Puževa Kučica

petak, 16.03.2007.

... and justice for all (exceptions possible)

Zanimljivo,

Jučerašnje radio vijesti, emitirane u 15 sati donijele su jednu vjesticu, u kojoj se kaže kako je neki Muslimanski fundamentalist, a koji je trenutačno gost luksuznog hotela u Guantanamo bay-u, priznao sudjelovanje u napadu na Twinse, terorističke napade drugdje u svijetu te atentat na Papu.

S obzirom na podatke koji pomalo cure iz tog luksuznog hotela mogu pretpostaviti da je navedeni jadnik dok su mu vadili zube na živo te pržili jaja strujom vjerojatno priznao i da je:

- osobno ubio kraljevića Marka
- 500 godina za redom okupirao balkanski poluotok sa većim ili manjim uspjehom
- zabio zadnji klin u isusovo zapešće

srijeda, 14.03.2007.

Mujo naš svakodnevni !

Na Net.hr - u nalazi se jedan intriganatan tekst.
U tekstu se govori o dijeljenju kožnih parazita sa drugim primatima.
I dok se među sobom koljemo zbog razlika u vjerskim, ekonomskim ili političkim pitanjima, činjenica da smo još uvijek majmuni nas ni malo ne zabrinjava.
Ovaj me je tekst podsjetio na onaj stari vic:
"U zoološkom nisu imali mužjaka gorile da spari (i zadovolji) ženku gorile. Odlučili su pitati Muju da je opali i za to mu ponuditi 100 €.
"Mujo, bi li htio opaliti ženku gorile za 100€.
Bi, kaže Mujo, ali nemam 100€ do plaće, pa ako može na đemdo".

I iz teksta i iz vica razvidno je da je bilo, i da ima ljudi kojima su životinje ljepše i privlačnije od ljudi.
I meni su, naročito karakterno, ali odbacujem svaku seksualnu implikaciju.
Premda, narodna je: „Svugdje mu je bolje nego u gaćama.“

Ko hebe Šešelja!

Ne pratim svakodnevne vijesti. Tu i tam procitam nekaj na nekom od hrvatskih news portala. I tak vidim vijest: "Šešelj ima tumor na jetri".
Neki bi rekli: "Ima boga". Ali zaboravili bi da ima i puno ljudi koji imaju tumor potpuno nezasluženo.
Neki bi rekli: "Da bog da mu se sjeme zatrlo". Ali zaboravljaju da je puno šešelja u svijetu, a nisu nužno svi u rodu.
Ja kažem: "hebe mi se. hebe mi se za Šešelja, njegov tumor, za njegovu smještajnu jedinicu u haškom zatvoru, za njegovu ženu, djecu, bližu i dalju rodbinu te za svo stanovništvo njegove sranjeslavije."

Zar naši novinari nemaju pametnijih stvari za pisati. Zar urednici nemogu spriječiti takvo sranje da se objavi.

KO hEBE ŠEŠELJA!!!!

srijeda, 07.03.2007.

8 Mart

Iako ne volim ekavicu, u ovom slučaju je moram primijeniti: došao nam je još jedan
„8 MART“.
Od svih relikata bivše kvazi – komunističke države ovo je jedan od rijetkih koji su mi ostali u lijepom sjećanju.
Sjećam se ponosa koji me ispunio kada sam se prvi put sam sjetio kupiti mami karanfil, a mama me je s takvim veseljem i sretnim izrazom lica gledala da su mi narasla krila.
Učiteljice su taj dan bile naročito vesele, možda i nacvrckane, pa ako bi i bilo nastave sve je sličilo na neki izlet pun veselja i pjesme.
U ono sam se vrijeme veselio tim prozaičnijim stvarima, nisam razmišljao puno o smislu tog dana iako su nas tupili svake godine sa štrajkom u Čikagu.
Danas (kada nadam se mislim svojom glavom) razmišljam o dubljem smislu tog dana, jer ipak mi muški moramo priznati da bi bez žena bili skroz zgubljeni. Neću reći „čast iznimkama“, jer tu im čast ne pripada, trebali bi se sami zapitati kako to da tako dobro funkcioniraju bez žena (da li funkcioniraju?).

Žene su nam zvijezde vodilje, one nas rađaju, hrane svojim tijelom, bdiju nad nama, strepe, vesele se i tuguju s nama.
Jake su u mnogo stvari, jače od muških u puno od tih stvari. Lijepe su, nježne na površini, a jake iznutra. Posjeduju jednu izvornu inteligenciju, instinkt ili 6 čulo ako želite. Čitaju nas kao otvorenu knjigu, rade od nas što im se prohtije. Ali ipak, i one su samo žene, ne žele mnogo. Malo poštovanja, smijeha i zadovoljstva, sreće.
Zbog toga nas trpe, slušaju, služe. Rađaju nam djecu, odgajaju ih umjesto nas, neke od nas odgajaju zajedno s djecom. Poštuju nas i kada to ne zavrijedimo. Ukratko vole nas.
Puno manje vole sebe, same su si najveći neprijatelj, konkurencije, prijetnja.
Život bi im bio puno lakši kada bi se slagale, dogovorile, radile zajedno na ostvarenju nekog cilja.
Možda kao u Čikagu.
Zamislite danas kako bi se te žene organizirale, recimo u Hrvatskoj. Ja ne mogu.
Niti one nisu imune na vanjske podražaje, i njih je iskvario konzumerizam, neki će reći njih više nego nas. I zato, manje su ispunjene ponosom, hrabrost im se povukla pred napadima komocije, strepnju pokušavaju utažiti potrošnjom, više nisu balans na zamašnjaku naših života. Dok mi guramo svom silom zadovoljiti prohtjeve modernog života, one jašu na kresti vala potrošnje, od straha su zatvorile oči pred problemima i samo mašu kreditnim karticama u pokušaju da plate sve račune i materijalne i psihološke.
Zato, kupimo im cvijet, potaknimo ih na radost i veselje, neka se sjete da su one kolosi ljudske vrste, dajmo im sebe do kraja.

Živio 8 mart

ponedjeljak, 05.03.2007.

Kriza

Vrijeme je korzmene pripreme. Milijuni vjernika pate na neki način, suosječajući sa Kristom.
I ja među njima.
Nemam puno zavjetnih želja. Zapravo samo jednu.
Da se smanji količina patnje u svijetu.

Ali neću o politici.

U firmi nam je zabranjeno piti i pušiti. Doma ne pijem alkohol i ne jedem meso, ne pušim, ne jedem kolače.
More je prehladno za ronjenje. Ak se ide voziti s biciklom nabitm ću žuljeve na šuletu eek, a na desku mi je ova slika slobode duše:

Zanimljivosti

Talijan stao na minu
Srbin povratnik živi na stablu
Sudac presudio psu
Što se događa s Rukavinom?
Filipović protiv veterana

Samo su neki od naslova sa portala Net.hr danas. Vijesti su im obično pisane zanimljivije i iscrpnije od sličnh medijskih uradaka na drugim portalima.
No od svih tekstova čitao sam samo onaj o Mirku. Iz naslova se je dalo naslututi da će se Mirko boriti protiv nekih penzionera UFC-a. Međutim iz teksta se vidi da je slijedeći Mirkecov protivnik (Pobijedi li Brazilca Gonzagu) spaljeni Randy Couture. Vjerujem u Mirka ali ovaj dedica ima strašan motiv i puno hrabrosti. U svakom slučaju - go Mirko.

Primjetili ste vjerojatno da sam uglavnom negativno nastrojen prema HRT - u.
Nije istina.
Ja samo ne podnosim HTV.
Radio je druga priča. Naročito neke emisije:

Povijest četvrtkom

Uglavnom, radijska produkcija nam je puno bolja, pofesionalnija, kvalitetnija i zanimljivija od televizijske. Hvala im.

I na kraju čuo sam jedan friški:

"Kada Sanader ima najviše posla? - - "Kad se pomiču satovi"


Kada malo bolje razmislite, stvarno mora izgubiti neko vrijeme da si namjesti satove. A znaju

petak, 02.03.2007.

HTV - Zasjeda iz mraka

Naš blaženi dr. Ivo se je nabacio drvljem i kamenjem na zločeste pekare koji su htjeli diči cijene kruhu našem svagdanjem.
Citiram: "Ako nije poskupilo, lož ulje, a nije, ako nije poskupila nafta, a nije, ako nije poskupio repromaterijal, a nije onda nema razloga povećanju cijene kruha."
Ako čak i na tren zanemarimo činjenicu da je pekarski biznis jedan od lukrativnijih, te ona stvarno blesava opravdanja o velikom povratu kruha i strašnim rabatima na kruh, čovjek bi još možda trebao razmišljati oko 3 mili sekunde i reći:"Ma nema šanse".

Ali qrac..., naše su vijesti pune iznenađenja.
Odmah, neposredno, tren iza, slijedeća, ma da ne pretjerujem stvarno brzo iza trakavice o kruhu i Ivekovog monologa slijedi metak iza ugla. Sramežljivim glasom spiker kaže da će pretplata na nacionalnu nam dalekovidnicu poskupiti za 3 kn ili preračunato za "samo" 4,5 posto.
A ja, dok mi para ide na uši, i dok žena urla da će odjaviti TV, ja čekam. Čekam Ivu, Dragutina, Čobankovića, ili bilo koga da mi suvislo objasni zašto ako: "Ako nije poskupilo, lož ulje, a nije, ako nije poskupila nafta, a nije, ako nije poskupio repromaterijal, a nije...". I čujem opravdanja da se pretplata uskladila sa povećanjem plaća u domovini.

Trebam li što dodati.
Ako netko zna, neka mi javi legalan način bojkota HRT-a. Zapravo samo HTV-a.

srijeda, 21.02.2007.

Mind Control

U zadnjih 10-tak godina primjetan je konstantan i naizgled nezaustavljiv pad kvalitete TV programa. Jedno se vrijeme moglo primijetiti da je broj dokumentarnih emisija sve manji, a zabavni program i dramska produkcija su ionako bili na niskim razinama. Srećom imamo Đelu koji nas uveseljava dokumentarcima i jedina im je primjedba da znaju biti na rasporedu u neko čudno vrijeme podnevne sieste ili u opskurna doba noći.

Ponekad nas neko iznenadi kao "Bitange i Princeze" iz prošle sezone ali se onda i ovdje primijeti nečija (zla) ruka. Od 5 glavnih likova u seriji u novoj sezoni otpadne jedini donekle inteligentan. Jedan lik se pretvara iz glupog egocentrika u zlog i glupog egocentrika (Robi), zbunjola je doveden u situaciju da mora pretvoriti svoj život u čistu glumu (Kazo). Glupa plavuša se približava granici otvorene prostitucije (Irena), a na kraju ali ne najmanje važna "luda Lucija" postaje "Luda alkoholičarka Lucija".

Trebali bi se zapitati da li nam to šalje neku poruku, to jest da li nas naša dalekovidnica doživljava upravo likovima tih kategorija.

U isto vrijeme prezentiraju nam se bljuvotine u prime-time-u. Neka od tih sranja rađena su po uzoru na sranja iz stare juge. Katastrofa.

Ne manja sranja daju se gledateljima na izbor i na drugim TV mrežama. Jedina je razlika u nekima očajna razina produkcije, koja se na sreću sve manje pojavljuje.

Međutim kada pogledate karakterne osobine likova u tim sranjima (bez obzira na TV mrežu), može se generalno reći da su:

a) poštenjačine – čitaj naivci, hlebinci, bedaki, tj. skoro isključivo likovi kompleksni poput praznog lista papira
b) lukavci – oni bi trebali biti pametniji od drugih, naginju ka poštenosti, ali omane im se pokoji oportunistički potez bez skrupula
c) zlikavci – likovi koji u konačnici najbolje prođu. Zli su čitave sezone ili čitavog trajanja serije da bi promijenili stranu kao četnici 45. i sve im je oprošteno.

Iz toga bi se dalo iščitati:

a) biti pošten znači biti glup
b) nema ničeg lošeg ak tu i tam nekog malo zajebeš
c) Nije bitno kako se živi ako se na kraju pokaješ.

Iako sam i sam krvav pod kožom, ipak mislim da mogu reći kako mi taj sustav vrijednosti smrdi do neba. Iz kruga svojih poznanika, znanaca i prijatelja mogu izdvojiti vrlo malo glupana, lopova i zločestih oportunista. Dapače, velika većina su ljudi koji krvavo zarađuju svoje plaće. Isto tako za ljude koji su rođeni zli ili su oportunisti bez skrupula, ne može se reći da prolaze predobro u životu. Količina novca kojeg treba dati za kupiti sreću je povelika, često nedostižna, i priča da za uspjeh treba prodati dušu vragu je istinita u većini slučajeva. Samo su vragovi različiti.
Za svu tu indoktrinaciju koju nam šibaju direktno u očni živac smo dužni i platiti. Nekima gotovinom, a nekima vremenom (odem pišat, spečem si 2 jaja na oko i malo kulenove seke, vratim se i još mi stignu pokvariti apetit sa prizorom uklizavanja tampona na spiralice).
Uz sve to svake dvije godine imamo i nekakve izbore, pa nam sole pamet kojekakvi mediokriteti koji razrađuju ekonomsku politiku, mirovinske i zdravstvene reforme, obično kad su pijani petkom navečer na salveti sa kojom su si netom obrisali vajngulaš sa usnica dok im striptizeta unosi oznojeni pubis pred oči.

I došli smo do sporta.

Najsvježiji primjer mi je netom završeno rukometno prvenstvo iako se ista stvar ponavlja u svim sportovima.
Dok pobjeđujemo, naše su cure i dečki ubermenschi, heroji, Titani sporta. Superlativi se ponavljaju i pojačavaju do iznemoglosti.
Međutim zaboravlja se da promatramo natjecateljski sport, da neko može biti bolji od nas. Utakmica traje, počeli smo gubiti, muzika se mijenja. Sve izbornik do izbornika, sve stručnjak do stručnjaka, pokude, kritike pa na kraju i pokroviteljski odnos: "Pa ne možeš sve sam Ivano moj". Kao on i Balić su frendovi.
I tu se nazire pokušaj indoktrinacije. Nabija nam se kompleks neuspjeha.

Pitam se tko to dirigira tim orkestrom. I to ne samo kod nas. Slična situacija se ponavlja svuda na "civiliziranom zapadu". Bolje rečeno mi ponavljamo njihove postupke. Radi se (prema Chomskom) o metodi kontrole pučanstva, tj. ne o kontroli postupaka već o kontroli misli.
Što da radimo.
Ja osobno čitam, lovim ribu, volim ženu i sina i imam tu sreću da mogu u tome uživati.
Nastojim biti što pošteniji. Žena me nagovara da bacimo televizor ali nadam se da ću uspjeti pogledati još koje Simpsone.

Gripa

Žena mi je u petak došla doma s posla sva zgnječena od gripe.
Kuhal sam joj čajeke, kompot, juhice. Kupoval čokolade, šetao psa i sina, čistio itd. (ništa što i inače ne radim samo ovaj put s mloviše pažnje na detalje).
Ona mi je bila zahvalna, vidjelo se to po njezinom od temperature zamučenom pogledu, ispričavala mi se ako bi joj slučajno za napada kašlja pobjegao prdac (inače ga zna okinut i kad jedemo, bez isprike), bila je malo ljubomorna jer sam ja radio sve oko sina (osim dojenja), pa smo se mali i ja nekak jos više zbližili.
A sad...
A sad je ona počela prizdravljat, dođeš doma, a ono skuhan ručak za dva dana unaprijed, sve čisto itd.
A mene je grlo počelo boljeti, pa sam počeo ko zadnja kurva poticati osječaj krivnje. Te zašto si mi došla doma s tim jebenim virusom, te zašto si me morala ljubiti ak si več bila bolesna, te što bi bilo da se je mali razbolio itd.
Možda vas zanima zašto.
Zato što mi je od svega u braku najdraže kad me žena njeguje, (a meni normalno nije ništa), kad mi kuha i kad me dvori. Kad joj odglumim da se nemrem samm oprati, pa mi pere leđa.
Jednom sam se zanio i kupanje onemočaloga je preraslo u seks. Nije da joj je bilo krivo ali sam sličnu spiku mogao zaboraviti sljedečih 6 mjeseci.

Uvjeren sam da ona zna da mi nije ništa, i da i sama uživa u tome da me njeguje. Ako to pak nije tako, trebao bi se promijeniti, biti čvršći, karakterniji...
je, kak ne.

Kad danas dođem doma s posla neču glumiti bolesnika.
Probati ču joj pokazati da je volim, možda me onda i spontano počne njegovati.


Novi pocetci

Kada se covjek odluci podijeliti svoje misljenje, pogled ili gnusanje s nekim drugim, obicno se nakon nekog vremena pocne pitati: "Da li ja mozda kome idem na qrac sa svojim lamentacijama"

Pocnes pomalo izbjegavati situacije u razgovoru kada bi trebao iznjeti svoj misljenje, zaboli te kada cujes direktnu nepravdu iz necijih usta...
... pa se koji put dogodi da puknes i kazes ono sto mislis da treba.

Ljudi te cudno gledaju: "Zasto ovaj vice ", "Koji mu je qrac", pa nakon nekog vremena pocnes razgovarati samo o vremenu.

Ali...

Ali web trpi svasta. Pa ce i mene.

Sretno oznenjen, otac sinu od godine dana.
Prekomjerne kilaze i opcenito velicine (ne, ne medju nogama).
Zaposlen, a sa radnog mjesta imam vidik za koji ni MicroBill nema para.
Zabavljam se usamljenickim hobijima: Ronjenje na dah, jedrenje, bicikl, panula, ali nazalost koji put vrijeme, koji put novac, a vise puta lijenost su mi najvece prepreke.

Anarhista po uvjerenju, vrijeme mi je pregazilo ideale, ali me jos uvijek nedam uvjeriti u dobrobiti trzisnog kapitalizma.
Nadam se da cu se izdici iz mora mediokriteta, i ako nis drugo barem nekoga naljutiti.

Vas, Serrator Anterior.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2007  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Ožujak 2007 (7)
Veljača 2007 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ružniji sam od ružnog Boba

  • I deblji od Cartmana

Linkovi

Koga blogerski cijenim

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se