Tianshang de xingfú zhi hai

četvrtak, 26.01.2017.

14. post. stari tekst - novi tekst.........

Ovaj post je dijelom pisan u siječnju, a dijelom danas, 9.3.
Zašto bi uporno koristili vrijeme kao linearnu pojavu, kad možemo ići simo tamo po volji? :)))
To su neke moje opservacije , možda su sasvim krive, ali , tu su.
Nadam se da ne vrijeđaju nikoga.
To su samo misli.
:)

Stari tekst:

Spremačica u hotelu (prtlja po bravi i skonta da je netko unutra):
O-ooooo!
Ja (iz sobe, ne želeći se ustati):
Ne trebaaaa !! (hrvatskim jezikom)
Spremačica:
okej!
Ja:
Hvala!
Najljepše je kad se razumijemo bez puno objašnjavanja :))


**********


Kinezi su čudna raja.
Stekla sam dojam da ih nosi neka kolektivna svijest, kao mrave.
I kreću se kao mravi,
a kad ih izdvojiš iz mase, kao da nemaju svoj pravi , razvijeni identitet.
Kao da imaju grupnu masku, još gore nego mi, prosječni Europljani.
Ne znam otkud mi to, to se osjeti u zraku.
I naviknuti su da se sve puno tumači i stalno daju upute kako što činiti i zašto.
Površno gledajući, to je zato da se regulira i pojednostavni ponašanje
jer ih je puno previše da svatko krene po svom.
I kao u svrhu sigurnosti i općeg dobra.
Ali, u stvari, to je prikrivena kontrola.
Recimo, u vlaku ti u filmiću na ekranu detaljno pokazuju kako koristiti wc.
Pomisliš 'dobro, zar je to zaista potrebno??'
Na ulaz perona nema nego deset minuta prije odlaska vlaka.
I pet minuta poslije -hop, nema više da ulaziš!
Prošla baba s kolačima!
Ja sam razvila teoriju da ono njihovo trčanje
sa što sitnijim koracima,
po mogućnosti bez svijanja koljena,
dolazi od toga da žele pokazati prenaglašeno
kako se ispričavaju što trče,
što idu brže (čitaj: drugačije od ostalih)
kako ih goni neka sila , inače ne bi oni.
U stilu: 'Oprostite što postojim i kvarim prosjek!'
Vidjela sam nekoliko puta kako osobe prenaglašenim gestama,
kvazi uspuhano, kvaziuzrujano, kvazi hvatajući zrak,
zaobilaze red, ili obavljaju nešto,
da bi istaknule svoju, eto, neželjenu poziciju
(nisam ja kriva, a evo kako moram)
koja ih je snašla.
Još me nesavijanje koljena podsjeća
na onu jednu od faza dok dijete uči hodati,
dok još nije 'svoje' na nogama.
Kao da se takvim hodom
odrasla osoba želi izdvojiti iz svoje odrasle, odgovorne dobi,
i biti bliže neodgovornoj fazi djeteta.
Također, dosta žena jako djetinje i neodraslo govori.
kao da bebasto cvrkuću.
Naravno, ne čine to svi,
ali kao da vlada jedan opći djevojački ton.
I opet, jel to bijeg u neodgovorno djetinjstvo,
ili neka nacionalna fiksacija na poželjnije mlađe žensko.
Ili neka nacionalna djetinjastost.


Nastavak teksta, 9.3.


I nema da si rastrošan, jedva užicaš toaletpapir,
ili još koju bocu vode
ako si potrošio dozu koju su ti u hotelu namjenili za taj dan.
Jer, voda im je turbo zagađena,
pa je uz svaki lavabo boca vode da imaš čime oprati zube,
a u sobi su vode da si možeš napraviti
onu besplatnu kavu ili čaj,
što smo mi obilato koristile :))
Bila sam razvila bahato ponašanje,
(a jer mi je dodijalo kineskinjama rukama objašnjavati što trebam :D )
prilikom prolaska uz ona kolica od pospremačica
obično natrpana svime,
a koja najčešće stoje sama po hodnicima hotela,
da automatski uzimam rolu toalet papira i vode
bez pitanja
pa bih se osjećala kao muški pračovjek
koji je uhvatio hranu za taj dan.
Jer , zeznuto je kad si žedan,
a nemaš gdje kupiti.
Bilo je malo i toga.

Sad mi je sinulo da sam ovo možda već gdje prije,
u prijašnje postove pisala.....
ne znam.
Znam samo da me nešto tjeralo ovih dana
da nastavim sa kineskim slikama,
pa sam započela sa onom sentiš- slikom
koja mi je vrlo draga.
I ponovo objavila stare postove.
A sad - što Bog da.
:))))










- 15:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.01.2017.

13.KUNMING



Cik zore,
plavo nebo k'o da smo na plaži,
umor stopostotni
kao nagrada za raniji let od ostalih
(manja grupa išla je prije,
ostali kasnije)
isti je protekao sasvim mirno,
u potpunosti bez trzaja,
zaspala sa muzikom u ušima
(iako sve kineske aviokompanije inzistiraju
da se sva osobna elektronika ne pali za vrijeme leta,
ali što čovjek pobogu da onda radi u avionu???)
i probudila se na tlu.
Prije čorke ,
dobili smo čudesni doručak.
Kipući hamburger od riže i nečega između.
Gore bijela, dolje ljubičasta riža,
ovo čudno mesno između sam ostavila,
riža je bila ljepljiva, slana i, riječju,
božanstvena.
:))


Gradić dražestan,
sunce je po prvi put sjalo i na tlu.
Inače, sunce samo iznad oblaka,
samo u avionu,
a dolje kužni oblaci
i mutno sivilo.

Ovaj puta (već smo naviknuti -super) hotel
u samom centru,
vreva ljudi
kombinacija umora,
sto kava u hotelskoj sobi,
topline oko podneva,
ručak u kojem su nam , uz ostalo,
dali kruha s putrom i pomfrita!!!!! :)))
da nas počaste za početak godine.




Na slici se vide ostaci predjela
(neki sumnjivi ali fini štapići prženog tijesta,
kikirikiji u začinima, lonac paradajz juhe...)
Sa čuđenjem smo gledali kruh
(prvi nakon tjedan dana)
francuz narezan na šnite :))
Uz njega, kocka nečeg žutog.
Možda je sir?
Nitko nije bio hrabar, pa sam ja probala i iznenađeno otkrila da je to putar,
i to fini i slani.
Inače, uopće nikada ne jedem putar,
ali to je bio taaaaako poznati okus, takvo iznenađenje.
I što drugo, svi udri po kruhu i putru. :D
Od sve hrane, baš nas je to specijalno razveselilo!! :))
onda su još donjeli i pomfrit hahahaaa,
jesmo li u kulinarskom raju ili što?? :)))

Bio nam je problem jesti ručkove
jer je običaj donjeti desetak raznih jela,
ali ništa kao prilog uz to,
tako da imaš ponuđeno ovakvo povrće,
onakvo meso, ovo ljuto, ono u saftu,
ali nigdje škroba uz to.
Mi se možemo donekle tako hraniti,
ali kroz par dana ti počne iće na živce što rižu
donose apsolutno zadnju na stol,
kad ti više ne treba,
kad si odustao...
kad si se već najeo svega
i propatio bez krumpira, tijesta ili kruha. :))
(Jedino što je dolazilo iza riže su pladnjevi voća-
kineska varijanta slatkog za kraj.
Uvijek lubenice, dinje, a ponekad i cherry paradajzeki.
Ajoj . :D
Tehnički, i to je voće. :))) )
Sve dok se nismo razbahatili
i počeli govoriti 'please, rice'
čim bi prvi put ugledali konobaricu kako ide prema stolu.
Moraš se snaći.
:))

(neće slika stajati uspravno, ...)



Na cesti





Pogled s desetog kata na niže zgrade
(slika je malo histerično obojana....)

Kasne u fazi (samo dvije godine) :-P




Navečer, poslije koncerta,
došetali smo do, na žalost,
zatvorenog budističkog samostana.
Darn!
Neki naši sretnici,
koje popodne nije ubio umor,
bili su unutra,
i bili su oduševljeni ne znam kojim obredom
na kojeg su nabasali....








Fotke su slikane na cesti,
u mrklom mraku,
još se dobro i vidi...
Razmatralo se preskakanje zida,
ali što bismo u mračnom parku,
pred zatvorenim hramom??
Kad ti nije suđeno, nije ti suđeno.

Sutra,
novi dan, novi grad.
:)










- 17:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 20.01.2017.

12.NANCHANG

Posljednjeg dana u godini posjetili smo Nanchang.
Četiri sata vožnje brzim vlakom
(malo preko 300 na sat je naveća brzina)
od Šangaja do tamo.
Nanchang je uvjerljivo najčudnije mjesto koje smo posjetili za ove turnje.
Meni.
Ne znam za druge.
Cijeli grad (prvi manji grad u nizu, k tome)
je pun gradilišta nebodera


i bijednih kuća

i neobičnih prizora iz nekog drugog vremena.....



Zaista mi je vrlo žao da još nemam gotova videa,
jer se to na snimkama puno, puno bolje vidi....

Nanchang eye!!!???


I poslije će se to tako pokazati
u drugim 'gradićima'.
Gdje nisu neboderi i zgradetine,
gdje nije centar grada,
tamo su vrlo siromašne zgrade,
prljavo je ,
prepuno auta i još prepunije motora,
mreže električnih instalacija
razapetih kroz grad,
uz ulice, po fasadama, daju još gori izgled gradu.....
Prozori su najčešće pokriveni rešetkama,
pa izgleda kao da ljudi žive u kavezima.

Nas su smjestili u neko novoizgrađeno naselje,
među nebodere u kojima (još) nitko ne živi,
hotel velik, lijep
i hladan u svim smislovima.
Najniža točka putovanja, rekla bih sada, sa odmakom.

Ukratko, kad smo se dočepali hotela,
sobe,
i riješili se prtljage,
krenule smo u pohod ....pa na što naiđemo. :D

Kako rekoh, prešle smo ulicu
i prošle kroz cijeli blok zgrada
potpuno pust.
Nigdje žive duše.
Iza leđa ostao nam je hotel.


Ispred nas......o, što to naše oči vide!!!?
Crkva!!!
Na Isusa naići baš ovdje,
u najpustijem dijelu Kine uopće :))
Dobra fora.

Crkva zatvorena, naravno, ali tako i tako nigdje nikoga...



Dva, tri bloka dalje ipak smo naišle na život.
U podnožju nebodera,
prljava ulica,
musava djeca,
ljudi bulje i okreću se za nama,
smiju se i mi se smijemo,
u dućanu prašnjava roba,
ipak kupujemo slatkiše.
(u hotelu kasnije mokrim ručnikom svaku vrećicu brišem i sušim.....).
Srećemo kolege, svi bauljamo u potrazi za hranom...
Neka curica sumnjičavo nas gleda

i čuva ulaz u nešto zvano 'Moonlight sonata'

Nije baš razvidno.
Rasprava o prirodi usluge u tom lokalu,
smijemo se stalno i pomalo histerično....
Preko ceste, neki nazovimo to restorančići.

Parene knedle? Može! :))
Na slici izgledaju pune nadjeva,
zamišljam si da je to mak.
Možda je slatko?
Ne uspjevamo se nikako sporazumjeti sa curom koja ih prodaje,
jedva dobivamo dvije, nasumce pokazujući na posude u dućanu.
Komad 1 kuna (1 yuan).

U prirodi,
knedle su suhe,
nadjev je nedefiniranog podrijetla i malo ga je
a što je još gore - ljuto je.
Na sreću, odmah do je drugi pajzl u kojem već trojica poznatih jedu.
Uz njih, naš prevoditelj
(jedan od troje mladih kineza, dva dečka i cura
koji su nam služili kao prevoditelji i pomoć na putu)
koji upravo odlazi iz restorančića.
Kažemo mu nek prevede čovjeku da hoćemo nešto jesti.
Pa što bi vi?
Bilo što.
Ja bilo što bez mesa.
Bilo što.
Nema bez mesa.
Dobro, daj s mesom.
Što? Pa tijesto, nešto. Na koncu,
dobile smo po veliki tanjur juhe,
sa po kilu tijesta unutra,
gore narezane šnitice nekog mesa,
što dublje ideš, sve je začinjenije i ljuće...

Taj obrok sve-u-jednom je koštao 12 yuana.
Bar je bilo vruće i sa žlicom....
Ne moram niti reći da nam je bilo puno ostalo
(čak nam je bio neugodnjak)
ali su zato ove naše izjelice koje smo tamo sreli
višestruko naručivale istu stvar,
pa su nam osvjetlali obraz.

Kako je to bila Stara godina,
nakon koncerta , oko 23h,
bila je svečana večera za doček Nove....
Ali, neki od nas su imali ranije let nego drugi,
odjava iz hotela oko 5 u jutro,
pa sam se u pol dvanaest žurila popakirati stvari,
čuti se sa svojima
i čim prije leći u krevet.....
Spavanje od 1 ujutro do 4 i 30.
Mislim da je to bilo najkraće spavanje.
U zoru, u mraku spremanje za izlaz,
cimerica je imala kasniji let
i nisam je htjela ubiti u pojam sa svjetlom.
I tako je počela Nova godina...
Sretna nova! :)
- 21:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.U zoru, brzim vlakom prema Nanchangu

Maksimalna brzina 308 km na sat,
toliko je pokazivao ekran pri našoj vožnji.
Uredno, čisto, udobno....
Ulaz u željezničku postaju isti kao i na aerodrom, kontrole, gužve, gužve.....
Danas mi se ne piše,
pa evo samo slika šangajskog kolodvora i žutih slika prirode....
O samom Nanchangu drugi put.














*************************



















*****

- 11:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 18.01.2017.

10.I opet - Shanghai :)

Dan nakon koncerta u Chongqingu
(a pogriješila sam u prošlom postu,
to je bilo četvrtog a ne trećeg dana puta!
-sve mi se pomiješalo)
vratili smo se u Shanghai.
Opet let :-P



Umirujući savjeti na ekranu



Bože, izvaditi zube!
na to nisam prije mislila!!!
:)))))))


****************

Koncert broj dva ;
Program malo ozbiljniji nego za ostale koncerte.
Bili smo vrlo zadovoljni kako je prošlo
jer je za taj koncert bilo odvojeno petnaestak minuta probe!!!

Malo detalja...
uvijek su nas pojili i hranili za koncert.
Bilo je vode, kave, kolača raznih,
banani i mandarinki....svaki puta ponešto od toga.
Banane smo dobivali možda u najvećim količinama
(barem na početku turneje)
:)))
iz čega su proizašle mnoge pošalice
da sad ne pišem :))))

U svakom slučaju,
nakon par dana ljudi su počeli komentirati
da imaju osjećaj da stalno jedemo.
Pa doručak
(ili neki smiješni lančpaketi)
pa u avionu nešto
pa ručak ili večera
pa ova koncertna hrana.....
U prosjeku,
u budnom stanju na turneji,
50% smo se vozili
25% jeli
15% svirali
10% razgledavali ili se bavili kakvom drugom aktivnošću.
:-P
Imajte na umu da je budni dio dana bio veći nego spavajući,
često bismo se jako kasno domogli kreveta,
a jako rano ga morali ostaviti...
:))




Poslije koncerta,
publika bi imala običaj čestitati na cesti,
kako bi sreli koga od nas pri izlasku.
Moja cimerica plave kose,
a i inače baš zgodna :))
njoj ne samo da je neka gospođa čestitala,
nego je i zdušno izljubila :)))
To je bilo baš simpa.
Ja sam se smijala,
a ona je morala trpiti puse . :)))
Općenito, okretali su se za njom prilično na cesti :D

Pred dvoranom, žena peče nešto??
U mraku nismo mogli odmah prepoznati što to je.

Uz kukuruz - batat!
Žuti.
Mislim da je komad bio oko 6 yuana.
1 yuan je oko 1 kune - bilo je lako za računati,
odnosno, nije se moralo računati.
I opet smo jeli. :)))



Odgovor komentatoru @dugi marš;
hm...da.
U osnovi, njihov pristup je ispravniji!
Mi smo od toliko pravila kako zadovoljiti vanjsku formu
izgubili znanje kako zadovoljiti unutarnja potraživanja.
Naročito profesionalni glazbenici.
Naučeni smo slušati kako je što izvedeno,
i najmanja dlaka nam smeta,
mi bismo to ovako ili onako.
Gušt samog slušanja bez da usput 'beremo brigu'
davno smo izgubili putem.
Tako da ti savjetujem da odbaciš teoriju o ponašanju na konceru i dođeš na koji.
Pa kud puklo da puklo.
Postoji toliko vrsta glazbe,
da nema smisla ne odlaziti na koncerte,
ako se ikako može.
:)
- 09:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.01.2017.

9.SLIČICE, nastavak

kao prvo,
hvala @itisnotmydog! na komentiranju :)

Veliki Skok su skočili, ali bome, izvedba je bila zastrašujuća.
I kamo su to doskočili?
Možeš li razvoj preskočiti?
Na našem hrvatskom primjeru se vidi da ne možeš.


Slike kako slijede,
samo najuži izbor.....

Prekrasni štapići




Napredni narod ima napredni predmet
za disciplinirati djecu . :-O
Ne bilo kakve šibe, remene ili ruke,
nego drvene pločice sa bog-zna-kakvim
mudrim savjetom gore.
Prodavačica kaže da je to to.
Malo smo zgranuti.

Možda se zabunila.
Možda je to tablica množenja.......
Kako bilo, fizičko kažnjavanje djece nije tabu u Kini,
nego općekorištena metoda.
................

Starija gospođa izrađuje kaligrafijom zanimljive i lijepe natpise...
tko zna što govore.












Navečer;
proba, koncert....
Kinezi ne doživljavaju naše koncerte kao što ih doživljavamo mi.
Nije to čudno, sve je različito, pa i to.
Njima koncert klasične glazbe
nije kulturno uzdizanje,
susret s umjetnošću, uzvišeni moment izloženosti
neopisivoj produhovljenosti i slično. :-P
Njima je koncert zabava, kao bilo koje pjevanje ili sviranje.
Ako je veselo, zapjevat će uz melodiju.
Naročito ako prepoznaju kompoziciju.
Glasno će uzdisati ili uzvikivati od veselja,
zdušno pljeskati u ritmu,
(kaže moja nećakinja
'Ajme to je kao u kazalištu u šekspirijansko doba hahaha')
a ne usuđujem se razmišljati o tome što rade kad im se nešto zaista ne svidi !?
Možda pljuju udalj, tko zna:D
Uglavnom,
odjeća nije bitna,
dolazi se u trenirkama, jede se, veseli i zabavlja.
Nama je bilo malo hladno.
Pa su se neki,
koji su nastojali održati formu,
ohladili u tankoj svečanoj odjeći,
prehladili i tako....
Sviralo se u jaknama, na nekim koncertima.
Na nekima se ugrijalo ipak do normale.
Tak.....

Chongqing Grand Meeting Hall




Ispred nje poznati People's Square




Unutra, kupola i pozornica







Do idućeg puta
u nedefiniranoj budućnosti,
pozdrav! :)
- 11:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #

8.CHONGQING, razgledavanje broj dva

Kod mosta Chaotianmen postoji vidikovac na koji su nas odveli.
Prilično smo žurili, ali se stiglo poslikati malo.
Potom smo se spustili par katova niže kroz šoping centar suvenira ,
Hongyadong,
na razinu rijeke i na cestu koja ide paralelno s njom.
Bus nas je čekao,
žurilo se na ručak, pa na posao. :))
Od silne žurbe i činjenice da je tek treći dan puta,
nije mi sinulo da treba kupiti ono što ti treba
(suveniri)
čim to sretneš, jer je sto postotno sigurno da se na isto mjesto vratiti više nećeš.
Tako kaže izreka, i sasvim je točna.
Kupi kad vidiš ono što tražiš,
poslije nećeš naći na isto, iste cijene i slično.
Tako da sam samo škljocala slike,
a sad mi je žao što nisam uzela jedne štapiće
rezbarene plavo. Budete vidjeli.

Sa vidikovca....







Na rijeci Yangtze


S lijeva....


Zdesna...


Kinez i ja :-P



Nastavak u idućem broju.
:)
- 09:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

7.CHONGQING, razgledavanje

Da ja sada ne prepisujem impresivne brojke,
stavljam LINK
pa svatko tko želi može škicnuti.
Od aerodroma do hotela
nagledali smo se beskrajnih nizova nebodera,
uniformiranih stambenih zgrada,
i još i još nebodera, nebodera....
Automobila također ima ludo puno,
a navodno da Kinezi za ogrijev još uvijek koriste ugljen,
tako da ne čudi da je cijeli grad prekriven jednim
(neću reći finim)
slojem sivila.
Prljavštine.
Krutih tvari iz ispuha.
Kao Palmotićeva pa puta sto.
Nije nešto...
Ipak, u gradu ima i nešto zelenila,
a i lijepo je, magličasto. :))

S prozora hotela


Iz busa





Razgled centra...


















I mislim si da se možda ne veli Čongčing, nego Čongking.
E sad......
:))



- 09:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

6.Guanyin u Chongqingu

Dobro. Nikad uhvatiti tišinu pa da mogu pisati.
U prošlom postu dosta sam se tužila na nemile navike Kineza,
ali sada nemam volje nastaviti u istom tonu.
Već će ponovo doći inspiracija. :-P
Radije da se pohvalim da sam obradila
četiri od četrnaest dana u slikama.
Uh, slika ima ko Rusa...ili mrava.... :))
Kad smo već kod mrava,
ako je itko od vas promatrao mrave
i njihov način hodanja u koloni ili gužvi,
nema pravu potrebu potegnuti do Kine
da bi vidio Kineze na djelu.
Jednostavno svi koji hrupe u istom smjeru
guraju se jedan uz drugoga
pa tko gurne nijansu jače
taj bude prvi u odnosu na onog
nijansu slabijeg.
No brainer.
I to se ne smatra nepristojnim.
Da bi preživio, moraš se potruditi.
Isto vrijedi i za to njihovo famozno notorno svejedstvo!
Što nije otrovno - jede se.
I ako se nama gade kukci,
a nad jedenjem pasa i mačaka se zgražamo,
tko nam kriv što su nas tako nasadili.
Ruku na srce,
jesi li koknuo kokoš ili psa sasvim je svejedno.
Koknuo si, zar ne?
Pa ako te smeta ubiti peseka, ali kokicu ne...onda........hm....
A čujem da vole jesti i poluživo,
još trzajuće, abortirano i tako dalje.
Tiha jeza.
..............
Počinjem u zadnje vrijeme
razvijati prave strahove glede mogućih
lokacija budućih reinkarnacija...... :-S

***********************************************************



Vratimo se mi na turneju.
Prvi dan let do Dohe.
Drugi dan let do Šangaja.
Treći dan let urikverc u Chongqing.
Kaže se Čončing.
A možda sam zaboravila , pa je drugačije :D
Ogroman grad,u idućem postu mrvu više o tome.


U foajeu hotela, na moje veliko iznenađenje,
tri u drvu rezbarene statue.
Jedna neka velika , meni nerazumljiva scena,
puno konja u kasu, stvarno lijepo izrađeno.
Druge dvije - Guanyin.
Nisam bila sigurna,
mi smo ipak u hotelu,
pa sam recepcionara mašući rukama navela da pođe zamnom do jedne od figura.
(ne govori se engleski, uglavnom ne baš hehehe)
Ja:Guan Yin?
On: (neočekivano i iznenađen mojim pitanjem
rascvao se naskroz!) Guanyin, Guanyin, Guanyin!!!! :)))))
Kako sam ja njega iznenadila pitanjem,
tako je on mene iznenadio time koliko se razveselio!!
Razveselila ja njega, razveselio on mene. :)))


Dakle, tog trećeg dana dogodile su se mnoge zanimljive stvari.
Prvi kraći razgled grada,
prva uopće i jedina prava proba u Kini,
i naravno - prvi koncert :))
Slika je puno previše za jedan post,
pa ću kroz sljedeća dva-tri
pokušati pokriti Chongqing.



- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 13.01.2017.

5.Doha -Shanghai

Evo, ovo je zadnji avionski post (zasada).
Put do tamo (a i natrag) jaaaako je dug,
pa je upravo i red da se na isti način mi ovdje približimo Kini.
(Nadam se da je gledanje fotki ovdje ipak manje zamorno hehehe).


@tignarius tri posta niže u svom komentaru piše
'svaka vam čast
nisam bio tamo ali se uvijek nasmijem kad naši "genijalci" krste te "istočne civilizacije" kao drevne
samo što ne bih trebao početi učiti kineski
valjda zato što imaju "savršeno" pismo'.


Ima nešto što pogađa pravo u sridu u tom pitanju/komentaru.
Jesu li Kinezi veliki narod i višetisućljetni zahvaljujući (prvenstveno) svojoj brojnosti?
Pitam se stalno koje su to kvalitete naroda koje ga čine velikim?
Kineski narod.
Opstojnim.
Postojanim.
Ono kako sam ih ja doživjela , te svoje riječi kojima ih opisujem,
iskreno, ne usudim se napisati ovdje u javnosti. :-P :)))))
Imajte na umu da ja ne znam puno o povijesti niti politici,
moje opservacije idu isključivo iz zapadnjačkog zdravog razuma koji (benevolentno!) gleda oko sebe.


Prije samog puta googlala sam, kao valjda i većina nas koji smo išli,
o Kini, gradovi, običaji i slično.
Priprema.
Iznenadila me je opaska koja se pojavila više puta
o tome kako Kinezi idu na živce zapadnjacima.
Čak je netko išao tako daleko da je dao savjet u smislu
'nastojte da vam Kinezi ne počnu ići na živce prerano,
dok još puno morate provesti u Kini.'
Totalno čudno, čak i bezobrazno, ne?
Zašto bi vam Kinezi tako jako išli na živce???
Što je to toliko iritantno?



Stvar je u tome da se kineski bonton očito prilično razlikuje od zapadnjačkog.
Također se postavlja pitanje koliko mi njima onda moramo ići na živce,
sa svojim zapadnjačkim razmišljanjem i ponašanjem??


Idemo redom, kako mi pada na pamet;
CJENKANJE se podrazumijeva.
Naročito na štandovima, tržnicama i suvenirnicama i sličnom.
Ne u običnim kvartovskim kruh/mlijeko dućanima.
Često to cjenkanje mora biti dovedeno do apsurda ,
u kojem, nakon što ste spustili cijenu kako bog zapovijeda,
(dakle na pola i manje), prodavač odlučuje da neće tako nisko dati,
pa se od vas očekuje da odete jer ne želite dati više.
Tada, u unaprijed izrežiranom igrokazu, prodavač trči za vama
viče 'lady, what is your best price'
kumi vas i vuče za rukav da se vratite,
vi se vraćate, on uz razne komentare i patetične riječi
(mojoj kolegici je prodavačica kvaziljuto rekla 'you are hard')
kojima vam daje do znanja kako ga pljačkate i uzimate mu kruh iz usta,
u dobroti njegovog srca ipak popušta i dobivate svoju robu
po toj vašoj strašno niskoj cijeni.
Koja je realno ovak i onak još bar pola niža,
jer sve je proizvedeno još šest put jeftinije.
Jer u Kini nema takvih kontrola proizvodnje
(otud takva zagađenost svega)
navodno porezi su mali ili gotovo nikakvi,
možeš sa stolčićem i stolićem iz kuće
na cesti otvoriti malopoduzetnički 'dućan' i tržiti štogod ti padne na pamet.
Bez dozvola, bez zadanih uvjeta poslovanja....

Vratimo se na cjenkanje.
Volim se cjenkati, nemam nikakvog problema s time
ali, kome se to da izvoditi do te mjere?
Naglašavam da se igrokaz ne izvodi svaki puta, ali se izvodi prilično često.
Imaju još i običaj, to se meni dogodilo, da se prilikom kupčevog izricanja
niže cijene prodavač jednom rukom uhvati za trbuh a kažiprst druge ruke upre u tebe
i hini smijanje, previjajući se usput.
Krevelji se u facu. Doslovno.
A moj bože. Meni je to toliko glupo da bih se, da ne moram donjeti doma suvenire,
smjesta okrenula na peti i otišla na kavu i pivu, istovremeno.


Nadalje, lokalni običaji;
Pljuvalje i puhanje nosa.
Puhanje nosa sistemom začepiš nosnicu pa puhneš kroz drugu što jače umiješ
na snazi je uvijek i svugdje u Kini.
Bio sam ili u društvu.
I za razbibrigu igraš igru 'kamo je to odletio moj šmrkalj'.
Pljuvanje se također vrši u otvorenim i zatvorenim prostorijama,
od strane svekolikog puka,
prvo zdravim i čujnim hračkanjem prikupiš u jednu gvalu sav sadržaj nosa i usta,
a onda pljuneš kamo god ti milo.
Npr, na pod u aerodromskoj zgradi.
No sikiriki.
Mmmmmm, nemojte povuči svoj kofer preko toga!

...................



Ovaj post se odužio a nisam uspjela donjeti nikakve zaključke.
(tko zna hoću li uopće)
Zato sad naprasno prekidam, stavljam neke slike za utjehu
i nastavak slijedi u idućem broju! :)

Prelijećemo Dubai!







Ovuda letimo


Put nas vodi preko sjevernog dijela Indije, južno od Himalaja.




Prešli smo manje od pola puta. Nerve wracking.





Ipak je stiglo jutro.






Sletanje u shanghajski sfumato.








Aerodromska zgrada




Iz busa...





Stigli smo.
.









- 09:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.01.2017.

4.Prekrasna maglovita Doha

Spuštamo se....


Magla je


Jedna od najljpših fotki s putovanja






Za šest sati, krenut ćemo dalje do Shangahaia.....




- 09:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

3.(Skoro) do Dohe

Vidim, na naslovnici sam.
Lijepo, lijepo. :)

Da odgovorim komentatoru/ici @dalivašpasgrize?;
(grizo bi kad ga nebi sprječavala ograda :D)
Zašto uglavnom nema čokoladica, teško je reći.
Ipak, čovjek se osjeća sasvim dobro nakon što (prisilno) ne jede slatko dva tjedna.
Dođe doma, navali, i odmah si napravi muku u želucu :))
Jel to Partija pokušava učiniti ljude zdravijima ....moguće.
Grupni tai chi nisam osobno vidjela.
Vidjela sam bezbroj puta ljude koji bi se masirali lupkanjem,
(staneš raširenih nogu, presavineš se u struku i tapšaš rukama sva dostupna mjesta
potičeš protok chia, ne :)) )
Vidjeli smo , također, na mnogo mjesta ljude koji bi ili navinuli glazbu, ili svirali sami,
a uz njih bi se skupilo društvo i na sav glas pjevalo.
Ili plesalo!!
Ponekad parovi, ponekad veće grupe ljudi ,
ponekad sa koreografijama. Stvarno, ne zezam se :))
Imam nešto snimki, budem stavila kad dođe na red.
Kinezi nisu nešto sramežljivi, svaki park, ugao,ulica
je dovoljno dobro mjesto za susret, šišanje, brijanje,
pjevanje, igranje raznih društvenih igara.....
vrlo neobično za nas, naročito ovo zdušno srčano pjevanje, pljeskanje i ples!!
:)


Idu slike noćnog dijela leta,


Šare leda na prozoru


Preletjeli smo Tigris....
letimo nad drevnom Mezopotamijom
(upravo smo to učili iz povijesti na kraju polugodišta :D)


Ovo leđenje je baš lijepo
možda nije leđenje,
možda staklo puca :-P





Ispod su neke bijele planine....
impresivno!







Pogled gore u crvenilo zalaza














Na žalost, mislim da post ne može podnjeti toliko fotki, pa ćemo do Dohe stići u odvojenom, idućem postu. Kaj se može. :)






- 09:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 11.01.2017.

2.Preko vode do slobode

Drugim riječima, prelet preko Crnog mora pa u noć, dugu zimsku noć.
Ajme, danas sam inspirirana. :D :-P

Obavijest:
neću više ništa stavljati u komentare, pa i pod cijenu da post ne izađe na listu na naslovnici.
Uopće mi ne želi priznati pristupne podatke, ne razumijem zašto.
Tako da, ako tko komentira, odgovoriti ću mu u idućem postu,
ako ne - onda ne :)))


@T.Godunović, vaše pitanje daje lijep uvod u današnji post;
Vino od šljive već sam prije pila (fino je, blago i slatko)
a sluzava crna jaja.....e, to nisam nikada jela.
Vidjela sam ih za jedan doručak, hrpu jaja kako se kuhaju u nekoj mutnoj mračnoj vodi,
a i u dućanima ima vakumiranih paketa sa, vjerujem, već skuhanim jajima -
to je kineska ideja grickalica!!!
Naime, nemaju oni slatkiše u smislu čokoladica i tak...
Sve što imamo mi, nađe se sasvim rijetko kod njih,
(čokoladicu sam srela samo jednom i pobožno ju kupila :D
i još pobožnije pojela)
ali zato ima u izobilju suhih voća koja su u rangu naših bombona,
kolača (nečeg poput sponge-cakea, pa odvojeno zamotano,
pa od rižinog tijesta-gnjecavo, pa kvazi lisnata tijesta punjena......),
sezamovih pločica svih vrsta,
kikirikija i koštunjičavog voća na sve načine,
te najviše raznorazno sušenih/u umaku/nekako obrađenih/pakiranih mesa - grickalica
pačjih, pilećih, goveđih, ribljih , pa i JAJA ,
manjih i većih,
biti će na fotkama, kad do njih stignem.


Još je to dobro, kad kroz poluprozirni paket vidiš što je -
npr. cijele ribetine,
pačji batak spreman za jelo,
ražnjići suhih mesa,
kobasice,
vakumirana krilca,
vakumirane pačje nogice-oni čaporci i slično.
Gore je, puno gore,
kad gledaš i kupuješ pakete koji su svi redom šareni,
ali nisu prozirni, niti piše ijedno latinično slovo na njima
pa si misliš - sam bog zna što to je....

Tako sam ja kćeri kupila cijelu vreću slatkiša,
bar se nadam,
od kojih je ona nešto već i otvorila,
i to su neka neprepoznatljiva suha voća
(mislimo da je tako haha)
budem to otvoreno poslikala,
pa stavila uz slike zatvorenoga.
Samo kad to dođe na red,
jer, naumila sam fotke stavljat kako idu dan za danom,
da nešto ne preskočim.


Da se vratimo vremenskom slijedu događaja;
letimo, dakle, preko Crnog mora.



Približava se vrijeme zalaza sunca, i taman kuca zlatna ura:
jedan od najboljih avionskih pogleda.
Možda i najbolji :))











Nastavak dalje prema noći.
Ili kompjutor krivo pokazuje, ili su nas oteli pa krivo idemo. :))
Sa upitnikom nad glavom, pozdrav do idućeg posta :))









- 08:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 10.01.2017.

1.There's no place like home

nu, tak. Vratili smo se, jeeeeee!!!
Bilo je to burnih četrnaest dana,
sada se pomalo vraćamo na Zagrebačko vrijeme,
željeli bismo popodne spavati
ali se silimo što više se približiti noći,
da se ne budimo u tri i ne glumimo zombije
(koji jedu sve što im padne pod ruku i zube,
sve ručkove , večere - SVE pred sobom).

Nemam POJMA otkuda da krenem,
sva je sila slika, doživljaja, ideja u glavi,
neposloženih dojmova. :)

Statistika;
četrnaest dana
šest koncerata
(trebalo je biti još
ali su kinezi maheri u stalnom mijenjanju rasporeda)
šest gradova
devet letova (ouch!)
dvije vožnje brzim vlakom (lijepoo)
skoro stalno rano buđenje
najviše boravka po aerodromima i hotelima
(stalno cukanje kofera, instrumenta i ručne prtljage
stalno prepakiravanje, do potpunog nepoznavanja gdje je više što
i čega ima a čega nema u koferu)
ipak nešto turističkog razgledavanja
jedan pokvareni želudac
(u nekih kolega isto, a i jedna žrtva na infuziji :-S)
jedna nedočekana nova godina
plus sedam sati razlike
nova cimerica (super!!!)
jedenje potpuno nepoznatih i neprepoznatljivih jela
do nešto malo poznatih
dosta zagađenog zraka
gasmaska u svakom hotelu! hihihi :)))
(ili u pričuvi, ili drito uz uzglavlje i sad ti spavaj)
....
štono još?
hmmm......


Zg-Doha-Shanghai i povratak istim putem vozili smo se Qatar-airwaysom.
Pjesme, filmovi, ultra ljubazne stjuardese....
Unutar Kine vozili smo se njihovim kineskim aviokompanijama,
rekla bih međugradskim prijevozom (letovima).
Svaki gradić (a jer ima barem stanovnika kao Hrvatska)ima aerodrom...
maleni aviončići
(valjda za stotinjak ili možda dvjestotinjak ljudi)
skloni su skakutati nebesima...
Nije da sam uživala :D
nekima to ne smeta baš, blago njima.
Stalno se je moglo čuti umilnim cvrkutavim ženskim glasićem:
'We are experiencing some turbulences,
please do not worry!',
dok bi kod Qatar airwaysa muški glas samo strogo rekao
(kad bi avion počeo skakutati)
'Cabine crew, take your seats.'
Ništa utjehe, ništa sućuti.
Ukratko, nemam više namjeru pisati o tome,
ali to mi je možda najgori aspekt cijelog ovog putovanja.
Sve ostalo bilo mi je bolje i (manje ili više) draže i milije!


To je za prvi (četvrti ) post dosta, još par sličica sa samog početka puta,
ali prije da odgovorim komentatorima prošlog posta:
@Kuža Taček;
ovo na slovenskom baš ne kužim :))))
@Boris Godunov;
evo, turneje služe upravo tome - da očvrsnu karakter :))
(a netko bi naivno mislio da služe da nekom nekaj odsviraš-
hahaha totalno pogrešno :-P)
Po rasporedu ideš amo i natrag,
po rasporedu se budiš,
prilagođavaš se svima, svemu, jelu, neočekivanim situacijama....
izvrsna vježba strpljenja, odustajanja od samovažnosti i slično.....





Zagreb iz zraka
'Osjećam se haj'


'Sunčani krug se u zenit digo' (dok je Ježurka do Lije stigo)


Tri zračne:










Poveznica s idućim postom :D
'Kuda koji mili moji'




Pozdrav! :)

- 09:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se