Mind Control
U zadnjih 10-tak godina primjetan je konstantan i naizgled nezaustavljiv pad kvalitete TV programa. Jedno se vrijeme moglo primijetiti da je broj dokumentarnih emisija sve manji, a zabavni program i dramska produkcija su ionako bili na niskim razinama. Srećom imamo Đelu koji nas uveseljava dokumentarcima i jedina im je primjedba da znaju biti na rasporedu u neko čudno vrijeme podnevne sieste ili u opskurna doba noći.
Ponekad nas neko iznenadi kao "Bitange i Princeze" iz prošle sezone ali se onda i ovdje primijeti nečija (zla) ruka. Od 5 glavnih likova u seriji u novoj sezoni otpadne jedini donekle inteligentan. Jedan lik se pretvara iz glupog egocentrika u zlog i glupog egocentrika (Robi), zbunjola je doveden u situaciju da mora pretvoriti svoj život u čistu glumu (Kazo). Glupa plavuša se približava granici otvorene prostitucije (Irena), a na kraju ali ne najmanje važna "luda Lucija" postaje "Luda alkoholičarka Lucija".
Trebali bi se zapitati da li nam to šalje neku poruku, to jest da li nas naša dalekovidnica doživljava upravo likovima tih kategorija.
U isto vrijeme prezentiraju nam se bljuvotine u prime-time-u. Neka od tih sranja rađena su po uzoru na sranja iz stare juge. Katastrofa.
Ne manja sranja daju se gledateljima na izbor i na drugim TV mrežama. Jedina je razlika u nekima očajna razina produkcije, koja se na sreću sve manje pojavljuje.
Međutim kada pogledate karakterne osobine likova u tim sranjima (bez obzira na TV mrežu), može se generalno reći da su:
a) poštenjačine – čitaj naivci, hlebinci, bedaki, tj. skoro isključivo likovi kompleksni poput praznog lista papira
b) lukavci – oni bi trebali biti pametniji od drugih, naginju ka poštenosti, ali omane im se pokoji oportunistički potez bez skrupula
c) zlikavci – likovi koji u konačnici najbolje prođu. Zli su čitave sezone ili čitavog trajanja serije da bi promijenili stranu kao četnici 45. i sve im je oprošteno.
Iz toga bi se dalo iščitati:
a) biti pošten znači biti glup
b) nema ničeg lošeg ak tu i tam nekog malo zajebeš
c) Nije bitno kako se živi ako se na kraju pokaješ.
Iako sam i sam krvav pod kožom, ipak mislim da mogu reći kako mi taj sustav vrijednosti smrdi do neba. Iz kruga svojih poznanika, znanaca i prijatelja mogu izdvojiti vrlo malo glupana, lopova i zločestih oportunista. Dapače, velika većina su ljudi koji krvavo zarađuju svoje plaće. Isto tako za ljude koji su rođeni zli ili su oportunisti bez skrupula, ne može se reći da prolaze predobro u životu. Količina novca kojeg treba dati za kupiti sreću je povelika, često nedostižna, i priča da za uspjeh treba prodati dušu vragu je istinita u većini slučajeva. Samo su vragovi različiti.
Za svu tu indoktrinaciju koju nam šibaju direktno u očni živac smo dužni i platiti. Nekima gotovinom, a nekima vremenom (odem pišat, spečem si 2 jaja na oko i malo kulenove seke, vratim se i još mi stignu pokvariti apetit sa prizorom uklizavanja tampona na spiralice).
Uz sve to svake dvije godine imamo i nekakve izbore, pa nam sole pamet kojekakvi mediokriteti koji razrađuju ekonomsku politiku, mirovinske i zdravstvene reforme, obično kad su pijani petkom navečer na salveti sa kojom su si netom obrisali vajngulaš sa usnica dok im striptizeta unosi oznojeni pubis pred oči.
I došli smo do sporta.
Najsvježiji primjer mi je netom završeno rukometno prvenstvo iako se ista stvar ponavlja u svim sportovima.
Dok pobjeđujemo, naše su cure i dečki ubermenschi, heroji, Titani sporta. Superlativi se ponavljaju i pojačavaju do iznemoglosti.
Međutim zaboravlja se da promatramo natjecateljski sport, da neko može biti bolji od nas. Utakmica traje, počeli smo gubiti, muzika se mijenja. Sve izbornik do izbornika, sve stručnjak do stručnjaka, pokude, kritike pa na kraju i pokroviteljski odnos: "Pa ne možeš sve sam Ivano moj". Kao on i Balić su frendovi.
I tu se nazire pokušaj indoktrinacije. Nabija nam se kompleks neuspjeha.
Pitam se tko to dirigira tim orkestrom. I to ne samo kod nas. Slična situacija se ponavlja svuda na "civiliziranom zapadu". Bolje rečeno mi ponavljamo njihove postupke. Radi se (prema Chomskom) o metodi kontrole pučanstva, tj. ne o kontroli postupaka već o kontroli misli.
Što da radimo.
Ja osobno čitam, lovim ribu, volim ženu i sina i imam tu sreću da mogu u tome uživati.
Nastojim biti što pošteniji. Žena me nagovara da bacimo televizor ali nadam se da ću uspjeti pogledati još koje Simpsone.
|
