qaya

25.01.2010., ponedjeljak

Sličice iz životinjskog carstva

23.01.
Toplina kreveta nikako da ugrije njenu unutrašnjost. Nekad bi pritom spomenula riječ dušu. Ali već neko vrijeme trudi se izbjegavati patetiku. Od kad je s Njim.
On nije patetičan. Ni romantičan. Vlada riječima, stvara duboke rečenice ali ne one koje bi ona htjela čuti. Razgovarali su večeras sat vremena. O njemu, o onom što je njemu najdraže, o starim satovima i muzici. Skladanju. A ona je htjela, kao i uvijek, pričati o njima. Htjela je čuti sve one pizdarije koje čine vezu u začetku. Potrebu za njom. Priznanje da je mislio na nju. Da je poželio toplinu njenog tijela. Bože, opet postaje patetična. Bolje da počne razmišljati o nečem drugom jer ne će moći zaspati. Ispraznost očekivanja je nekad strašnija od praznine crijeva. Jednako, ako ne i bolje, učinkovita protiv sna.

24.01.
Vani je hladno. Debeli minus popraćen sitnim pahuljama snijega. Onim što kožu lica bockaju poput sitnih iglica leda. Zatvorila je za sobom kućna vrata, zadovoljna što je ispunila još jedan u nizu uobičajenih zadataka. U kojima nije uživala. Stavila je sinu crtić, posegnula za šalicom, onom koju najviše voli, sa nacrtanom lavandom, taman veličine između šalice za kavu i one za čaj, i napunila je kavom. Nesicom. Nije to baš kava. Ne ona koju ona voli, esspreso, ali kao i uvijek zadovoljavala se sa stvarima koje je imala. A maštala o onima koje nema.
Pogledala je na sat i pomislila da je vrijeme da ga probudi. Još jedna stvar koju je imala. Zadovoljstvo da mu čuje glas. Mada je htjela više.
''Dobro jutro...'' da, dobro jutro, ona je budna već 4 sata ''....Ovdje vaša osobna služba za buđenje...''
Glas joj je bio vedar kako i priliči osobi koja se trudi ugoditi nekom do kog joj je stalo.
'' Dobro jutro...'' odvrati mamuran od sna, glas s druge strane.
Sviđao joj se njegov glas. Nazalno senzualan. Devijacija septuma. Dokaz da svako zlo nije za zlo jer žene su voljele takav glas. Voljele su ga slušati.
I ona ga je sad slušala. Samo boju, toplinu, tišinu između riječi. Jer riječi je znala. Da, kao i uvijek išao je kasno spavati, ne, nije skladao, ustvari je, nešto malo, ispravljao već napisano. Da, sad će se okrenuti na drugu stranu i još malo zaspati.
'' Hladno mi je...'' reče ona. Očekujući.
'' I ovdje je hladno...'' odvrati on i ona zamisli kako navlači pokrivač do brade.
Uvuče duboko još jedan dim cigarete, držeći glavu i ruku vani, dok joj je tijelo poluotvorenim vratima balkona bilo na toplom. Nije pušila u kući. Ne voli taj smrad uvučenog dima u namještaj. I On puši. Sam mota cigarete. One koje te impregniraju dimom. Od kojih su ti usne, jer nema filtera, gorke poput žući. A opet voljela bi ih ljubiti. Nisu se ljubili kod sexa. Valjda zato jer poljubac znači nešto više. Još pamti onaj jedan, na rastanku. Njihovom drugom rastanku. Na prvom je nije poljubio. Nije htio da ona pomisli...Što? Da će je ženiti ako to učini? Strašno je bila povrijeđena. Ili je ''uvrijeđena'' bolja riječ?
Na drugom rastanku dobila je poljubac. Mada nije bila sigurna zašto. Da je opet ne povrijedi?
Ona je voljela misliti da je to zbog napretka. Veze. Ali kad je netko majstor samo zavaravanja nije ni čudo. Dovoljno je stara da bude mudra. Da joj izreka ''Ako ne možeš imati ono što voliš voli ono što imaš.'' više ne zvuči kao nekad, poput poraza.
Slušala je tako njegov glas, ne riječi, njih je znala, i maštala. Da čuje nešto drugo.
'' I ovdje je hladno. Tako bi rado da si tu i da se priviješ uz mene...''
Ali, evo je opet. Opet postaje ona. Patetična. A on to ne voli.
''Čujemo se posle...'' rekla je, samo zadovoljna. Neispunjena.
* * *
U poslijepodnevnom razgovoru spomenuo je Doru. Čita nešto njeno. Riječi napisane rukom žene koja ga je povrijedila. Bila je pametna i hladna. Onakva kakve on voli.
O čemu piše? Htjela je znati čime ga zaokuplja. Nije bila ljubomorna, ne zna ona to. Pokušala ju je čak opravdati, reći da je ona razumijem, da joj je u tom, što On Dori zamjera, slična. Da je to uradila zato jer bila povrijeđena. Pa i ona sama je jednom…
'' Ne zanima me...'' reče '' Ne mislim više o njoj...žao mi je što sam je uopće spomenuo…''
''Ali mi sad razgovaramo o meni...'' pokušala sam.
''Ne razgovara mi se o tome...'' dopre do nje glas uznemirene osobe. Ne one koja bi bila ravnodušna prema prošlim događajima. Koja više ne misli na nju. Makar i sa zrncima žući u ustima. ''To što je učinila je krivo...Ne razumiješ...''
Da li je uopće čuo da je to isto i ona učinila? I razlog zašto. Da li je čuo da ona priča o sebi a ne njoj?
''Dobro, onda ti čitaj dalje, idem ja...''
''Ne volim ovako završiti razgovor...'' pokuša on ''...tako si osjetljiva''
'' Da, jesam, al kriv je svemir. Tak su se zvijezde posložile kad sam se rodila...'' bila je sarkastična. Ali On je u to vjerovao. U svemir.
I sad ju je tamo lansirao. Daleko.
''Znam da se ljutiš. Nemoj.'' glasio je prvi meil.
Nemoj. Bez objašnjenja zbog čega bi ljutnja trebala prestati. Jednostavno nemoj. Nemoj se vezati. A ona je vrsta kućnog ljubimca. Ona se veže i bez lanaca. I ne razumije naredbu: nemoj!
''Možeš me nakratko nazvati...'' pisalo je u drugom
Nije mogla. Bila je tako daleko da joj treba neko vrijeme da se vrati. Tu daleko je hladna palača razuma. I on bi, um, da ona ostane tu. Da vladaju.
''Ne mogu sad razgovarati...''
A o čem bi uostalom razgovarali? O tome kako je ona osjetljiva? S prefiksom koji označava manu. ''Pre''. Ne bi pričali o njemu. Jer on ima škorpiona u nekoj tamo kući. To je objašnjenje. I protiv toga se ništa ne može. Možda samo biti povrijeđen jer daješ a ne daje ti se. Ni riječi, ni objašnjenja. Samo riječ: nemoj.
''Idem se kupati. Toplina je dobra. Pa bila i od vode...''
''Dobro. Ja idem do Dejana i u šetnju.''
Dobro. Riječ slaganja. Dobro. Ako se želiš loše osjećati osjećaj se. Ja s tim nemam ništa. Dobro. Tako kratka a značajna riječ. Ja tu ne mogu ništa.
I što sad? Ona je kućni ljubimac. Vreba vlasnika da se pomazi. A on voli divlje životinje. Koje ga dohvate i požderu.
D end


Nakon čitanja, Qaya lijeno izvije svoje Šir Kan tijelo. Zijevne razjapivši ralje.
''Cccc...ajme blesave li Katice...'' pomisli i iščačka kandžom komad mesa kod očnjaka.
''Samo bi ona pomislila da maca Mica vrijedi više od Šir Kana...''

PS Šir Kan, za one koji ne gledaju crtiće je strašan tigar

- 14:44 - Komentari (47) - Isprintaj - #

12.01.2010., utorak

Propuštena bajka


Sve se tako zbilo radi Katice. Radi njen magličavosti, raspršenosti u zbilji. Nedovoljne koncentracije njenih misli u izrečenom. Nesposobnosti da objasni svoje ne. Katica zvana celofan. Nedovoljnog samopoštovanja zavijenog u samo opravdavajuću životnu devizu, želju da bude ''dobra'':
''… meni ne znači, njemu znači, pa što me košta da mu udovoljim. Bar će jedan biti sretan. Ne nužno ja.''…
A osim toga Katica voli velnes. I safire. Mada nikad ne nosi prstenje.
I sad, laž bi bila da ju je bilo teško nagovoriti na romantičan vikend.
''Meni je stalo. Volim te.''-on
''Al ja ne volim tebe...''-Katica
''Mrziš me?''
''Ma, jebagapatak, ne...naravno da ne...bio si dobar prema meni...''
''Onda sam ti drag?''
''Pa ,da, jesi...drag mi jesi...''
''I kaj ti je onda tak teško da me učiniš sretnim?'' (ovo je već bio atak na Katičino mišljenje o vlastitoj dobroti)
''Pa nije mi teško, ali...''
''Osim toga imaju krasan velness...''
I to je bio konačan udarac. Dip impakt. Jesam vam rekla da Katica ne zna reći ne? Pogotovo prčkanju po vlastitom tijelu. Ne nužno seksu. Recimo čoškanju po leđima dok ne upadne u san.
''Isusek, kak vam je tu lepo…''
Katica se ogledavala po ovećoj prostoriji u kojoj je bila smještena finska sauna, za dvoje, turska sauna, za dvoje, masažna kada, za dvoje, dva stola za masažu, kromoterapija, strop osut zvijezdama, upaljene mirisne lučkice posvuda, svemirska muzika, polumrak i…šampanjac. Sve samo za nas slijedeća tri sata.
''Još da smo dvadeset godina mlađi…'' slijedi težak, nostalgičan uzdah.
''Eh, da ste 20 godina mlađi ne bi si ovo mogli priuštiti… '' odgovori mladolika maserka, tješiteljica ocvalih tijela i ostarjelih duša.
I sve u svemu bilo je krasno. Do večere. Pardon, nakon večere. I večera je bila krasna.
Inzistirao je na lijepoj odjeći. Obukao je odijelo, ja haljinu, jednu iz prethodnog, davnog, luksuznog života. Dobro je izgledao, nekako svečano. Ja sebi nisam bila lijepa, kao i obično. Ali nisam se ni potrudila. Nije mi to bilo važno. Nisam shvaćala važnost trenutka.
''Prekrasna si…'' vidio je drugu mene, onu koja je skrivena od mojih očiju.
Nije me uspio uvjeriti, kao što vas ne uspijevaju uvjeriti osobe koje držite ''for granted'' kak bi englezi rekli . Za gotovo. U oholosti koju vam, paradoksalno, baš oni koji vas ljube a vi njih ne, daju.
Restoran je bio ispunjen ljudima i cvijećem. Tihi žamor, poput rominjanja kiše po prozoru, djelovao nekako prisno, ugodno, intimno.
Katica se zajebavala, skretala bilo kakve osobne rečenice na opće. O važnim stvarima, o ulju od koštice grožđa kojima su ih masirali, o bjelini hotelskih ručnika. O susjedi koja je dobila rak debelog crijeva. O stomi na stjenci njenog trbuha. Fuj! Ali atmosfera je bila prijeteća…Nešto nije bilo u redu. Ne po njenom.
''Konobar, jel tu ima još koja svijeća…''
Svijeća stigne brzo, značajno se smiješeći .
''Ima, ima…mora biti kad se otvaraju pokloni…'' reče konobar istovremeno sa pojavom kutije, koja je brzinom svjetlosti klizila prema meni.
Možda se Katici samo učinilo ali kao da je nastao tajac. Ili je on bio samo u njenoj glavi. Prije sirene za uzbunu.
''Kutija je velika…vjerojatno je narukvica…'' olakšanje od te pomisli gotovo je razveseli.
Zalud. Unutra je bila jedna manja, pa još jedna manja pa….
I jbga onda su slijedile one riječi iz filmova.
Grlo joj se stislo. Pogledala je u njegove raznježene, drage, iskrene oči. U zvijezde u njima. U svemir koji joj je nudio. Gledala je u njima sebe, najdragocjenije biće na svijetu. Sebe onakvom kakva nije.
''Khm...malo mi je preveliki...jelda?'' radila je ono što najbolje zna. Mijenjala temu.
''A koji su ovi drugi kamenčići? Safiri? Eeetooo...paše mi na srednji prst…''
Nije samo njegov pogled počivao na njoj. Bilo je pogleda, onako ispod oka i po njenim leđima, i sa strane. Onih radoznalih.
''Ma znaš da ja moram često prati ruke…''
Svemir se u njegovim očima pretvarao u crnu rupu, gutajući sjaj zvijezda.
''Ostavi ga malo na ruci…'' samo je rekao.
Onda su pričali o karatima, dijamantima, kraljevskim krunama, safirima, vjeri, muslimanima, Sanaderu…
Ujutro je Katica skinula prsten sa ruke. Bale celofana su počele obavijati ono što želi reći. Ali ne, sad je dosta.
Reći nekom da ga ne voliš ali da ti je drag ne znači da si se izvukla. Da ga nisi povrijedila. Jer jesi. Nadom koju je iščitao iz tih riječi.
I zato, stavljajući prsten u kutijicu, predajući ga u njegove ruke, smanjujući se na moguću veličinu bezvrijednosti, rekla je:
''Ne.''



PS. Ak to pogledamo s Katičine strane reklo bi se da je sve dobro završilo. I da joj je na kraju krajeva uspjelo da bar jednu noć u svom životu bude zaručena. A još nema ni pola stoljeća. Dakle prošlu će godinu svakako pamtit. A što više godina pamtiš to ti se život čini bogatiji.


PS. Ak to pogledamo s njegove strane, kutijica je u ladici, i ne, ne će otići iz njenog života tako dugo dok mu ne veli da voli drugog…tako je rekao...
A Katica ne laže…

- 11:49 - Komentari (43) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< siječanj, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Veljača 2013 (1)
Prosinac 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (4)
Lipanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (4)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (4)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (4)
Studeni 2009 (9)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi