srijeda, 30.08.2006.

Fast Food. High Times.

Šta čovjek može gledati u pola 5 izjutra nego debilne američke komedije tipa Dude Where's My Car. Ovaj film je od istih tvoraca samo sa nešto drukčijom tematikom.

Harold & Kumar Go To White Castle - Harold i Kumar su dvojica cimera (i đanera) koji dane provode duvajući i gledajući televizor. Harold je azijat koji je zaglavio na besperspektivnom, ubojito dosadnom, uredskom poslu, a Kumar je bistar Indijac koji ima žicu za medicinu, ali više preferira sisat džoju. Osim što Harolda svi na poslu iskorištavaju kao zatvorsku kuju, tip je i zacopan u seksi latino susjedu Mariu, kojoj naravno, nema muda prići. Jer je pičkica. Jedne večeri, nakon korektno odrađene epizode duvanja Harold i Kumar se požele fast fooda iz određene pečenjare zvane White Castle. Na tu notu, dečki sjedaju u Haroldovu Toyotu i odlaze u potragu za White Castleom. Slično kao i u Dude, Wheres My Car, njih dvojica će proći brojne, više ili manje smiješne avanture dok ne dođu do omiljele im pečenjare. Naravno na kraju njihovih avantura iz nekog razloga Harold će ubrzano uzgojit par muda i napokon priznati Marii što osjeća prema njoj.



Harolda igra onaj cool kinez iz prvog dijela Američke Pite (John Cho), onaj koji je prvi provalio foru da je Stiflerova mama MILF (Mom I'd Like To Fuck), a Kumara neki nepoznati, tuntavo izgledajući simpa indijac (Kal Penn). Pojavljuje se još par "poznatih" faca. Pod "poznatih" želim reći: oni glumci koje ste vidili u već dosta filmova, poznati su vam i ok su vam, ali nemate pojma kako se zovu niti vas previše zanima, makar vam ih je drago vidjeti. Mariu glumi ultra slatka latino babe, što je poprilično tipično za femme fatale teen komedija.Zanimljivo je da nijedan od tih glavnih likova nije bijelac, već su svi iz neke US manjinske skupine. Međutim nijedan nije crnac ali poprilično vješto su i crnci uključeni u radnju, karikirajući policijsko nasilje i predrasude prema njima. No, ovakvi filmovi se i tako ne gledaju zbog neke dublje poruke, nego zbog fora, dobrih komada i eventualne golotinje, a Harold & Kumar Go To White Castle ima sve od navedenog.

Da nabrojim što imate priliku vidjeti. Dakle, duboko udahnite: sise seksi žene od nešto manje seksi gorštaka, Kumarovu poprilično smiješnu fantaziju o braku sa ogromnom vrećom ganje, hrpu američkih jock likova nabrijanih na ekstremne sportove, jahanje na gepardu (?), hrpu nerdy korejskih studenata, CGI Haroldovu video igra halucinaciju, puno duvanja i dosta toilet humora (koji se, što je prigodno, i odvija na toaletu). Da, i mjuza u filmu je dobra i nenametljiva.



Film je dosta zabavan i mislim da bi ga još zabavnije bilo gledati u kinu ili u nekom društvu. Poželjno bi bilo biti i napušen ili bar pripit. Ne želim ovime reći da film nije smiješan ako niste "pod utjecajem" jer on to jest. Bar dijelovi jesu. Meni. Naravno, neki dijelovi su mi išli na živce kao recimo ta priča sa gepardom, što mi je bilo malo prebizarno i nategnuto. Vidi se da je film prvenstveno namijenjen američkoj publici i to se jasno da iščitati iz nekih fora i gegova, međutim oni koji imaju iole neki uvid u njihovu pop kulturu će bez problema skužiti o čemu se priča u datom trenutku. Većina fora je prdim-serem karaktera, tako da gorenapisano i nije previše bitno.

Sve u svemu film mi je bio dosta solidan i zabavan za gledati, nasmijao me dosta puta, na dijelove je ipak bio dosadnjikav ali općenito gledljiv i dobar. Vjerojatno je jedan od najboljih izdanaka takvog tipa komedija. Oni koji ne vole takve filmove, trebali bi ga izbjegavati u širokom luku jer sadrži sve što bi mogli mrziti ali svima ostalima bi ga preporučio da ga pogledaju kao neobavezan komad zabave što i jest. Fast food film za fast food naciju. S tim da je ovaj baš dobro ispao. 7.5/10

ponedjeljak, 28.08.2006.

Unite and fight

Slijedeći film je jedan od trenutno aktualnih remakeova, original ovog filma nisam ni gledao. Moram reći i da nemam ništa protiv snimanja remakeova, naravno, ako se kvalitetno i dostojno obrade.

Assault On Precinct 13 - Kao što i sam naslov filma kaže, osnova fabule je napad na policijsku postaju 13. Novogodišnja noć je zadnja noć na koju će postaja 13 još aktivno djelovati, nakon nje kompletno osoblje se seli u novu postaju koja se nalazi u centru grada ali do tada minimalan dio osoblja mora ostati u postaji i "odraditi" zadnju šihtu. Zajeb za tamošnju veselu ekipu je u tome što vani bjesni snježna oluja dostojna i sjevernoaljaških ribičkih gradića, a kamoli ne grada kao što je Detroit, tako da su primorani od oluje "spasiti" policijski autobus koji prevozi nekoliko više ili manje opasnih zatvorenika. Naravno, ekipa iz postaje 13 odbacuje odgovornost za te barabe i vraća se pijančevanju i bludničenju dok njihovi kolege šofer dotičnog autobusa i njegov iritanti sidekick ostaju pripazit na kriminalce.Nedugo zatim, maskirane spodobe upadaju u postaju, u pucnjavi ubijaju iritantnog sidekicka i bježe. Problem je u tome što time nisu izvršili svoju zadaću tako da se njihova opsada nastavlja dugo u novogodišnju noć. Svi preživjeli, i zatvorenici i murja, su primorani udružiti snage da bi mogli odbiti val za valom agresivnih pridošlica. Moram napomenuti da je postaja 13 u totalno propalom, izoliranom i napuštenom dijelu grada (nešto kao Kozari Bok u Zagrebu) tako da naši junaci ne mogu očekivati nikakvu pomoć. Evo, to je otprilike to.



Casting u filmu je sjajan. Ethan Hawke je bio odličan drot još u Training Dayu, a i ovdje je. Mislim da i već malo riskira typecasting, pa bi mu ubrzo bilo bolje da snimi neki film gdje neće glumiti neki oblik murjaka. Od poznatijih faca tu je i Drea de Matteo poznata nam iz Sopranosa, John Leguiziamo koji glumi spick đanera, Laurence "Morpheus" Fishburne u ulozi bad-ass zločinačkog bossa etc. No, ne samo oni, nego i svi ostali glumci su dobri i dobro im pristaju date uloge. Da, u filmu glumi i Ja Rule, međutim njegova pojava mi nije išla na živce tako da zbog njega ne treba izbjegavati film. Tip je doduše autor shitty pjesme na odjavnim creditsima i to je jedino što mu se može zamjeriti. Da se mene pita na odjavnim creditsima bi pičio Bodycountov "Copkiller" al' eto, nema veze.

Samo nagađam jer ga nisam gledao, ali mislim da ono što je original ovog filma učinilo klasikom vjerojatno napetost i neizvjesnost. Na žalost, remake nema tu napetost. Dobar, napet i neizvjestan scenarij i priča su tu, napeta i tmurna mjuza je tu, ali samog osjećaja napetosti nema. Ja krivim redatelja. Upravo je on taj koji bi trebao graditi tenziju i širiti taj osjećaj na gledaoce. Nije uspio. Također, ono što me živcira je to kad god neki glavni lik pogine, redovito dobije metak u čelo što je ajd još mogu tolerirati, no Jean-Francois Richet (to je redatelj, inače je režirao i Alien 4) ima potrebu prikazati groplan njegovog lica i krv kako mu polako curi iz rupe na čelu. Ono, whatta fuck Fato? tip očito ima neke mračne fetiše. Jednom ili dvaput, ajde ok, ali svakog? Doduše, većina ljudi ovo neće primjetiti ali ja jesam, pa eto. Svim ovim ne želim reči da je film loš, samo da je mogao (i trebao) biti puno bolji.



Sve u svemu, ovo je ipak jedan solidan remake koji vrijedi pogledati. Ima kvalitetno odrađeno krv i nasilje, likeable likove i dobru priču. Na žalost nema previše "šmeka", nadam se da me već dosad shvaćate što želim svrstati pod "šmek". U biti je jedan solidan akcijski film, kojeg dodatno dižu dobri glumci i priča. Znam da se sad ponavljam ali jednostavno je film morao i trebao biti još bolji. Ako ga pogledate vidjet ćete dva srpska gangstera i njihovog psa, ubijanje ledenom sigom, razvaljivanje starca flashbangom (svjetleća granata) i još sličnih zanimljivih pizdarija. Ovaj put moram dati ocjenu na decimalu: 6.9/10

srijeda, 23.08.2006.

Bang your head iliti metal health

Evo da se i ja udostojim napisati novi post više :). Gledao sam u ovih zadnjih par dana nekoliko poprilično dobrih filmova pa mi se malo teško bilo odlučiti odabrati koji da prvi predstavim. Na kraju, iako teška odluka, odlučio sam se za nešto malo atipičnije: dokumentarac.

Metal: A Headbanger's Journey - ne radi se o sisačkoj željezari niti sindikatu metalaca iz Zenice te putovanjima njihovih radnika u Bakar na godišnji odmor tamo kod koksare, već se radi o maloj demistifikaciji metala kao često osporavanog i osuđivanog glazbenog pravca. Kroz priču nas vodi Samuel Dunn, inače moj (budući) kolega antropolog, ali i ono što je važnije, true metalac. Dakle, Dunn si je uzeo za zadaću da otkrije što je to što tvori metal kao kulturu, koje su crte koje ga povezuju i zašto je takav kakav jest. Film je podijeljen u poglavlja prigodnih naziva: Origins, Fans, Gender & Sexuality, Censorship, Death And Violence etc. Vjerujte, ništa nije preskočeno.



U procesu snimanja Dunn je intervjuirao najveće metal ikone žanra kao i neke autoritete koji se bave tom temom tj. metalom. Od poznatih i omiljenih glazbenih faca imate priliku vidjeti, da nabrojim samo neke: Bruce Dickinsona (pjevač Iron Maiden ako netko ne zna, intervjuiran u Hammersmith Areni, London - gdje je snimljen jedan od mojih najdražih albuma - No Sleep 'Till Hammersmith od Motörheada), Dee Snidera (frontmen sjajnih Twisted Sister i ujedno jebena legenda od čovjeka), živuću legendu i metal/rock ikonu Lemmya (Motörhead, inače jedan od mojih all time favorita), Tony Iommia (Black Sabbath), Tom Arayu i Kerry Kinga iz Slayer, Rob Zombiea, Alice Coopera, Cannibal Corpse i još puno, puno, puno drugih. Ono što je zanimljivo je da je prilično očito da se metalci opuste kad vide da ih intervjuira očiti fan tog žanra pa su svi intervjui vrlo zanimljivi i vidi se da su akteri 100% iskreni i svi odreda su vrlo interesantni. Dunn i njegova ekipa je obišla praktički sav metal svijet, od Wacken festivala u Njemačkoj, preko L.A.ovog Sunset Stripa, pa sve do Norveške, a i šire. Inače, u Norveškoj je snimljen dio o Black Metalu (a o čemu drugome, reći će znalci) ali o tome nešto kasnije.

S tehničke strane iskreno ne znam kako bi ocijenio film, način snimanja je kao u svakom jako dobrom dokumentarcu. Ono što ću istaknuti je lijepo organizirana i dizajnirana "mapa" povijesti metala i odlična (d'oh) glazba. Dunn i kolege (Scot - nije tipfeler, piše se sa jednim t - NcFadyen i Jessica Joy Wise) su napravili odličan posao. Ono što mi se nije svidjelo su šturi opisi pojedinih manje poznatih osoba. Recimo sociologinja Donna Gaines, nigdje ne piše zašto su se baš njoj obratili i zašto bi ta babetina baš nešto znala o metalu. Eto, ja ću reći da je ona autor najopsežnije sociološke analize metala i da je zato uvrštena među intervjuirane. Međutim, ispod njenog imena piše samo "Sociologist/Author" tako da se malo pitate tko je ona. Također sam skužio da je još par puta malo kasnio titl koji kaže tko govori. Znam da to baš i nije previše bitno ali eto moram malo i picajzlirat :). Ne zamjerite.



Metal: A Headbangers Journey je napravljen tako da nije potrebno biti hardcore metalhead da bi vam bio zanimljiv, privlačan je i potpunim metal laicima. Film je prepun pamtljivih scena, a svi likovi su vrlo zanimljivi; ponekad bizarnih live-nastupa (Alice Cooper), ponekad smiješni do bola (Dee Snider :D), a ponekad i pomalo "zastrašujući" (ekipa iz Norveške). Gušt je gledati Dunna kako razgovara sa svojim idolima, osjeti se da ih tip obožava još odmalena. Usprkos tome u filmu se ne osjeća pristranost, ali se osjeti užitak u obavljanju posla što je vrlo pohvalno. Ne mogu dati manje od 10/10, ne samo zato što volim dokumentarce, nego i zato što je tema sjajna i fenomenalno predstavljena. Neke od bendova i ja obožavam (Motörhead, Twisted Sister i druge), a sigurno i vi tako da je još dodatni gušt slušati njihove izjave i glazbu.

Ja imam divx verziju filma koja, makar ima sjajan zvuk i sliku, nema ono što ima DVD verzija. Ona se sastoji od dva DVDa od kojih je drugi krcat dodacima koji uključuju mini dokumentarac o Black Metalu kao jednom od najbizarnijih subžanrova metala i još puno drugih lijepih stvari. Pa eto, ako netko ima priliku da nabavi i taj dodatni disk neka se potrudi jer se stvarno isplati. Ako ne, nema veze, ni ja ga nisam gledao, a i sam glavni feature je dovoljan.



Appendix: Norveška Black Metal scena - još se odlučujem da li ću u jednom od slijedećih postova opisati tamošnje događaje u 90ima, bendove i aktere istih, a malo se osvrnuti i na taj mini-dokumentarac. Dakle to uključuje sve sotonjare; Burzum, Old Funeral, Mayhem i druge važne likove i bendove u toj sceni. Paljenja crkava, pravljenje ogrlica od komadića ljudske lubanje i ljudožderstvo uključeno.

subota, 19.08.2006.

The world's greatest pair o'normals!

Oni malo upućeniji u lik i djelo Kevin Smitha znaju da su mu svi filmovi međusobno povezani i imaju brojne reference jedan na drugoga. Da malo podsjetim one koji su zaboravili filmografiju dotičnog debeljka navesti ću samo neke; Chasing Amy, Clerks, Dogma, Jay And Silent Bob Strike Back i, njegov najnoviji izdanak, Clerks 2. Primjetit ćete da su to sve redom prilično vrsne komedije. Ovaj post nije ni o jednom od gorenavedenih filmova, već o jednom filmu koji je po meni pomalo nepravedno zapostavljen. Razlog tome je vjerojatno što je totalno propao u kinima i skoro pa direktno bio prebačen u video distribuciju. Hvala bogu da ima pravde pa je uskoro postao jedan od najposuđivanijih videa u SADu u vrijeme njegova izdavanja; godine gospodnje 1995.

Mallrats - T.S. Quint, mladić iz New Jerseya, planira putovanje na Floridu (točnije u Universalove studije na Floridi - inače je to zabavni park, a ne pravi filmski studiji) sa svojom curom Brandi. Na tom putovanju je planira i zaprositi. Međutim, Brandi odbija ići na putovanje jer je obećala ocu da će biti jedan od natjecatelja u njegovom showu Truth Or Date, u biti cheesy verziji Srcolovke. T.S. i Brandi se na tu notu posvađaju i raskinu.



T.S., shrvan gubitkom svoje bolje (i definitvno ljepše) polovice, odlazi tražiti utjehu kod svog, stripovima opsjednutog, najboljeg frenda Brodiea. Igrom slučaja je i Brodie isti taj dan dobio šup kartu od svoje cure Rene, i predlaže mu da utjehu te sućut potraže u lokalnom shopping centru (mallu). Po svom dolasku u taj hram kapitalizma, T.S. otkriva da se upravo u njihovom mallu snima prokleti show Truth Or Date, a Brodie otkriva da je njegovu curu zaposjeo njegov arch-enemy Shannon Hamilton, vlasnik nekog gayish butika. Dakle, T.S. planira sabotirati Truth Or Date i unajmi lokalne barabe Jaya i Silent Boba da izvrše taj zlokobni plan, a Brodie je za to vrijeme suočen s činjenicom da je Hamiltonova jedina agenda sa njegovom Rene to da je zavede i poševi citiram: "in an uncomfortable place". Pojam "neudobno mjesto" u ovom slučaju ne označava stražnje sjedište Volkswagena, nego ono drugo "neudobno mjesto", neudobno za nju. Evo to je otprilike to.

Nema ovdje nekih tehnikalija za istaknuti, najbolja stvar u filmu je Jason Lee (Brodie), ovo mu je i prva uloga. Njegov lik je fenomenalno razrađen, realan je ali i komičan do suza. Moram napomenuti da su dijalozi u filmu izvrsni i da sumnjam da se nekome neće svidjeti rasprave o tome bi li Lois Lane mogla nositi Supermanovu bebu ili uopće izdržati ejakulaciju dotičnog superjunaka neozlijeđene maternice. Također imamo razgovor o spolovilima i seksualnom životu raznih strip junaka sa samim njihovim tvorcem; Stan "the man" Leeom, raspravu o geografskoj mall klasifikaciji cookie štanda etc.



Mallrats je jedan od onih filmova koji neće biti u nikakvim filmskim enciklopedijama kao neko groundbreaking ostvarenje ali količina zabave i nepatvorenog smijeha koji pruža je ogromna. Svi likovi su dovoljno luckasti da vas zainteresiraju, a i nasmiju do suza. Prvenstveno Brodie. No, svi imaju svojih trenutaka, ako nisu smiješni, zanimljivi su i obrnuto. Brodie je jedini savršena simbioza to dvoje.

Ja obožavam Mallratse i vjerojatno je jedan od filmova koji sam najviše puta gledao. Iz nekog razloga mu se uvijek vraćam. Mada, realno gledajući, Clerks je puno bolji film od Mallrats. Mnogi kažu da su Mallrats najlošiji Kevin Smithov film, a kritičari su ga do kraja popljuvali. Meni baš sve to i ne igra neku ulogu, film mi je predrag bez obzira na katastrofalne kritike i uvijek ću ga rado pogledati, a preporučam i svima koji ga nisu gledali da ga provjere. Zato što volim povlačit paralele između Smithovih filmova i zato što guštam u njegovom New Jersey svemiru dajem 9/10.

Btw. evo vam jedan link u vezi filma, svi strip coveri glavnih junaka iz otvarajućih creditsa. Moji favoriti su Fantastic Two :) i Brodieman.

četvrtak, 17.08.2006.

Spirited Away

Slijedeći film je diskutabilno najpoznatiji anime film svih vremena. U distribuciju u Japanu je pušten 2001. god i na tamošnjem box officeu je zaradio 30 milijardi jena (!!!) - to vam je otprilike 250 milijuna US dolara, što ga čini filmom sa najvećim prihodom u cijeloj Japanskoj povijesti. U Nipponu je zaradio više čak i od Titanica i Princeze Mononoke, koja je dotada bila crtić sa najvećim prihodom. Također je jedini film na svijetu koji je zaradio više od 200 milijuna $ prije početka prikazivanja u SADu.

Spirited Away - radnja prati malu djevojčicu Chihiro koja se sa roditeljima seli u novi grad. Na putu tamo se izgube i naiđu na nekakav tunel u koji, znatiželjni kakvi jesu, uđu. Ono što obitelj ne zna je da je taj tunel prolaz u svijet duhova. Točnije, tunel je prolaz u duhovsku kupelj gdje duhovi i bogovi iz japanske Shinto religije idu na opuštanje i odmor. Tamo naiđu na nekakav zapušteni luna-park ili tako neku japansku bolešćuru. Uglavnom, dotični luna-park ili štoliveć je krcat kojekavim restoranima i Chihirini roditelji odmah počinju žderat kao da nikad sushija vidili nisu. Dok su joj mater i ćaća naveliko kršili biblijsku doktrinu o umjerenosti u jelu i piću, Chihiro odluči da sama istraži ostatak luna-parka. Nailazi na nekog mladca zvanog Haku koji je upozorava da ona i njena proždrljiva obitelj napuste park prije sumraka.



Chihiro brže bolje trči nazad do roditelja da ih obavijesti o nužnom odlasku ali zalud, jer njeni mama-san i tata-san su se u međuvremenu pretvorili u ogromne pretile krmače (prilično primjerena metamorfoza). Chihiro, koja se tada već vjerojatno usrala od straha, bježi koliko je noge nose ali otkriva da nema izlaza iz te paralelne dimenzije. Nakon što se sklupčala u fetalnu pozu i primjereno isplakala, prilazi joj Haku i
otkriva joj jedinu šansu da oslobodi roditelje od iritantne svinjolikosti. Naime, jedina šansa joj je da se zaposli u dušjoj kupelji da poživi dovoljno dugo da razriješi roditelje svinjskih avatara te da spasi njihovo i vlastito dupe. Dalje neću prepričavati, uglavnom zato što mi se neda. Dosta toga će se dogoditi dok ne dobije posao, a još kad ga dobije... Međutim, reći ču da čete imati priliku vidjeti monstruoznu bebu od cca 2.5 tone, glavatu nosatu vješticu sa bradavicom veličine Chihiro na nosu, križanac između starkelje i pauka te gomilu pokemonolikih kreatura. Sama radnja je solidna makar je tipično japanski bolesna i surealna.

Inače je u filmu sve nacrtano rukom, mislim da se CGI skoro pa i nije koristio. Animacija je izvanredna, a cjelokupan film odiše nekakvom toplinom koju može dati samo ljudsko-generirani crtež. Glazba u filmu je podjednako dreamy lijepa. Ja imam verziju koja je sinkronizirana na engleski tako da ne znam kako originalni glasovi zvuče, ali ovdje je stvarno odlično pogođen voice casting. Dovoljno je reći da je sinkronizaciju na engleski radio Disney.

Spirited Away je po meni prvenstveno crtić za (malu) djecu makar se može kvaziintelektualno serendat da je to priča o odrastanju za sve uzraste i da ustvari govori o tome kako se moderna japanska balavurdija ponaša kad dođe u doticaj sa tradicionalnijom stranom njihovog društva. Moram reći da je film lišen humora i Disneyevske (već pomalo ofucane) sentimentalnosti tako da oni u potrazi za nečim "drukčijim"
stvarno mogu guštat u ovom filmu.



Meni osobno se Spirited Away nije pretjerano svidio, ali mislim da bi mala djeca bila oduševljena, a možda i ona nešto starija. Nema onog urnebesnog humora i simpatičnosti na koje sam navikao gledajući CGI klasike (od Toy Story, preko Ice Age i Shrek 2 do Finding Nemo) ali rukom nacrtani filmovi općenito imaju neku dublju toplinu koju CGI filmovi nikada neće imati. Animacija i crtež su stvarno prekrasni, a svemu tome u prilog govori i činjenica da je Spirited Away jedini anime koji je dobio Oscara. Miyazaki je definitivno umjetnik i meni bude malo žao što više nemam 9 godina da uživam u Spirited Away onako kako i treba - očima djeteta. 6/10

utorak, 15.08.2006.

Can't stop the signal

Filmski žanr koji je najisplativiji na bjelosvjetskim kino blagajnama je zasigurno znanstvena fantastika (iliti sci-fi). Ujedno, to je i žanr gdje se filmovi mogu jednostavno svrstati u poprilično očajne filmove (Poštar, Lost In Space, Wing Commander) i poprilično odlične filmove (Star Wars saga, The Matrix - naravno, samo prvi dio, Mad Max serijal, posebno Mad Max 2, Blade Runner etc.). Da sad ne davim sa poviješću tog žanra samo ću reći da je slijedeći film definitivno jedan iz "poprilično odlične" skupine.

Serenity - radnja je smještena negdje 500tinjak godina u budućnosti. Kao što to već biva, zemaljska kugla je postala prenapučena, No, mi, inteligentni zemljani, smo doskočili ovom problemu tako što smo odaslali gomilu brodova-kolonija u svemir u potragu za novim planetima gdje bi se mogli naseliti. Ubrzo su kolonisti našli novi, veći sunčev sustav, teraformirali tamošnje planete i mjesece da ih učine naseljivima, naselili se na njima i tako napokon snizili cijene nekretnina i omogućili si bolji život. Tim planetama su na čelo stavili hrpu čičica koje su nazvali Interplanetarni parlament, a svoj dominion su nazvali Savez (the Alliance - potpuno nepovezano sa Alliance osiguranjem) i mislili da je to napokon amen. Međutim, vanjske planete sustava nisu dijelile sentiment unutarnjih planeta prema vlastodršcima i izbio je građansko - interplanetarni rat. Budući da je rat bio ekvivalentan onome što bi bilo kad bi Nesvrstane zemlje zaratile protiv NATO pakta, the Alliance je ubrzo pobijedio i ponovno je zavladao mir.



E sad, u filmu pratimo posadu pomalo trošnog transporterskog svemirskog shuttlea "Serenity" (hence the title). Nju čine kapetan broda, ratni veteran i posvemašnja legenda Malcolm "Mal" Reynolds, vrsni mu pilot Hoban "Wash" Washburne i njegova žena Zoe Washburne, zatim dipl.ing. strojarstva Kaylee Frye te frajer ženskog imena Jayne Cobb. Odmah da napomenem da Jayne nije nikakva pičkica nego baš suprotno; brodska mrcina i općenito macho-mrga od čovjeka. Ime mu je totalna suprotnost, ako znate pjesmu od Johnny Casha - A boy named Sue, znate na što mislim. Ovoj karizmatičnoj bagri su se prikrpala još dva člana. Jedan je Simon Tam, dr.med., a drugi njegova blago poremećena teenage sestra River Tam. Sad da ne duljim previše, tu je još i ultra seksi članica posade Inara Serra, makar se ona ne pojavljuje od samog početka. Uglavnom, River Tam je od strane the Alliancea još od malih nogu bila podvrgnuta poprilično invazivnim psihofizičkim terapijama tako da su od nje stvorili živo oružje, a mala je uz to još i poprilično moćan telepat. Simon ju je izbavio iz njihovih zlih kandži te potom unajmio Mala i njegovu posadu svemirskih kauboja/đabalezgaroša da štite njegovu sestru od tkzv. The Operativea, misterioznog Allianceovog agenta (i ne, ni on ne prodaje nikakvo osiguranje) koji traži River. Da stvari budu još zanimljivije, River čuva strašnu tajnu koja bi iz temelja mogla poljuljati the Alliance što je još jedan razlog sveopće potjere za njenim blijedim dupetom.



Sa tehničke strane film je zakon. Casting i gluma su odlični, eye candy specijalni efekti su izvrsni, režija je odlična, a glazba je upravo fenomenalna i općenito filmu daje jedan prekrasno prigodni space western ugođaj. Možda moj izraz "country blues akustična gitara u kombinaciji sa orkestralnim dionicama" zvuči malo čudno ali vjerujte mi rezultat te simbioze je savršen. Usprkos svim tim lijepim stvarima, u stvari ono što ovaj film čini toliko dobrim je genijalan scenarij, prvenstveno dijalozi, koji su užitak za slušati. Prožeti su izvrsnim nenametljivim humorom i sveopće odišu nekakvom svježinom i primjerenom realnošću u datim situacijama.



Serenity je ustvari filmska verzija kratkotrajne serije Firefly. Ja osobno nikad nisam gledao ni epizodu spomenute serije ali na netu bruje da je zakon i posve neopravdano otkazana. Fireflyu u prilog govori i izvanredna ocjena na imdbu: 9.5/10. Naravno, Serenity je samostalna jedinica i nije potrebno gledati i seriju da bi se uživalo u filmu. Za one koji, kao ni ja, nikad nisu gledali Firefly, film bi se moglo okarakterizirati kao prekrasan mix između odličnog japanskog animea Cowboy Bebop sa malim primjesama spaghetti westerna Sergia Leonea.

Serenity je potencijalni kultni film, dokaz tome je i to što je totalno podbacio na box officeu usprkos neospornoj kvaliteti. Vjerojatno će vas nagnati da potražite i epizode serije, kao što je i mene. Obavezno pogledati, čistih 10/10.

nedjelja, 13.08.2006.

Japanska klet(va)

Ju-on: The Grudge - snimio sam ga sa telke sinoć - prvi film koji sam gledao na video kazeti u zadnjih par godina. Htio sam snimiti i 5. element ali avaj, samo jedan vhs imam na koji mogu snimati. Dakle, osim što sam saznao da mi video još uvijek radi (LG je zakon), pogledao sam jedan neloš film. Moram priznati da baš i ne razumijem trenutnu, sveprisutnu opsesiju japanskim hororima. Meni baš i nisu pretjerano strašni, a ni nešto posebno zanimljivi makar su svi odreda gledljivi i imaju par scena za pamćenje.



Anyway, Ju-on je klasična japanska priča o duhovima koji opsjedaju jednu kuću u "imućnom japanskom predgrađu" (ovo sam ukrao sa teleteksta). U toj kući se desilo upravo grozomorno ubojstvo; neki ludi japaner je ubio svoju ženu i dijete, a pretpostavljam i sebe. Pogađate, upravo njihovi duhovi opsjedaju dotičnu kuću i sve koji zađu u nju. To ne samo da dodatno snižava cijenu spomenute nekretnine, nego se pokazuje kao poprilična zajebancija za trenutne stanare. Naime, u kuću se nakon nesreće naselila obiteljska jedinica koju čine katatonična baba, njen sin i njegova žena. Jednog dana, mladu i nadobudnu wannabe socijalnu radnicu Riku njen sensei šalje u tu kuću da obavi redovitu vizitu obitelji, prvenstveno babe. Rika u kući pronalazi popriličan nered, a u jednoj sobici i netaknutu autističnu babu. Međutim od ostatka obitelji ni traga ni glasa. Naravno, duhovi su spomenutu obitelj već natjerali na harakiri, a Rika je slijedeća na popisu za sushi. Ovdje otprilike kreće priča koja je vrlo razgranata. Međutim, nije ju teško pratiti, non stop je na granici koherentnosti što je poprilično pohvalno. Film je razdvojen na poglavlja o doticaju različitih ljudi sa ukletom kućom. Kad na ekranu piše recimo Katsuya, znači da ćemo u slijedečih nekoliko minuta vidjeti kako je lik nazvan Katsuya najebao od spektralnih krvnika. Poglavlja se ne odvijaju točnim kronološkim redoslijedom ali kao što sam već rekao, sve se da skužiti.

S tehničke strane Ju-On je (standardno japanski) impresivan. Gluma je izvrsna. No, ionako je uvijek lijepo gledati slatke japanke na televiziji, u bilo koje doba dana ili noći tako da sve slične inicijative podržavam. Od audio/video tehnikalija posebno su me se dojmili određeni zvučni efekti i pojedini izvanredno suptilni kadrovi. Tu je sve za 5.



Kao što sam na početku spomenuo, mene baš i ne plaše japanski horori, nekako nisu u mom stilu. Jednostavno ne vidim što je strašno u kosookoj dječici sa očima ocrtanim olovkom za oči i djevojkama sa dugom, crnom te nadasve masnom kosom koja im pada preko lica. Međutim, jasno je da spomenute kreature nisu poželjne pod pokrivačem ili tušem, samo što bi moja reakcija na to bila osjetno drukčija od one filmskih aktera. Tamo gdje oni vrište i padaju na pod od straha, ja bi se veselio što napokon imam konkretan poziv na eksperimentiranje sa parom kombinirki i let lampom. No, čini se da vjerojatno ima popriličan broj ljudi koje plaše upravo takve i ine spodobe i oni ne bi trebali biti razočarani. Ima tu svakojakih jezivih trenutaka koji su vrlo suptilni i svi do jednog obiluju autentičnom nelagodom i jezom.

Na kraju mogu reći samo da je ovo poprilično ugodno osvježenje od strane HRTa. Sviđa mi se taj koncept noći horora subotom navečer. Makar sam redovito tada vani, uvijek ih mogu snimiti i tako usput ponovno stupiti u kontakt sa analognim i nadasve šarmatnim komadom tehničkog artikla koji se redovito naziva videorekorderom.*mental note: kupiti baterije za daljinski od videa PRIJE uvaljivanja u fotelju i donošenja prigodnog filmogledačkog žderala*. Za zaključak: to što film nije po mom ukusu ne znači da nije dobar. 100 ljudi 100 ćudi, 100 žena 200 sisa... etc. Sve ovo gorenavedeno samom filmu ipak nije povećalo ocjenu i moja konačna presuda je 6/10.

subota, 12.08.2006.

Quik trivia vol.2

Dawn Of The Dead (George A. Romero) - Snimanje u shopping centru Monroeville (Monroeville Mall) je počinjalo oko 22 sata, ubrzo nakon što bi se mall zatvorio, a završavalo je u 6 ujutro. E sad, fora je u tome što se Monroeville nije otvarao do 9, ali u 6 izjutra bi se automatski uključila prigodna shopping glazba u cijelom mallu koju nitko nije znao isključiti.

Batoru Rowaiaru/Battle Royale (Kinji Fukasaku) - ovo je jedan od 10 filmova sa najvećom zaradom u Japanu (da, da, i strani filmovi su uključeni). Većina zastupnika u japanskom parlamentu/saboru su prvo pokušali zabraniti roman po kojem je film snimljen ali bez uspjeha. Kad je film izašao pokušali su zabraniti film. Oba puta su njihovi postupci donosili samo još veću popularnost romanu i filmu. Možda da su Đapić, Šeks, Granić i Čobanković pokušali zabraniti "Konjanika" bi tako povećali njegov profit na 'rvatskom box officeu. Kad razmislim, ne, nebi. Konjanik je sranje i zabrana bi bila primjeren postupak u tom slučaju.



Snatch (Guy Ritchie) - Svaka greška koju su Sol, Vincent i Tyrone (ona tri legendarna crnca) napravili je inspirirana raznim kasnonoćnim tv programima o istinitim zločinima koji su krenuli bizarno krivim smjerom (krivim za zločince, naravno). U filmu se riječ "fuck" izgovori točno 153 puta.

Predator (John McTiernan) - Originalan izbor glumca za Predatora je bio Jean-Claude Van Damme, a čak je i snimio jednu scenu. Nakon 2 dana, Žan Van Deklam je dao otkaz jer nije bio zadovoljan što je dobio ulogu kao specijalni efekt. Originalni kostim Predatora su filmaši tada odbacili, redizajnirali ga i uzeli 2m i 19cm visokog Kevin Peter Halla za Predatora. Originalan koncept ovog filma je počeo kao šala. Naime, netko je rekao da je jedina osoba s kojom se Rocky Balboa iz Rocky serijala još nije borio E.T. The vanzemaljac.



Aliens (James Cameron) - U produkciji je korišteno samo 6 alienskih kostima, a čak i ti kostimi su bili šačica lateksa zalijepljenog na crne uske kombinezone. Dojam stotina aliena koji film odaje je zasluga inteligentne montaže i planiranja kadrova, a i odlična rasvjeta u simbiozi sa ljigom i sluzi koja se cijedi sa aliena je shitty alienske kostime učinila (vrlo) vjerodostojnima. Aliens, kao i većina filmova, nije snimljen kronološkim redoslijedom kako se događa radnja. Realnosti radi, James Cameron je scenu gdje upoznajemo Marince (jedna od najranijih scena u filmu) snimio zadnju tako da je drugarstvo i zajedništvo između marinaca prilično stvarno jer su glumci do te scene proveli mjesece snimajući skupa. Tricks of the trade, i guess. Svi znamo da je stvar uvijek u takvim detaljima.

Dumb and Dumber (Peter & Bobby Farrely) - Scena kad se Harry i Lloyd voze u autu i Lloyd pita da li žele čuti najiritantniji zvuk na svijetu nije bila u originalnom scenariju (to se može skužiti po faci koju je Jeff Daniels složio kad je to čuo).

One Flew Over The Cuckoo's Nest (Miloš Forman) - Louise Fletcher (nurse Ratchett) je bila toliko ogorčena ulogom hladne fašistoidne kuje da se na kraju produkcije skinula u gaćice pred svima da dokaže da nije cijepljena protiv zajebancije. Mnogi statisti u filmu su stvarni psihički bolesnici, a neke glasine kažu da je Jack Nicholson stvarno prošao terapiju elektrošokovima tijekom scene gdje je i njegov lik prođe.



Batman (Tim Burton) - Jack Nicholson je dobio postotak sveukupne zarade filma, a budući da je film doslovno razvalio na box officeu faca je odšetao sa otprilike 60 milijuna dolara u džepu. To je do dan danas najveća plaća svih vremena koju je glumac dobio za jedan film. Film je sniman u istim studijima gdje su snimani i Cameronovi Aliens i kada su set dizajneri došli u Pinewood sagraditi scenografije tamo su zatekli kompletan set atmosferskog procesora iz Aliensa, sa većinom Alienskih gnijezdi i jaja još netaknutih. Nisu ga do kraja srušili nego su ga iskoristili kao set za tvrtku Alix Chemicals koja se pojavljuje u Batmanu.

Rambo: First Blood (Ted Kotcheff) - na japanskom "rambo" znači "nasilje". Warner Bros. je priču o Rambu htio snimiti sa Clint Eastwoodom, Steve McQueenom, Al Pacinom i Dustin Hoffmanom (on je trebao glumiti Ramba). Antologijska scena gdje Rambo skoči sa litice i pada kroz drveće je stvarna. Stallone se ponudio da dio vratolomije izvede sam, bez kaskadera. Naravno, njegova vratolomija nije prošla baš kako je trebala tako da je Stallone usput slomio tri rebra a sve to je zabilježila kamera i upravo taj snimak je u filmu. Nakon što su potencijalnim kupcima producenti prikazali skraćenu, 40 minutnu verziju filma, prava na međunarodnu distribuciju su se prodala za 5 minuta.

četvrtak, 10.08.2006.

Grimizno zlato

Lik sa modificiranom maskom za varenje i pripadajućom mu topčinom na slici lijevo nije model za Hannibalovu novu masku, niti je akter nekog novog filma iz Vin Dieselove "Chronicles of Riddick" franšize. Ne, ne. On je glavni akter jedne usuditi ću se reći, jebeno dobre igre.

Crimsonland - njegova izvorna svrha je bila da služi kao rudimentarni tehnološki demo mogućnosti Grim enginea koji je razvio nezavisni developer nazvan 10tons. Crimsonland je prvotno bio prilično jednostavan - jednostavni izbornici, samo jedan mod igre, minimalan broj bonusa. No, 10tonsovci su ubrzo pronašli izdavača (Reflexive Entertainment) i da bi ga ovi baje mogli izdati kao pravu igru, malo su ga ušminkali i to je to.

Evo pištolj. Tamo su ti zombiji. Sretno. Ove tri rečenice najbolje karakteriziraju sve naznake priče u Crimsonlandu. Očito je da nema pretenziju na dubinu priče, zaplet radnje ili istraživanje. Tamo ste da preživite i da potamanite što više grinja, paukova, zombija i ostalih spodoba kojima je jedina svrha da se pogoste vašim crijevima. Što duže preživite to veči broj bodova.



Ovako jednostavna premisa jednostavno mora biti prokleto zabavna. Na igru gledate iz ptičje perspektive. Vi ste usamljeni mali čovac u sredini, a ubrzo sa svih strana počinju pristizati zlokobne kreature različitih brzina i ponašanja da vam prave društvo. Ništa zato, vi slobodno raspalite po njima vašim pištoljem i obojite zemlju u grimiznu boju njihove krvi (grimizno - crimson. As in Crimsonland, get it?). Da, naravno, igra je iznimno i eksplicitno krvava. Da ne bi morali odbijati val za valom neprijateljskih hordi samo pištoljem, poginula čudovišta za sobom ostavljaju raznorazne bonuse, a i iskustvo vam raste sa svakim killom. Bonusi uključuju nova oružja, za vaše veće zadovoljstvo deratizacije proždrljivih nametnika, i kojekakve pizdarije koje traju samo kratko ali vam uvelike olakšavaju tamanjenje gadova. Bar dok ne naiđe slijedeći roj. Recimo od oružja možete pokupiti Gauss Gun, koji prolazi kroz sve prepreke i večinu monstruma ubija samo jednim pogotkom, tako da možete naredati veči broj killova samo jednim metkom ako se čudovišta fino postave u red jedan iza drugog. Tu su i ina narodna veselja vrckavih naziva poput Gauss Shotgun, Ion Cannon, Mean Minigun, Jackhammer, Plasma Shotgun, Rocket Launcher itd. Oružja ima stvarno puno i prilično su raznolika. Ostali kratkotrajni bonusi uključuju Freeze (koji zaledi sve neprijatelje na ekranu pa ih mirno možete dokrajčiti), Nuke (atomska bomba, radi big badabum, ubija sve u radijusu eksplozije), Shield, Fire Bullets, Reflex Boost (pretvara igru u 2D verziju Matrixa) itd.

Kao šlag na toj ubojitoj torti dobivate levele proporcionalno sa klanjem. Svako malo pa malo ćete čuti BING! To znači da ste dobili level i da sad možete izabrati novi perk. Perkovi uključuju uistinu svašta, od Telekinesis (kojom možete kupiti bonuse na daljinu samo sa kursorom nišana), Fast Reloader (ime sve govori), Uranium Filled Bullets (koji povećava damage vaših metaka) do pizdarija tipa Ninja (koji vam omogućuje da izbjegavate ubojite ugrize vječno gladnih napasnika) itd. Dakle, što duže poživite to se vaš lik razvije u poprilično moćnu mrcinu.



Igra ima tri moda: Rush, Survival i Quest mod. U Rush modu ste naoružani samo priprostim kalašnjikovom (Assault Rifle) i cilj vam je što duže ostati živ. Survival je križanac između Rush i Quest moda, dakle možete skupljati druga oružja i bonuse ali glavni cilj vam je da skupite što više experience pointsa tj. iskustva, čitaj: da poživite što dulje. U Quest modu možete otključavati nova oružja, perkove za uborabu u Survivalu i Rushu. Quest mod se sastoji od predodređenog broja levela. Svaki level morate uspješno završiti da bi mogli preći na slijedeči, no to je prilično očito i mislim da svi kuže. Na svakih 10 levela dođe boss i te spike. Kad sve to pređete možete pokušati još jednom, ali ovaj put na prilično težem Hardcore levelu težinu.

Grafika u igri je fenomenalna, posebno oružja i specijalni efekti, a i razabiranje najmanjih životinjica nije problem. Zvučni efekti su primjerenog karaktera, a žestoka ingame glazba je poprilično savršena za klanje epskih razmjera. Naravno, ako ste picajzla ko ja, glazbu možete isključiti i slušati vlastitu mjuzu preko winampa.

Crimsonland je visoko koncentrirani fiks Dooma i sličnih pucačina, a igrivost mu je nevjerojatna. Obično ga igram kad se brzo želim ispucati neželjene agresije, a zato je savršen. Međutim, ova jednostavna igra ima ono nešto što vas stalno zove da igrate, igrate i igrate još htjeli se vi samo ispucati ili ne. Neosporne kvalitete, sjajan za igrati bilo sam ili u društvu, a gušt prelaska i najlakših nivoa je neprocjenjiv, još k tome raste proporcionalno težini nivoa. Igru možete skinuti ovdje. Nažalost nije freeware ali sumnjam da će to ikome predstavljati problem . Preporučam svakome bez obzira na spol, dob ili bilo što drugo. 10/10

srijeda, 09.08.2006.

Dinamo - Arsenal

Nisam želio pisati o Dinamu i Arsenalu. Na 2:0 sam odustao od gledanja tekme i na blogu objavio sinoćnji post. No, nešto me ipak vuče da dam svoja 2 centa. Znam da nema nikakve veze s filmom ali ima sa & stuff dijelom zato bare with me, please.

Očito je da je najbolji igrač u plavom dresu sinoć bio Luka Modrić, a da je drugo mjesto držao Buljat. Jednako je očito da je Dinamo u prvom poluvremenu igrao dobro, a uz obilatu pomoć Modrića i uspijevao stvarati šanse pred suparničkim golom. Drugo poluvrijeme je počelo jednako solidno i čak sam na par trenutaka pomislio da neću popušit na kladionici. Bar ne ovaj put.

Nedugo zatim, Fabregas je zabio prvi gol. No, u meni je još tinjala nada. Ne dam se ja tako lako, ipak sam ja velik dečko. Čak se ne bojim gledati Exorcista sam doma u 3 ujutro. 1 minutu poslije van Persie zabija drugi gol. Na tu činjenicu instinktivno ustajem sa sjedala pred tvom i odlazim drhtati u kutu dnevne sobe, šćućuren u fetalnoj pozi čitaj: prestajem gledati utakmicu. Vrli Dinamov golman Ivan Turina ubrzo kroz svoje kljakave papke propušta i treću loptu u mrežu ali ja sam u to vrijeme već postao novi post na ovom blogu.



Sjebana je igra taj nogomet. Ne bi čovjek rekao, ali kad igraš bunker cijelu utakmicu poprilično je teško dati gol protivniku. No, valjda je Kuže znao što radi. Ipak je on stručnjak, a ne ja. Vjerojatno je i Turina znao što radi kad je primio prvi gol iz mrtvog kuta. Ovo je čista spekulacija, ali ja mislim da je on htio da taj gol bude motivacija za njegove suigrače i da ga je zato pustio. Ono, da malo pokažu zube. Naturalno, ovo gore je hrpa sranja. Ivančetu bi očito bolje bilo da trenira skokove u vodu, ne po travi, a netko (hint: Kuže) bi mu trebao reći da je uloga golmana da brani gol, a ne da pred vratima glumi bolesnog majmuna. Što će tek biti kad igračina kao što je Henry stane pred njega?

Da li će Ivanka Turina jednakim entuzijazmom primati golove od udaraca upućenih snagom šuta jednog trogodišnjaka i ubuduće ostaje za vidjeti. Jer snima se nastavak ovog horora, a čujem da izlazi za dva tjedna. Premijera je na Highburyu za dva tjedna, prijenos uživo na HRT2.

utorak, 08.08.2006.

Mrtav živ

Zelena masa onkraj istočne obale Australije nama zemljanima hrvatskog govornog područja je poznata pod imenom Novi Zeland. Glavninu kopna tvore dva otoka maštovito nazvani Sjeverni i Južni otok ali pod domenu Novog Zelanda spada i mnoštvo manjih otočića sa pripadajućom opremom koji okružuju dva glavna otoka ingenioznih imena. Tamošnja klima je poprilično idealna za održavanje životnih funkcija. Naime, temparatura rijetko pada ispod 0˙C, a isto tako rijetko se i penje iznad 30˙C, a ako je nekom usprkos svemu prehladno ili prevruće dovoljno je da se autom provoza kojih parsto kilometara i sigurno će naći odgovarajuće podneblje. Sa one ekonomske strane gledajući dovoljno je reći da je Novi Zeland jedna od prvih zemalja koja je utanačila slobodnu trgovinu sa NR Kinom, a zasada ga krasi visok standard i BDP per capita od otprilike 24,100 dolara američkih, što ga trpa na 15. mjesto zemalja svijeta po najboljoj kvaliteti življenja. NZ je ujedno i 16. zemlja na svijetu po potrošnji piva (77 litara po glavi). 80% flore je autohtono i uspijeva samo na Novom Zelandu, simpatična ptica kiwi je svima poznata, a malo manje poznata činjenica je da na Novom Zelandu nema zmija. Osim u zoološkim vrtovima naravno. Nabrajanje tamošnjih istrebljenih vrsta može samo izmamiti suze tako da to neću ni pokušati. Biogeografija ta dva otoka je jedinstvena u svijetu ali svi ste već vjerojatno vidjeli pokoji kadar na telki ili filmu iz tog kutka svijeta.

Svo gorenavedeno đabalezganje bi trebalo poslužiti kao uvod za slijedeću recenziju. IMO kultni filmovi zaslužuju poduži uvod, a slijedeći film jedan je od najkultnijih i potječe s, pogodili ste, Novog Zelanda:

Braindead - Peter Jacksonov gore fest koji bi nužno trebalo prikazati njegovim novopečenim Lord Of The Rings fanovima da vide čime se to Petey bavio dok je još bio poprilično debeo i furao masnu dugačku kosu. Priča je prilično jednostavna. Daklem, neki neuki, ćoravi znanstvenik je sa otoka nazvanog jednostavno Lubanja iliti Skull Island (jugozapadno od Sumatre), za Wellingtonski ZOO odlučio dopremiti tkzv, "rat monkeya" (lat. simian raticus). Na dotičnom otoku su na povratku njega i njegove vodiče progonili zloćudni domoroci i u svoj toj strci "rat monkey" ga je ugrizao. Njegovi vodiči su se na to prenerazili, raskomadali ga priprostom mačetom, no štakor-majmunče ipak isporučili u Wellington te pokupili pare za isporuku dotične spodobe, a poslije toga se vjerojatno otišli dobro napit, no to nije prikazano.



Elem, sada se radnja seli u Novi Zeland, točnije u Wellington. Tamo živi beskičmena mamina maza nazvana Lionel Cosgrove. Mali Lionel, osim što živi s preprotektivnom materom u ogromnoj kućerini na vrhu brda i općenito podsjeća na lika iz Psiha, je do ušiju zacopan u Paquitu, seksi latino prodavačicu u obližnjoj prčvari od prodavaonice. Paquita, pogađate, ne dijeli njegove osjećaje. Međutim, Paquitina prastara baba joj gatajući iz karata iščita da će se zaljubit u nekog barabu i sticajem okolnosti (bolje rečeno, olovaka) ispada da je to Lionel. Na prvi spoj Lionel Paquitu vodi u ZOO. Ono što oni ne znaju je da ih prati Lionelova fašistoidna majka. Staru u ZOOu, dok se šuljala špijunirajući sina jedinca, naravno ugrize štakoroliko majmunče. Osim što mu je baba tom prilikom u prilično grotesknoj sceni zdrobila glavu potpeticom, razboljela se od ugriza. Ubrzo zatim antipatična babetina umire ostavljajući Lionela u čemeru i tugi. No, još brže nego što je umrla stara se vraća u život kao zombi koji jede pse, medicinske sestre, prijatelje i susjede. Ostatak filma neću prepričavati. Dovoljno je reći da ćete još imati priliku vidjeti poprilično ogavnu ali neosporno smiješnu scenu seksa dvaju zombija, zombi bebu kao plod njihove ljubavi, klanje svih vrsta i načina začinjeno antologijskim klanjem gomile "neživih" običnom kosilicom domesticus.



Vjerujte mi kad kažem da je ovo najkrvaviji film svih vremena ako se računa količina filmske krvi koja je korištena u produkciji. Samo u završnoj sceni je korišteno preko 300 litara lažne krvi, a u sceni sa kosilicom krv je pumpana brzinom od 18,9 litara po sekundi (!!!). Film definitivno nije za one slabijeg želuca. No, vjerujem da je upravo bizarna kombinacija ekstremnog gorea i urnebesne komedije ono što Braindead čini kultnim filmom. Trashy look i feel je osjetan, makar je film imao i još može se reći solidan budžet od 3 milijuna dolara. Ionako autori očito nisu znali ni što će s tolikim novcem tako da im je ostalo 45000$ kusura nakon što su završili cijeli film. Taj novac su utrošili snimajući urnebesno smiješnu Lionelovu šetnju zombi bebe Selwyna kroz park, a Peter Jackson je kasnije priznao da mu je to i najdraža scena u cijelom filmu.



Braindead možda i nije film za svakoga. Ali ja bi svejedno svakome preporučio da ga pogleda. Nepretenciozan je, duhovit i iznimno zabavan. Heck, tako nešto se rijetko viđa, a nowadays skoro pa i nikako. Gadljivi, zaobilazite ga u širokom luku, a ostali navalite. Obavezno roditeljskoj jedinici/boljoj polovici recite da izbjegava pripremati bilo kakvu hranu crvene boje poslije gledanja tog filma. Velikih 10/10.



Namjerno nisam stavio slike eksplicitnijeg sadržaja. Vama prepuštam da sami otkrivate te bolešćure.

ponedjeljak, 07.08.2006.

Funk Carioca

Cidade de Deus - danas sam browsao kroz svoje mnogobrojne spindleove tražeći ni sam nisam siguran što. Nabasao sam na jedan dvd na kojem je prilično lijepim slovima bilo ispisano "Božji Grad". Budući da ovako lijep rukopis nije upućivao na moje vlasništvo odlučio sam ga ubaciti u "devede gledač" i pogledati. Kad sam prvi put gledao ovaj film prije više mjeseci nije mi se svidio i nisam ga odgledao do kraja. Ovaj put ga nisam gledao od samog početka ali sam ga gledao do kraja. Sad se pitam u kakvom sam stanju uma bio kad sam ga prvi put gledao. Božji Grad je fenomenalan.

Moja prvotna asocijacija na favele (anarhična predgrađa Rio de Janeira gdje se i događa radnja) je Mister No i jedna od njegovih pustolovina koja ga je odvela upravo tamo. Naravno, za Mister Noa je, na njegov šarmantno američko-pilotski način začinjen dobrom kapljicom, ta epizoda bila samo još jedna crtica na pojasu njegovih raznolikih amazonskih hajdučija. Međutim, na mene je taj nastavak ostavio poseban dojam. Ako izuzmem onu epizodu gdje se Mister No u nekoj amazonskoj pripizdini borio protiv džinovskih kukaca, upravo taj nastavak mi je bio jedan od najdražih.

Sve gore napisano nema nikakve veze s Božjim Gradom. Jednostavno sam htio pojasniti kako su se u mom (tada još mladom i neiskvarenom) umu ocrtale favele i ono što ide uz njih.

Božji Grad pruža daleko realniji prikaz ovih inficiranih naselja potleušica nego što su autori Mister Noa ikad htjeli. Radnja kroz život tamošnjeg balavca Buscapéa prati brutalnu gangstersku scenu krvavih predgrađa Ria. Radnja je prilično razgranata i potrajalo bi da objasnim ko se kome zamjerio i sve sitne detalje koji ipak na samom kraju ispadaju bitni. Dovoljno je reći da je Božji Grad priča o osveti, drogi, seksu, nasilju i općenito pubertetskim i predpubertetskim snovima mladih Brazilaca.

Sa tehničke strane nema nikakvih zamjerki. Nema se tu što posebno isticati, sve je na vrlo visokoj razini, od glume do scenarija i režije. Ali ajde, bila bi nepravda ne spomenuti genijalnu montažu.

Tamo gdje haraju bande klinčadije vrtićkog uzrasta, gdje osnovnoškolci šmrču kokain i ubijaju petogodišnjake i gdje je statusni simbol biti narkodiler i psihotični ubojica nema mjesta policiji. Pojam starosti je doživjeti 23 godine, većina populacije pogine prije 18., a bogami i ranije. Svaka neposlušnost lokalnom bossu se kažnjava metkom, a katkad i pretjerana brbljavost može završiti kobno. Trava se puši od otprilike 4. godine života, a na teže droge (prvenstveno kokain, biće da je geografski, ipak je Kolumbija blizu) se prelazi čim prije. Osnovna pismenost je poželjna, ali ne nužna, jer kad se zarati između bandi prima se svakoga u svoje redove, od 7-77, baš kao što piše na ambalaži lego kocaka i raznih društvenih igara.

Božji Grad je snimljen po istinitom događaju. Zato zaboravite Ronaldinha, Giselle Buendchen, Copacabanu i guzate karnevalske plesačice i gledajte Božji Grad. Zato što je za moj ukus ipak malo predugačak 9/10, ali nitko ne kaže da morate gledati film od početka.

Na slici: idila glavnog junaka, bez džoje je doduše, a fali mu i neki pičić da mu pravi društvo.

subota, 05.08.2006.

Los Angeles & Hollyweird

Opće poznata stvar je da velika većina filmova koje toliko volimo (pljuvati) dolazi iz Amerike. Jedan grad u toj imperijalistički nastrojenoj federaciji država sjevernoameričkog kontinenta strši kao klaun na nacističkom mitingu. U njega se slijeva gomila ljudi svih spolova i rasa, visina i težina, šepavi i ćosavi, nabildani i sisati, guzati i lomni u struku itd. Tamo ne dolaze samo ljudi već i životinje, baš svi u potrazi za jednom stvari - showbusinessom. Tj. uspjehom u showbusinessu. Pogodili ste, riječ je o Los Angelesu. U ovom postu ću napisati nešto o Gradu Anđela, njegovoj ulozi u svom tom ludilu i zašto se filmska industrija toliko razgranala baš tamo.

Daklem, Los Angeles je najveći grad u Kaliforniji i drugi najveći grad u US of A. Sam grad ima oko 3.8 milijuna stanovnika, no Los Angeles, Long Beach i Santa Ana čine ogromnu urbanu kongregaciju koja broji oko 12.9 milijuna stanovnika. Ovaj ogroman broj govori da je tamošnji puk vrlo raznolik. I uistinu, LA je jedan od najkozmopolitskijih gradova na svijetu i ljudi svih nacija ga zovu domom i prebivaju u njemu. A zašto i ne bi, kad ga krasi vrlo privlačna subtropska klima, a i najveći je proizvodni centar u SADu, posebno se ističe u aeronautici, turizmu, poljoprivredi i međunarodnoj trgovini, a dom je i najvažnije luke u SADu. Zanimljiva činjenica je da je Gradsko vijeće Los Angelesa prva vlada na svijetu, a samim time i u svemiru, koja je priznala nezavisnost Slovenije i Hrvatske.

Naravno, ono po čemu je LA najpoznatiji je zabavna industrija čije su glavne i najveće grane televizijska i filmska produkcija. Ali zašto je tolika količina zabavne industrije raspoređena baš u tom gradu, a ne negdje drugdje, recimo u Battlecreeku iz Michigana. Prvotni stanovnici Los Angelesa nisu bili glumci nego, gle čuda, indijanci iz plemena Tongva, Cahuilla i Kumeyaay, Prvi europljani koji su naselili područje koje danas čini LA su bili Španjolci koji su ubrzo potisnuli gore navedene indijance i počeli se baviti uzgojem stoke. Pitomi spick rančeri su ubrzo postali dio novonastalog Meksika, a nedugo zatim i dio SADa. Kad su Jenkiji prugom povezali istok i zapad države, grad je, što je prilično logično, narastao. Kad su 1892. Jenkiji skužili da tamo ima nafte, grad je još narastao, a potpomogla je i poznata Kalifornijska zlatna groznica.

E sad, u ranom 20. stoljeću filmske produkcijske tvrtke iz New Yorka i New Jerseya su se počele polako seliti u Kaliforniju zbog lijepa vremena i dužih dana jer u to doba, usprkos električnoj rasvjeti, nije postojalo dovoljno jako svjetlo kojem bi se film mogao izložiti pri produkciji. Najbolji izvor prijeko potrebne rasvjete je bila sunčeva svjetlost. Naravno, osim tako lijepe i sunčane klime, privukli su ih otvoreni prostori i raznolik prirodni okoliš što će reći, lijepa scenografija. Udaljenost južne Kalifornije od New Jerseya je bio još jedan razlog. Naime, u New Jerseyu je živio čiko pod imenom Thomas Edison koji je tada imao patent na gotovo sve što je bilo potrebno za produkciju prosječnog filma. Ako su filmaši pokušali snimati bez njegovog utjecaja i/ili dopuštenja, njegova Motion Pictures Patents Company bi ih tužila i tako ih konstantno prcala u mozak. Dakle, filmaši koji su radili na zapadnoj obali su mogli raditi bez Edisonove tiranije. A, ako bi on i poslao svoje agente u Kaliforniju, vijest o tome bi uglavnom stigla u Los Angeles prije od njegovih lešinara, tako da su filmaši imali vremena pobjeći u obližnji Meksiko i općenito 'ladit jaja dok se stvari ne smire. Ako bi Edisonovi agenti stigli prije vijesti onda bi najebali naravno, ali to je bilo iznimno rijetko.

Prvi filmski studio na prostoru nazvanom Hollywood je osnovan 1911. Iste te godine otvorilo se još 15 nezavisnih filmskih kompanija u Hollywoodu. Tako je Hollywood postao sinonim koji se odnosi na cijelu industriju. Poznati natpis na brdašcu Mount Lee povrh Hollywooda je prvotno glasio Hollywoodland, iznikao je 1923. i bio je reklama za obližnji stambeni projekt. 1949., nakon što je znak potpuno oronuo, uskočila je Hollywoodska privredna komora, uklonila zadnja 4 slova i popravila ostatak. Taj znak je danas registrirani zaštitni znak dotične komore i ne smije se koristiti bez njihova dopuštenja. Negdje od otprilike 1930. pet največih filmskih kompanija iz Hollywooda je došlo u posjed ogromnih kina i teatara širom zemlje koje su koristili za prikazivanje isključivo vlastitih filmova. Dakle kino koje je posjedovao Paramount je prikazivalo samo Paramountove filmove, Warner Bros kino samo Warner Bros filmove, itd. Taj period (1927. - 1948. točnije) je poznat i kao "zlatno doba Hollywooda". No, 1948. je Vrhovni Sud odlučio da kompanije ne smiju posjedovati kina i puštati samo vlastite filmove i tako okončali to monopolističko razdoblje. 1950. se televizija pokazala kao unosan medij pa su se filmski studiji počeli koristiti za produkciju tv programa, a sve ostalo je povijest.

Hollywood je i danas središte američke filmske industrije. Međutim, od tkzv, "velike desetorice" (10 najvećih filmskih studija), 2 posjeduje Sony, japanska korporacija, a 5 kompanije sa istočne obale. Samo se The Walt Disney Company može uistinu podičiti sjedištem u južnoj Kaliforniji. Doduše The Walt Disney Co. posjeduje Walt Disney Pictures, Touchstone Pictures, Hollywood Pictures, Miramax Films i Pixar Animation Studios tako da omjer opet ispada 5 naprama 5.

Evo toliko od mene o ovoj temi. Ubuduće ću vjerojatno napraviti nešto slične tematike budući da me ovo poprilično zabavilo, a nadam se da će podjednako zabaviti i onoga tko nabasa na moj blog.

Na slici: jedna od noćnih panorama Los Angelesa koja neodoljivo podsjeća na noćnu panoramu Springfielda iz The Simpsons, samo fali nuklearna elektrana. Uvećanu verziju možete vidjeti ovdje

petak, 04.08.2006.

Priče iz okruga Hazzard

Unaprijed se ispričavam zbog ove recenzije. Nažalost ljeto je za mene prilično sušna sezona što se filmova tiče. Tada sam hendikepiran za flat rate internet koji je nepresušan izvor kako novih, tako i starih izdanaka sedme umjetnosti, Na žalost, u Lijepoj Našoj je ta usluga pri prihvatljivoj cijeni ograničena jedino na Zagreb. Sve to me podsjeća na drevne sumersko-mezopotamske gradove države i trgovačka naselja od šatora koja ih okružuju. Mislim da je analogija prilično očita.

The Dukes Of Hazzard - naravno da nisam gledao seriju po kojoj je film snimljem jer nikad nije prikazivana u Hrvatskoj. Sve u svemu, smatram da jedino Mad Max ima kulerskiji auto od ova dva sretna kopileta. Taj auto, nazvan General Lee, (sa konfederacijskom zastavom na krovu i svim ostalim pizdarijama) je vjerojatno jedno od utjelovljenja nacionalnog identita američkog juga. Gotovo ćutim kako su američanski klinci slinili za tim autom. Al da je dobar, dobar je. Pa kažem vam, jedino Mad Max ima kulerskiji auto.

Jessica Simpson mi je oduvijek bila strašan komad, tako da jedina stvar koja preostaje nakon odgledanog filma je zamišljanje hard core porno verzije u kojoj bi ona glumila glavnu ulogu. Naravno, ovo je takva vrsta filma da ona nije jedini dobar komad žene koji je bio na ekranu. Naganjanje automobilima u filmu je izvandredno masno i predobro izvedeno. Ulje se gotovo može nanjušiti dok ih se gleda. To je ujedno i najbolji dio filma. Meni se svidjela i uvodna šora u lokalnom baru/saloonu/birtiji, štoliveć.

E sad, autori svih viceva i fora su očito cijepljeni protiv humora, a elementi slapsticka uopće nisu smiješni, nego iritantni, nategnuti i predvidljivi. O očitoj nedojebanosti scenarista govori i to da sam osjećao toliko neiskorištenog potencijala u onelinerima Willie Nelsona (koje sipa cijeli film) da me hvatala mučnina, povremeno trčkalica, a s vremena na vrijeme i jak nagon na povraćanje. Osobno mislim da bi i Mirko Fodor mogao smisliti bolje fore. Jedina približno humoristična osoba je šmokljanoliki šerifov zamjenik Enos Strate (Michael Weston). Ne samo da mu ime svi krivo izgovaraju Anus nego je tip uistinu odlično glumio debila. I ne, ne znam da li je ovo bila pohvala na njegov račun ili ne. Uglavnom tip je malčice realnija verzija pozornika Doofya. Gluma je vrlo slaba i nema se tu što više reći, a da ne prijeđem na određene nepoćudne izraze koji definitivno nisu u duhu katoličke, a, ruku na srce, ni ostalih vjeroispovjesti (osim možda LaVeyovog sotonizma). Ne znam zašto je Burt Reynoldsu trebala ova uloga; tip je faca, a ja bih ubio da imam brkove kao on.

Ovaj film je iznimno mutav, ali mi baš i nije dosadno bilo gledati ga. Mozak na pašu i deri. Moram napomenuti da sam imao bilo kakva očekivanja od ovog filma ne bih ga sigurno odgledao do kraja. Na kraju svega, imam osjećaj da nekako nisam bio dovoljno inspiriran da ga popljujem sa guštom, što i zaslužuje i na tome se ispričavam. To je ujedno i jedini razlog zašto mu dajem 1/10 a ne 0. Osobno bih autore ovog nedjela uvaljao u katran i perje, gađao ih trulim povrćem, a potom ih izgnao u Sjevernu Koreju sa ogromnom tablom na kojoj piše "The South Will Rise Again". Nameću se i druge destinacije, recimo Liberija, Sierra Leone, Angola ili, za amere, uvijek popularni i aktualni Iran i Irak, a bogami i mnoga druga mjesta na bliskom istoku i šire.

Na slici su prikazana omiljena oružja zemlje oslobođenih američkih robova - Liberije: mačeta i kalašnjikov (u ovom slučaju mađarske proizvodnje). Ujedno i jedina bar približno primjerena sredstva kazne za tvorce filma.

četvrtak, 03.08.2006.

Quik trivia, vol. 1

Wikipedia kaže: pojam "trivia" (ili "trivijalno") označava nevažne, zanemarive predmete, a osobito se odnosi na informacije. U kasnom 20. stoljeću taj pojam se počeo izričito odnositi na vrstu informacija koja je gotovo isključivo korisna samo za odgovaranje na pitanja u kojekavim testovima ili kvizovima. Daklem, vrijeme je za malo filmske trivie.

Jaws (Steven Spielberg) - nakon iznenadnog uspjeha filma, holivudski "znalci" su efektnost filma najvećim dijelom pripisali veteranu filmske montaže - Verni Fieldsu, a ne tada malo poznatom, 28 godišnjem Stevenu Spielbergu. Iako je nesumnjivo mnogo naučio od Fieldsa, Spielberg je želio dokazati vlastiti talent u svojim slijedećim filmovima i više nikad nije radio sa Fieldsom. Treba reći da je od Jawsa do Fieldsove smrti, Spielberg snimio samo 3 filma: Close Encounters of the Third Kind, 1941 i Raiders of the Lost Ark.

Full Metal Jacket (Stanley Kubrick) - u prvom dijelu filma, u sekvencama u vojarni tijekom obuke, napravljena je posebna leća jedinstveno dizajnirana da može svakog vojnika držati izoštrenog u kadru. Kubrickova je time htio reći da nitko od njih nije poseban i da svi zaslužuju isti tretman. Baš je picajzla.

The Shining (Stanley Kubrick) - Za scenu gdje Jack (Jack Nicholson) razvali vrata kupaonice sjekirom, odjel za rekvizite je napravio vrata koja su se vrlo lako mogla skršiti. Međutim, Jack Nicholson je jedno vrijeme radio kao dobrovoljni vatrogasac i rastrgao je ta vrata sa lakoćom. Odjel za rekvizite je tada bio primoran napraviti snažnija vrata. Here's Johnny!

The Doors (Oliver Stone) - Val Kilmer je nosio posebne kontakne leće koje su njegove zjenice činile raširenima u svim scenama gdje je Morrison bio drogiran 'ko smeće. Kilmer je također gadno slomio ruku kada je sa pozornice skočio u publiku i promašio kaskadera koji ga je trebao uhvatiti. Ili je kaskader promašio njega? Bilo kako bilo, Kilmeru je ostala abnormalna izraslina na desnom laktu kao uspomena.

Rocky (John G. Avildsen) - snimljen za 28 dana. Alternativni završetak za film je bio da Creeda iz ringa iznesu njegovi fanovi, a onda da Rockyevi fanovi iznesu Rockya. Međutim, budući da je bilo premalo statista, a i zato što su neki od postojećih počeli udarati (?!) Stallonea i Weathersa dok su ih nosili, ta scena je odbačena.

Friday (F. Gary Gray) - snimljen za 20 dana. U Smokeyevoj flashback sceni gdje sa Hectorom i njegovim frendom sjedi u autu, može se vidjeti čovjek kako sjedi na obližnjem zidiću u pozadini. Čovjek je živio u kvartu gdje se snimao film i jednostavno je htio stvarati poteškoće produkcijskom i inom osoblju znajući da mu ne mogu reći što da radi na njegovom privatnom vlasništvu. Ostao je u tom kadru usprkos ponuda od osoblja koji su mu nudili novčanu kompenzaciju i walk-on ulogu u filmu.

Braveheart (Mel Gibson) - Gibson, čuveni šaljivac, je neke scene režirao imitirajući glas Elmera Fudda i čak viknuo "CUT!" tijekom scene pogreba od Murron tako što je zagrlio glumicu koja je glumila njenu majku vičući: "Will you put a sock in it!". Glumica je iz suza izašla iz uloge i opalila se smijat. Gibson je također namjerno pokrenuo lažnu glasinu da je Sophie Marceau (princeza Isabella) kćerka poznatog francuskog pantomimičara Marcela Marceaua.

Gladiator (Ridley Scott) - Kao i moderni sportaši, Rimski gladijatori su imali sponzore i redovito su reklamirali njihove proizvode. Producenti su htjeli ovo uključiti u scenarij ali su tu ideju odbacili rekavši da je previše nevjerojatna.

Star Wars: Episode III - Revenge of the Sith (George Lucas) - ovdje se može vidjeti najduži dvoboj u povijesti kinematografije: dug punih 12 i kusur minuta. Ovo je jedini Star Wars film koji nije dobio nominaciju za Oscara u kategoriji Najbolji Specijalni Efekti. Jedina nominacija je bila za šminku i make up u filmu, koju je izgubio od The Chronicles of Narnia: The Lion, the Witch, and the Wardrobe. Totalno neopravdano, i might add.

Léon (Luc Besson) - tijekom snimanja koje je uključivalo gomile policijskih automobila na ulici, čovjek je istrčao iz trgovine koju je upravo opljačkao. Kada je slučajno nabasao na filmski set, vidio je svu tu "policiju" i predao se grupi statista u uniformama.

The Fifth Element (Luc Besson) - Luc Besson je napisao scenarij za ovo dok je još išao u srednju školu. Eksplozija u glavnoj dvorani hotela Fhloston je bila najveća eksplozija u zatvorenom prostoru ikad snimljena. Uzrokovala je požar koji je gotovo imaknuo kontroli.

srijeda, 02.08.2006.

A sad; nešto potpuno drugačije

Na slici u headeru je moguće primjetiti mali podnaslov bloga koji vodim. Budući da sam u zadnjih par dana obavio dužnost prema prvoj riječi podnaslova "filmovi & stuff" vrijeme je da se malo okrenem ovoj drugoj riječi: "stuff". Daklem, što bi pajtonovci rekli: And now for something completely different.

Wik & The Fable Of Souls - Evo ga. Riječ je video igri. Koja je besplatna. Ustvari nije, ali vrsna google nacija će bez problema naći crack za nju tako da je ja (i mnogi drugi) mogu komotno zvati freeware. OK? OK. Wik & The Fable Of Souls vas stavlja u ulogu dražesno bolesnog hibrida između žabe i hobita nazvanu Wik. Wikov vjerni pratitelj je podjednako dražesno (a bome i bolesno) dvonogo govedo nazvano Slotham. Wikova (tj. vaša) zadaća u igri je da šopate Slothama slatkim zelenim crvićima (engl. grubs). U tome će vas pokušati spriječiti razne mušice i sićušni šišmiši koji kradu crve, otrovni škorpioni koji vas mogu ucmekat svojom bodljom na repu, te paukovi koji također kradu crve. Naravno ni Wik nije mrljina tako da svojim ljepljivim žabljim jezikom možete uhvatiti podle mušice te ih ispljunuti na njihovu zlokobnu bratiju i tako ih privremeno zaustaviti. Mušja i ina hajdučija nije jedino što vas spriječava da nezasitnom Slothamu date dnevnicu u vidu crva. Naime, crvi su često na poprilično nedostupnim mjestima. Rješenje je opet u vašem podugom jeziku koji možete koristiti kao samoljepljivu traku ili konopac/lijanu uz pomoć koje se prebacujete poput Tarzana u vis ili dalj. Ovisi o potrebi. Dakle jezik se lijepi za sve živo. Ne bih sad ulazio u moralno filozofske rasprave i raspravljao tko je ustvari negativac u igri jer bi se moglo reći da mušja pošast ustvari pokušava spasiti dražesne crviće (koji se glasaju kao male bebe - preslatko) od vaše čudovišne jezičine i vašeg pohlepnog dvonogog kompanjona. Ono što ću reći je da igra nudi dva moda igre; Story mod u kojem prelazite nivo po nivo, a svo to prelaženje je opravdano pričicom o Wikovoj izgubljenoj obitelji čije izgubljene/ukradene duše & tijela on traži po cijeloj čarobnoj šumi, a bogami i dalje. Drugi mod je Challenge mod gdje priče nema, već je svrha proći sve, poprilično zajebane, nivoe pri tome tjerajući svoj jezik i žablje skokove do maksimuma. Motiv bi bio izazov. Meni je Challenge mod najbolji jer ustinu tjera da upregnete vijuge da uopće pronađete rješenje problema hranjenja, a potom još i forsira motoriku vaše desnice (ili ljevice ako ste ljevaci) da izvršite zadatak. Upravljanje Wikom je krajnje jednostavno. Lijevi klik da isplaziš jezik i da ispljuneš lovinu, a desni za skok. Kursor na ekranu određuje smjer beljenja ili skoka i to je to. Grafika je ugodna oku, a glazba i zvučni efekti (pogotovo onaj pljuvanja i crvljeg glasanja) uhu. Ako hoćete slušati winamp dok igrate atmosferičnu ingame glazbu možete i ugasiti. Sve gore navedeno čini ovu malu igru idealnom razbibrigom u ove duge i dosadne dane. Dakle, kad imate viška vremena, upregnite Wik & The Fable Of Souls i dobro se zabavite. 10/10

Igru možete skinuti ovdje. Za crack ćete se ipak morati sami malo potruditi.

Slika prikazuje glavnog junaka u njegovoj klasičnoj siesta pozi uz očite reference na kvalitetu dotičnog gospodina,

A onda ostaše trojica...

Metallica: Some Kind of Monster - dokumentarac o procesu snimanja trenutno posljednjeg albuma Metallice - St. Angera koji prati članove benda koji su u očitoj krizi vlastitog identiteta, a koliko sam skužio i identiteta Metallice kao benda. Kao što svi metalci znaju da se posljednji istinski metal album od Metallice zove Black, a da im je najbolji album Master Of Puppets, tako znaju i da je frontmen Metallice pravi redblooded amerikaner James Hetfield, a ne danski kepec čiji ćaća izgleda kao bulimični viking - Lars Ulrich, makar su obojica u bendu od samog početka. Ima u dokumentarcu svašta; od Larsove tužbe Napstera, team building psihologa koji prati naše junake cijeli film, Bob Rocka (nije simpatični nosonja iz Alan Forda, jebiga) koji je producirao i ovaj album kao i odsvirao sve bas dionice na njemu, do zen izdanja Kirk Hammetta koji evo već 2 godine surfa (po valovima, ne netu) i svađe svojih kolega promatra kao dijete kad mu se svađaju roditelji. Sve navedeno je vrlo dobro izvedeno i gorenavedeni akteri su prilično iskreni. Ono što ide na živce je to što se "opaki" metalci ponašaju kao pičkice i ne boje se reći ono što vrijeđa njihove osjećaje. What the fuck Fato?! Gdje su oni "metal up your ass" čupavci koje svi volimo i poštujemo?! Žao mi je što ću vas razočarati djeco, ali oni su svi mrtvi i pokopani. Ovdje vidimo obiteljske ljude koji raspolažu gomilom novca i vode tvrtku, koja je sasvim slučajno vokalno instrumentalni sastav nazvan Metallica. Bore se s alkoholizmom, žale provesti više vremena s obitelji i slična Oprah sranja. E sad, da ne mislite da ih pljujem zbog toga (makar jesam malo razočaran), reći ću samo da ne mogu svi biti kao Lemmy iz Motorheada što će reći 50 godišnji alkosi koji jebu mlade grupije i praktički žive u autobusu za turneje. Svi članovi Metallice imaju žene, prestaju s lošim navikama iz mladih dana i jednostavno žele zaraditi pare, a usput i očuvati svoj integritet. Meni nije jasno da još nisu skužili šta su napravili poslije Blacka sa tim sjajnim bendom. Ali dobro. Dok je para biće i muzike i guess. St. Anger the album se snimao dobre 2 i kusur godine tako da i ovaj dokumetarac traje 2 i po sata. To je, složit ćete se, ipak malo predugo za gledati, ali ujedno to mi je i jedina bitna zamjerka na inače sjajan i zanimljiv film koji je za sve, a ne samo za hard core fanove benda. Određene scene su odlične, a ima i puno pjesama iz starih dana, kao i zanimljive audicije potencijalnih novih basista pri samom kraju. Također, pruža se jedinstven back stage uvid u proces stvaranja albuma, od pisanja tekstova, pa glazbe, do krajnjeg produciranja zvuka i odabiranja naslova albuma. U savezu sa izdavačkom kućom, naravno. Stara je vijest da se Metallica prodala. Pa i ovaj dokumentarac su snimili zbog para. Meni je drago da je prilično dobar i vrlo gledljiv, kad je već album St. Anger teško sranje. 7.5/10

Na slici prikazana Metallica kako taslače po gitarama. Onog novog spick basistu ionako nitko ne smatra članom Metallice pa ga zato ni nema.

utorak, 01.08.2006.

Originalan naslov trećeg jubilarnog posta

Budući da sam u prethodnom postu uspoređivao perike valjda je red da opišem film u kojem se pojavljuje jedna od gorenavedenih

Bloodrayne - gdje započeti s ovim? Istaknut ću da je jedini razlog mog gledanja ovog filma to što sam čuo da Kristanna Loken pokaže sisice. Nisam igrao video igru i ne znam ništa o radnji iz tog aspekta. Dakle, pišem ovo samo i isključivo kao vlastiti doživljaj filma.

Moram istaknuti da film ima i dobre strane.
Najuočljivija je Ben Kingsleyeva očajna, očajna, OČAJNA perika. Nisam se mogao suzdržati da ne prasnem u smijeh kad god je on bio na ekranu. Nevjerojatno i nezamislivo je smiješna i vidjeti tu periku zaista vrijedi i zadnji novčić plaćen za kino ulaznicu.
Još jedna dobra stvar je tip s fudbalerkom (Matthew Davis). Ispao je gotovo jednak redikul kao Ben Kingsley sa perikom. Usput, nisam imao pojma da su fudbalerke bile tako popularne u Rumunjskoj u 19. stoljeću, ali tvorci ovog filma su me definitivno uvjerili da je tako uistinu bilo. Maximum respect za fudbalerku Matthew, nosi je s ponosom.
Naravno vidjet ćete sisice Kristanne Loken u iznimno besmislenoj, soft porn sex sceni izvan svakog konteksta i zdravog razuma tako da je i to još jedna dobra stvar.
Moram reći da su scene šora, iako se događaju prilično rijetko, dobro nafilane krvlju. Naravno ako niste ufurani u krvavo nasilje, dotične scene su totalno bezveze. Ali tko ne voli krvoprolića? Daklem, još dobrih stvari.

Sada o ne tako sjajnim stvarima u filmu.
Kao prvo svi dijalozi su apsolutno, zatupljujuće, umobolno glupi. Kao da je šestogodišnjak napisao sve dijaloge. Scenarij je podjednako loš. Mislite na Američkog Ninju 2 sa mjestom radnje u Rumunjskoj u 19. stoljeću. Također su ukrali jedan ninja trik iz Američkog Ninje 2, kojeg možete vidjeti u posljednjim scenama filma. Možda bi se to moglo nazvati homageom. Možda. No, kad razmislim, ne, nebi. To je čisti dobri stari plagijat.
Glumci također smrde. Ben Kingsley samo zuri u kameru sa svojom lošom perikom, Kristanna Loken puno stenje i to je otprilike to. Ne očekujte čuda ni od Michael Madsena. Billy Zane fura svoj film bez obzira na sve tako da ako vam je on i inače ok ovdje može biti prihvatljiv. Meni je on bio najbolji.
E da, Meatloaf ima cameo. To je upravo ono što bih nazvao totalno mrljavim. Ali opet, toples komadi koji su u njegovim scenama totalno iskupljuju njegovo masno dupe.
Redatelj Uwe Boll ustvari nije toliko loš koliko ljudi kažu. Dao nam je krv i sise. I to na prilično dobar način. Ali ništa više. Krv i sise se svejedno uzimaju zdravo za gotovo kod modernih redatelja. Napomenut ću da i on smrdi ali ipak (malo) manje od Meatloafa.
Iako je ovaj film strahovito loš nije mi žao što sam ga pogledao. Ako budete cijenili trashy aspekte u filmu nećete biti razočarani. 4/10

Na priloženoj slici su polukrezavi redatelj i glavna glumica blaziranog pogleda

Originalan naslov drugog posta

Za sada evo jedan moj copy paste sa Forum.hra, dok malo skužim sve u vezi bloganja, vjerojatno ću baciti i neki redizajn ove grdobe.

White Oleander - za početak moram napomenuti da sam pravo muško, hrvat i katolik i da nisam neka plačipizda da običavam gledati ovakve filmove. Ne znam ustvari i zašto sam se zadržao gledajući ga. Baš me uvukao. Nakon svih akcića, horora i komedija koje gledam cijelo vrijeme možda mi je i trebala ovakva drameština da me malo prodrma. Ukratko radi se o teškoj i crnoj sudbi djevojčice čija mater završi u zatvoru radi ubojstva dečka. Na prvu ruku sam pomislio buhu jadna ona ali me ipak boli kurac. Ja mislim da me casting skršio i natjerao da pogledam film do kraja. Nije me uopće iznenadilo da Michelle Pfeiffer može igrati omraženu kuju od majke kad je žena toliko dobro to izvela da se ni u jednom trenutku nije činilo da se prenemaže ili da nije na mjestu. Ma što pričam pa Pfeifferica mi je najdraža glumica još od Batman Returns. Klinku crne i teške sudbe je igrala ženska koja ima oko 25 godina (što mi je čisto nevjerojatno s obzirom kako izgleda), a koliko sam čuo cijeli film je nosila periku zbog prethodne uloge gdje je glumila nekakvu leukemičarku ili slično. Napominjem da perika nije sličila na onu koju je Ben Kingsley nosio u Bloodrayne. Možda je to i loša strana filma, tko zna? Anyway i ta djevojka (Alison Lohman) zna znanje. U filmu glumi i Kelly iz Santa Barbare i to Isusom opsjednutu bivšu striptizetu i općenito ženu sumnjiva morala. Tu su i Renee Zellweger (koja donosi clip iz Teksaškog masakra motornom pilom), onaj lik što glumi u Hitnoj Službi (ne mogu se sjetit kako se zove sad da me ubiješ), te neka totalno nepoznata ruskinja koja je jebena legenda. Zamirisao ženi kapitalizam šta će jadna pa radi na američanskoj pijaci, prodaje farmerke i đinđe, a djecu usvaja da bi joj poslužili kao radna snaga. E sad, trebalo bi i ocijeniti ovo. Teško mi je nekome preporučiti da pogleda ovaj film, ali ako na njega naleti na televiziji (kao ja) neka ga pogleda. Zato jer je jedini lik koji mi je (minimalno) išao na živce cijeli film onaj klempavi klinac, a i zato jer me veseli kad na HRTu pogledam film koji još nisam gledao dajem 8/10

Na slici: Tko ima bolju periku? Ja glasam za ovu desno.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.