qaya

Napokon

Definitivno, svojom prijetnjom da će početi prakticirati seks, fuuj, i još da će krivnju za to svaliti na mene, blue je uspjela Katicu motivirati da se zatvori u bubulantu, da pod krinkom pisanja povijesti bolesti napiše konačno taj post o sexu.
E neki koji znaju kak ja to inače pišem, u 4 oka, bit će duboko razočarani, al ovo je ipak jedno fino društvo pa će i razglabanje biti čist filozofsko .
Al, nada se Katica, i tak sve počne teorijom, jelte…Pa me možda posle neko i pita za, khm…
Dakle, imala je sreću ili nesreću da nikad nije doživjela pravi seks. Eeeeeeeeeeeeej, polako, pa niste valjda pomislili da je Katica djevica? Bljek, čak ni u oroskopu a nekmoli ovako.
Katica je naime, kak se to lijepo veli, uvijek vodila ljubav. Mada je u sebi sanjarila da je na nekom partiju, u mračnom hodniku ufati jedan za kojeg nit zna nit želi znati i da onda to bude ko u filmu, onak divljački, a poslije kad završi da ga u gomili ne moš prepoznat. E to je to što Katica zove seks. Zato joj je i malo teško pisati ovaj post jer je očito da nije osobno svladala temu, pa može samo nagađat.
Najviše me fascinira rečenica, koja je obično vezana za muškarce, da je seks, kak ga percipira Katica, vezan uz potrebu da poslije čim prije izmigoljiš iz kreveta i odeš doma. Tu se sad postavlja krucijalno pitanje koje bi da mi se objasni mada sumnjam da će biti hrabrih. Dakle, što ih onda nagoni na kvantitetu? Koji je to poriv ući u nekog, primiti u sebe nekog, koga ne možeš pri tom pogledati u oči, ustvari u dušu? Osjetiti na sebi nečiji znoj, miris sline koja nije tvoja , naći dlaku koja ti ne pripada .I uz sve to, dvojbenost da je tehnički bilo uredno. Ne znam, kad god pomislim na taj seks sve mi se manje sviđa, mada i dalje ostaje moj gore opisan san…
Onda počnem razmišljati o osobama koje upražnjavaju taj seks. Neću reći takav jer bi onda netko seks mogao smjestiti pod vođenje ljubavi (s felerom). Ma da niste pomislili da sad nešt moraliziram. Ovo nije o seksu sa stanovišta morala (Katica je inače amoralna, da neko ne bi sad reko možda nemoralna) već više o samopoštovanju. Ma čak ni to. Radi se o voljenju vlastitog tijela. I gadljivosti prema tuđim izlučevinama po mojoj prekrasnoj koži u koju je ulupano tisuće eura , jel, nije to mala stvar…
Ovo je na neki način čak i pokušaj obrane onih koji to bez ikakvog razmišljanja, rutinski rade, ne znajući ni ime, ni težinu, ni broj osobe s kojom izmjenjuje izlučevine, a u ime nekog užitka.
U čem je stvar? U orgazmu? Sori dečki, al niko mi to ne zna napraviti kak znam sama (molim žensku publiku da sad prestane pljeskati). Koliko li sam puta čula muškarce kad kažu: ništa ne može zamijeniti ona zadnja dva tri trzaja rukom...Dakle, nije stvar u orgazmu. Tehnički aspekt smo znači apsolvirali i odmaknuli.
Stvar je, mislim, u nadi. Svaki put kad se stisnete uz ljudsko biće niste sami. Dodir toplog ljudskog tijela tjera bar na tren osjećaj usamljenosti. I svaki put je tu nada da ćeš možda, da će to možda biti osoba koju ćeš u nekom trenutku pogledati u oči i umrijeti u njoj. Jer tog se trenutka, negdje iz svoje prošlosti sjećate. I neprestano ste u potrazi za njim.
A?!
Još da velim da se od Katice niko neda doma. Mada mislim da je to više posljedica toplih pločica u njenoj kupioni ili onih hvaljenja da zna spravit dobar doručak.