qaya

27.10.2009., utorak

Želja


Nekad davno, negdje na početku naše nesreće koja je tek počela uzimati obrise tragedije postojalo je u nama nešto što se moglo zvati nadom. Danas bi rekla da nada postoji tako dugo dok se ne saživiš sa nesrećom. Tako dugo dok pokušavaš dokučiti ''zašto baš ja'', i čekaš da se nekako ta nepravda ispravi, da nestane jer ti takav kakav jesi to, naravno, ne zaslužuješ. Tada sumnjaš u svemirsku pravdu, laž ti je tvrdnja da se dobro dobrim vraća, i svakako, apsolutno je zbunjujuće da bi to možda mogla biti i kazna jer ti naravno nemaš pojma za što pa time i kazna gubi smisao. I mada si uvjereni ateist, počinješ zbog te nade i očaja biti iracionalan. Nije to teško postati. Iz dana u dan nada te tjera na drugačije načine djelovanja, velike bitke za sitne pomake, dok na kraju ne priznaš da sva pamet ovog svijeta nema rješenje. I polako, pitajući se da li si uistinu učinio sve, u tebe se ušulja jedan ''pa možda ipak'' i odjednom ti se puzanje na koljenima do oltara ne čini ni smiješnim, ni ponižavajućim, ni besmislenim.
Sjećam se, još dok je, dakle, postojala nada, otišla sam u Lourdes. Otvorena srca, očajna, spremna da se zavjetujem na nemoguće. Na najboljem putu da postanem gorljiv vjerski fanatik. Sve za ispunjenje moje želje. Da se ipak dogodi nemoguće.
Ušla sam u tu polumračnu pećinu, sa stjenkama uglačanim bezbrojnim dodirima očajnih, sa mirisom soli ishlapjelog mora suza i...izgubila svaku nadu. Kad sam godinama kasnije pričala svom bliskom prijatelju to moje iskustvo rekao je: ''Upravo si izrekla najstrašniju kritiku vjere.'' Jer ja tamo nisam osjetila blaženstvo nade, ni naslutila sreću čudesno ozdravljenih. Kojih mora da je malo, jer ja sam tamo osjetila hladnoću, koncentriranu bol svih izrečenih i neostvarenih želja. To je gotovo bila fizička bol. Bar ja tako pamtim te minute. Dodir materijaliziranoga očaja nesretnika i njihovih neuslišanih želja za čije su ostvarenje bili spremni dati dušu. Ako je ona vrijedna vragu, zašto nije Bogu? U zamjenu za...zar je uopće važno što? Đavlu nije bitno.
Tamo sam izgubila i nadu i vjeru. Napokon sam se pomirila sa svojom sudbom ma kakva bila i od tad sam u miru sama sa sobom, oslobođena bilo kakvog osjećaja krivnje. I nemam više želja. Osim naizgled besmislenih, da na primjer vikendom odem spavati i da se probudim onda kad želim.
A kad bi me zlatna ribica baš i prisilila da izrečem tu jednu jedinu, onda bi to bila želja koja jedino ima smisla: da imam snage za sve što me čeka.

''Ajd Qayo koji ti je q...?'' koluta Katica očima. Strašno joj je išlo na živce tih desetdvanaest dana godišnje kad bi Qaya bila u.. no, tom spolnom organu.
No dobrodušna i pragmatična kakva već je, ona je i u ovim napadima tuge vidla nešt dobro. Pazte vamo...svi znamo da je osnova ljepote dobra hidratacija...a štaš bolje protiv bora neg da spavaš cijelu noć na mokrom jastuku ? Jel tako Marice ,a?!

PS tesa, kao što vidiš kombinacija ušlagiranog karanfila i prpošne Katice je ne nemoguća već dobitna ;))))))))))


- 17:45 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Veljača 2013 (1)
Prosinac 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (4)
Lipanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (4)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (4)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (4)
Studeni 2009 (9)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi