ponedjeljak, 07.08.2006.

Funk Carioca

Cidade de Deus - danas sam browsao kroz svoje mnogobrojne spindleove tražeći ni sam nisam siguran što. Nabasao sam na jedan dvd na kojem je prilično lijepim slovima bilo ispisano "Božji Grad". Budući da ovako lijep rukopis nije upućivao na moje vlasništvo odlučio sam ga ubaciti u "devede gledač" i pogledati. Kad sam prvi put gledao ovaj film prije više mjeseci nije mi se svidio i nisam ga odgledao do kraja. Ovaj put ga nisam gledao od samog početka ali sam ga gledao do kraja. Sad se pitam u kakvom sam stanju uma bio kad sam ga prvi put gledao. Božji Grad je fenomenalan.

Moja prvotna asocijacija na favele (anarhična predgrađa Rio de Janeira gdje se i događa radnja) je Mister No i jedna od njegovih pustolovina koja ga je odvela upravo tamo. Naravno, za Mister Noa je, na njegov šarmantno američko-pilotski način začinjen dobrom kapljicom, ta epizoda bila samo još jedna crtica na pojasu njegovih raznolikih amazonskih hajdučija. Međutim, na mene je taj nastavak ostavio poseban dojam. Ako izuzmem onu epizodu gdje se Mister No u nekoj amazonskoj pripizdini borio protiv džinovskih kukaca, upravo taj nastavak mi je bio jedan od najdražih.

Sve gore napisano nema nikakve veze s Božjim Gradom. Jednostavno sam htio pojasniti kako su se u mom (tada još mladom i neiskvarenom) umu ocrtale favele i ono što ide uz njih.

Božji Grad pruža daleko realniji prikaz ovih inficiranih naselja potleušica nego što su autori Mister Noa ikad htjeli. Radnja kroz život tamošnjeg balavca Buscapéa prati brutalnu gangstersku scenu krvavih predgrađa Ria. Radnja je prilično razgranata i potrajalo bi da objasnim ko se kome zamjerio i sve sitne detalje koji ipak na samom kraju ispadaju bitni. Dovoljno je reći da je Božji Grad priča o osveti, drogi, seksu, nasilju i općenito pubertetskim i predpubertetskim snovima mladih Brazilaca.

Sa tehničke strane nema nikakvih zamjerki. Nema se tu što posebno isticati, sve je na vrlo visokoj razini, od glume do scenarija i režije. Ali ajde, bila bi nepravda ne spomenuti genijalnu montažu.

Tamo gdje haraju bande klinčadije vrtićkog uzrasta, gdje osnovnoškolci šmrču kokain i ubijaju petogodišnjake i gdje je statusni simbol biti narkodiler i psihotični ubojica nema mjesta policiji. Pojam starosti je doživjeti 23 godine, većina populacije pogine prije 18., a bogami i ranije. Svaka neposlušnost lokalnom bossu se kažnjava metkom, a katkad i pretjerana brbljavost može završiti kobno. Trava se puši od otprilike 4. godine života, a na teže droge (prvenstveno kokain, biće da je geografski, ipak je Kolumbija blizu) se prelazi čim prije. Osnovna pismenost je poželjna, ali ne nužna, jer kad se zarati između bandi prima se svakoga u svoje redove, od 7-77, baš kao što piše na ambalaži lego kocaka i raznih društvenih igara.

Božji Grad je snimljen po istinitom događaju. Zato zaboravite Ronaldinha, Giselle Buendchen, Copacabanu i guzate karnevalske plesačice i gledajte Božji Grad. Zato što je za moj ukus ipak malo predugačak 9/10, ali nitko ne kaže da morate gledati film od početka.

Na slici: idila glavnog junaka, bez džoje je doduše, a fali mu i neki pičić da mu pravi društvo.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.