prema liječničkoj antropologiji (usp. H. Wagner, T. Kruse, Heil und Heilung, Fulda, str. 95).

Čovjek treba sigurnost i okrilje koji transcendiraju čak i smrt. Drugim riječima, čovjek je zdrav kada pronađe strukturu svoga smisla. U kršćanstvu taj smisao nosi ime Bog koji se objavio u Isusu Kristu. Prihvaćanje te strukture smisla zove se vjera. Čovjekove slabosti i bolesti mogu biti nadvladane kada čovjek uspije svoj strah i bolest uključiti u sveobuhvatno pitanje smisla života, a to je zapravo Bog.

Nema sumnje, smatra W. Beinert, da je bilo koja bolest u temelju rezultat krivog oblika življenja čovjekova bića. To se manifestira u tisućama mogućih bolesti koje pokazuju psihičke ili somatske fenomene, ali koje su u konačnici izazvane time da je izgubljen cjeloviti ljudski integritet. Kao što se zdravlje odnosi na spas, tako se bolest odnosi na nespašenost. Iz toga slijedi da Crkva ima od svoga iskona terapeutsku zadaću, smatra Beinert.

Terapija je takvo spasonosno djelovanje čiji je cilj u pacijentu postići organsku rehabilitaciju. Izvorni smisao riječi terapija je spas u sveobuhvatnom smislu. Grčka riječ therapeuein znači zapravo služiti i bliza je riječima diakonein i leitourgein od kojih u kršćanskom religioznom smislu dolaze riječ đakon i liturgija. I therapeuein ima kultno značenje. Đakon je nekad bio bolničar. Od Novog zavjeta nadalje diakonia je temeljna forma i temeljni oblik svih crkvenih službi. Iz toga zaključuje Beinert da bi svaka crkvena služba trebala biti terapeutska.

To znači da je i svaki kršćanin pozvan da bude đakon i terapeut. Tako se ono što je u Isusu bilo cjelovito i ovdje prepoznaje, naime, da su služba na spasavanju i liječenju u međusobnoj nutarnjoj povezanosti (usp. W. Beinert, Heilender Glaube, Topos Taschenbücher, 1990, str. 130).

Kada W. Beinert govori o vjeri koja ozdravlja tada smatra da se Crkva mora okrenuti čitavom čovjeku. Budući da se u svakoj bolesti na neki način manifestira zlo, to je potrebno da se spasonosno djelovanje Crkve svugdje manifestira i čini čovjeka imunim od zla. Gdje god je pobijeđeno zlo, tamo je Božja ljubav prisutna. Gdje god se čovjek okreće Božjoj ljubavi i na nju s ljubavlju odgovara, on postaje spašen i zdrav.

Takvo gledanje može poslužiti obnovi kršćanske duhovnosti i može biti bitni dio nužne reevangelizacije, smatra Beinert. Spominjući Pavlovo nabrajanje plodova tijela nasuprot plodovima duha, on kaže da su plodovi duha identični s faktorima koji mogu liječiti psihosomatske defekte. Na taj način zdrav i duhovni život konvergiraju. Zdravlje i bolest postaju na taj način duhovnom zadaćom. Da bi se moglo zdravo živjeti potrebna je zdrava duhovnost.

Da bi bolest u našem životu postala plodonosna, treba u njoj prepoznati poruku Božje ljubavi koja nas prenosi i preko vrata smrti (usp. W. Beinert, Heilender Glaube, Topos Taschenbücher, 1990, str. 176-179).


Profesor i psiholog V. Satura kaže: "Upravo oni ljudi koji su daleko od religije, tuže se da su iznutra sasvim prazni. Bježe od sebe, povremeno ih je strah vlastite nutrine, jer osjećaju da se tamo suočavaju s nesređenim doživljajima, pravim duševnim ranama iz prošlosti, pa se stoga loše osjećaju. Prvi i temeljni prinos što ga religija pruža čovjekovom zdravlju sastoji se upravo u dovođenju do jezgre njegove ličnosti."

V. Gruden kaže da, nažalost, moralna bolest nigdje nije klasificirana te se ne raspravlja o njezinu liječenju. Deseta revizija međunarodne klasifikacije bolesti naziva moralnu bolest disocijalni poremećaj ličnosti. To su situacije kada je poremećen moral koji je postao bolestan, te ga medicinar treba dijagnosticirati. (A. Mateljan, Zdrava bolest i bolesno zdravlje, temelji kršćanskog poimanja zdravlja i bolesti, u: Glasnik HKLD-a 3(2001)17).

No, pitanje je tko će liječiti bolesni moral i disocijalne poremećaje ličnosti jer, kako navodi A. Vučković, bolest se pojavljuje kao bolest na smrt tamo gdje je život postavljen na krive oslonce, a grijeh je u oslanjanju života na krive temelje, u okretanju leđa Bogu (usp. A. Vučković, Bolesnik između medicinsko-tehničkog znanja i vjerničkog osmišljenja bolesti, u: Glasnik HKLD-a 3(2001)37). Očito je da crkveni pastoral mora proširiti dimenzije svoga djelovanja od spašavanja čovjekove duše na cjelovito spašavanje i liječenje čovjekove duše.

Terapeutska teologija

Čini nam se stoga logičnim da su teolozi počeli ozbiljno istraživati može li postojati terapeutska teologija. E. Biser smatra da je pitanje terapeutske crte kršćanstva zapravo temeljno shvaćanje kršćanstva što se osobito izrazilo u diskusijama oko Drewermanna. Nakon Harnacka i Guardinija koji su bili u potrazi za biti kršćanstva, to pitanje dobiva novu zahtjevnost.

Kršćanstvo se razlikuje od budizma po tome što ono nije asketska, a od islama da nije zakonska, nego terapeutska i mistička religija. Isusova spasenjska svijest ne može se svesti samo pod pojam grijeha jer je on došao da ljude izbavi od slomljenosti pod životnim teretima ili od preteških životnih zadaća i da izvede ljude iz njihovih potisnutosti na rub života.

Nije on uzalud oko svoga stola sabirao ponižene i povrijeđene da im prema riječima Kierkegaarda kaže: Želim vam pomoći da odahnete. E. Biser smatra da u biti vjere stoji da ona može liječiti te da stoga teološka refleksija mora u biti postati terapeutska teologija.

Već je prije njega Kierkegaard postavio duhovnu dijagnozu čovjeka u svojim djelima "Pojam straha" (1844.) i u "Bolest na smrt" (1849.), ali i dao terapiju za tu dijagnozu. Strah o kojem govori Kierkegaard razlikuje se od bojazni koja je konkretna ugroženost, dok se u strahu radi o ništavilu. K. Jaspers taj strah naziva "užasnim pratiocem" suvremenog čovjeka.

U tom strahu, smatra Biser, čovjek biva svjestan svoje krhkosti odnosno kontingencije. Isus je upravo pozivao k sebi "umorne i opterećene" kako bi liječio egzistencijalne čovjekove bolesti. One naime čovjeka vode prema želji za razaranjem, u agresivnost, zlobu, što se sve skriva u pojmu grijeha. Tako se grijeh može antropološki razumjeti. U čemu se onda sastoji Isusova pomoć, pita se Biser. Ne toliko u iskupljenju, nego više u preobražaju čovjekove egzistencije.

Naime, svako čovjekovo krivo ponašanje i svaka agresivnost i grešnost potječu konačno od strašne mogućnosti da čovjek može otpasti od samoga sebe, da može odbiti prapoziv da prihvati samoga sebe. Stoga je Isusova središnja centralna spasenjska volja u tome da čovjeka izvuče iz tog otpada od samoga sebe i pomogne mu da dođe do svoga punog ostvarenja. Tko se podigne do toga da postane mirotvorac, da ljubi neprijatelje i spozna svoje Božje sinovstvo, taj se izdigao iz ugroženosti kojom prijete negativne sile bitka, ili čak kolektivna moć zla. To je neka vrsta liječenja iz temelja koja nema ništa s nekom energetskom ljubavlju, nego da Isus sve potlačene i tjeskobne poziva u slobodu kako bi mogli odahnuti.


E. Biser vidi smisao terapijske teologije u tome da "posreduje smisao u pustinji navodnog besmisla". U Isusu smrt dobiva smisao i kršćanstvo postaje instancija za prevladavanje straha. Isus je, naime, stvarnost i znak bezuvjetne Božje ljubavi. Biser to naziva "teoterapijom". Program terapijske teologije sažima on u jednoj rečenici ovako: "Trpljenje ima smisla." (usp. E. Biser, Nacrt terapijske teologije, u: Svesci - Communio 96(1999)73-75).

Zaključak

Iz svega možemo zaključiti da otkriće vjere u Boga ima svoju određenu pretpovijest i da je pripravljeno kako na filozofskom i psihološkom, tako i na prirodoznanstvenom, politološkom i teološkom istraživanju. Iza nas su vremena kada je bilo moderno biti ateist.

Prevladano je vrijeme liberalno-političkih i društvenih modela u kojima je ne samo vjera nego i vjernik bio privatna stvar i u kojima Crkva i Bog nisu smjeli imati mjesta. Prolazi i vrijeme romantičnih mitologija i novih religioznih pokreta. Religija više nije privatna stvar, a vjera u Boga postaje novi trend koji poput proljetnog daha daje nade za nove znanstvene i kulturne vizije.

Postalo je jasno da je vjera u Boga kao smisao čovjeka i stvorenja bitna i neophodna u svim čovjekovim djelatnostima jer čovjek uvijek djeluje kao cjelovito biće. Ateizam se pokazuje kao ideološka čovjekova odluka i zastranjenje, a ne razumna posljedica razvoja svijeta i znanosti. Sklad vjere i znanosti preduvjet je za daljnje humaniziranje svijeta i za svestranu terapiju čovjeka. Bog i vjera u njega postaje temeljnim zahtjevom suvremenog društva.


prof. dr. Tomislav Ivančić

26.04.2007. | 15:20 | 11 K | P | # | ^

Pozitivni aspekt trpljenja

Isus, postavši čovjekom, prihvatio je trpljenje i svojom smrću na Križu ga preobrazio, uzvisio ga, prikazujući ga svom nebeskom Ocu za spasenje svijeta. Trpljenje tako postade spasonosna žrtva i lijek za spasenje grješnog čovječanstva.

U Kršćanstvu trpljenje čini duše jakima, čisti ih i posvećuje. Patničkim iskušenjem jačaju se duše. Trpljenje ih izgrađuje, kao što turpija glača željezo. Trpljenje kuje, izgrađuje, kleše, reže i po trpljenju neke duše postižu jakost, ljepotu i nadnaravnu veličinu…

Trpljenje čisti i približuje Bogu. Trpljenje je raskrižje puteva, gdje Bog čeka izgubljene i zalutale duše, da im dade svjetlo vjere. Ni filozofi, ni znanstvenici, ni teolozi, ni propovjednici ne uspijevaju prema Bogu tako usmjeriti moleće poglede. Milton, pisac knjige Izgubljeni Raj, postavši slijep, zahvaljivao je odano Bogu na toj kušnji. Pisao je, ili bolje rečeno, pjevao je: U noći, koja me opkoljuje, svjetlo Božanske prisutnosti blista jačim sjajem. Bog me gleda s više ljubavi i nježnosti, jer ne mogu vidjeti ništa drugo, osim Njega. Napokon, poniznim prihvaćanjem trpljenja Ch. Baudelaire je našao vjeru otkrivajući ljubav Božju.

Budi blagoslovljen, moj Bože, koji daješ Trpljenje, kao divni lijek našim nečistoćama.


Zaključak:


Evo nas na kraju razmišljanja o ovom tajanstvenom problemu zla i trpljenja. Zaključak, koji se nameće, jest slijedeći: Ako se trpljenje želi razjasniti samim svjetlom razuma, problem ostaje nerješiv. Dovodi do fatalizma i do očaja. Ako ljudski razum prihvati trpljenje u svjetlu Božjem, u tom slučaju vidi se bez muke, da u nacrtu Božje Providnosti postoji uski odnos između ljudskih grijeha, očišćavajuće patnje i našeg vječnog određenja, posvećenja i spasenja.

Nekoć su ljudi dugo vremena tražili filozofski kamen, koji bi imao magičnu silu, da sve, što se njim dotakne, postane zlato. Tako su mislili. Nisu ga našli. Ali, Krist na Kalvariji učinio je bolje. Dao je svojim patnjama i svojoj smrti neizmjernu vrijednost. Valorizirao je i preobrazio naše patnje, koje prihvaćamo, da ih sjedinimo s Njegovima. Pogansko trpljenje uvijek bijaše neplodno. Traseas, umirući, ginući po naredbi cara Nerona, prolijevajući svoju krv po pijesku parka, u kojemu je filozofirao, učinio je jednu gestu, koja može biti zadivljujuća, ali ta krv bijaše bez otkupiteljske vrijednosti. Tako je i s bolesnicima, starcima i neizlječivima, koji u poganskom društvu ne vrijede, nego se smatraju kao mrtvi teret bez važnosti. Za društvo je teret nekoristan i težak i koji mora nestati što prije.

Ali, u Kršćanskom društvu nije tako. Ruža, koja raste na trnju, simbol je, znak je radosti, koju uživaju samo oni, koji se ne boje žrtvovati sami sebe i kojima patnja ne uzrokuje strah. Svaka berba plaća se žrtvom i oni, koji siju u suzama, skupljaju u radosti, i križ, po kojemu je radost došla u svijet, mijenja trpljenje u radost i smrt u život.

E.Autexier "Tajna Zla"

26.04.2007. | 09:20 | 5 K | P | # | ^

Patnja suotkupiteljica

Isus je došao među nas, da uništi zlo u njegovu korjenu. Želio je sam sići u bezdan, u ponor neprihvatljive bijede za čovjeka, dosegnuvši dubine zla i smrti. Jean Danielou reče: Sišao je tamo, gdje ne siđoše ni Buda, ni Sokrat, ni Marx, pa u tome On jedini donosi odgovor o tajni zla i o mogućnosti da ga pobijedi.

U jednoj francuskoj crkvi (Poitou á Chauvigny, prčs de Montmorillon) vidi se jedna fresko-slika, koja predstavlja Krista, kako nosi vrlo dug i vrlo težak Križ. Najprije se vidi poguren pod težinom tereta, koji Ga satire, jer je pod teretom svih grijeha svih naroda i svih pokoljenja. Ali, gle, iza Njega, korača velika povorka ljudi i žena, koji također, prihvativši u ruke taj teški Križ, pomažu Mu, kao nekoć Šimun iz Cyrene, nositi teški teret. Tu su po redu iz svih društvenih kategorija. Vide se Pape i biskupi, svećenici i monasi, bogataši i siromasi, starci i mladež i djeca… tako cjelokupno kršćanstvo, sjedinjeno s patničkim Isusom, učestvuje u spasenju svijeta. Ta fresko-slika izraz je zamisli jednostavne teološke teze, teološke tvrdnje, koja tvrdi da je kršćanin, kako mu samo ime kaže, drugi Krist. Krist je Glava mističkog Tajanstvenog Tijela u Božjem Gadu, a mi, po svom krštenju, postali smo članovi toga TIJELA! Krist jest Trs plodne loze, a mi smo grane, kojih je život usko povezan s Njegovim i čini nas Suotkupiteljima.

Sveti Augustin veli, da je svaka bol utemeljena na ljubavi. Želi time reći, da je kapacitet patnje proporcionalan sa snagom ljubavi. Dakle, među ljudima nikad ne bijaše ljubavi kao ljubav Djevice Marije prema svome Sinu Isusu. Sav njezin život za nju kao i za Nj, zbog nas, jest okrutno mučeništvo. Radi toga naslova Ona prva zaslužuje naslov Suotkupiteljice ljudskog roda. Starac Šimun proročki joj reče: Mač boli probost će ti dušu. Najveća žrtva za majku nije žrtva da umre, nego je žrtva gledajući kako umire njezino dijete. To ne znači prikazati svoj život Bogu, nego znači prikazati Bogu život svog djeteta. Na Kalvariji Krv Isusova i suze Njegove majke tekle su i miješale su se skupa za Otkupitelje ljudskog roda na način tako intiman, da zaslužuje, bez prolijevanja vlastite krvi, naslov Kraljice mučenika.

Na križnom putu na Kalvariju, Ona gleda svog predragog Sina, natovarena Križem, kako se mučno penje na brežuljak Kalvariju, slušajući vikanje mnoštva u mahnitosti i mržnji, glava mu je okrunjena trnjem, lice izranjeno i puno modrica, izudarano ćuškama i štapovima, grudi razderane groznim ranama od bičeva. Zatim, kad dođe čas, kad iz ljubavi za ljude Krist se predade, da Ga razapnu, Njegova Majka je prisutna blizu Njega. Ona gleda kako zločinci pribijaju na Križ čavlima Isusove ruke i noge, praveći velike rane i uzrokujući velike boli. Ona sluša Isusovo jadikovanje, koje sliči na zov u pomoć: Bože moj, zašto si me napustio? Ili one riječi: Žedan sam! Tada u groznici agonije, smrtne muke, traži vode, da ugasi žeđ. Zapravo je žedan za ljudskim dušama, za ljudskim spasenjem! Zatim slijedi njegova zadnja riječ, ujedno pobjednička i riječ užasa, kad svoim jakim glasom povika: Svršeno je! Moje poslanstvo je gotovo. Oče, u ruke Tvoje predajem dušu svoju! I saginjući polako svoju Glavu, izdahnuo je, a sve to tužna Majka stojeći uz Križ uspravna bez uzmicanja, tiha i jaka, sjedinjena sa svojim Sinom u osjećajima sažaljenja, sućuti i samilosti. Svaka druga majka bila bi dotučena, vikala bi, bila bi od groze pala u nesvijest ili bi bila zahvaćena stravom i mukom strašnom i groznom, da ne bi mogla podnijeti taj prizor, a da ne umre. Agara, iz St. Zavjeta, daje zadnji majčinski poljubac na čelo svom sinu Išmaelu, stavlja ga da spava u pustinji, i sa suzama u očima, odlazi od njega, govoreći: Ne mogu gledati smrti svog djeteta! Ali, Marija je jaka Žena, pa ustraje u muci Kristovoj i prisustvuje Njegovoj smrti… Isus, odbačen od svog naroda, izdan od jednoga od svojih učenika, ostavljen od svojih učenika, sam je na Kalvariji, da prikaže svoju jedinu krvnu Misu, Žrtvu svoga života, da spasi svijet, Njegova Majka je prisutna, da učestvuje i predstavlja grješno čovječanstvo. Paul Claudel veli: Sunce se sakrilo, pomrčalo, zastor hramski se razderao od vrha do dna, ništa nije moglo saviti, pobijediti majku Božju. Ostat će do kraja uz svoga Sina, ne da pokuša spasiti Ga, kao što čine druge majke, nego da se s Njim sjedini u Njegovoj Žrtvi tako da mi grješnici budemo spašeni, sjedinjujući se tako u svojoj osobi što bijaše najveće: najveći stupanj boli i patnje i uzvišenost prihvaćanja.

E.Autexier "Tajna Zla"

26.04.2007. | 05:50 | 0 K | P | # | ^

Kad nevini plaćaju za krivce

Ali, još se govori, zašto Bog dopušta tako često uspjehe onih, koji se zovu zli, dok su pravednici obasuti i udareni kušnjama i nevoljama? Prigovor je samo prividan. Nije moguće shvatiti, da svijet bude kažnjen istog časa kad učini zlo, a krepost nagraditi isto tako. Zli bi nesmiljeno doživljavali, da njihova zla budu kažnjena odmah nakon zlih čina, a dobri bi bivali stalno nagrađivani. Crkveni svod ne bi se srušio na vjernike u molitvi, vlakovi s hodočasnicima ne bi skliznuli s tračnica… Kratko rečeno, oni, koje nazivlju nevinima, pravednima, pobožnima, uživali bi stalno sreću, ne bi nikad bivali bolesni, pa ne bi, prema tome, ni umirali! Ali dosta je samo malo razmisliti da se vidi, da su to samo djetinjasti snovi. Tada ne bi bilo pravih kršćana. Bogu bi služili ljudi iz čistog interesa, a ne iz ljubavi. Mnoštvo bi napunjalo crkve, ne da slavi Boga i da sebe posveti, nego da se domogne uspjeha i blagostanja. Tu bi bila smrt slobode i kreposti, tj. smrt svega što čini čovjeka velikim i zaslužnim. Bog tako ne radi i neće raditi. Tako ne postupa i tako neće postupati. U svojoj neizmjernoj mudrosti, On sudi da je razumnije i bolje da Njegovo sunce svijetli nad zlima kao i nad dobrima. On čeka da se grješnici obraćaju, jer je strpljiv i jer je vječan. Religija nije jamstvo za prosperitet za sadašnji život ovdje na zemlji, nego je svjetlo za duše i snaga, da nam pomogne činiti dobro. Bog nam je obećao dvije stvari: Kraljevstvo milosti ovdje na zemlji i svoje Kraljevstvo slave u vječnosti. Pita se, zašto nevini plaćaju za grješne? Odgovor dolazi sam od sebe: jer grješno čovječanstvo, opterećeno neizmjernim dugom prema Božjoj pravdi, treba da ima nadoknadu između zločina jednih i pokore drugih. Dakle, samo žrtva pravednih, sjedinjena sa žrtvom Kristovom, vrijedna je pred Bogom, jer tajna grijeha i tajna otkupljenja zove se i jedno i drugo. Zove se tajnom.

Tako u njemu i po njemu postaje normalno, da pravednici plaćaju za grješnike, nepravednike, kao što je normalno da bogati plaćaju za siromašne.

Još se govori, prigodom smrti male djece, koja su u biti nevine žrtve: Zašto Bog kosi prerano tako nježne cvjetove i tako bogate nade? Smrt djeteta!… Može li biti za jednu majku okrutnijeg razočaranja kao što je promatranje umiranja njezina djeteta? Što na to odgovoriti? Ljudski govoreći, za to nema valjana odgovora… Nitko u svijetu ne može dati rješenje zagonetke, jer mi smo tu u srcu tajne trpljenja. Ipak, u Sv. Pismu nalazi se najbolji odgovor. Zašto smrt male djece? Sveto Pismo kaže, da je to zbog straha, da njihova ljepota ne potamni u dodiru svijeta, koji živi zaboravljajući i prezirući Boga… a možda i zato što Božanski Vrtlar otkida najljepše cvjetove, da bi njima ukrasio svoj Raj. Crkva ne moli za malu krštenu djecu, kad umru, nego zahvaljuje Bogu, koji im je otvorio Nebo, koji Ga odtad u nebu slave. Crkva tom prigidom moli za roditelje, koji doživješe tešku muku, gledajući kako ode na drugi svijet njihovo dijete, Crkva briše njihove suze, podsjećajući ih, da odsad u Nebu imaju anđela zaštitnika, svoje dijete! Pokornik-obraćenik Charles de Foucauld je 16. veljače 1900. pisao svojoj sestri, koja je izgubila jedno od svoje djece i rekao joj u pismu: Teška mi je pomisao na Tvoju veliku kušnju. Ali, ja Ti priznajem također, da se veoma divim na pomisao, da si već postala majka jednog Sveca. Kolike časti za Tvoju obitelj i za Te imati u Nebu takvog zaštitnika! Završimo ovo poglavlje s istinitim događajem, a zbio se u isto vrijeme: Jedno dijete teško bolesno bijaše blizu smrti. Da ga mogu spasiti od smrti, roditelji se dadoše na mnoge žrtve, koje postigoše uspjeh prema mišljenju roditelja. Dijete se domože normalnog zdravlja i nakon 20 godina bijaše pozvano u vojničku službu, ali tijekom Prvog svjetskog rata (1914-1918), postade dezerter i izdajica svoje Domovine, izgubi čast i poštenje kao izdajnik Domovine i ustrijelio se! Zar ne bi bilo bolje za nj i njegovu obitelj, da je umro prije 20 godina? Prepustimo Jedinoj i nepogrešivoj Božjoj Mudrosti brigu da da odgovor na tu tajnu!…

E.Autexier "Tajna Zla"

26.04.2007. | 05:49 | 0 K | P | # | ^

Gdje je izvor zla?

Od rođenja u borbi sa svakojakim bijedama, čovjek stalno jadikuje i tuži se, baca krivicu čak na samoga Boga. Govori se, kako Bog može dopustiti trpljenje? Kao naš Otac nebeski, koga zovemo Dobrim Bogom, kako On može ostati indiferentan pred tolikim zlima, koja muče čovječanstvo?… U svojoj Molitvi bezbožnika-ateiste, pjesnik Richepin, prenosi tužbu u ove riječi:

Kako me možeš gledati, kako klečim na kamenu s rukama uzdignutim k Tebi, gušeći se u jecaijim, a da se ne pojavi ni jedna suza na Tvojim očima, nisam li ja Tvoje dijete?

Jadni čovjek, koji se usuđuje Boga zvati na odgovornost, Boga, koji je čovjeka pozvao na život iz ništavila, te postupati s njim kao sa sebi jednakim? Kad njegovo oko nije u stanju držati svoj pogled, uperen u sunce, kako će moći prodrijeti njegov duh u dubine nestvorene Mudrosti?… ne bi li bolje bilo pasti na koljena, razmišljati i moliti Boga da mu pomogne vidjeti dio njegove odogovornosti za kušnje i nevolje zemaljskog života!… Jer zlo, koje uzrokuje trpljenje i patnje, jest tajna više nego problem, i bit će uzalud željeti naći rješenje u toj tajni kao da se radilo o nekoj jednadžbi ili kakvom poučku, teoremu. Jedino u svjetlu Božjem to je moguće postići.

Zlo ne dolazi od Boga. Savršeno biće ne može htjeti ništa drugo nego dobro, jer je samo Vrhovno Dobro, najviše dobro! Bog ima sažaljenja prema onima, koji trpe. On preklinje ratove. Kad je Bog stvorio svijet, svuda je ostavio znak dobrote. Svojom svemoćnom Riječju stvorio je zemlju, koja bijaše raj zemaljski, u kojemu ne bijaše ni trpljenja, ni bolesti, ni smrti. U tom Raju čovjek bijaše kao Kralj, kojemu sve bijaše podložno, i svuda je vladao red, harmonija i mir. U svom značajnom djelu Onaj, koji je vjerovao u svoje oči i u svoje ruke, Jacques Lebreton, pišući na način poput Ch. Peguy-a, prikazuje kako sam Bog iznosi tajnu zla i boli: Veli Bog, pazi, jesi li pametan, ja nisam stvorio zlo. Gdje si vidio, da sam ja stvorio zlo? Ja ne mogu stvoriti zlo. Ali ako sam želio, da Me ljudi ljube, trebalo je da imaju mogućnost ne voljete Me. Odatle zlo!… Nisam Ja stvorio zlo, nego je trebalo da dadem mogućnost, da zlo postane. Zlo je protivno od Mene, zlo je odsutnost Mene, odsutnost Boga.

E.Autexier "Tajna Zla"

26.04.2007. | 05:48 | 2 K | P | # | ^

Zlo i čovjekova sloboda

Stvoreni svijet djelo je nesavršeno, ograničeno u kojem nužno postoji i trpljenje. Kad bi stvoreni svijet bio savršen, bio bi Bog, što je besmislica, koju podržavaju panteisti. Zlo u sebi velika je tajna zbog svog negativnog aspekta, koji ga čini neshvatljivim. Ontološki, zlo je privacija života. Odvojivši se od Boga, koji je u svojoj biti život, čovjek se sam lišava života. zatvara se u jednu vrstu tamnice, tamnice smrti, ne samo u paklu na onom svijetu, nego već i ovdje na zemlji.

Zlo i trpljenje djeca su grijeha, posljedica su grijeha. Grijeh je došao na svijet ne voljom Božjom, nego voljom čovjekovom. Grijehom se tumači tajna zla i tajna trpljenja. Ako ne potpuno, sigurno djelomično. Stvorivši Bog čovjeka, želio je s njim postupati plemenito. Dao mu je plemenit dar, koji se zove sloboda. Čovjek je od svih vidljivih stvorenja slobodan, tj. odogovoran za svoje čine. Bog nam je mogao dati narav nepogrešivu, nužno prisiljenu da čini Dobro, ali tko tu ne vidi, da bi takva narav bila neslobodna, bila bi kao stroj, čovjek ne bi imao ni veličine ni dostojanstva. Ne bi bio u stanju da nastoji bilo bilo što svjesno učiniti, ne bi napredovao, ne bi mogao kreposno živjeti. Zato je sloboda u isto vrijeme naše najdragocjenije dobro i sredstvo, koje može čovjeka učiniti herojem ili svecem, ali i pokvarenjakom i zločincem. Odakle dolazi zlo?… Iz zle upotrebe slobode. Kad god čovjek bilo čim prezire neizmjernu Mudrost Božju, slijedi drugi put nastojeći bez Boga graditi grad snova ili jednostavno građevinu svog individualnog života. Dakle, svaki se grijeh plaća. Kad se god krše ustanovljeni zakoni od Boga, bilo to prirodni ili natprirodni zakoni, fizički ili moralni, duhovni, okreću se protiv onoga, koji ih prezire, ranjavaju ga ili čak ubijaju ga. Čovjek je slobodan baciti se pod vlak, koji prolazi ili da to ne učini, ali ako učini, bit će nesmiljeno smrvljen, zgnječen. U moralnoj domeni, na moralnom polju je isto tako. Čovjek je slobodan zloupotrijebiti skupocjenu stvar, da se oda opačini, razvratu, neumjerenosti, alkoholizmu… ili ne. Ali, ako se oda, stići će ga posljedice, koje će morati snositi ranije ili kasnije, koje će nanijeti štetu i njegovim potomcima, koji će biti nevine žrtve. Postavimo se sada na orbitu religijskog plana, gdje se točno nalazi ključ zagonetke zla i trpljenja, čovjek je slobodan ne imati religiju, ignorirati Boga i kršiti Božje zakone, zakone Božje ljubavi, ali ako to čini, lišava se najvećeg od svih dobara! Tijekom života čovjek kao i društvo dobiva i žanje, što je bio posijao, i naša privatna ili javna zla, od kojih je rat jedno od najgroznijih, posljedica su naših zabluda i naših grijeha. Tražite Kraljevstvo Božje i Njegovu Pravdu, reče Krist, i ostalo će vam se dodati! I protivno je istina: Rušite Božje Kraljevstvo i ostalo ćete izgubiti… Bit ćete uzročnici, stvoritelji trpljenja.

E.Autexier "Tajna Zla"

26.04.2007. | 05:48 | 0 K | P | # | ^

Sotonina opakost i zloba

Svaki kršćanin treba znati, da je Sotona neprijatelj broj 1, neprijatelj Boga i svih onih (anđela i ljudi), koji žele ostati vjerni Bogu. Postao je opak, izopačen, pokvaren i tako postao za sve vrlo velika opasnost, od koje se treba stalno čuvati. On je otac laži i pobune. On je slika oholosti, mržnje, razvratnosti, pohote, bludnosti, on je uzročnik svih naših patnja i zala, on je zaveo naše praroditelje na neposlušnost, začetnik je zla među ljudima, zla grijeha i po grijehu. Trpljenje i smrt najveća je čovjekova kušnja.

Međutim, Sotonina moć nije neograničena. Svaki dan bezbrojno mnoštvo Svetaca postiže pobjedu nad njegovim napadajima i pokvari njegove namjere, nacrte i odbaci njegove zamke. Prvi put bijaše pobijeđen od sv. Mihaela Arkanđela, zatim od Kristove Majke Marije, bez grijeha začete, a snagu njegovu posebno ograniči muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, Sina Božjega, koji stalno ruši njegovo sotonsko kraljevstvo.

Sotona ili demon, đavao jest Lucifer, pali anđeo, kojega Isus Krist nazivlje Moć tame, jer mu je uloga, da stalno u dušama uništava sliku i svjetlo Božje. Prorok Izaija veli: Kako pade s neba Svjetlonošo, sine Zore? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih, prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnjem sjeveru. Uzaći su u visine oblačine, bit ću jednak Višnjemu. A sruši se u Podzemlje, u dubine provalije! (Iz 14,12-15).

Ovog palog anđela pisac Apokalipse (Otkrivenja) nazivlje i Zvijer. Dakle, taj zbačeni anđeo u isto vrijeme ima sposobnost i himbenost, neiskrenost. U stanju je prikazati se anđelom svjetla, kako bi bolje oborio svoje žrtve. Njegova je logika jednostavna. Da upropasti ljude, treba ih uvjeriti da nema ni Neba, ni Pakla. Ako nema ni Neba, ni Pakla, nema ni grijeha, nema ni suca. Ako nema suca, ni suda, nema ni Dobra ni Zla… nema ništa i čovjeku ne ostaje ništa nego život životinje, život životinjski, život civilizirane životinje, koja je opasnija nego obične, prirodne životinje. Sotona, preoblikovan u anđela svjetla, predstavlja se čovjekoljubivim, zauzetim za dobro čovječanstva. On govori o miru i prosperitetu, o bogatstvu, o izobilju, ukratko: o zemaljskom raju. Uvijek isti refren, uvijek ista pjesma: Bit ćete kao Bog!… On ne govori o toleranciji… On želi duhove razumne, pametne, darežljive, slobodne, napredne, koji su vješti, tolerantni, jednako prihvaćaju zlo i dobro, opačine i kreposti, zablude i istine, a to je prava nakaza! Neki vjernici se zacrvene, kad im se rekne da nisu širokogrudni, razumljivi, slobodni… Sotona hvali znanost, ali ne onu, koja će ljude učiniti sretnima i boljima, nego hvali proizvodnju oružja što smrtonosnijega. Nije moguće pomisliti na Sotonu, kad se govori o uzroku ratova i bezbrojnih zala, koja uzrokuju ti ratovi. Ako govori o Isusu Kristu koji sljedbenik Sotone, liberalac, govori kao o najvećem i najmudrijem, ali će se čuvati priznati istinu, te reći da je Krist Bog… Ako govori o religiji, govorit će ne o pravoj, nego o takvoj, koja ima među ljudima stvoriti religiju bratstva, bez očinstva Božjega! Kao da možemo biti prava braća, a da nemamo Boga za Oca!

Tako malo po malo, a da i ne opaze, mnogi kršćani izgubili su smisao grijeha i dopustili su, da se u njima ugasi svjetlo vjere, nevinost srca. Kako su došli do toga? Lako je to razjasniti! Mjesto da budu hrabri i budni, kako treba, u borbi za kršćanski život, malo po malo, zbog kukavičluka, zbog strašivosti, zbog mlitavosti i lijenosti, popuštali su svaki dan sve više i napokon su ostavili Boga, kako bi se predali demonu, koji ih navodi na lakomost, pohotu, pohlepu i na svako zlo. Sve malo pomalo, dok ih ne zaslijepi i ne zamrači im duhovne oči.

Sotonin grad ne zemlji lako je prepoznati, jer to je grad zla. Njegovi su učenici lašci, oholice, strašivice, kukavice, podlaci, bezočnici… Njihove su filozofije negativne, krive, filozofije, koje šire zablude, neplodne su u bilo kakvom dobru, a plodne su u svakom zlu. Njihove su izmišljotine smiješne i razvratne, koje šire pokvarenost. Njihovi su običaji sramotni, njihova književnost i dramatska su im djela nečista. Njihove kreposti su iskrivljene. Njihovi napadaji protiv Boga glupi.

Krist reče, da nitko ne može služiti dvojici gospodara. Koji nije sa mnom, reče Krist, taj je protiv mene! Bdijte i molite, da ne padnete u napast, govorio je. Savjetovao je sve, da kreposni život treba pretpostaviti uživanju grješničkom. Još reče: Tko vrši volju Oca moga, koji je na nebesima, taj će ući u Kraljevstvo Nebesko.

E.Autexier "Tajna Zla"

26.04.2007. | 05:47 | 0 K | P | # | ^

Čovjek i tajna zla - trpljenje u životu čovjeka

U svim vremenskim razdobljima i u svim zemljama ljudi su svuda sukobljeni s tajnom zla i trpljenja. Što se tiče trpljenja, neosporna je činjenica, da je trpljenje povezano s našim životom od kolijevke, pa do groba i to nerazdvojivo. Zemlja je morala biti Raj, a postala je, kako se izražava marijansko Bogoslužje, dolina suza.

Zlo, od kojega trpimo, dolazi iz različitih izvora, od kojih su neki neovisni od ljudske volje. Na primjer, događa se, da prirodni zakoni proizvode nepoželjne i vrlo zle efekte, koji su prave katastrofe; preobilne kiše uzrokuju poplave, koje učine velike nesreće. Sunce, žestoko i vatreno, sprži zemlju. Grad ili tuča uništi žetvu i berbu. Cikloni, vrtložni vihori, uništavaju sve, kuda prohujaju. Vulkani ili potresi sravne sa zemljom cijele gradove i sela s njihovim stanovnicima. Uostalom, tko bi mogao napraviti točnu sliku, tko bi mogao točno prikazati fizičke patnje?… Čovjek, rođen od žene, rečeno je u Jobovoj knjizi, živi kratko i pun je bijede… Bijede bolesti, bijede starosti sa svojim nevoljama i nemoćima, bijede smrti. Pomislimo na naše moderne bolnice, u kojima trpe mnogi bolesnici, često bez nade u ozdravljenje. Pomislimo na klinike, u kojima se vrše operacije, reže živo tijelo. Spomenimo se naše djece, koja se rađaju osakaćena, hendikepirana na tijelu i zaostala u duhu, često krivnjom roditelja. Pomislimo na patnje osoba s tuberkulozom, osoba kanceroznih, gubavih, kojih je tijelo izjedeno i odurno u očekivanju smrti… Patnje obitelji, koje su u velikom broju pod šatorima bez ikakve higijene, i gdje vlada nemoral, s velikom brigom za svagdašnji kruh. Koliko obitelji ima, što trpe hladnoću zime ili ih muči ljetna vatra i sparina u njihovim mansardama bez dostatne pomoći i katkad bez nade.

K tome dodajemo još moralne, duševne patnje, često još groznije. Te muke i tjeskobe muče i lome jadna ljudska srca. Tu su patnje roditelja, koji plaču nad mrtvačkim lijesom, u kojem je zakovano tijelo njihova djeteta. Tu su patnje siročadi, koja neće nikad upoznati slatki majčinski poljubac. Tu je i patnja duša, koje su u stanju duhovne gladi. Nemaju ni jasnoće u vjeri ni nade u Bogu, nakon što su iskusile, da su porušeni svi njihovi snovi, pa se nalaze poput siromašne barke, napuštene nasred oceana, daleko od obale. Napokon, od izvornog grijeha, treba reći također, da je zlo u srcu čovjeka, koji nosi sa sobom, rađajući se, zle klice težnje, koju zovemo mane, urođene mane, kao što su oholost, nečistoća, sebičnost, mržnja, itd. Odatle dolaze zločini i ratovi s bezbrojnim zlima, koja u svim vremenskim razdobljima poharaše, pustošiše i uništiše svijet. Uništiše toliko nevinih žrtava od mučeništva Abela Pravednog, koji bijaše žrtva bratove zavisti, pa sve do naših dana. Takva je sveopća povijest ljudskog roda, koja je u svim razdobljima obilježena tragovima krvi i patnje, od kojih 20. stoljeće ne bijaše manje tužno.

Tako, bilo da se radi o bogatašu ili siromahu, učenjaku ili neznalici, mladiću s cvjetnim zdravljem ili o stracu, nagnutu prema grobu, svi smo mi žigosani patnjom i ranije ili kasnije, ako već nismo bit ćemo poniženi i pobijeđeni patnjama. Nemoguće je patnjama izbjeći, jer su svuda, u bezbrojnim oblicima i vrstama. P. Simon veli: Trpljenje se rađa na radu, ali pojavi se i kod samog uživanja i zabave. Dolazi prije dužnosti, prati krepost, pojavljuje se nakon grijeha i razvratnosti. Pojavi se uz ljubav, sklizne u prijateljstvo, poveća mržnju… Ukratko, život bez patnje ne postoji.

U ovakvim uvjetima, u borbi s takvim neprijateljem, ne bi li ljudi 20. stoljeća mogli pobijediti sredstvima modernog progresa? To bijaše milenijski san svih generacija, ali do danas malo se od te borbe ostvarilo i ne može se reći, da su ljudi naših dana manje jadni nego oni, koji su živjeli prije tisuće godina. Ne možemo nijekati bezbrojna dobročinstva modernog znanstvenog progresa. Mnogi su bolni slučajevi nestali, ali po njima se pojaviše druge i gore nevolje. Pomišljati, da se može ukloniti trpljenje iz našeg života, znači zabavljati se tlapnjama! Trpljenje se povezuje uz nas kao naša sjena. Bez ičega rođeni, borimo se mučno, da pribavimo svagdanji kruh, da pribavimo odjeću, da napravimo krov nad glavom! Borimo se protiv bolesti, protiv smrti, ali u toj nejednakoj borbi, čovjek ostaje uvijek pobijeđen.

E.Autexier "Tajna Zla"

26.04.2007. | 05:47 | 0 K | P | # | ^

Demonska, sotonska opsjednuća

Sotona nije mit, nije bajka, nije izmišljotina. Njegovo postojanje povezano je s Utjelovljenjem Riječi Božje i s Otkupljenjem i s ponašanjem Gospodina Našega Isusa Krista s obzirom na njega. Sve to ne dopušta apsolutno sumnjati u postojanje Sotone. Ipak, osobito u naše vrijeme, neki specijalisti psihoanalize drže, da je vjerovanje u opstojnost demona, obično, čisto praznovjerje. Na primjer, oni ne dopuštaju, da bi moglo biti osoba, opsjednutih od demona. Oni tvrde, da nema opsjednutih od sotone, nego samo bolesnika koji su pomućeni, umobolni, živčanih bolesnika, padavičara, itd…, koje treba njegovati i liječiti. Nitko to ne poriče da ima takvih vrsta bolesnika. Ali ako ima mentalnih bolesnika, koji su ovisni o psihoanalizi, ima i demonskih opsjednuća, opsjednutih osoba od Sotone, nad kojima psihoanaliza kao takva nema nikakve moći ni kompetencije, ni nadležnosti. Evanđelje nam donosi nekoliko slučajeva opsjednutih od Sotone, iz kojih je Isus, služeći se svojom Božanskom snagom, izgonio demone i oslobađao one, koji su bili mučeni nečistim duhovima. I kad se služio svojom Božanskom moći i snagom, tjerajući zloduha iz nesretnih žrtava, demoni su sami govorili kroz usta opsjednutih o Isusovoj Božanskoj sili.

Sveti Luka u svom Evanđelju piše: Bio je u sinagogi u Kafarnaumu, čovjek, koji imađaše nečistoga duha, đavla. Bijaše opsjednut od demona. Vidjevši kako Isus ulazi u sinagogu, stane glasno vikati: isuse Nazarećanine, što Ti imaš s nama? Došao si, da nas uništiš! Znam ja, da si Ti Svetac Božji. Isus mu zaprijeti i reče: Umukni i iziđi iz njega. Nakon toga đavao obori čovjeka u sredinu i iziđe iz njega i ništa mu zla ne učini. Izišao je vičući i kričeći. I nastade opće zaprepaštenje, te su se među sobom razgovarali ljudi: Kakve li riječi! Vlašću i silom zapovijedi nečistim duhobima, te izlaze. I glas se o Njemu širio po svim okolnim mjestima… Uvečer istog dana, veli Evanđelje, svi, koji su imali bolesnike od raznih bolesti, dovodili su ih k Njemu, i On ih je liječio… Iz mnogih su izlazili zli duhovi, vičući: Ti si Sin Božji! On im je prijetio i nije im dopuštao da to govore i tjerao ih je. Iz toga se vidi jasno, kako Evanđelje razlikuje obične bolesnike od osoba opsjednutih od zlih duhova, nad kojima ima vlast jedino Bog i Njegovi predstavnici egzorcisti, izgonitelji zlih duhova. Opsjednute osobe nisu luđaci. Takve osobe često pokazuju znakove posebne snage i nadnaravnog znanja. One znaju tko je Isus i da je pred njima, one dršću, tresu se, mole i zaklinju tužno da ih ne tjera… Opsjednutog iz Geraze nitko nije mogao ukrotiti. Više puta su ga vezali okovima i lancima, ali on je pokidao te okove i lance iskidao u komade. Videći kako se Isus primiče k njemu, urlao je vičući i govoreći: Što Ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Zaklinjem Te Bogom, ne muči me! Jer Isus mu bijaše rekao: Iziđi iz ovog čovjeka, duše nečisti! Isus ga na to upita: Kako ti je ime? Odgovori mu: Legija mi je ime! Ima nas mnogo! I uporno zaklinjaše Isusa, da ih ne tjera iz onog kraja. Ali Isus oslobodi jadnika i on se vrati svojoj kući razglašujući dobročinstvo, koje mu učini Isus, a svi su se divili (Vidi Mk 5,1-118).
Od najstarijih vremena, a posebno u Isusovo vrijeme, bijaše mnogo opsjednutih osoba od zlih duhova. Ima takvih i u naše vrijeme… Nejčešće to su bijesni napadači, koje Sotona šalje, da napadaju neke osobe, posebno svete duše, svece, kako bi ih obeshrabrio i odvratio od njihova ideala svetosti. Tko čita život sv. Župnika Arškoga, vidjet će kako tijekom mnogih godina i skoro svake noći pokazuje zli duh, da je u njegovoj blizini. Tek što bi sv. Župnik zaspao, zli duh bi ga probudio svojim paklenskim krikovima, povicima, lupatanjem po vratima župskog stana. Rogonja, kako ga je nazivao Svetac Božji, prevrtao je stolice po sobi, lupao po namještaju, kričao užasno, vičući: Vianney, Vianney, još nisi umro, ali imat ću te… Izgovarao je uvrede i psovao, trgao je zastore njegove postelje i vukao slamnjaču… Ali znakom Križa Sveti Župnik tjerao je zloduha. Sve ovo iznosili su brojni svjedoci, koji bijahu kao čuvari ispočetka u svečevoj kući, a ti su svjedoci vjerodostojni ljudi.

Slavni kroničar iz 11. stoljeća, Raoul Claber, pripovijeda, kako je jedne noći u samostanu sv. Leger-a, nešto prije jutra, imao viđenje Sotone. On piše: Vidim pred mojim krevetom malu grdobu, crnu neman ljudskog oblika. Imađaše, koliko sam mogao raspoznati, tanak vrat, lice mršavo, oči vrlo crne, čelo usko i naborano, smežurano, nos splošten, usta ogromna, usne nabrekle, brada kao u jarca, uši ravne, kosa nakostrešena, u neredu, zubi kao u psa, stražnji dio glave šiljat, prsi i leđa grbava, odijelo prljavo. Izgledao je uzrujan, tresao se, žestio se vrlo bijesno. Zgrabio je drvo s kreveta, drmajući krevet snažno, škripajući zubima, opetovno govoreći: Nećeš dugo ovdje ostati! … Ljudi Srednjeg vijeka bili su poučljiviji od naših mudraca o smislu ljudskog života. O Sotoni su imali spoznaje, kakve donosi Biblija… Današnje neznanje na laku ruku tvrdi da je Sotona legendarna osoba, izmišljotina. To i želi Sotona. Ne želi se otvoreno pokazivati i predstaviti.

Kad se u nekoj obitelji rodi dijete, Crkva traži od kršćanskih roditelja, da nastoje dijete donijeti u crkvu, na krštenje. Zašto? Jer je to dijete, zbog izvornog grijeha, pod utjecajem Sotone i samo krštenje može ga otrgnuti od tog ropstva, da postane član Tajanstvenog Tijela Isusa Krista, posvojeno dijete Božje i baštinik Neba.

Obred krštenja jasno pokazuje stvarnost:

Odričeš li se Sotone? - Odričem! - I svih njegovih djela? - Odričem. - I svega njegova sjaja? - Odričem!… Sad je dijete na putu da primi krštenje, po kojemu će ući u veliku obitelj Božju i postat će dionik Božanskog života. Kad odraste, u 12. godini, obnovit će svoje obećanje. U Uskrsnoj Vigiliji, na Uskrsnom Bdijenju svake godine obnavlja se Ispovijest vjere i odreknuće Sotonine vlasti.

E.Autexier "Tajna Zla"

26.04.2007. | 05:46 | 0 K | P | # | ^

Sotona i Kristova smrt

Kršćanska drama, kažemo drama svijeta, počela je s padom Adama i Eve i nastavit će se neprestano do svršetka svijeta. Svuda i uvijek Sotona igra kolo, ali većina ljudi ne vidi ga i ne čuva se od njega, ne bježi od njega. Prva neiskrenost, himbenost, podmuklost napasnika u tome je, da se prikrije, kamuflira, da pridobije povjerenje, čekajući priliku, da zavede ljude, da mu se klanjaju. Da se upoznaju njegovi lopovluci i njegova zavođenja, potrebno je pročitati što o njemu govori Sv. Pismo Starog i Novog Zavjeta, te povijest Crkve od početka do naših dana. Može se iz toga lako vidjeti, da sve pokvarene i zavodljive inicijative dolaze od njega. Ali Sotona nije Bog i ako je istina, prema poslovici, da on vodi kolo, istina je i to, da svi njegovi pothvati uvijek svršavaju u neredu i napokon se okreću protiv njega. Prividnim pobjedama, koje su obično kratka vijeka, slijede neuspjesi i katastrofe, koje karakteriziraju grad zla, kojemu je on podstrekač i vođa.

Sotona je začetnik, inspirator zločina sve od početka Kaina do naših dana. Nakon ubojstva Abela, nevinog i čistog, povijesti potopa, te prevednog Josipa, kojega prodaše vlastita braća, kako će kasnije biti i sa samim Isusom Kristom, evo kako sveci i hrabri proroci demaskiraše, otkriše neprijatelja ljudskog roda skrivena u Zlatnom Teletu i u svim vrstama lažnih bogova… zlatnih ili srebrenih idola, koji imaju usta, a ne govore, imaju oči, a ne vide, imaju uši, a ne čuju. Zatim u knjizi Jobovoj vidimo, ovaj put s Božjim pripuštanjem, vidimo dramu trpljenja, kojoj je žrtva sveti čovjek Job. Ipak, u toj nadljudskoj borbi, u kojoj se radi o problemu trpljenja Pravednika, pobjedu će iznijeti Božji čovjek. Odakle potječe druga poslovica, koja glasi: Đavao nosi kamen, ali njegova je zlobna i opaka moć ograničena. Jobova pobjeda jest primjer pobjeda, koje čovjek može izvojevati nad zlom Sotone, ako se sam potpuno poveže sa Svevišnjim i stavi se pod zaštitu svog Stvoritelja i Otkupitelja.

U padu Adama i Eve, ulogu je odigrao napasnik, ali on nije postigao odlučnu pobjedu. Njegovi postupci, kako smo vidjeli, opetovali su se tijekom vjekova, kako bi se u svijetu raširile zlokobne perverznosti, izopačenosti, razvrati svake vrste. Ali, bez sumnje, u životu i smrti Isusa Krista neprijatelj ljudskog roda postigao je najveći stupanj nemoćne mržnje i u tome je tragična veličina kršćanske drame. Bogoubojica, koji bijaše čovjekoubojica od početka, ne mogaše poželjeti većeg zločina nego podići Početnika Života na Križ, na kome je umro. Bijaše zadovoljan, ako u stanju osude može imati zadovoljstvo, kad je vidio Spasitelja ljudi izdana i prodana svojim suradnicima i po njima ponižena do poraza!… Međutim, kao i u Zemaljskom raju, njegova pobjeda bijaše samo prividna i morala se obrnuti protiv njega. Smrt Krista raspetoga, najveća pobjeda Sotonine mržnje, bijaše i znak, bijaše signal njegova poraza i kraja njegova carstva, njegove moći i vlasti. Tako je danas i tako će biti i sutra i uvijek za Božje neprijatelje, koji, opojeni ohološću i samostalnošću, ne vide spas ni u čemu, osim u pobjedi tehnike i lažne znanosti i proglašavaju se bogovima namjesto Boga. Na kraju, ta lažna znanost okreće se protiv čovjeka, koji uzmiče zastrašen pred strašnim prizorom, koji je sam sebi pripremio.

E.Autexier "Tajna Zla"

26.04.2007. | 05:45 | 0 K | P | # | ^

Sotona ili grad zla

U Bibiji, gdje se govori o padu čovjeka, vidi se od početka da se Sotona pokazuje po psihološkim dubinama sa svojom perverzijom kao negator, poricatelj, lažac i ubojica, neprijatelj Boga i čovjeka. Pred duhom žene lažno je pokazivao svjetlo i pobuđivao bezumni san, što ga je sam imao i koji mu je bio uzrokom propasti: Bit ćete kao Bogovi!… Rekao je: Bog dobro znade, da čim pojedete taj plod, da ćete postati kao sam Bog, spoznajući dobro i zlo! Takav bijaše prvi sofizam, prva laž, krivotvorstvo napasnika, kome je Eva povjerovala kao što mu se povjeravaju buduće generacije 20. stoljeća i buduće. Prema njemu, prema Sotoni, da se postane svjetlo i istina, treba se angažirati, zauzeti se za tamna djela i paktizirati sa zabludom. Da se upozna život, treba početi uništavati ga i čak ubiti ga u njegovu zametku!… Ali nije teško uvidjeti, posebno u našim danima, da kad se prihvate takvi sofizmi i takve laži, ranije ili kasnije će se opaziti, često vrlo kasno, da se radilo o prevari, o strašnoj prevari.

Dakle, da bismo izbjegli tako teškoj zabludi, koju je Krist razotkrio i demaskirao, razgoličio Sotonu, sa svom snagom svog Božanskog autoriteta, kad reče svojim vlastitim neprijateljima: Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubica od početka i ne bijaše u istini, jer u njemu nema istine: kad govori laž, od svoga govori, jer je lažac i otac laži (Iv 8,44). Ubojica od početka!… Krist je znao što je govorio i nije nas prevario. Sotona je prouzrokovao smrt ljudi u povijesti što na zemlji ima grozne pokvarenosti, razvratnosti, potječe od Sotone, koji je govorio: Nećete umrijeti, nego ćete postati kao bogovi.

U Sirahovoj knjizi, u kojoj Biblija govori o dobru i zlu, koje dolazi od žene, može se pročitati ova izreka: Od žene je grijeh počeo i zbog nje svi umiremo (Sir 25,24). Ipak, ako je Eva imala svoju odgovornost u drami pada, odgovornost Sotone bijaše teža. Naime, čovjeka je stvorio Bog za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavolskom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni, koji njemu pripadaju. A duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožnika čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća. I to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru (Mudr 2,23-24; 3,1-3).

E.Autexier "Tajna Zla"

26.04.2007. | 05:44 | 0 K | P | # | ^

Sotona, tko je to?

Da to saznamo, dosta je otvoriti Bibliju, gdje je u jednoj najgrandioznijoj slici, koja je ikad naslikana, iznesen pad anđela. U Apokalipsi, u knjizi Otkrivenja, koja je knjiga najizvanrednija u Bibliji, nalazi se ovo: U to se zametnu rat u nebu, koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogaše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše zbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao - Sotona, zavodnik cijeloga svijeta bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli. U to sam čuo jak glas u nebu, gdje govori:

Sad je nastupilo spasenje i snaga i kraljevska vlast našega Boga i vlast njegova Pomazanika, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom. Oni su ga pobijedili Janjetovom krvlju i riječju svoga svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do smrti. Zato se veselite nebesa i vi koji stanujete u njima. Jao vama, zemljo i more, jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima još samo malo vremena (Apok 12, 7-12).

Zašto je bila ta borba anđela? Koji joj bijaše objekt?… Bog je anđele stvorio dobrima, sposobnima za poslušnost i za ljubav i stvoreni su za Dobro i za Sreću, koja se može naći jedino u Bogu. Obdareni su slobodom, jer bez slobode nema ljubavi u pravom smislu. Bili su sposobni birati. Uostalom, sigurna činjenica pada jednog velikog broja, grijehom se pretvoriše u zle anđele, tj. u demone, ta činjenica, kao i blaženstvo nebesko, ne može biti podareno tim čistim duhovima prije kušnje u ljubavi i vjernosti, kao što bijaše postavljena kušnja i samom čovjeku. Zato Biblija, osim u Otkrivenju, jasno kaže u drugoj knjizi: Mrska je oholost i Bogu i čovjeku i nepravda je odvratna obojici. Oholost počinje kad čovjek otpadne od Gospoda i srcem se odmetne od svoga Stvoritelja. I jer je početak oholosti grijeh, tko se njoj oda, širi gnjusobu. Gospod ih zbog toga kažnjava čudesnim kaznama i potpuno uništava (Sir 10,7-12).

Oholost je na početku svih pobuna. Oholost je grijeh duha. Najveća oholost jest u želji postati Bog. To bijaše zločin pobunjenih anđela, a to je zločin, koji vlada među ljudima, kod lažnih mesija filozofije i politike. Svojom silnom željom, Sotona, koji još bijaše Lucifer, Anđeo svjetla, imao je mogućnost prkositi i izazivati vjerne anđele, okupljene oko sv. Mihovila. Sa svojim pristalicama pobunio se, želeći postati Bog protiv sve pravde i protiv očitosti i jasnoće, da je stvorenje. To bijaše negiranje i odbijanje ljubavi, grijeh anđela, grijeh neoprostiv. Neoprostiv u sebi. Za pobunjene anđele nema Otkupljenja. Tajanstven problem, misteriozno pitanje, koje su dugo ispitivali teolozi. Ali, veli sv. Augustin: Kako ne bismo razumjeli, da grijeh anđela bijaše toliko neoprostiviji, koliko njihova narav bijaše uzvišenija? Narav je anđeoska intuitivna, zorna, jasno gleda! Anđeli se nisu u stanju obratiti! Ako je istina, da se svaki grijeh oprašta, ako se požali, još je više istina da je svaki grijeh neoprostiv, koji se ne osuđuje, ne opozivlje, ne priznaje… To je konačno nepokajanje, okorjelost u grijehu, nepopravljivost. Sa smrću ljudska se duša odjeljuje od tijela i slijedi zakone čistih duhova. Tako pravednici i vjerni anđeli ne mogu više željeti poreći, zanijekati svoju ljubav, niti osuđeni i demoni mogu zaželjeti da se obrate od svoje mržnje.

E.Autexier "Tajna Zla"

26.04.2007. | 05:43 | 0 K | P | # | ^

Sotonizam

( preneseno sa portala Križ Života )

Današnje vrijeme je vrijeme traženja smisla čovjekova života, otkrivanje novih energija koje potiču čovjekovo samoostvarenje, vraćanje izvornim religijama kako bi čovjek pronašao smisao svoga djelovanja. Mnoge religije i religiozni pokreti žele dati čovjeku poticaj za oslobađanje energije i unutrašnjih impulsa kako bi se postiglo zadovoljstvo i osjetio užitak.

Svima je im temeljno okrenutost prema sebi samima, samoostvarenje, samoozdravljenje, sreća. Religije kroz liječenje, neznanstvenu medicinu, metode meditacije žele pomoći čovjeku. Ovdje moramo pribrojiti i sotonizam koji je ponekad samo jedna vrsta protesta mladih protiv načela njihovih roditelja i zakona koji ograničavaju slobodu.

Sotonizam kao takav nije ništa novo jer već na prvim stranicama Biblije imamo izvještaj o sotonskom zavođenju Eve, koje u sebi ima težnju postati "kao Bog" - to vrijedi i danas kada su ljudi izgubili osjećaj za nadnaravno i tada traže neke svoje bogove kako bi zadovoljili svoje usađene težnje koje imaju psihološku podlogu otkriti vlastiti identitet. Preko sotonističke prakse želi se steći moć i snaga radeći sve ono što je odvratno, prekršiti sve norme i sam sebi postati bog.

Razlozi prianjanja uz sotonizam su doživljaj besmislenosti u životu, duševna praznina, nesigurnost, osjećaji manje vrijednosti, strah od samoodgovornosti i s druge strane to je dosada i površnost materijalističkog života kod mladih koji se ne znaju brinuti za egzistenciju, znatiželja i jeftina razonoda, provokacija i izraz nezadovoljstva državnim zakonima. Posljedice su da čovjek postane rob onoga u čemu je tražio slobodu, prestaje samostalno razmišljati i može se reći da odrasle osobe ostaju zaostale u smislu što ne mogu prihvatiti odgovornosti života već ostaju na pubertetskom protivljenju životu i traženja moći i zadovoljstva. (Fromm promatra čovjeka koji bježi od slobode jer se boji susreta s njom jer mu zarobljeništvo daje sigurnost).

Tko je Sotona kojemu su ljudi spremni položiti svoj život?

Izraz "Sotona" dolazi od hebrejske riječi što znači tužitelj, protivnik, a riječ đavao koja je došla od grčke riječi "diablos" označava onog koji razjedinjuje i postavlja se kao zapreka, ponajprije sili koja je jača od njega, Bogu. IV. Lateranski sabor 1215. opisao je sotonu kao biće koje je Bog stvorio kao anđela sa slobodom i voljom i koji se po slobodi sa svim ostalim anđelima opredijelio za zlo i postao protivnik Božji. Sv. Ivan u svojoj Apokalipsi opisuje rat anđela protiv Zmaja i konačnu pobjedu Jaganjčevu tj. Kristovu. Taj tekst donosi da sotona nije jači od Boga, jer on nije Bog već biće stvoreno od Boga. Ipak je njegovo djelovanje prilično jako, utjecajno i razorno. Zašto? Njegovo djelovanje potječe od silne mržnje prema Bogu i prema svemu što je stvorenje Božje. Želi čovjeka privući k sebi navodeći ga na grijeh, na traženje slobode u kršenju zakona i otuđenje od Boga. Snaga kojom djeluje potječe od samog početka stvaranja kada je poput anđela dobio moć djelovati. Papa Pavao VI. definira Sotonu kao aktivnu moć, živo duhovno biće, koje kvari i koje je pokvareno. Danas se sotona zamišlja na različite načine, neki ga zamišljaju kao osobu s repom i rogovima, drugi u liku jarca, zmije ili zmaja. Prepoznaje ga se po simbolima kao što su pentagram, križ okrenut naopačke, broj 666, Neronov križ.

Djelovanje Sotone

Sotona može djelovati na različite izravne ili neizravne načine napastujući čovjeka i udaljujući ga od Boga. Sotona može djelovati izravnim fizičkim napadima za koje su nam svjedoci pojedini sveci poput sv. Pija iz Pietrelcine koji je bio bičevan od sotone. Govorimo o đavolskom opsjednuću koje potpuno zaposjeda tijelo, ali ne i dušu, đavolska zlostavljanja – to mogu biti različite smetnje i bolesti koje se nastoje protumačiti na psihološkom ili psihijatrijskom području. Tu su i đavolske opsesije, a popraćene su opsesivnim mislima kojih se osoba ne može osloboditi, podčinjenost đavlu koja se sastoji u tome da osoba svojevoljno najčešće ugovorom krvlju sklopi savez sa sotonom. To sotonino djelovanje može biti po Božjem dopuštenju kada Bog dozvoli djelovanje na tijelo, ali ne i na dušu kako bi se osoba duhovno izdigla, a Bog proslavio po plodovima toga djelovanja. Djelovanje sotone na čovjeka može biti i zbog čovjekove okorjelosti u grijehu, zbog uroka ili čaranja koje osobe čine nad drugima želeći na njih navući zlo i sotonino djelovanje može biti prisutno kod onih osoba koje čaraju ili ako netko pohađa takva mjesta.

Oblici Sotonizma

Sotonino djelovanje nije moguće uvijek izravno spoznati. On se može kriti iza primjerice dobrih djela koje neka osoba čini ili dobrih namjera kojima ta osoba raspolaže. Ako iza tih dobrih djela stoji čovjekova želja za samoostvarenjem, taštinom i povlađivanjem od strane drugih, tada sigurno ne možemo reći da iza tih dobrih djela stoji i dobra nakana, a to može biti posljedica pripadanja nekom od oblika sotonizma.

Takozvane "Nove vještice" ili Wicca – kult koji je nastao u Engleskoj gdje se štuje jedna božica, različiti okultizmi, magije, vračanje, uroci, sotonizam u glazbi, posebice u rocku, spiritizam, proklinjanje, klanjanje demonima, raširenost seksualne propagande, New age kao jedan od primamljivih i naoko bezopasnih pokreta samo su neki od načina drugovanja sa sotonom.

Počeci sotonizma sežu u 15. st. i glavni pokretač se smatra Gilles, a procvat je doživio u 17. i 18. st. u Francuskoj, pogotovo na dvoru Louisa XIV. gdje su se počele održavati crne mise na kojima su se odvijale seksualne orgije, mučenja, žrtvovanja djece i životinja. Srednji vijek je bio pogodan za razvitak crnih misa kada je Crkva obuhvaćena nemoralnošću bila nemoćna zaustaviti ratove i bolesti, a njezin autoritet je došao u krizu i ljudi su se počeli okretati drugim energijama i silama kako bi se oslobodili svega toga.

"Crne mise" su ritualni sastanci sotonskih grupa gdje se sotonu zaziva i «obožava» posebno na taj način da mu se prikazuje i "krvna žrtva". Tu je često prisutna i seksualno-magijska orgija jer se spolni odnos interpretira kao sjedinjenje sa sotonom kao imitacija Božjeg stvaralačkog akta. Djeca, koja budu u tom činu začeta, žrtvuju se sotoni, trudnoća se drži u tajnosti, rođenje se umjetno ubrza i to se novorođenče žrtvuje – broj umorstava tako ubijene djece procjenjuje se godišnje na nekoliko tisuća. Crna misa je kao takva oduvijek bila simbol izrugivanja svetoj katoličkoj misi. Mokraća je često bila korištena kao zamjena za svetu vodu ili vino, crne svijeće mijenjale su bijele, a misa se obavljala u crnim ili krvavo crvenim bojama s magijskim simbolima. Svećenik koji vodi obred nosi ogrtač od kozje kože i najčešće jareću glavu jer se jarac uzima kao simbol sotone, a katoličke molitve koje se koriste recitiraju se natraške. Najvažniji zakon ovoga kulta je zadovoljavanje čula u svim oblicima, bez grižnje savjesti i moralne zabrane jer grijeh ne postoji, postoji samo zadovoljavanje potreba (kao kod Freuda zadovoljavanje nagona).

U ritualu crne mise tijelo nage žene koristi se kao oltar jer se smatra da stimulira seksualnu energiju učesnika. Ritual počinje tako da se zaziva sotonino ima naopačke na latinskom. Na oltaru leži gola žena i svećenik uzima hostije (po mogućnosti posvećene) i gura ih u ženinu vaginu. U to vrijeme sudionici pjevaju pjesme posvećene sotoni. Nakon toga pije se eliksir koji je pomiješan sa spremom i urinom koji služi za besmrtnost. U slučajevima kada se žrtvuju djeca ili životinje (obavezno crne boje – mačka, koza) tada se tom eliksiru dodaje njihova krv od koje se prave i hostije. Spolni čin među sudionicima slijedi na kraju. Iskustvo snage, moći, novca, seksualne zabave ovdje dosiže svoj vrhunac nemoralnosti, a sve zbog želje kako bi se čovjek ostvario, odmaknuo od svega onoga što mu stvara probleme.

Sotonistička sljedba postoji u Hrvatskoj i osnovana je 1977. u Varaždinu. Novi članovi se primaju na točno određeni način, nakon priprave kandidati imaju inicijaciju upoznavanja i učenja o sotonizmu i ritualima. Danas službeno ima oko 7000 pripadnika.

Opsjednuće

Sotona može djelovati na čovjeka tako da ga opsjedne. "Đavolsko opsjednuće" označava izravno cjelinu psihofizičkih pojava, neobičnih i uznemirujućih, što otkrivaju u osobi nazočnost jedne druge osobe obilježene crtama zloga. Ali treba biti veoma oprezan da se opsjednuće ne pobrka s patološkim ciljevima umišljene živčane bolesti (somatizacija). Osoba koja je opsjednuta može pokazivati određene simptome kao što je promjena ličnosti koja se očituje u stanjima krize kada se kod osoba mijenja izraz lica, zvuk i boja glasa, stanje svijesti najčešće je isključeno i osoba se nakon napada opsjednutosti ničega ne sjeća. Takva osoba pokazuje stanje agresivnosti koje je izraženo bijesnim psovkama, u neobuzdanom nasilju i napadima bjesnila koje je često popraćeno besramnim ponašanjem. Svaki spomen svetoga i sakralnoga izaziva strah, odbijanje i prezir.

Osim toga opsjednuti posjeduju nadljudske sposobnosti, govore strane jezike, imaju znanje o budućim stvarima, mogu čitati tuđe misli, posjeduju ogromnu tjelesnu snagu, mogu lebdjeti, a iz tijela ili iz okolnih predmeta mogu izlaziti i ispadati čavli, kamenčići ili insekti. Opsjednuta osobe mogu utjecati na stvari oko sebe tako da se one počnu same pokretati ili micati. Osim ovih simptoma mogu se pojaviti i druge tegobe koje se obično izražavaju neprestanom mučninom, čestim glavoboljama, malaksalošću i općom nezainteresiranošću. Opsjednuće može biti toliko da pregazi majčinski instinkt i majka može jednostavno odbaciti svoju djecu. Tako teški slučajevi sotonskog djelovanja kao što je opsjednuće mogu nastati, kako sam već spomenula, ako je opsjednuti kao dijete proklet, ili su njegovi preci bili u vezi s magijom, ili je sam dozvao đavla ili je s đavlom sklopio savez.

Egzorcizam

Kada Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti govori se o otklinjanju (egzorcizmu) (Katekizam Katoličke Crkve). Egzorcizam smjera izgonu zloduha ili oslobađanju utjecaja zloduha i to duhovnom vlašću koju je Isus povjerio svojoj Crkvi. Prije nego se stvarno pristupi egzorcizmu treba provjeriti je li doista riječ o opsjednuću ili se radi o bolesti koju treba prepustiti medicini. Prema katoličkoj nauci egzorcizam može vršiti samo svećenik koji je dobio posebno odobrenje od mjesnog biskupa, a ima za cilj osloboditi opsjednutoga. Egzorcista treba biti čovjek duboke vjere, odlikovati se pobožnošću, znanjem, razboritošću i neporočnošću života (Kanon 1772). I kao što je opsjednuće krajnji oblik djelovanja sotone, tako je egzorcizam krajnji oblik djelovanja u ime Božje, jer je egzorcizam javna molitva Crkve, učinjena s autoritetom Crkve, jer ju čini svećenik kojeg je imenovao biskup. Za vrijeme vršenja egzorcizma potrebno je stalno moliti kako bi se dogodila Božja pobjeda i prisjetilo se vjernike da je njihov cilj trojedini Bog, a ne idoli i da je sva sotonina moć podvrgnuta Kristovoj vlasti.

Egzorcisti prije samog čina otklanjanja moraju stupiti u kontakt s demonima – moraju znati broj demona u osobi, njihova imena i razlog ulaska u čovjeka, moraju saznati vrijeme njihova izlaska iz čovjeka. Tada, ako je više demona u osobi treba svakoga istjerati posebno, što može produžiti vrijeme egzorcizma u kojima se mogu zbivati strašni prizori puni mračnih neugodnosti. Zato je potrebna čvrsta vjera egzorciste, jer ako je nema znalo se dogoditi da demoni napadnu tu osobu jer nije bio dovoljno osposobljen za vršenje te službe. Po svjedočanstvima, demoni u takvim trenucima recitiraju Sv. pismo na stranim jezicima, osobe urliču i nekoliko ih osoba ne može zadržati da se ne opiru i budu mirni, a demoni progovaraju dubokim, zastrašujućim glasom.

Donosim jedan primjer iz Amerike po svjedočanstvu pastora koji je izvršio egzorcizam. Taj pastor Prince je za vrijeme propovijedi osjetio snažnu prisutnost Duha Svetoga, a pijanistica, za koju se kasnije doznali da u braku vodi perverzan život, počela je otegnuto zavijati, dizati ruke u zrak i pala je kao mrtva na zemlju. Prince je pozvao demona da mu otkrije svoje ime, a on je rekao da se zove Laž. Nakon duge bitke demon je izašao, žena je hroptala, ispao joj je jezik iz usta, boja njezine kože poprimila je plavičasti ton i ona se bacakala. Ali u njoj je ostao još jedan demon i nju je kasnije spopao napad bjesnila. Trgala je odjeću s tijela i pokušala razodjenuti prisutne ljude. Ljudi su je čvrsto držali i vezali konopcima, ali ona je sve to nadvladala. Nakon dvosatne borbe demon je izišao, a ona je zahvaljivala Bogu za oslobođenje.

Egzorcizam je prije svega molitva za nekoga, a ne magični čin svećenika koji želi zadiviti zajednicu i napraviti spektakl. Obred koji se vrši samo nad krštenom osobom započinje znamenovanjem križem, škropljenjem blagoslovljenom vodom – to su elementi krštenja koji je prvi egzorcizam koji se vrši nad čovjekom da bi se kao novom članu Crkve od njega odmaknulo djelovanje sotone. Nakon toga slijedi litanijska molitva kojom se zazivaju sveci, mole se psalmi, evanđelje. Moli se također i vjerovanje ili Obnova krsnih obećanja i "Očenaš". Na opsjednutoga se polažu ruke što je još od vremena prve Crkve simbol za silazak Duha Svetoga.

Egzorcist se u imperativu obraća zapovjednim tonom zloduhu najčešće riječima: "U ime Isus Krista izlazi iz ove osobe". Taj zapovjedni ton i rečenica oslonjeni su na iscjeliteljsku Božju snagu. Razlog je u tome što egzorcist u prvom redu ne zapovijeda sotoni da odstupi, već je srž u dolasku Duha Svetoga. Krist je taj koji izgoni po služenju Crkve i po zaređenim ovlaštenim službenicima.

Još jednom treba napomenuti kako treba biti jako oprezan jer pravih opsjednuća ima zapravo jako malo i treba najprije proučiti medicinske i psihološke fenomene te "opsjednute osobe" i tek onda kada znanost više ne može dati odgovor pristupiti egzorcizmu.

26.04.2007. | 05:38 | 2 K | P | # | ^

Dva Grada

Nakon pada anđela, koji je prethodio padu čovjeka, dvije ljubavi stvoriše dva grada. Dva različita grada, koji se suprostavljaju jedan drugome. Usporedba počinje od Svetog Augustina. Augustin razlikuje Grad Zemaljski , koji se zove i "Grad Sotonski" , a proizilazi iz ljubavi prema samom sebi sve to prijezira Boga, te Grad Nebeski , ili "Grad Isusa Krista", koji proizlazi od ljubavi prema Bogu. Prvi se ponosi sobom, i traži slavu ljudima. Drugi se ponosi slavom Boga. Jedan je u oholosti svoje slave uzgorito i oholo, a drugi govori Bogu: Ti si moja slava i moja podrška ( ps 3,4 ).

Prvi u svojim prvacima i u svojim knezovima, u svojim pobjedama nad narodima koje podjarmljuje, ljubi svoju vlastitu silu i svoju strast za gospodstvom i vlašću. Naprotiv, Grad Isusa Krista predstavlja nam svoje građane, koji se pomažu ljubavlju, njegovi prvaci bdiju nad dobrom svojih građana i govore Bogu: Ljubit ću Te Bože, jer Ti si moja snaga ( ps 17,2 ).

Mudraci Zemaljskog Grada živući prema težnjama čovjeka, traže tjelesna dobra ili duhovna dobra ( magijom ) a ne nastoje slaviti Boga niti Ga spoznati, niti Mu hvalu davati, nego lutaju u ispraznosti svojih misli. Dok u Nebeskom Gradu, jedina čovjekova mudrost jest pobožnost, poniznost, ljubav, koja daje pravom Bogu odgovarajuće poštovanje, očekujući nagradu u društvu Svih Svetih, gdje su ljudi u društvu anđela i gdje je Bog sve u svima ( 1 Kor 15.28 ).

Ovdje uvjetovani tajnom Vječnosti, nalazimo se licem u lice s neshvatljivom stvarnošću, a ta je stvarnost Bog. U neizmjernom jedinstvu vidljivog i nevidljivog stvorenja opažamo bez ikakve teškoće postojanje dvaju gradova, ili dvaju kraljevstava: Kraljevstvo Kneza ovog svijeta, kraljevstvo Lucifera, anđela, koji se isticao svjetlom, ali je svojom pobunom postao anđeo tame, te Kraljevstvo Mističnog - Tajanstvenog Tijela, Zajednice Svetih, kojima je glava Isus Krist. Ovdje se ne radi o metaforama ili poetskim personifikacijama. Anđeli su stvorenja Božja. Čine dio ljestava bića: Te ljestve je opazio Jakov u jednom svom proročkom snu i protežu se do najmanjih stvorenja sve do onih koji su najbliži Bogu. Protivno manihejskoj herezi, prihvaćenoj od Katara i Albigenza, koji ispovjedaju dualizam, tj. sistem po kojemu sve od vječnosti postoje dva suparnička i jednaka prauzroka: Bog i materija, Dobro i Zlo, koje će se jedno drugome suprostavljati. Sotona nije neke vrste suparnik niti takmac Bogu, a još manje je Njemu ravan, nego je Njegovo stvorenje. Što se tiće supremacije, nadmoći Isusa Krista, kad nam Sv. Pavao želi da vidimo njegov sjaj i veličinu veli: On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac, prije svakog stvorenja. U Njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijedstolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti sve je po njemu i za Njega stvoreno ( Kol 1,5 ).

Tehnički progres, tehnički napredak, koji je postignut i svaki dan se postiže i sve više napreduje, uvjetuje da je čovjek njime podjarmljen ( jer ne razlikuje sebe od onoga ćime se služi).

Stvarno čovjek posjeduje ključ, koji mu na neki način otvara polje zvijezda i atoma, ili neizmjarno malo polje "x" da kažemo kao Teilhard, od "neizmjernog kompleksa" zarobljen. I takav prestiž tog progresa, da mora, prema istom znastveniku pomoći ljudskoj savjesti, da pripravi kraj vremena, i svoju vječnu sreću. Ipak, tu se radi o drugom, osim o jednoj pseudoznastvenoj viziji, koje sadržaj ne odgovara evenđeoskoj istini. Za Evanđelje, malo stado, ili neizmjerni narod, koji su došli ili će doći u život, gdje je sve provizorno pomiješano kao kukulj sa pšenicom, biti će odijeljeni u vrijeme žetve.

E.Autexier "Tajna Zla"

25.04.2007. | 23:33 | 1 K | P | # | ^

Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (17)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

da ili ne?

Opis bloga

Ovaj blog je u biti kolekcija tekstova pokupljena sa interneta, i iz različitih knjiga, a koja se tiću teme o kojoj blog govori. On je također i mjesto na kojem pišem svoja osobna razmišljanja vezana za temu koju želim razmatrati i dati o njoj i svoje osobno mišljenje


Uz mnoštvo vjernika (ljudi koji vjeruju da postoji Bog) živi mnoštvo nevjernika (ljudi koji vjeruju da Bog ne postoji). Filozofija kaže, da je Bog sveobuhvatni temelj, izvor i cilj svega.

On nije ograničen, pa ga se stoga ne može dokazati kao što dokazujemo stvari, nego sasvim drukčije. On je Netko, ali na neograničen način.

Nije jedno između raznih bića. On je smisao svega Nitko ne raspolaže Bogom.
Zato ga se ne može znanstveno eksperimentalno spoznati.

Njega se spoznaje čitavim bićem, srcem, duhom, razumom. U njegovu se prisutnost može skočiti i "zaplivati" - ili ne skočiti.

Stoga jedni vjeruju da postoji, drugi vjeruju da ne postoji.

To su, dakle, dvije vrste vjernika. Ne može se dokazati da Bog ne postoji. Jer, ne poznajemo do kraja ni svemir, ni čovjeka, ni Zemlju, ni zakone svemira i života.

Zar je netko sve to prošao i spoznao pa uvidio da ga nema? Može se samo vjerovati da ga nema. Opredijeliti se za nepostojanje Boga.

Ili se opredijeliti za njegovo postojanje na temelju razumskog promatranja stvorenja.

Važno je pri tome biti zaista dosljedan. Oslušnuti vlastito srce. Što istinska dubina čovjeka o tome kaže? Potrebno je biti čitav ono što u biti jesi. Tek kad se povjeruje u Boga dobiva se iskustveno svjedočanstvo živoga Boga.

T.Ivančić



Ovaj Blog

Ovaj blog nema namjeru širiti bilo kakvu vrst mržnje ili antagonizma, bilo vjerskog ili nacionalnog, i apriori je baš protiv tih pojava. Ovaj blog govori protiv Ateizma, kao sistema, svjetonazora i filozofije. Mali čovjek, običan čovjek koji ne vjeruje u Boga nema ništa s tim, i nije predmet ovog bloga, već oni koji imaju moć i koji se njome služe da bi mjenjali ovaj svijet nepovratno.


Lako je to reći, neki će od vas prigovoriti, ali isprika je službeno dana ispred cijele Crkve i ona stoji, prihvatio to netko ili ne. Ateizam i sekularizam u kojem živimo od Prosvjetiteljstva na ovamo, i sve ono što je učinjeno u ime nauke, kao i dva svjetska rata koja su usljedila kao indirektna posljedica ateizma,jesu tema ovog bloga. Tema bloga će biti i povijest Sotonizma, magijskih i okultnih praksi.


Osobno tvrdim da su Ateistički sustavi koji su lišeni i samog spomena na Boga u bilo kojem pozitivnom kontekstu , kao što su Marksizam, Socijalizam, Nacional-socijalizam ili Fašizam,najveća sotonska zla koja su se desila ovoj planeti ikad,od njezina postanka. U prvom svjestkom ratu je poginulo 10 miljuna ljudi, a više od 21 milijun je bilo ranjeno, nakon rata je vladala je gripa koja odnijela 20 milijuna života. Drugi svjetski rat je odnio 55 milijuna života, ranjenih je bilo oko 100 milijuna. Bačena je i prva atomska bomba.Pitanje koje sebi postavljam je što se uistinu nakon dva svjetska rata promjenilo,osim granica i sudbina ljudi? Večina tehničkih inovacija koje su ti ratovi velikom brzinom iznjedrili, dobila je svoje primjene za vrijeme ratova, a još više i nakon njih. Oružje i dalje zveči, močnici svijeta prijete, nevini ginu širom planete u ime čega sada, danas, u modenom naprednom svijetu? Sva ova zla nisu počela od jučer.Smatram da su počela u eonima vremena, prvim čovjekovim grijehom, zavedenim od anđela smrti. Mjenjali smo život za smrt, nevinost za znanje i to znanje danas kao i jučer zloupotrebljavamo. Ne krivim čovjeka za bilo što navedeno,za bilo kakva zla. Čovjek je žrtva duhovne konspiracije,čiji je temelj zlo,koje je došlo u čovjekov život sa višeg, egzistencijalnog prostora od čovjekovog. Zlo koje nastalo otpadom od Boga, a koji se prvo desio u duhovnoj, nama nevidljivoj dimenziji, spustilo se na čovjeka, zasljepilo mu um, oduzelo nevinost, ranilo mu dušu,donijelo smrt u nasljeđe i patnju.

Naša slabost je osloniti se na nas same, bez Boga. Naša snaga i jedina nada jest, osloniti se na Boga i njegovo vodstvo. Koja je budućnost svijeta, vjerujem samo Bog zna. Vjerujem da je Krist došao na spasenje mnogih. Vjerujem da je On pravi Bog i pravi čovjek. Vjerujem u njegovu otkupiteljsku žrtvu, vjerujem u njegovu Svetu Krv prolivenu za nas. Vjerujem da se Boga može doživiti samo u onoj mjeri u kojoj je sam čovjek spreman da ga prihvati u svoj život. Vjerujem da je ovo mjesto, predivno izgledom ovakvo kakvo jest, Dolina Suza, i mjesto katarze i pročišćenja za nas sve. Vjrujem da je Bog stvorio mnoge svjetove i da nam je pripremio mnoge Stanove, jer je tako obećao, a On svoja obečanja ispunjava. Vjerujem u Grad Nebeski, u Život vječni, u Duha Svetoga i u Crkvu koju je ustanovio Isus Krist. Vjerujem u sve što je rekao, ali sam slab da živim dosljedno po njegovoj riječi. Sve moje mane i greške odnio je sa sobim na Križ, u to vjerujem. Vjerujem da je učinio sve novo. Pitam se, zašto mu toliki danas ipak ne-vjeruju. Izgleda ja ljudi prije ne vjeruju ljudima, nego Bogu. I kada kažu da ne vjeruju u Boga, ljudi u biti nevjeruju u naše nesavršene sisteme i teologije koje često krivo prezentiramo ljudima. Vjerujem također, da je i tome razlog grijeh i grješna ljudska narav. Vjerujem i da mnogim ljudima jednostavno nije dano da vjeruju. Što ostaje nama vjernicima nego da se molimo za cijeli ljudski rod. Za sve nas, za sve narode, za sve ljude i njihove sudbine.

Vjerujem da Isus spašava i one koji vjeruju u Jednoga Boga, a nisu kršćani. To je temelj moje kršćanske vjere. Vjerujem da Isus spašava i svakog ateistu, koji je živio život dostojan čovjeka. Vjerujem da su oni koji imaju moć iskrištavati društvo i crkvu protiv čovjeka i njegovih temeljnih prava, inspirirani zlom, i stvarnošću koja je veća od njihove, a kojoj su se dali u vlast. Vjerujem da su već primili svoju plaću.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


gotquestions.org/Hrvatski/index.html
sveci.blog.hr/
catholic encyclopedia
www.catholictelevision.org
Veritas - arhiva svih brojeva

Tekstovi sa ovog bloga:

Dva Grada
Sotonizam
Sotona, tko je to?
Sotona ili grad zla
Sotona i Kristova smrt
Demonska, sotonska opsjednuća
Sotonina opakost i zloba
Čovjek i tajna zla - trpljenje u životu čovjeka
Gdje je izvor zla?
Zlo i čovjekova sloboda
Kad nevini plaćaju za krivce
Patnja suotkupiteljica
Pozitivni aspekt trpljenja
Otkrića psihologije
Ateističko poimanje života zagađuje svijet!
Razgovor sa Sotonom
Samoostvarenje - ateizam
Ateizam i ostvarivanje općeg dobra I.
Ateizam i ostvarivanje općega dobra II.
Razotkrivanje bolesti Sotonizma 1. "Spiritualni Sotonizam" te razotkrivanje Yoge kao okultne prakse
Elizabeta Vilenica o Sotonizmu
TEOZOFIJA - tekstovi Josipa Blaževića
Iskustva jednog egzorcista - SOTONIZAM U NEW AGEU?!
Ispovjest bivšeg tajnika Maharishi M.Yogija
Terminologija New Agea - Channeling

Tko je Bog?

Zamislite dijete koje je u utrobi majke. Uzmete ženu trudnu, majku trudnu i pitate dijete u utrobi: ''Dijete, jel' ti znaš da postoji tvoja mama?'' Što će dijete odgovoriti. Sasvim normalno – ''Neeee, nikad mamu nisam vidio, ne postoji mama''. Sigurno ćeš se nasmijat i reći ''uuuu jadno dijete''. Ali tebi je lako, dijete je u utrobi, ali ti si izvan utrobe. I ako pitaš dijete u utrobi majke: ''Dijete jel ti znaš da postoji jedan divan svijet izvan toga svijeta u kojem si ti sada, izvan utrobe majke? I znaš li da tamo ima djece, odraslih. Tamo se voze automobili. Tamo raste drveće. Tamo imaš voćaka. Tamo imaš hrane, obuću, cipele. Tamo igraš nogomet. Joj dijete da znaš..'' Dijete bi reklo: ''Ma kakav svijet, šta mi gluposti pričaš. Ja se tu kupam u maternici, nema ništa drugo.''
Dijete ne može znati da postoji svijet izvan utrobe majke. I zato nemojte se čuditi ako vas pitam: ''Jel znate vi da postoji Bog?'' Ti ćeš reći: ''Nikad ga nisam vidio''. Pa jasno da ga nisi vidio. Dijete nikad nije vidjelo majke. Provelo je 9 mjeseci u utrobi majke. I ti dok si 90 godina u utrobi svijeta i zemlje ne možeš vidjeti Boga. A kad dijete izađe iz utrobe, kaže: ''Mammma'', i zagrli mamu. To je smrt. Mi kažemo smrt. Nije smrt nego rođenje. I kad iziđeš iz ovoga svijeta u onaj drugi, reći ćeš: ''Oče nebeski, pa to si ti''. I zagrljaj oca i tebe. To je ljepota života. I onda kad pitaš ljude: ''Ljudi, jel' vi znate da postoji drugi svijet izvan ovoga, jel' postoji nakon smrti. Vi ćete reći: ''Nitko nije vidio, nitko ni čuo. Pa kako ću, kud idu naši pokojnici…ne znamo''. Kako ćeš saznati je'l postoji drugi svijet? Vidite nama to ne može reći znanost jer znanost je unutar ovoga svijeta mi se vrtimo u krugu. Ne mogu revizije jer i one se vrte u krugu. Nama ne može nitko reći, postoji samo jedan, jedinstveni čovjek ljudske povijesti – Isus iz Nazareta. On jedini kaže – došao je odande, i čudesima dokazao da vlada prirodom. Da vlada i biljkama i životinjama, i ljudima i smrću i grijesima. On je izvana došao i rekao: ''Postoji drugi svijet, postoji vaš otac''. Zanimljivo, dijete je u majci, a ne zna da postoji mama. Sveti Pavao kaže: ''Mi smo u Bogu, u Njemu živimo, krećemo se, a mi ne znamo da on postoji''. Je li dovoljna ta usporedba da shvatimo gdje smo mi sad? I sad zamislite da netko dođe djetetu, napravi carski rez i dođe i kaže: ''Dijeteeee, ajde da te donesem mami, joohoj. Dijete reću ti, postoji mama, evo ja sam ovdje vani pred mamom, postoji svijet krasan, vidjet ćeš''. Dijete tek sada zna, i ako vjeruje tebi koji si došao u utrobu majke da mu kažeš, onda zna – Postoji drugi svije,t evo, jedva čekam kad ću se roditi.
Ali dijete rođenje smatra smrću. Moram odavde otići, kakav užas! Tako i mi – umro, a on slobodan. Vidite, tako i mi – u Bogu smo, a ne znamo da postoji Bog. I zato, Isus Krist je kao ono kad bi napravio carski rez i došao djetetu, on je došao k nama i kaže: ''Ljudi nebojte se, postoj Bog. Postoji život. Samo pazite, ostanite čitavi''. Da bi dijete bilo živo ovdje na zemlji šta treba činiti? Pa da mu tijelo bude zdravo. Jer ako mu je tijelo zdravo, ono može na zemlji živjeti. Ako ja hoću u onom vječnom životu, duhovnom životu, ako hoću živjeti, šta u meni treba biti zdravo? Duhovna duša. Besmrtna duša. Jer tamo Duh živi. Bog je tu. Isus Krist je došao da nam to kaže. On je došao uzeti naše grijehe. I taj Bog preko Crkve nam oprašta. I zato kad ti Isus kaže: ''Oprošteno ti je'', onda znaš da ti je oprošteno. Tvoja prošlost je čista. Zato vam kažem: Nemojte se baviti fantomima. Nemojte se baviti onime čega nema. Nemojte se baviti rupicama u siru. Bavite se sirom. Bavite se životom. Bavite se ljepotom. Bavite se dostojanstvom. Kako se oslobađamo grijeha i zla? Pa kažemo oprosti. I čisto. U siru nema više rupica. Na meni više nema krivice i nitko me ne može osuditi. A Bog me onda voli.
Tomislav Ivančić

St. Michael the Archangel (Hebrew "Who is like God?")

St. Michael is one of the principal angels; his name was the war-cry of the good angels in the battle fought in heaven against the enemy and his followers. Four times his name is recorded in Scripture:
(1) Daniel 10:13 sqq., Gabriel says to Daniel, when he asks God to permit the Jews to return to Jerusalem: "The Angel [D.V. prince] of the kingdom of the Persians resisted me . . . and, behold Michael, one of the chief princes, came to help me . . . and none is my helper in all these things, but Michael your prince";
(2) Daniel 12, the Angel speaking of the end of the world and the Antichrist says: "At that time shall Michael rise up, the great prince, who standeth for the children of thy people."
(3) In the Catholic Epistle of St. Jude: "When Michael the Archangel, disputing with the devil, contended about the body of Moses", etc. St. Jude alludes to an ancient Jewish tradition of a dispute between Michael and Satan over the body of Moses, an account of which is also found in the apocryphal book on the assumption of Moses (Origen, "De principiis", III, 2, 2). St. Michael concealed the tomb of Moses; Satan, however, by disclosing it, tried to seduce the Jewish people to the sin of hero-worship. St. Michael also guards the body of Eve, according to the "Revelation of Moses" ("Apocryphal Gospels", etc., ed. A. Walker, Edinburgh, p. 647).
(4) Apocalypse 12:7, "And there was a great battle in heaven, Michael and his angels fought with the dragon." St. John speaks of the great conflict at the end of time, which reflects also the battle in heaven at the beginning of time. According to the Fathers there is often question of St. Michael in Scripture where his name is not mentioned. They say he was the cherub who stood at the gate of paradise, "to keep the way of the tree of life" (Genesis 3:24), the angel through whom God published the Decalogue to his chosen people, the angel who stood in the way against Balaam (Numbers 22:22 sqq.), the angel who routed the army of Sennacherib (2 Kings 19:35).
Following these Scriptural passages, Christian tradition gives to St. Michael four offices:
To fight against Satan.
To rescue the souls of the faithful from the power of the enemy, especially at the hour of death.
To be the champion of God's people, the Jews in the Old Law, the Christians in the New Testament; therefore he was the patron of the Church, and of the orders of knights during the Middle Ages.
To call away from earth and bring men's souls to judgment ("signifer S. Michael repraesentet eas in lucam sanctam", Offert. Miss Defunct. "Constituit eum principem super animas suscipiendas", Antiph. off. Cf. "Hermas", Pastor, I, 3, Simil. VIII, 3).
Regarding his rank in the celestial hierarchy opinions vary; St. Basil (Hom. de angelis) and other Greek Fathers, also Salmeron, Bellarmine, etc., place St. Michael over all the angels; they say he is called "archangel" because he is the prince of the other angels; others (cf. P. Bonaventura, op. cit.) believe that he is the prince of the seraphim, the first of the nine angelic orders. But, according to St. Thomas (Summa Ia.113.3) he is the prince of the last and lowest choir, the angels. The Roman Liturgy seems to follow the Greek Fathers; it calls him "Princeps militiae coelestis quem honorificant angelorum cives". The hymn of the Mozarabic Breviary places St. Michael even above the Twenty-four Elders. The Greek Liturgy styles him Archistrategos, "highest general" (cf. Menaea, 8 Nov. and 6 Sept.).
VENERATION
It would have been natural to St. Michael, the champion of the Jewish people, to be the champion also of Christians, giving victory in war to his clients. The early Christians, however, regarded some of the martyrs as their military patrons: St. George, St. Theodore, St. Demetrius, St. Sergius, St. Procopius, St. Mercurius, etc.; but to St. Michael they gave the care of their sick. At the place where he was first venerated, in Phrygia, his prestige as angelic healer obscured his interposition in military affairs. It was from early times the centre of the true cult of the holy angels, particularly of St. Michael. Tradition relates that St. Michael in the earliest ages caused a medicinal spring to spout at Chairotopa near Colossae, where all the sick who bathed there, invoking the Blessed Trinity and St. Michael, were cured.
Still more famous are the springs which St. Michael is said to have drawn from the rock at Colossae (Chonae, the present Khonas, on the Lycus). The pagans directed a stream against the sanctuary of St. Michael to destroy it, but the archangel split the rock by lightning to give a new bed to the stream, and sanctified forever the waters which came from the gorge. The Greeks claim that this apparition took place about the middle of the first century and celebrate a feast in commemoration of it on 6 September (Analecta Bolland., VIII, 285-328). Also at Pythia in Bithynia and elsewhere in Asia the hot springs were dedicated to St. Michael.
At Constantinople likewise, St. Michael was the great heavenly physician. His principal sanctuary, the Michaelion, was at Sosthenion, some fifty miles south of Constantinople; there the archangel is said to have appeared to the Emperor Constantine. The sick slept in this church at night to wait for a manifestation of St. Michael; his feast was kept there 9 June. Another famous church was within the walls of the city, at the thermal baths of the Emperor Arcadius; there the synaxis of the archangel was celebrated 8 November. This feast spread over the entire Greek Church, and the Syrian, Armenian, and Coptic Churches adopted it also; it is now the principal feast of St. Michael in the Orient. It may have originated in Phrygia, but its station at Constantinople was the Thermae of Arcadius (Martinow, "Annus Graeco-slavicus", 8 Nov.). Other feasts of St. Michael at Constantinople were: 27 October, in the "Promotu" church; 18 June, in the Church of St. Julian at the Forum; and 10 December, at Athaea.
The Christians of Egypt placed their life-giving river, the Nile, under the protection of St. Michael; they adopted the Greek feast and kept it 12 November; on the twelfth of every month they celebrate a special commemoration of the archangel, but 12 June, when the river commences to rise, they keep as a holiday of obligation the feast of St. Michael "for the rising of the Nile", euche eis ten symmetron anabasin ton potamion hydaton.
At Rome the Leonine Sacramentary (sixth century) has the "Natale Basilicae Angeli via Salaria", 30 September; of the five Masses for the feast three mention St. Michael. The Gelasian Sacramentary (seventh century) gives the feast "S. Michaelis Archangeli", and the Gregorian Sacramentary (eighth century), "Dedicatio Basilionis S. Angeli Michaelis", 29 Sept. A manuscript also here adds "via Salaria" (Ebner, "Miss. Rom. Iter Italicum", 127). This church of the Via Salaria was six miles to the north of the city; in the ninth century it was called Basilica Archangeli in Septimo (Armellini, "Chiese di Roma", p. 85). It disappeared a thousand years ago. At Rome also the part of heavenly physician was given to St. Michael. According to an (apocryphal?) legend of the tenth century he appeared over the Moles Hadriani (Castel di S. Angelo), in 950, during the procession which St. Gregory held against the pestilence, putting an end to the plague. Boniface IV (608-15) built on the Moles Hadriani in honour of him, a church, which was styled St. Michaelis inter nubes (in summitate circi).
Well known is the apparition of St. Michael (a. 494 or 530-40), as related in the Roman Breviary, 8 May, at his renowned sanctuary on Monte Gargano, where his original glory as patron in war was restored to him. To his intercession the Lombards of Sipontum (Manfredonia) attributed their victory over the Greek Neapolitans, 8 May, 663. In commemoration of this victory the church of Sipontum instituted a special feast in honour of the archangel, on 8 May, which has spread over the entire Latin Church and is now called (since the time of Pius V) "Apparitio S. Michaelis", although it originally did not commemorate the apparition, but the victory.
In Normandy St. Michael is the patron of mariners in his famous sanctuary at Mont-Saint-Michel in the Diocese of Coutances. He is said to have appeared there, in 708, to St. Aubert, Bishop of Avranches. In Normandy his feast "S. Michaelis in periculo maris" or "in Monte Tumba" was universally celebrated on 18 Oct., the anniversary of the dedication of the first church, 16 Oct., 710; the feast is now confined to the Diocese of Coutances. In Germany, after its evangelization, St. Michael replaced for the Christians the pagan god Wotan, to whom many mountains were sacred, hence the numerous mountain chapels of St. Michael all over Germany.
The hymns of the Roman Office are said to have been composed by St. Rabanus Maurus of Fulda (d. 856). In art St. Michael is represented as an angelic warrior, fully armed with helmet, sword, and shield (often the shield bears the Latin inscription: Quis ut Deus), standing over the dragon, whom he sometimes pierces with a lance. He also holds a pair of scales in which he weighs the souls of the departed (cf. Rock, "The Church of Our Fathers", III, 160), or the book of life, to show that he takes part in the judgment. His feast (29 September) in the Middle Ages was celebrated as a holy day of obligation, but along with several other feasts it was gradually abolished since the eighteenth century (see FEASTS). Michaelmas Day, in England and other countries, is one of the regular quarter-days for settling rents and accounts; but it is no longer remarkable for the hospitality with which it was formerly celebrated. Stubble-geese being esteemed in perfection about this time, most families had one dressed on Michaelmas Day. In some parishes (Isle of Skye) they had a procession on this day and baked a cake, called St. Michael's bannock.