Ovako, pošto sam na drugom blogu prominila adresu.... i više niko iz škole i tako toga ne zna adresu, nećem više pisat na ovom blogu nego na drugom... .DescendingAngel.
Neko vrime neću ni pisat... budem za tjedan-dva. Neam volje sad... Ne mogu...
Stavim vas sve tamo u linkove i javim vam se svima kad se vratim... Uživajte =)

SOMETHING IN THE WAY-NIRVANA

Underneath the bridge
The tarp has sprung a leak
And the animals I've trapped
Have all become my pets
And I'm living off of grass
And the drippings from the ceiling
It's okay to eat fish
'Cause they don't have any feelings

(x3)
Something in the way, mmm
Something in the way, yeah, mmm

Underneath the bridge
The tarp has sprung a leak
And the animals I've trapped
Have all become my pets
And I'm living off of grass
And the drippings from the ceiling
It's okay to eat fish
'Cause they don't have any feelings

(x4)
Something in the way, mmm
Something in the way, yeah, mmm

E ljudi... stvarno oprostite šta me nikako nije bilo, onako, skoro mjesec dana :/ Neš me zajebava Blog.hr, nije mi se moglo ulogirat... pitaj boga... Ugl, †dying† mi je predala tu štafetu gdje treba pjesmu pisat... i zadala mi ove riječi: MRAK, MJESEC, TUGA, SAMOĆA, SUZE. Pa dakle...



Mrkla noć. Ubojita tišina.
U mraku se nadziru obrisi nevinog lica.
Prazni pogled u daljinu nebeskog svoda,
kvari ga ta ugljena boja obješene kose.

Iz noćnog neba, mjesec se okrutno smije,
Upravlja njenom tugom, pokazuje nedostižan sjaj.
Kupa ju je njegove zrake,
igraju se. Bježe. Pa ih nema.

Kada bi ubio njenu samoću,
osjećao bi se kao izdajica.
Ali anđeli ne plaču zbog njene agonije,
i svakim danom gledajući joj oči, ona umire.

I jednom, kada suze dotaknu njenu ruku,
s nje klizeći polako na mokru zemlju,
mrtvi glasić će šapnuti:
Zaboravih ubiti moje dno...



Predajem:
..eternal angel..
...Broken...
Ako netko oće pisat... oke onda xD

A zadane riječi su: izgubljen, šuma, vječnost, vrba, jezero.

Budem vam se svima sutra javila... i napisala normalan post... Sad sam preumorna i čudim se šta sam uopće ovo uspila napisat, heh.

Lagani koraci. Mekani i nježni. Jedva su se mogli osjetiti. Da nije bilo škripanja starog drveta na podu nebi razbijali tu savršenu harmoniju isprepletenih jecaja i tišine. U praznu sobu je ušla sjena djevojke. Soba je imala ustajali miris, a u kutu se nalazio starinski bijeli kauč sa potrganim i izbljedjelim zavjesama u pozadini. Izlizana tkanina kauča koja više nije ni bila bijela već je potamnila zbog nakupljene prašine. Na sredini se nalazio klavir po čijem su drvu šetale slabe zrake svijetla koje su dopirale kroz maleni prozor prostorije. Vidjelo se da već dugo nije korišten. Stajao je tako prekriven paučinom, kao da je odbačen, kao da nitko nije želio čuti njegove note i osjetiti žar glazbe koju stvara. Sjena se pomicala po sobi. Sada su se već jasnije mogle vidjeti crte djevojkinog lica i tijela. Nosila je izlizane baletne papučice čije su se svilene vrpce vukle po podu. Odjevena u staru baletnu haljinicu, uska i prepuna volana, sada izlizana. Nekoć je u toj haljinici trošila svoju zadnju snagu. Laganim, ali snažnim pokretima je zapanjivala sve oko sebe. Ples koji priča priču, pun osjećaja, pun truda. Djevojka je sada samo bezvoljno šetala sobom u izlizanoj haljinici. S mrtvim pogledom na licu. Neprimjetnih koraka, baš kao sjenu, tek kada se usredotočiš na nju shvatiš da je pokraj tebe. Sjela je za klavir. Po prvi puta nakon dugo vremena netko je sjeo za klavir. Gledajući izbezumljeno u njega prešla je rukom preko njegovih tipki i pobrisala prašinu. Kako ga je dotakla, kao da su se sve uspomene vratile i odvrtjele ispred njenih očiju. Opet je mogla osjetiti kako u njoj teče vrela krv, željna strasti kakvu je poznavala. Počela se prisjećati dvoje uvijek nasmješenih ljudi kako zajedno dijele ono zbog čega dišu. On i ona. Nemože se reći da su bili jedno. Ono otrcano jedno koje se izgovara i kada nije tako. Bilu su dvije osobe od krvi i mesa, sa manama i vrlinama, koji su jedno drugome tjerali osmjehe na lice. Ako bi svijeća gorila na jednom kraju, morala bi i na drugom. Ova soba je davno bila mjesto prepuno očaravajućih pokreta i urezivih zvukova klavira popraćenih lijepim riječima promatrača. Harmonija njihovih pokreta je bila harmonija njihovih života. Baš kao kod leptira, harmonija njegovog leta je njegov život. A nije da je njezin odraz loš, naprotiv, zaslužila je divljenje. Divljenje koje je dovelo do ljubomore. A ljubomora do zavisti koja ju je uništila. Naleti riječi za koje se nemože reći da ih je izgovorio čovjek, pomeli su sve pred sobom. Bića koja nazivaju ljudima, a ljudi nisu ljudi, nisu pojam ljudi. Ubojice... I pitaš se, što je potrebno za postojati tamo gdje se ''anđeli'' skrivaju pred tobom, pod tvojim dodirom plaču krvave suze, a ti neshvaćaš glazbu koju sviraju. Njihove note ne poznaješ, njihove pjesme neželiš shvatiti. I pitaš se, da li se mogu nazivati anđelima. U tuđim očima nevina bića, nježna pod dodirom, krhka kao staklo. A zapravo ih nema. Kao vjetrovi dolaze u naletima da ruše, odnesu što dalje. I nevidiš ih. Jer ih nema. Žive od slanosti suza i od boli u krvi, neznaju za osjećaje, kao ni za dan. Kada osjete kako krv slobodno teče tvojim venama, oni su tu. Prodiru duboko u tvoju jezgru, tjeraju te da gledaš u njihove oči. Otvaraju sva vrata pred tobom sve dok nepostaneš ništa, jedan od njih. Zarobljen u njihovim očima, zuvijek, bez njegovih riječi, bez njegovih uzdisaja. Biti nevidljiv. Ploviti modrim oceanima, tamo gdje se čuju sirene kako pjevaju, bez straha da ćeš nestati u njegovim dubinama. Hodati visokim planinama, preko ledenih jezera, i ne izgubiti se u najmračnijim šumama na njihovim vrhovima. Čemu sve to? Zašto se porezati i ne osjećati bol? Čemu biti imun na život kada hodaš i osjećaš se kao santa leda. Ne, nije tu da bi bila rob. Živa je. Zna da je guši vlastita krv i da je samo umotana u prazna obećanja. Živi sa svim noćnim morama, živjeti će i nakon što zatvori svoje oči. Djevojka se okrenula oko sebe i pogledala po sobi. Osjetila je želju, posljednju želju. I lagano se počela micati, okretati, poskakivat. Plesala je posljedni ples. Zadnji put je u tu prostoriju uvela strast. Zadnji put je pričala priču, svoju priču koja te izjeda iznutra dok gledaš njene pokrete. Ta vitkost i spretnost. Na haljini su se stvarali nabori zbog brzog gibanja njenog tijela. Bezbolno je šetala na prstima. Te savršene figure. Zastala je. Osjetivši kako je ponovo sve zatvorilo svoja sebična usta i kako je prostorijom opet zavladala samoća, sjela je za klavir. Počela se grčiti. S obje ruke se uhvatila za trbuh zbog čije se boli grčila. Nije vikala, nije plakala. Kada je pogledala jednu ruku, nije ni krvi bilo na njoj. Samo blijeda ruka. Nastavila je tako sjediti i zamišljeno zuriti u prljavi pod. Vjetar koji je dopirao kroz prozor lagano joj je mrsio gustu grimiznu kosu. Nije donosio ni miris smirenosti ni miris uznemirenosti. Samo miris svježe krvi.

Ovako, samo da nešto napišem pa idem...
Evanescence ipak ne dolaze u Hrvatsku na turneju s Kornom... i može se dogodit da naprave svoj koncert al treba nam glasova(najmanje 200)... pa onda, ajdete na ovaj LINK i glasujte da dođu... i stavljajte link po blogovima i šaljite ga dalje :)

heh

Neću ništa sad objavljivat... napisah puno toga al' nije ništa dovršeno, lol...
Ajd pusam vas**



EXODUS

You took my breath as I close my eyes.
Reading from your heart, I fell down.
Convince me that I will survive.
Exodus's wakeing selfish doll,
wasted colours, wasted words,
fraigle creature is alive.
No screaming, just annoying howl.

That puppet doll will annihilate herself.
Wrapped in her mind, she'll find a paradise lost.
Wrath under pale skin. Lost words.
Lost words in my head. In my heart.
Quiet lost words. Even no ruins.

Where are they?
Exodus.
Abalienated soul.
It's mine.
Where are they?
Life is the one that I should walk trought.
Everyone wanna play, but later you can't go.
You always lose.
You always lose.
No free mind.
Lonley puppet doll.
Exodus.

Don't call. Run away. Don't whant to know.
Belive in dreams 'cause later even they aren't there.
Weeping, waiting for night king,
moon as open door.
Cemetary of sold souls,
rarely some of them get new chance.
They took your heart,
and kill your dreams,
said you'll live forever.
Exodus without regress.
Exodus of them.

Istrčala je iz kuće u maglovitu noć. Gazila je odraze svjetla po lokvama koje su bile posljedica prethodnog pljuska Brzo je ostavila iza sebe svjetla ulične rasvjete i obližnjih domova. Kada je došla u mrak, stala je. Bila je zadihana, a suze koje su tekle još su joj više otežavale disanje. Brisala ih je krvavim rukama, ali su uvijek dolazile iznova. Kao da su odredile da tu ostanu vječno. Kada se smirila, skrenula je s ulice i nastavila hodati prema potoku. Stalno je gledala rane na rukama i lagano ih dodirivila da osjeti peckanje. Zašto si je to učinila? Osjećala se tako slabo, jadno, razočarano u sebe i cijeli život... izgubila je borbu. Sve je konce popucala osim onoga koji predstavlja život, ali samo odkucaje srca, krv u venama, zrak u plućima... Život kao riječ i ništa više. Mrzila je samu sebe. Razočarala je sve ljude koje je mogla. Nakon što su vidjeli kako gubi borbu, vjerojatno ih više nikada neće vratiti. Da, zašto su svi uvijek uz onoga koji pobjeđuje?

Kada je došla do ruba potoka, usporila je i nastavila hodati uzvodno, sve do mjesta na koje je krenula. Počela je drhtiti, bilo joj je vruće a istovremeno i hladno. Srce joj je udaralo sve brži, krv je tekla sve brže, oblio ju je hladan znoj... nešto je prolazilo kroz nju. Nije mogla dalje, zaustavila se i sagnula s rukama na trbuhu. Bio ju je strah. Nije željela ponovo sve proživjeti, taj prokleti događaj. Što bi dala da ga nije trebala tu večer, da nije htjela pomoć i utjehu. Da je samo sjedila kod kuće i plakala, on bi sada bio s njom. Podignula je pogled prema mostu iznad potoka koji se nalazio samo par koraka ispred nje. Samo je posmislila- za njega. Znala je da mora prihvatiti tu posljednju borbu, jedinu koja je prava, i jedina koju želi. Potrčala je prema mostu gazeći po blatu i prljajući pokidane hlače. Vrisnula je, a njen glas se izgubio među visokim stijenama, otputovao je dalje zajedno s potokom. Izjedanje u glasu su mogla osjetiti samo bića u šumi na vrhu tih stijena. Drveća su drhtala pod njenim glasom kao pod naletima vjetra.

Došla je do mosta preko kojeg nitko već godinama nije prelazio. Osjećala je kako je noge izdaju, pala je na tlo i naslonila se na zid ispisan pjesmama. Tišina. U ruci je držala žilet i pismo. Prokleti žilet i pismo sastavljeno od rečenica koje su joj bile potrebne kao i kisik. Gledala je u potok. Teče. S jednog mjesta prenosi na drugo. Nestaje i više se nikada ne vraća. Još je više stisnula ruku, nije mogla dopustiti da to nestane. Željela ga je i dalje imati, makar i uspomene. Ruka joj je krvarila. Crvena boja je narušavala bijelinu njenog lica. Nije mogla pustiti to što je imala u ruci.Bila je odjevena u njega. Osjećala je njegovu bol, otkucaje srca. Zavukao joj se ispod kože, on je putovao njenim venama, ne krv. S njim se osjećala kao ruža koja se ističe među trnjem. No tu večer je netko ubrao tu ružu. Tu večer je netko osim njih prešao preko mosta. Dok su sjedili ispod, daleko od stvarnosti, u svojoj iluziji, njegova krv je potekla. Začuo se hitac i on je ubrzo bespomočno ležao u njenom krilu. Netko im je oduzeo njihov spas od života, razdvojio ih je. Mrtvi su a ni neznaju tko i zašto se to dogodilo. Slučajno? Namjerno? Prijatelj ili neprijatelj? Nije važno. Njih nema. Bez njega je i ona mrtva iako njeno srce i dalje pumpa krv.

Tišina se pretvorila u nepodnošljive urlike. I sama je htjela vikati, izbaciti sve što je mogla i gorko zaplakati. Sprječavala ju je ta sitnica koja je rasla u njoj. Samo ta malena, naizgled, bezvrjednja riječ. Ljubav. Htjela je sve držati u sebi, trpjeti, podnositi bol samo radi njega. Na neki način zahvaliti mu što je tu posljednju večer bio s njom. Što ga je prije pozdrava ona držala u krilu, njene suze su padale po njegovoj rani, nježne ruke koje su ga milovale su bile njezine... Zadnje riječi koje je čuo su bile iz njezinog srca, uspjele su izaći iz duboke tame gdje su se dugo skrivale. Izvadila je olovku iz pokidanih hlača. I na zid, među mnoštvom osjećaja napisala te riječi-volim te. Jednom izgovorene, nikad više ne ponovljene.

Mrtvi zvukovi violine. Nečujno, ali podmuklo se zavlače u svaki kutak. Polagano klize zajedno s rijekom i rugaju se vlastitom odrazu. Padaju i udaraju o tlo skupa s lišćem koje je potrošilo svoje vrijeme i sada otpada. Igraju se među rasplakanom travom koja se posramljeno spušta u naletima vjetra. Gube se u sjenama slućajnih prolaznika. I zavlače se u njeno srce, njene oči čine još bolnijim i sjajnijim...



Djevojka je imala običaj provoditi vrijeme naslonjena na to trulo stablo. Mjesto je otkrila kada je još bila malena. Jednog popodneva je igrajući se s prijateljima zalutala na maleno zeleno prostranstvo. Samo par gustih grmova ga je dijelilo od monotonog igrališta na kojem se igrala. Mjesto im se toliko svidjelo da su počeli svaki dan dolaziti. Trčkarali su po mekoj travi, penjali se po vrbama, pjevali... uživali su u svom malenom raju. To i je bilo raj. Izmjenjivao se predivan zvuk ptica i šum rijeke, zrak je bio svjež, i pod najtmurnijem nebu ta je livada bila raj. Ali kako je bilo i za naslutiti, svemu dođe kraj. Pa tako i tome. Jedno po jedno su se odvajali. Neprimjetno su nestajali, vraćali se s druge strane grmlja. Nisu više imali vremena za smijeh i suze. Postali su samo živa bića u sivom svijetu koja svaki dan provode isto. Misle isto. Misle krivo. Oni su samo... odrasli. Ostala je samo jedno djevojka koja i dan danas dolazi tu. Sjedi ispod stare vrbe, jedine vrbe koja je ostala iz tog vremena, i razmišlja. Biježi od stvarnosti i zavlači se u sebe. Sada je sjedila s slušalicama u ušima, na neki se način liječila od života. To joj se ipak činilo kao bolje rješenje nego da si okonča život. To nikada nije željela ni pokušati. Htjela je živjeti. Pokušavati nešto promjeniti iako je znala da će to završiti kao beznačajna sitnica. Pogled joj padne na vodu. Vidjela je svoj odraz na zeleno-modroj površini. Sviđale su joj se te boje, hladne, mistične, tjeraju ju je da ih pomatra. Da promatra svoj odraz koji teperi na uzbrkanoj, ali smirenoj vodi. Osjećala je neku okrutnu hladnoću ali nije joj smetala, naprotiv, uživala je u njoj. Bolna neispunjenost, misao da si pognuta vrba među veličanstvenim borovima, i to nešto... zbog čega si zadovoljan hladnoćom, neka neopisiva besmislenost. Samoća. Ljupka samoća...Duboko je udahnula, kao da je skupila novu snagu jer je znala da će joj trebati. Naslonula se na staru vrbu uz rijeku. Sama, među rosnom travom, uz šum vode ispod posramljene vrbe, slušala je glazbu. Htjela je uživati još malo vremena koje je imala jer je uskoro morala krenuti u stvarnost. I samo je sjedila uz zvukove violine. Plakala. Zbog njih. Suze su samo tekle, nije ih željela, nisu imale svrhe, samo su tekle... pokušavale je slomiti... sve dok ne krene nazad u monotonu stvarnost. Gledati pale anđele oko sebe kojima nitko ne može pomoći. Ni sami sebi. Okrutna stvarnost.

Ležala mu je u krilu. Oboje u crnome. Znali su da će ih ljudi zbog toga osuđivati, ali imali su jedno drugo. Nije ništa govorila. Samo je gledala u njegove plave oči. Osjećala je njihovu dubinu, predivnu hladnoću. Osjećala je kako govore da ju trebaju, da ne ide nikamo... ostani zauvijek u zagrljaju... I nije nikamo htjela otići. Mogla je trpjeti svu bol na svijetu samo da je s njim. Tako je nekako i bilo... ni jedno, ni drugo nisu bili najsretniji ali bili su zajedno... Bili su jedno drugome oslonac, dva dijela koja su se napokon našla nakon što ih je život razdvojio. Čuvali su jedno drugome leđa od života. Čuvala je da joj netko ne ukrade te oči... jedino što joj je ikada bilo potrebno... Mogla je samo ležati i gledati ga. Biti zaleđena samo da joj je pogleda na njegovom. I sada ga je promatrala... zvuk valova... miris oceana, slobode... i onda je-nestao. Netko je došao s bodežom i zabio ga duboko u led, u njezino srce. Led se raspršio u komadiće... ni toplina koja bi ih stopila u jedno više nije mogla pomoći... nestao je. Bez pozdrava. Bez zadnjeg pogleda...
Više ništa nije bilo isto. Nije ga bilo, a osjećala je bol. Bila je uskraćena i njegovog duha koji se trebao pojaviti kao u pričama. Sekunde su joj se pretvarale u sate, sati u mjesece, mjeseci u godine bez njega. Riječi na papiru su bile samo riječi. Čekala je da joj život završi. Svo to vrijeme je trošila na šetnje po plaži. Htjela je osjećati ocean, htjela je osjetiti njega pa makar je bolilo što nije tu. Dugo bi sjedila na pijesku pod mjesečinom i kao da ga je čekala. Zaboravila bi na sve i promatrala valove... dođu do obale i sve iz početka... ponovo, i ponovo... I gdje je sad? Zašto sada sama leži? Pogledala je nebo prepuno zvijeza i pogled joj je zastao na malenoj, ne baš sjajnoj zvijezdi. Osjećala je da ju i on sada gleda. Oboje nikada nisu tražili više od onoga što su mogli dobiti stoga je vjerojatno gledau u tu skromnu zvijezdu. I onda je odlučila. Znala je da će biti mirnija ako je on gleda na zvjezdanom nebu ili podijele zajedničku zvijezdu. Dignula se i krenula u more. Lagano se gubila među crnom dubinom, zauvijek. U tišini, na osamljenoj plaži, djevojka se izgubila među beskonačnim morem.
Priča je prerasla u legendu koju dan i danas bake prepričavaju unucima. S nadom da jednog dana svijet neće biti okrutno mjesto u kojem se treba znati boriti za sebe, misliti samo na sebe, na svoju korist... Neki vjeruju da je djevojka pronašla svoju sreću, da su se našli na toj malenoj zvijezdi. Drugi tvrde da još uvijek vreba morem, krhka i nevidljiva, ostala je zarobljena u tami... Kako god vjerovali, za nju je-prekasno...

Hodala sam sama ulicom. Nije bilo nikoga, samo hladni povjetarac i zujanje uličnih svijeća. Ulica je bila mokra od kiše koja je i sada lagano padala. Nije me bilo briga. Samo sam šetala pognute glave i nisam znala gdje idem. Hodala sam sa sjenom koju su stvarale svjetiljke. Po mokrom tlu pratila je moje korake, samo sam htjela pobjeći od nje, željela sam da je nema, da je nestane zauvijek. Potrčala sam prema tami jer prokletu sjenu nisam mogla gledati. Prelazila je preko blatnjavog tla i samo me podsjećala da postojim, da sam još u toj užasnoj stvarnosti. Trčala sam sve dok nije skroz nestala. Došla sam do crkvice na malenom brdašcu i sjela na zidić. Ni borovi ispod kojih sam sjedila više nisu izgledali veličanstveno, njihove nekoć uzdignute glave sada su bile posramljene... potištene... Voljela sam biti na ovom mjestu. Na jednom dijelu velike livade se nalazilo staro groblje i predivna mala crkvica, a po sredini kupola. Navečer često nije bilo nikoga. Bilo je lijepo sjediti na zidiću na vrhu strmine i promatrati duboko more, mjesečev odsjaj na njemu... Da, sjediti u tami i sve to promatrati... ali ne i sam. Možda je jedina mana tog mjesta bila što si imao dovoljno vremena za razmišljati. Samo si mogao shvatiti neke stvari, koliko je stvarnost okrutna i koji je uopće njen smisao. Pronaći nekoga tko te voli? A što s onima koji to nemogu? Koji su svoju polovicu izgubili čim se došli na svijet, nestala je zauvijek i oni su samo poput crne ovce, uljeza. Ili je ipak smisao postići nešto? Da, svi uvijek očekuju nešto od tebe... između svih dobrih stvari koje su se događale i jedne loše uijek izaberu lošu i ocjenjujute po njoj... Znači, tu smo da bi razočarali druge i patili jer smo sami?
...
Bilo mi je slabo od svih misli. Ali i u neku ruku drago što u tom trenutku nisam bila među ostalim klonovima. Noć mi je bila draža od dana. Mjecec i zvijezde su se uvijek više isticale od tmurnog neba, za razliku od sunca čija se svjetlost stapala sa svime. Danju su uvijek svi prezaposleni, živčani, jednostavno zaborave na neke važnosti... dok znam da noću postoji barem jedna osoba koja nemože spavati kao ja. Noć mi se čak i previše sviđala. Dignula sam se na noge. Suze su se stapala s kišom. Rekla sa sebi:''Da, slaba sam. Zbogom'', i htjela ubiti sjenu zauvijek, bez pozdrava, bez da objasnim, i samoj sebi... Željela sam da me obasja mjesečev sjaj i da ja dobijem svoju zvijezdu koja će se isticati. Samo me korak dijelio od smrti koju nikada nisam stvarno željela. Zazvonio je mobitel. Tata, morala sam kući. Okrenula sam leđa pučini za koju neznam da li je mogla biti spas, i opet nestala u stvarnosti...

Kada u zimskoj noći koračaš maglovitom šumom na vrhu brdašca, ugledaš svjetlo. Tamo u dubini šume, u malenoj kolibici, pod laganim propuhom drhti svijetlo voštane svijeće. Tu nema života. Nema čudnovatih bića da najednom iskoče iz grmlja, nema vukova da stvaraju melodije koji ti se urežu u kosti, nema mističnih očiju sova, nema razloga za strah. Osjeća se samo sram pognutog drveća i miris trulog drveta kolibe. Škripanje starih dasaka na tlu je jedino što se može čuti. Ljudski glas nemožeš ni poželjeti, a oni koji to uspiju, zaustavljeni su tom groznom tišinom te pokušavaju i vlastite otkucaje srca zaustaviti. Čak i jecaji starih zahrđalih vrata tjeraju da stisneš oči, da stisneš zube, da prekineš misliti.
Iz tame u kojoj stojiš klecajućim nogama, vidi se sjena na drvenim zidovima što ju stvara slabašni plamen svijeće. Dopiru note što ih stvara zlatna ploča uspomena. Kada dođeš bliže, zapravo shvatiš da ploča više nije zlatna. Sjaj je nestao pod ledom, a ploča se sve sporije okreće, kao da želi da te njene note sve više i sporije izjedaju. U tom malenom sobičku kolibe osjeća se davno izbljedjeli miris dunja. Na starom ormaru ih nema, gore je sada sada samo trag njihove prolivene krvi. Najednom staneš na komadiće stakla. Još ih više razbiješ u malene dijelove. Sagneš se i brišeš krv s njih. Uopće te nije briga da li ti krvariš, misli su ti usredotočene na note proklete ploče i pitanja zašto je to ogledalo moralo biti razbijeno. Odavno osušena krv na ogledalu, a ono što je ostalo od njega je prepuno malenih kanalića. I onda ju ugledaš onako beživotnu u pokidanoj haljini. Krvave usnice, bijelo lice, maleni kristalići leda oko očiju, tamna crna kosa koja ima tu neku dubinu. Nestali su odkucaji a krv koja teče žilama ubrzaje, sve do cilja, sve do mjesta gdje će se zaustaviti.Izjeda te iznutra. Vrela krv ti takvom brzinom teče žilama da moliš za trenutaka kada će se zaledit i raspuknut vene. Nemilosrdan zvuk uspomena ti zapovjeda da klekneš svojim golim koljenima na istrošene daske i da vrisneš. Vriskovi nisu dopušteni stoga moraš ubiti sićušna bića u tebi. Sve te iznutra izjeda takvom brzinom. Otrov nevinog bića teče tobom, ubija te, osvećuje se. Ti si samo prolaznik koji će biti žrtvovan za jednu davno izgubljenu slomljenu dušu. Ti si samo kapljica u zaleđenoj vodi koja je tu da se ponovo rodi ta ledena kraljica. Pritisak pod kojim nestaješ je ubitačan, nestigneš ni pomisliti što se događa, zašto ti. Odmah moliš za dušu, proklinješ njegove dodire na bodežu kojeg sada ona posjeduje. Čuješ krikove djevojke, čuješ kobni plamen prevelike strasti, osjećaš nevjeru i ljubav odjednom. Nepadaš na ukaljano tlo i netruneš među njegovom nevidljivom prašinom. Ti postaješ ta prašina. Zauvijek ćeš ostati na tom tlu kao jedna od mnogih nevidljivih žrtava pokraj njenoj nevinog blijedog lica. Stati ćeš tu i trunuti radi njegove kletve, radi njegove ljubavi. Preostale uzdahe ćeš davati da ne nestane njene proklete ljepote. Patit ćete zajedno jer je on nestao. Ostavio je samo tu svijeću i izbljedjelu ploču kao uspomenu na njega. Nestao je. I neće se vratiti. Zna da ga voliš jer si nestala. Zna da si dala da ti kožu ukaljaju, da si dala da se igraju tvojom haljinom, da si pristala zauvijek ostati tu među ledom jer ga voliš. Te dvije prodane duše se nikada neće naći i živjetu među smrtničkim životom jer se vole. On ju je napustio i oboje su kažnjeni. Preostaje samo ležati na tlu, slušati kišu i čekati. Neznaš što čekati. I pitaš se... gdje je on sada? Ubio te, a nije kraj tebe. Patiš, a niti jednu riječ njegovu nisi dobila. I sada stojiš sama. Ovisiš o svom srcu koje je slomljeno. Jer njega nema. Zašto si joj to učinio? Zašto riječ ljubav u prijevodu znači život? I zašto je ona sad ostala bez života?
...
Zašto?

Opet je stajala tu. Duboko u Crnoj šumi, opet ga je čekala. Još jednu noć zaredom, noć kao i prošlu. osamljenu noć. Sjedila je na rosnom tlu u beživotnoj bijeloj haljini. Nije željela ustati, samo je gledala u uz beznadanu vječnu maglu koja se prostirala među drvećem. Njeno blijedo lice mjesečeve zrake su odbacivale, kao da njena nevina koža nije vrijedna njihovog sjaja. Ugledavši odsjaj na mirnoj površini jezera uhvatila ju je nagla, sebična želja da ustane i osjeti hladnoću njegove vode. Svim svojim snagama je polako ustajala,te je već drhtavo koračala prema jezeru. Probijala se kroz trnje. Po onom istom rosnom tlu padala je topla krv, krv koja otapa i najtvrđe tlo, krv koja je tekla jer se osjećala krivom. Natapala je svoju krvavu haljinu u vodi. Zatvorila je svoje zamišljene oči, stisnula zubima usne tako da je vrela krv potekla, te je crnu kosu stoplia s vodom i nestala. Nije osjećala život u vodi, nije bilo sićušnih bića da joj se vrpolje oko nogu. U vodi je bila sama. Mraz se hvatao za njeno golo rame. Proždirao ju je iznutra i oduzimao joj svaki dah. Prodala je svoju dušu. Prodala se za svoj raj, za raj pun srama. Slabašno mjesečevo svjetlo obasjalo je njeno mrtvo lice pod ledenom površinom. Vidio se sićušni osmjeh ljubičastih krvavih usana. U zraku se osjećao miris smrti mlade djevojke, još jedne žrtve Crne šume. Vukovi su prekinili s pjesmom smrti, kao da su odlučili odati počast toj nevinoj žrtvi. Ogoljena stabla su još više sagnula svoje suhe grane. Travke su su se smanjivale pod pritiskom rose. Mjesec je nestao u daljini, bez pozdrava. Moglo se reći da se više nikada neće vratiti sa punim sjajem. Na njemu će se ostvariti raj, vječni život, i on više neće biti isti. Osvanulo je zimsko tmurno jutro. U daljini se čula mrtva zvonjava. Tišina. Bio je to kraj. Ili samo još jedan od početaka.