Quill of Change(s)
25.04.2009.

Tužaljka

Odavno se ne opterećujem time što stvari nisu savršene, u tolikoj mjeri da se ne bih trudila da budu savršene čak ni kada bi se pojavila neka neobična mogućnost da stvarno postanu takve. Savršenost me uopće ne zanima. Zanima me mir. Želim konačno biti pomirena sa svijetom, pomirena sama sa sobom. Ne u smislu da se nemam protiv čega buniti, jer tada bih naprosto prerano postala umiruća osoba... Nego u smislu da se ne opterećujem stvarima na koje nemam utjecaja. Naprimjer, ne želim se više opterećivati time da ljudi preko noći formiraju svoju osobnost. Šminkerica od glave do pete, sva ružičasta, sva hello kitty (postoji i hell kita varijanta, ali to je jedna sasvim druga priča), iznenada postaje žestoka metalka, ne bi joj palo na pamet da sluša nešto što nije metal, da izađe na mjesto na kojem se ne okuplja isključivo alternativa... Ako postoje dva takva mjesta u gradu, ona će izlaziti na ta dva mjesta, i radije bi ostala doma nego bila viđena na bilo kojem trećem mjestu. Alternativa? Bože, mogu šetati gradom i na prvi pogled znam tko će večer završiti u Palachu. (Ispričavam se onima koji nisu iz Rijeke.) Um, ne mora to ni biti pravi pogled, mogu mi se samo slučajno naći u rubnom vidnom polju, i ja već točno znam kako će im čitav izlazak izgledati. Nemam ništa protiv toga da netko ima svoj stil i svoju omiljenu glazbu. Ali imam sve protiv ograničavanja, i sve protiv zavaravanja samoga sebe. Budimo realni, kolike su šanse da u mjesec dana promijeniš čitav svjetonazor? (Uzmimo u obzir da to nije bilo potaknuto nekim značajnim događajem.) Imam sve protiv toga da downloadaš diskografiju banda isključivo iz razloga što ga taj i taj dečko sluša, i da u roku od pola sata počneš tuliti kako ti je taj band sve na svijetu. Pripadanje bilo kojoj grupi znači da gubiš dio sebe. Don't get me wrong, to je jedna prekrasna stvar ako taj dio tebe ode nekom drugom, a ti jednako tako primiš dio nekog koji te oplemeni i ispuni. To se zove nadopunjavanje. I to je čitav smisao međuljudskih odnosa. Ali, osobno, kopiranje ne smatram nimalo plemenitim. I svaki put me iznova zaprepasti u kolikoj su mjeri ljudi u stanju odreći se onoga što jesu i onoga u što vjeruju, samo kako bi se svidjeli nekome tko je u njihovom životu tek sporedni lik, koji će se spominjati u samo nekoliko poglavlja. Btw, ne pretjerano zanimljivih poglavlja.

Ja ne znam tko sam.

Slušam glazbu koja me u određenom trenutku ponese. I ne bi mi palo na pamet namjerno preslušavati neku pjesmu 1000 x, ako mi se u tom trenutku ta pjesma uopće ne sluša, pa makar tu pjesmu obožavala osoba o kojoj mi ovisi čitav život. Ja ću slušati onu pjesmu koja u tom trenutku odgovara meni. Obući ću ono što mi se tog trenutka nosi, a ako je to pogrešno samo zato što nisam od glave do pete u jednoj (ne)boji, ili zato što jesam od glave do pete u jednoj (ne)boji, što ti ja mogu? Gledati ću film koji želim gledati. Piti ću ono što se meni pije. Neću piti ono što se meni ne pije. I, da se ne ponavljam previše, I think you get the point... Možda nisam toliko introvertirana da ću radije ostati doma uz dobru knjigu nego izaći u odličan provod. Ali sam dovoljno neovisna da ću radije ostati doma uz odličnu knjigu nego izaći u dobar provod. Nedavno sam po prvi put nakon osnovne ponovno čitala ''Mi djeca s kolodvora Zoo''. A definicija mladog narkomana je da se radi o osobi koja nije zadovoljna svojom prošlosti, ne vidi svrhu u svojoj sadašnjosti, i ne pronalazi nadu u svojoj budućnosti... Jedino pitanje koje mi se nametnulo je kako to da se ja čistom igrom sudbine nikada nisam kretala u krugovima u kojima bih mogla postati ovisnica. Ne, to nije nešto s čime se šalim. Nego, zaista, koji je moj problem? Problem zapravo uopće nije u alkoholu ni u drogi, nego u onome što čovjeka potakne da počne tražiti bijeg od stvarnosti. Problem je u našoj stvarnosti. Ali izgleda da postoje ljudi koji su savršeno u stanju nositi se sa svakidašnjicom. Osim ako samo tako djeluju, a iznutra pucaju po šavovima, što mi je stvarno prestrašna pomisao. Ja nikada nisam bila jedna od njih. Možda nisam klinički slučaj depresije, ali nisam baš ni primjer, ni u kojem smislu. Ja sam jedna od onih koji nikada neće biti u potpunosti zadovoljni, ali vjerojatno (ne kažem sigurno samo zbog bolesnog optimizma i nade na koju još nije došao red da umre kao posljednja) nikada neće ni pronaći način da nešto promijene. A to je kategorija ljudi koju najviše prezirem. Što je i logično. Najviše preziremo vlastite mane. Ljudi poput mene, dakle, utjehu pronalaze u ovisnosti. Ili ju uopće ne pronalaze. Ako pronađem utjehu, postati ću joj tako očajnički privržena da će mi skliznuti iz ruku jer ću je prečvrsto držati. A, da sve bude bolje, tek kad mi sklizne iz ruku postati ću zaista ovisna.

Ne znam gdje se krije moja motivacija, neka pokretačka snaga koja bi me pomaknula s mrtve točke. Kako današnji čovjek može istovremeno biti bolesno opsjednut idealom slobode i pripadanjem grupi? Ne poništava li to jedno drugo na tisuću različitih načina? Ako nam nitko drugi ne stavi okove, staviti ćemo si ih mi sami. Tko nije žrtva sadizma, postaje mazohist. Šarm je u kolektivnoj patnji. A zapravo ne napadam nikoga jer mogu poći jedino od sebe. Ako mi nešto na nekome smeta, znači da sama sa sobom nisam u redu, jer inače bih to mogla prihvatiti i prijeći preko toga. Ali što da ja radim? Ipak se i dalje opterećujem. Zaista ne vidim svrhu. Uvijek sam mislila da je najgore biti ravnodušan prema životu. Sad se pitam bi li mi zaista bilo tako loše da sam takva. Vratimo se na ''Mi djeca s kolodvora Zoo''. Dio knjige koji me se možda najviše dojmio govori o mladim ljudima koji se nakon noćnog izlaska kući vraćaju razočarani i prazni - jednom kad više nema glasne glazbe, i možda nekih drugih opijata, da ih drže zadovoljnima i nabrijanima. A golema praznina i razočaranje proizlaze iz tužne spoznaje da se opet ništa nije dogodilo. Ne, ja ne tražim da se moj obični glupi subotnji izlazak pretvori u najznačajniji povijesni događaj u posljednje vrijeme. Ali tražim nešto više od običnog sjedenja u kafiću s ljudima za koje mislim da mi na svijetu nema bitnijeg od njih, a tokom kojeg se većinu vremena pitam koji k... mi uopće radimo na tom mjestu... i zašto se ne mogu opustiti i prepustiti, nego mi mozak i dalje neumorno traži i uspješno pronalazi razloge da budem razočarana i nesretna. Možda se nemam čemu prepustiti. Ali to onda nije moj propust. I sve donedavno zavidila sam ljudima koji imaju svoju ''ekipu''. Ja imam po jednu ili dvije bliske prijateljice koje sam upoznala na različitim mjestima, koje se međusobno ne znaju baš pretjerano dobro... da izlazimo sve skupa, vjerojatno bih ponovno pronašla razlog da ne budem zadovoljna... ali nisam zadovoljna ni ovako kad mi uopće ne pada na pamet kako bih trebala slaviti rođendan kad se 90% pozvanih međusobno ne poznaje, ili si čak nisu simpatični. S druge strane, kad se osobno i vrlo nepristrano uvjeriš u činjenicu da se sedam djevojaka koje se nazivaju Sedmorkom - najboljim prijateljicama za cijeli život, čim se tri od njih maknu pretvore u Četvorku - ekipu za zlobno ogovaranje svoje odsutne tri najbolje prijateljice za cijeli život... nekako te prođe volja. Možda sve što sam napisala nema veze s vezom. Ali, što je najbolje od svega, moje frustracije više uopće ne proizlaze iz činjenice da još nisam naišla na grupu kojoj u potpunosti pripadam. Možda proizlaze iz činjenice da ne postoji ta prijateljica na svijetu pred kojom ne moram skrivati barem mali dio sebe, pred kojom bih u potpunosti mogla biti ono što jesam, a ne netko tko mora paziti da ne poljulja viziju koju je ta prijateljica stekla o meni. A tko bi me zaista mogao cijelu znati, kad ni sama ne znam tko sam?

Jer ja stvarno, ali stvarno, ne znam tko sam. Zašto svi drugi (tvrde da) znaju tko su?


19:02 , mudro zbori { 4 } Print
10.04.2009.


Postoji samo jedan početak.

A to nije bila prošla jesen, i neće biti sljedeća.

Uostalom, ja već odavno postojim.

Ne mogu mrziti bez straha i kajanja.

Jer ne znam mrziti bez ljubavi.

Ne mogu nesebično voljeti.

Jer ne znam voljeti bez mržnje.

Volim dok je lako.

Ne volim posljedice ljubavi.

Ljubav neće razoriti moje srce budem li ga čuvala.

Samo će ga polako nagristi vrijeme.

Ne želim pripadati sebi.

Želim imati.

Ali čim ovo proljeće postane moje, neću više voljeti svoju čežnju.

Jesam li kroz svoje ispušne ventile ispustila sebe?

Kako se možeš izgubiti ako i ne znaš koji je tvoj put?

Tako svačija. Samo da ne budem svoja.

Nema težnje ka boljem koja u svojoj suštini nije iskvarena.

Bolja od tebe.

Bolja od sebe.

Zašto dobro nije dovoljno?

Kad je naš smijeh iskren?

Ne želim da lagana rješenja budu točna.

Reći ćeš: ''Znam.'' K vragu, to si mogu reći i sama.

Jesam li ikada bila dijete?

Nemam ideale.



22:22 , mudro zbori { 6 } Print

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

komentari da/ne
  travanj, 2009  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Travanj 2009 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv





credits
duckdz. - x x x