02

ponedjeljak

prosinac

2013

Putopis: Rijeka kao mit, Riječani kao budućnost

Jesmo li mi to stvarno izglasali referendum koji zabranjuje odlučivanje dijelu populacije naše države?

Nikad nisam znala što da točno mislim u vezi homoseksualnosti, jesam li „za“ ili „protiv“. Iako je na referendumskom odgovoru stajalo da je „protiv“ zapravo „za“, a „za“ je „protiv“. To se često radi u metodama manipulacije odlučivanja u sklopu marketinga. Znači da postoje obrazovani stručnjaci za psihologiju odlučivanja u Hrvatskoj, što je lijepo za čuti, na stranu u kakve svrhe ih koriste.

Kao budući znanstvenik stala bih na stranu evolucije, znači protiv homoseksualnosti. Ako bude više homoseksualnih brakova, bit će manji natalitet. Ali sam previdjela tri stvari – prvo, ako i ne bude brakova, ljudi će SVEJEDNO i dalje biti homoseksualci. Nismo mi s ovim referendumom ukinuli homoseksualce u Hrvatskoj, kao ni u svijetu. Drugo, kako bi moja kolegica, koja je homoseksualac, rekla „Ako tako razmišljaš o evoluciji, onda razmišljaj ovako – najjači opstaju, djeca će se rađati samo iz hetero brakova“. To je pojednostavljena teorija evolucije, ali mora se uzeti i genetika u obzir, jesu li homoseksualci predoređeni da budu homoseksualci? Jer svi su homoseksualci, vjerovali ili ne, potekli iz heteroseksualnih odnosa.

A treće, i ne najmanje važno, tko sam ja da nekome nešto uskraćujem? Tko smo mi da kažemo drugom čovjeku – ti to ne možeš i ne smiješ raditi, pod uvjetom da ne utječe negativno na druge ljude. Referendum je sramotan jer to nije bilo pitanje države kao zajednice, već smo odlučivali o pojedincima i njihovim životima. Referendum je sramotan jer nije bio od nacionalne važnosti za naš gospodarski (pa ni mentalni) napredak, već je bilo direktno napadanje manjine koja si ne može osigurati dovoljan broj glasova, pošto je, kako i sama riječ kaže – manjina!

Kao čovjek, koji se svaki svoj poslovni i slobodni trenutak bavi analizom znanstvenih istraživanja, analizom činjenica, analizom ekonomskih i političkih poteza, te analizom ljudske psihologije i fiziologije, mogu si dopustiti da kažem kako je referendum objektivno sramotan. Što s ljudske, što s gospodarske strane. Sve od koštanja referenduma do onog dijela medijske manipulacije koju koriste korporacije u sklopu skretanja pozornosti s gorućih tema, poput privatizacije vodovoda. Možda da spomenem i desničarsku korist koja je platila tvrku koja joj je napravila istraživanje o tome koje će to pitanje na referendumu najbolje proći u Hrvatskoj, kako bi jedna određena stranka na kraju pokrenula to pitanje i počela stavljati svoje ime iza velikog broja glasača na referendumu. To je ista stranka koja je koristila i neuroekonomiste za postavljanje referendumskog pitanja. Toliko pametnih poteza u politici nije se dugo vidjelo, no jednom drugom prilikom ću pisati o političkim i medijskim manipulacijama. Bez daljnjeg objašnjavanja, jer to nije tema ovog putopisa.

Naš mentalitet je takav kakav je, možemo se prilagoditi ili odseliti. Pošto volim ovu malu državu, ne namjeravam nikud. Imam sreće pa pripadam onom dijelu populacije koji će ući u brak s muškarcem. Znači, onom dijelu populacije koji smije u brak, instituciju koja gubi svoju važnost pošto je sve veći broj razvedenih, a polovica onih i dalje oženjenih je nesretna, no ne mogu iz braka zbog kredita i djece. Ima jedna poznata cinična izjava – šteta što nisu dopustili homoseksualcima brak pa da i oni budu nesretni cijeli život.

Sve regije u Hrvatskoj glasale su protiv braka homoseksualaca, osim Istarske i Primorsko-goranske županije. Najzapadnije regije, mentalno najrazvijenije. Rijeka je uvijek bila poznata po prihvaćanju razlika, prihvaćanju svih ljudi i raznih ideja u sklopu zajedničkog napretka. Sad su to i dokazali crno na bijelo.

Imam sreće pa sam barem tri puta godišnje u Rijeci u sklopu nekog kongresa, tamo sam stekla najbolje prijatelje, ljude na koje mogu računati u bilo koje doba dana ili noći, makar smo nekoliko stotina kilometara odvojeni. Oni su me odmah prihvatili bez puno pitanja, došla sam sa svojim načinom razmišljanja u vezi istraživanja i oni su mi otvorili mogućnosti da razvijam svoje ideje i projekte. Nešto na što bi mi u mojoj regiji zatvorili vrata pred nosom. Nisam dugo mogla napisati putopis o Rijeci jer sam uvijek tamo išla poslovno, nikad zapravo nisam mogla upiti cijelu Rijeku i napisati detaljniji osvrt. Zadnji put sam se iz Rijeke vratila prije tjedan dana kada sam također išla dogovoriti projekt, a dobila sam puno više od toga. Dobila sam i motivaciju za putopis. Stajao je u dijelovima napisan dok nisam čula rezultate referenduma koji su me motivirali da završim putopis o Rijeci.

O ljubavi prema Rijeci imam rastrgano mišljenje, volim ju i ne volim ju. Ne volim arhitekturu, ne volim izgled grada, ne volim klimu, ali volim ljude, i to uvijek prevagne. Kao da su Rijeka i Riječani u sukobu interesa.

Kako mi se uvijek na putu dogodi neka nesreća, ili se nađem usred najvećeg kaosa (što je dobro za moje putopise jer uvijek ima neka nova tema), tako sam se i ovog puta našla na „mjestu događaja“, kako bismo rekli novinarskim žargonom. Došla sam dan prije najveće bure koja pogodi Rijeku jednom ili dva puta godišnje i na dan polaska kući drvo mi je palo u sobu. Oko šest ujutro, trgnulo me iz sna, skočila sam u suzama jer sam pomislila „grom je opet došao po mene“.

No, prije nego su krovovi letjeli po Rijeci zbog nekvalitetnog građevinskog materijala, imala sam priliku opuštenije prošetati gradom i vidjeti cijelu situaciju objektivnije.

Rijeka živi na mitu – kako je to najbolji grad u Hrvatskoj jer je europski orijentiran. Tu je došlo do logične pogreške kod Riječana – možda grad jest europski orijentiran zbog ljudi, ali nikako nije europski orijentiran zbog arhitekture i prilagođenosti čovjeku. Svi su Riječani toliko uživljeni u tu ideju da je kod njih najbolje, kao da su slijepi za sve što se događa oko njih na ulici. Ne slijepi, već su se prilagodili, za drugo ne znaju.

Rijeka nije ni turistički, ni industrijski, ni grad za stanovanje. Smeće, pijanci, kolaps prometa, neosvjetljene ulice, nepregledne ceste, uski nogostupi, neprilagođena arhitektura čovjeku, neboderi s kojih vise balkoni, propala industrija čiji ostaci nisu uklonjeni, parkirališta koja ne postoje.

Ceste su im najbolje - ima ceste pa onda nema više ceste jer jedan smjer služi za parking. Ajd da barem ima parkinga za sve, ali nema. I još se u tom kaosu pauk usudi doći i odnijeti auto. Jedini siguran parking na kojem će uvijek biti mjesta je onaj od pauk službe.

Imaju predivnu crkvu usred grada, koju nisam vidjela svih deset puta kako sam bila u Rijeci, jer ju nisam ni mogla vidjeti od svjetleće reklame za Automat klub dok sam preskakala pijance po cesti. Upitala me kolegica „Hoćeš da se popnemo da vidiš Rijeku iz višlje perspektive?“ Prvi put u životu sam se zahvalila i odbila. Inače bih se u bilo kojem gradu popela i na kamen samo da vidim obzor, ali ovog puta bi iz višlje perspektive samo vidjela luku i otpad. Grad nema (višlje) perspektive.

Jako je malo stvari u arhitekturi Rijeke oko kojih bi se mogle povesti pozitivne rasprave.

Kad se šetate gradom, sramota vas je gledati po pločniku koliko smeća je na ulici. Služba čistoće radi svoj posao, ali ne stigne stalno kružiti gradom. Ljudi bacaju smeće za sobom, kao da razmišljaju – ima već toliko smeća, moj papirić neće činiti razliku. Koliko god nekoć nisam voljela Osijek zbog svoje mirnoće, ali kad prošetaš Osijekom navečer ne moraš preskakati pijance, bojati se da će te netko pokrasti u mračnoj ulici, gledati blještave epileptiformne natpise i pazit da ne nastradaš jer vozači nemaju po čemu voziti, a pješaci hodaju po pet puta re-asfaltiranom nogostupu po kojem eventualno može proći jedna osoba, ali ne ako se prije najedeš.

Riječani i dalje kao da ne vide da se tako ne mora živjeti, mi u drugim gradovima imamo normalne parkinge, normalne nogostupe, normalan ugodan život, prilagođen nama. Ako se ne makneš iz svoje regije i ne vidiš kako drugi žive, u tvojoj regiji ti mogu prodati svakakve priče. Kad doživiš život izvan svoje regije, pa i izvan Hrvatske, više ne nasjedaš na političke i gospodarske fore koje se odvijaju u našim gradovima i u našoj državi. I to je najveći razlog zašto treba iskoristiti svaku priliku za putovanje, jer vas putovanje oplemenjuje i opameti, vidite širu sliku od onoga što vam svakodnevno serviraju.

Jedino što diže taj tmuran (ne)industrijski grad su ljudi. Ljudi svih vrsta – veseli, ludi, kreativni, aktivisti, alternativci, govornici, osobenjaci, egzibicionisti, ekscentrici, polu-psihijatrijski slučajevi. Čista uživancija ući u razgovor sa svakim od njih. Kada dođete u većinu naših gradova, upoznat ćete uglavnom iste ljude, isto govore, isto se oblače, iste stvari rade, imaju istu frizuru, ako tko bilo što drugačije obuče odmah ga se gleda podrugljivo. Svi su uočljivi. A u Rijeci imaju taj jedan čudan mentalitet. Previše se opterećuju, ali ne opterećju se uopće stvarima kojima se mi opterećujemo. Oni se opterećuju osjećajima. Svi su puni osjećaja, vrlo osjetljivi, ono što kod nas prolazi pod normalno da se nekad kruto, bezobrazno i cinično ponašaš prema sugovorniku, kod njih to ne prolazi. Oni se opterećuju time. Kao da osjećaju pet puta više. Uživljeni su u svoje uloge. Ne pitaju, već sve znaju što uraditi. Odlični su domaćini. Da li tako krut grad izbacuje u ljudima najbolje? Postoji li ta kompenzacija da će ljudi biti bolji što je neugodnije živjeti u gradu?

Što se tiče moje medicinske struke, nigdje toliko studenata koji će raditi na projektima nego tamo, cijela manufaktura, jedni druge uče, jedni od drugih uče. Tradicija je dok preuzimaš posao da automatski obrazuješ studenta iz sljedeće generacije koji će preuzeti tvoj projekt.

Povela sam razgovor s kolegom u Rijeci zašto mi radimo projekte koje radimo, točnije zašto toliko puno radimo. Mislim da radimo kako bismo uvijek imali kartu za izlaz, kako bismo bili iznad onoga što jesmo. Kako bismo se pravili da nismo tu. Kakvi projekti, kakvi profesori, kakvi docenti u Hrvatskoj, u Velikoj Britaniji jedan manji grad ima 4 milijuna stanovnika, pa Beograd ima 4 milijuna stavnovnika kad zbrojiš legalne i ilegalne. Toliko se opterećujemo svime kao država, a frustrirani smo zbog veličine. Opterećujemo se međusobno i nadmećemo koji je fakultet u kojem gradu kod nas bolji, a svi su jednako loši. Toliko nam je bitno tko kako živi, jesmo li bolji ili nismo od drugih, što drugi rade, s kim nam spava susjed, da li s muškarcem ili ženom? Ako je dobar susjed može spavati i s devom ako im oboje odgovara.

Umjesto da jedni druge motiviramo na napredak kroz nova iskustva koja nas uče razumijevanju i lateralnom razmišljanju, mi sve od sebe dajemo kako bismo čovjeka pored nas spriječili da napreduje, a pritom ne shvaćajući da tako spriječavamo i sami svoj napredak.

Jer nijedan čovjek nije otok, kako bi rekao Hemingway.

"Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje - Europe je manje, kao da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu.

I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni;

Tebi zvoni"

Svakom od nas će jednom trebati nešto, danas je homoseksualnoj manjini trebalo prihvaćanje, nisu ga dobili. Sutra će nama trebati nešto drugo, mislite li da ćemo dobiti barem razumijevanje ili je i tome odzvonilo?











22

utorak

listopad

2013

Ljudopis – Ljubljana: znakovi, ali nigdje puta

U daljnjem tekstu ispast će da vrijeđam rasne i nacionalne manjine te neke životinje, ali zapravo se to ne treba uzimati kao generalizacija, već kao dio konteksta. Volim sve ljude. Osim onih koji glasno pričaju na mobitel u tramvaju.


Došla sam iz Ljubljane i ispred zgrade su me dočekale tri žabe. To bi bila sasvim normalna situacija koju ni ne primjetimo u životu, ali ovog puta nije bilo tako. Jer žabe nisu htjele otići. Ništa ih nije uplašilo. Žabe su stajale između mene i ulaznih vrata. Bile su dobro raspoređene da se nikako ne možeš približiti vratima. Gledala sam u njih i razmišljala kako otjerati žabu? Veće životinje tjerate sa „iš!“, manje životinje samo preskočite. Ali žaba je taman veličine da vas zezne. Može vas napasti, skočiti na vas, ne razumije „iš!“ i ne možete ju preskočiti. Ako ju idete preskočiti skočit će vam na glavu. Što napraviti u takvoj situaciji? Odustati od ulaska u zgradu, kasno navečer stajati pred ulazom u zgradu i čekati da ljudi zovu policiju jer im se netko sumnjiv mota pred ulazom. Kako objasniti ljudima da je žaba kriva. Moja riječ protiv njezine.

Eto vidite, nema veze koliko je noć bila lijepa kad sam došla, što ću napokon leći u svoj krevet, društvo s kojim sam putovala bilo je odlično, nema veze koliko je to sve bilo lijepo kad su između mene i vrata stajali individualci koji su zasmetali atmosferi. Slobodno mogu tamo stajati koliko god da mi smetali. To je njihovo područje koliko i moje, ili bolje rečeno, nije ničije. To me podsjetilo na atmosferu u Ljubljani.

Pisala sam već jednom putopis iz Ljubljane, i ne bih ovog puta pisala o arhitekturi, već o atmosferi u gradu. Arhitektura je stvarno predivna i tu se nema što drugo za reći. Bila sam u Ljubljani dva puta prije ovoga, jednom po mraku i jednom po snijegu na par sati, nisam ju nikad potpuno osjetila. Kongres koji je trebao biti u Ljubljani premješten je na neki drugi datum, a kolegice su rekle da svejedno idemo u Ljubljanu iako nema kongresa. Idemo na izlet jer nekad jednostavno moraš otputovati zbog ljudi koje ćeš tek upoznati. Otišli smo tamo na četiri dana, iako se misli da su četiri dana dovoljna da obiđeš cijelu Sloveniju, no bili smo optimistični i naivni.

Smještaj nas je dočekao drugačiji nego sa slike. Jedino kvalitetno što je bilo u tom smještaju bila je kamera s kojom je slikan i stavljen na internet kako bi privukao naivce. Garsonijera u koju su natrpali četiri kreveta, europske cijene noćenja, bez kvake i s wc školjkom na koju ne možeš sjesti jer ti ne stanu noge pošto je stavljena naprijed i nazad između dva zida. Prednji dio je 2 cm od zida da nikako ne možeš to iskoristiti ni za polusjedeći položaj, a kamoli za sjedeći. Znam da su Slovenci niski, ali da baš nemaju noge, to nisam znala. Sjedila sam po svakakvim wc školjkama u životu, ali ovo je prvi put da sam se počela glasno smijati dok sam tražila način kako sjesti na wc.

Mislila sam, prijeći ću i preko toga, koristit ćemo wc u kafićima. Ionako ćemo cijelo vrijeme biti vani, smještaj ću zaboraviti čim izađem van u predivan i sunčan grad. Kad sam izašla iz stana sunca nije bilo nigdje na vidiku. Mislila sam da je to samo trenutno vrijeme, ali onda sam shvatila da je Ljubljana grad smješten u kotlini, između nekoliko brda. Zamislite veliki bunar i sad vi živite u bunaru. Istina da je romantičan grad, pun trgova, ali kao da hodate kroz romantičan bunar. I idete na mali wc u bunaru. Tko god je napravio grad u rupi, svaka mu čast.

U Ljubljani je zadnji put sunce viđeno kad je Tito bio u gradu pa su napravili umjetno sunce avionima. Normalno da takav nesunčani život nosi sa sobom i posljedice. Kad smo stizali busom, gledali smo van kako su ljudi obučeni, što su sve stavili na sebe. Neki od njih i cijeli ormar. Kad sam izašla van iz autobusa shvatila sam i zašto, zato što je hladno kao u srcu kurve. Drugi dan mi smo stavile sve što imamo na sebe. Najradije bih izašla van s dekom.

Nema sunca, hladno je, maglovito. Kako biste se vi osjećali? Ne biste baš kipili od sreće. U četiri dana nisam vidjela osobu koja se smije. Grad ima oko 300 000 stanovnika, hodala sam uzduž i popreko non-stop i nisam naletjela na osobu koja se nasmijala. Tko bi se i smijao kad živi u bunaru s malim wc-om. Ne samo da se ne smiju, već su i vrlo nervozni. Pješaci hodaju bahato, idu glavom kroz tebe ne gledajući. Nekoliko puta se namjerno nisam maknula i čekala sam da prođe kroz mene da i to vidim. Više od pješaka prisjeli su nam biciklisti. Voze kao da je sve njihovo. Imaju puno mjesta na stazi, ali baš moraju proći tik do tebe iako ste jedini na stazi. Nakon nekoliko puta im moraš opsovat jer više ne možeš trpjeti da te svaki put zakače ručkom od bicikla. Ti im opsuješ, pa i oni tebi nešto. Najbolje je što oni tebe sve razumiju, a ti njih ništa. To je taj balkanski mistični bermudski trokut – Slovenci razumiju hrvatski, a Hrvati slovenski ne. Bitno da se oni prave toliko mirni i kulturni, a ponašaju se kao frigidne ženske.

Svi su jako moderni, europski obučeni. Furaju se na taj umjetnički đir, stariji muškarci u francuskim kapicama furaju mlađu žensku, mlađi muškarci furaju druge mlađe muškarce. Nigdje nisam vidjela toliko homoseksualaca po metru kvadratnom. Izađeš u noćni klub, a ono na sve strane vidiš kako Kinez, crnac i ćelavac plešu zajedno. Možda imaju popust na gejeve, nacionalne i rasne manjine. Dovedeš jednog, dobiješ jednog besplatno.

A ono malo što ima hetero muškaraca, oni se moraju vjenčati gore na brdu kod matičara, što je nekad bio bivši zatvor. Vrlo prikladno. Imaju jednog harmonikaša koji svira bavarske narodne i mlada obuče gornji dio bijele trenerke da se ne smrzne.

Ajd što se odrasli ne smiju, sigurno su pod stresom zbog krize i nedostatka sunca. Ali ni djeca se ne smiju. Nasmiješ se djetetu i svako dijete bi ti vratilo osmijehom, ali ova djeca nikad nisu vidjela tu grimasu pa se ne znaju ni nasmijati natrag. Bitno da znaju skijati do prve godine, ne znaju još ni hodati kako treba, ali bitno da ih se gurne s brda. Pa tko bi se nakon toga smijao?

Ajd što su odrasli pasivno agresivni, ali da vi vidite te gradske životinje. Svaki park je pun ogromnih GMO golubova i vrabaca. Toliko su ih hranili šećerom i burekom da više ne mogu ni poletjeti. Samo te gledaju dok nešto jedeš i stoje pored tebe. Dođeš u Zagreb i odmah vidiš kako su golubovi pristojni. Ti ih pukneš nogom, oni odu, a ne ko u Ljubljani, ti ih pukneš nogom oni te zakolju. Ne samo da te hoće zaklat, već te sljedeći dan nađu i prate po ulici. Nije to ni najveći problem, problem je što nema na ulici ni jedne jedine mačke. Sve su završile u kebabu.

Ljude možete najbolje upoznati u noćnim klubovima i knjižarama. Noćni klubovi su elitni. Glazba udara, svi plešu, puno zaštitara, ide se raznim liftovima i tunelima do ulaza. Ali se zato i plati ulaz da možete kupiti knjigu za te novce. U jednom trenutku su otvorili još jedan dio kluba i stolove su tamo premjestili bez upozorenja. Zamisli sad ovo, ti stojiš za stolom, a oni ga odnesu negdje iza i sve tvoje s njim. Okreneš se i nema ničeg više ispred tebe, pomisliš pa koliko si to popio, cijela prostorija se promijenila. Odeš u wc i više nikad ne nađeš svoj stol.

Što se tiče knjižara, prošla sam skoro sve knjižare i antikvarijate u Ljubljani, imaju isti repertoar knjiga, najviše Tito i Komunistički manifest. Nisam toliko knjiga od Marxa vidjela još od 17.godine kad sam imala profesora kod kojeg sam morala uz obaveznu literaturu izrecitirati pionirsku zakletvu i pročitati sabrana djela Marxa i Engelsa, čak i kad oni sami nisu bili sabrani. Moje školovanje je bilo u 21. stoljeću da ne bude zabune. Stojim tako u knjižari i gledam komunistički manifest na slovenskom. Razmišljam kako bi bilo da učim slovenski kroz tu knjigu, em ne razumijem slovenski em mi stran komunizam, bilo bi to veselo prevođenje. Na kraju sam ipak bila pametnija i umjesto toga uzela Hemingwaya i Kishona na slovenskom, od Kishona ni naslov knjige nisam razumjela, tko zna šta sam uzela. Čovjek bi pomislio da ako ćeš učiti slovenski barem uzmeš slovensko-hrvatski rječnik, ali ne, uzela sam „Zbogom orožje“ i „Kamela iz šivankinem ušesu“. Pa si ti misli. Bolje da te kamele prevodim nego komunistički manifest. Da netko dođe u goste i vidi šta prevodim ne bi nitko prvo pomislio da učim slovenski već da sam u nekom tajnom transbalkanskom savezu komunista.

Dobro je u Ljubljani što svugdje možeš pješice, hoćeš na brdo, hoćeš s brda. Ako se snalaziš u prostoru trebat će ti od bolnice do centra 15 minuta i od bolnice do BTC-a (najvećeg trgovačkog centra) 15 minuta. Ako se ne snalaziš u prostoru, poput mene, trebat će ti od bolnice do BTC-a 2,5 sata. Može se reći da sam dobro upoznala cijelu industrijsku zonu Ljubljane. Rekli su da ne mogu promašiti BTC, ali ako sam promašila 200 km jezera Como dok sam bila u gradu Como koji je na tom jezeru, onda mogu promašiti i trgovački centar u industrijskoj zoni.

Krenula sam na taj put s kolegicom koju sam tek upoznala, dok su nas dvije zajedničke prijateljice čekale u BTC-u. Nismo se poznavale, niti smo međusobno znale koliko se koja zna snalaziti se u prostoru, ali krenule smo u dobrom smjeru. Hodale smo od centra jedno pola sata naprijed prema BTC-u, po obilaznici.

Došle smo do velike zgrade na kojoj je pisalo BTC, ali to nisu bile trgovine već podružnice Microsofta, IBM-a i ostalih firmi, nitko nas nije upozorio da se BTC sastoji od više zgrada raspoređenih po industrijskoj zoni veličine Osijeka. Došli smo do te zgrade i kolegice su nas zvale gdje smo i kad dolazimo. Rekle smo da dolazimo, evo čim prijeđemo cestu jer smo znale da je BTC tu negdje. Kad smo prešle cestu, završile smo na groblju. Šta ćemo na groblju, ajmo mi natrag. Završile smo lijevo u nekim skladištima, vratile se na cestu, ajmo nazad slijediti strijelicu Interspar. Nakon što više nije bilo strijelice Interspar, krenule smo slijediti Baumax strijelice. Hodale smo dobrih 10 km. Počele smo već vrištati po ulici i plakati od smijeha i očaja jer nas Baumax strijelice vrte u krug.

Počele smo skidati jakne, majice, hodamo već satima, ljudi nas gledaju kao da smo drogirane – em što se smijemo, a u Ljubljani se nitko ne smije, em što se smijemo u industrijskoj zoni. Nisam poznavala kolegicu s kojom sam krenula u potragu za BTC-om, ali postaneš jako dobar prijatelj s čovjekom s kojim vrištiš od smijeha po obilaznici vrteći se u krug nekoliko sati. Odjednom, od umora i očaja da više nikad nećeš vidjeti civilizaciju, počneš priznavati sve svoje tajne. Najsmiješnije nam je bilo što smo prije 2 sata rekle „Evo nas kod vas, samo da prijeđemo cestu“. Ako ima dva pravca odabrale smo uvijek krivi. Vodile smo malo ona, malo ja, obje nismo znale što radimo. A poznato je da mi je zakon na putovanjima ne koristiti karte, ni pitati prolaznike. Zato sam se izgubila u većini gradova Europe, ali također i upoznala dijelove grada gdje vas karta neće dovesti, a iz mog iskustva mogu reći da je bolje da vas ni ne dovede.

Na kraju smo stigle do BTC-a kad nam je već bilo dosta života. No tada sam skoro dobila infarkt kada sam shvatila da je BTC odmah iza zgrade Microsofta. Znate ono s početka kad smo se okrenule kod Microsofta i krenule nazad umjesto još malo naprijed. Prošle smo cijelu industrijsku zonu kako bismo s druge strane, okolo naokolo, došle ponovno do Microsoftove zgrade, ovog puta straga.

Naučena je vrijedna lekcija – ako hodaš već satima prema naprijed i izgubio si se, nemoj se sad okretati i vraćati natrag, hodaj još malo dalje, kad si zeznuo-zezni do kraja.

To me podsjetilo na citat Ive Andrića:

„Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag, jer se od toga pobjeći ne može. Da biste se spasili, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se. To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite, a kojima robujete, za život čula, za muku duha.“

Ivo Andrić napisao je to u knjizi „Znakovi pored puta“. Znakovi su nekad dobri, ali nekad je bolje da sami pronađete svoj put, makar hodali malo duže nego što je planirano.













23

petak

kolovoz

2013

Putopis – otok Krk 3.dio: iskustvo življenja na otoku

Živjela sam u kampu, u kućici s pola prozora, a i vrata su otpala. To bi bio sasvim običan život da je to bio običan kamp. Ali kamp se nalazio u Staroj Baški, selu na kraju otoka Krka. Vrlo neobičnom selu s neobičnom populacijom od 70 ljudi od kojih ne znaš tko je pomaknutiji. Zbog svoje izolirane lokacije od civilizacije oni su postali jedno pleme. Čak je u enciklopediji leksikografskog zavoda pisalo „Starobašćani se znatno razlikuju od drugih ljudi.“ Teško je za opisati, ali nije teško za uočiti čim ih vidite.

Prvu noć kad sam došla, pored kućice našli smo govno. Ovce su se opet šetale i ulazile u kućice. Posumnjala bih odmah na ovcu da nisam čula od susjeda Slovenca kako viče na malu kćerku da više ne kaka oko kućice. Odmah smo im se htjeli osvetiti pa je kolega uzeo lopatu, odnio to govno pred drugu kućicu i razmazao ga. Morali smo se zauzet za sebe, neće nama nitko kakat pored kuće bez posljedica.

U kafiću nisam znala točno što ću raditi, svako jutro kad se probudim čeka me nešto novo. Počela sam od slaganja ambalaže, nošenja gajbi, punjenja frižidera, radila sam hot dogove i tostove te bila izbacivač na feštama i u ponoć kada se kafić morao zatvoriti. Zadnjih tjedan dana imala sam već uigran tempo, ako se ide u ovce onda je to od 4 do 8, od 8 do 11 ide se po peciva ili u Konzum, od 11 do 16 ili 19 radila bih hot dogove i tostove, odmorila bih do 21h, a ona bih nosila gajbe i plašila ljude koji bi htjeli cugu, a zatvorili smo. Stvarno jedno sveobuhvatno iskustvo.

Imala sam osjećaj kao da živim u Big Brotheru, nas osmero živjeli smo u izoliranom kampu između sela i grada. Svaki dan se netko ozlijedio, napio i napravio neko sranje sam ili s nekim iz kampa. Svaki dan se morala spašavati situacija i strepiti od inspekcije. Čuli smo kako inspekcija ide redom i zatvara kafiće zbog par kuna viška što je unijelo veliku paranoju jer gazde žive od tog kafića. Kafić nije smio biti zatvoren usred sezone zbog nečijeg krivog prebrojavanja novca.

Ljudi na otoku uglavnom imaju apartmane ili kafiće i restorane. Preko jeseni i u proljeće bave se poljoprivredom. Uzgajaju masline, a dosta ih se bavi i uzgojem ovaca. Sve funkcionira normalno, ljudi imaju obične poslove kao i svagdje drugdje, a uz te poslove mogu se baviti dodatnim sezonskim poslovima.

Uz sav posao, stigli smo se zabavljati i istraživati otok. Nismo znali kuda će nas dan odvesti. Prvo smo završili u selu Pinezići u baru na plaži koji ima pogled na Rab. Tamo sam vidjela najljepšu stvar na Krku- vlasnika bara. Kasnije sam saznala da je oženjen, a onda ih je potom i inspekcija zatvorila. Tamo mu i treba, to mu je kazna što je oženjen.

Svakog dana išli smo na Krk u Konzum, i tek sam nakon tri dana shvatila da je odlazak u Konzum najveća civilizaciju koju ću vidjeti, stvarno smo se radovali Konzumu jer tamo ima ljudi. Izlazak u Konzum je bio kao izlazak u najbolji klub.

Vožnja do Stare Baške je kao tobogan u Gardalandu. Na putu su ti zmije, jeleni, ovce, policija i pijanci, a ideš uzbrdo i jedva se krećeš s punim autom. No, pred Staru Bašku postoji jedan zavoj s kojeg je najljepši pogled na Krku i to je točka u kojoj se zaljubiš u Krk i Staru Bašku. Nakon Stare Baške više nema ceste, to je kraj otoka. Zato je i mentalitet malo pomaknutiji. Svi su alkoholizirani još od 1991., nema se šta drugo za raditi osim piti. Ljudi su blaži, ako im daš priliku možeš se sa svima sprijateljiti, ali moraš zaboraviti sve što znaš o životu u tom trenutku. Moraš se formirati po njima, ući u njihov mentalni sklop i shvatiti njihove postupke. Tada ih zavoliš bespovratno.

Nakon nekoliko dana u kampu zaboraviš tko si, odakle si i čime se baviš u životu. Srastao si s prirodom, hodaš u istim hlačama danima, prljav si na sve načine i nije te briga, nit je ikoga briga jer su svi takvi oko tebe. Ne razmišljaš više ni o čemu, samo radiš u danu što trebaš i nemaš ni brige ni pameti. Došla sam toliko pod stresom, nervozna, a nakon tjedan dana zaboravila sam da imam mozak, počela sam srastati s tim ljudima tamo, opustila sam se i bilo mi je prirodno sve što je oko mene, kao da to gledam cijeli život. Nije mi bio problem voziti po cijelom otoku, nisam imala straha što je vrlo čudno jer su ceste dosta zahtjevne za nekoga tko je iz Slavonije. Jedan dan tamo mi je trajao kao tri dana, nikad kraja, stalno se nešto događalo.

Dok sam sjedila ispred supermarketa na Krku i čekala kolegicu da dođe iz računovodstva pogledala sam oko sebe, uzela mobitel i izbrisala zadnji trag Osijeka iz njega. Presjeklo me i ustala sam se. Čim sam se ustala moje mjesto je zauzeo gradski alkos s majicom do pola škembe i pivom u ruci. Vrlo prikladno za cijelu situaciju. Napokon sam pustila sve i krenula u slobodan život. Oduvijek sam htjela vidjeti kako je to živjeti na otoku. Sad sam dobila priliku.

Išli smo svaki drugi dan istraživati novo mjesto. Nakon Krka, Punta i Pinezića, išli smo u Metro u Rijeku u nabavku za kafić, i pri povratku svratili na Voz gdje su kamenolom i plaža. Opet mali skriveni raj s pogledom na Krčki most. Inače je od Krčkog mosta do Rijeke negdje 25 kilometara, pa je vrlo praktično živjeti na Krku, nisu toliko izolirani kao ostali otoci.

Nakon Voza, otišli smo do Njivica, sjeli u bar na plaži i nije nam konobar došao 20 minuta. Svaki put kad bismo sjeli u neki bar gledali smo kako konkurencija radi i hvatali njihove prednosti i nedostatke. Specifična situacija s vlasnicima kafića i restorana u sezoni je da oni ne mogu uzeti godišnji, moraju raditi cijelo ljeto. A što se tiče da mrače na turiste, znaju reći da im je dosta turista, ali onda se isprave „Ma vraga mi ih je dosta, ne bih imao šta za jesti da ih nema“ ili kad im smetaju na cesti znaju reći „Glupi turisti šta ne dođete po mraku, no moram se smirit, možda mi je ostavio pet kuna u kafiću“. Više-manje kukaju kao i svi ostali Hrvati, nije da ne vole turiste, već kukaju jer nam je takav mentalitet. Ali da su cijene astronomske, to jesu. 10 dana Tunisa košta manje nego večera u restoranu za cijelu obitelj.

U Puntu smo otišle u bar na plaži i sjele za šank, prljave došle iz kampa i prije toga jele puding žlicom iza kafića kao kakvi klošari. Čovjeku to postane normalno.

Najljepši od svih gradova je definitivno Baška. Usput do Baške stali smo kod Bašćanske ploče, jednog od rijetkih spomenika na otoku. Bašćanska ploča je pronađena 1851. u crkvi sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške. Važan spomenik za razvitak glagoljice. Ali uvijek mi je sadržaj bio sumnjiv. Kao prvo, tko zna jel gramatički ispravno, mogli su provuć šta god hoće. Opat Držiha je mogao zasjesti nakon pijane noći i isklesati što je htio. Drugi dio pisao je opat Dobrovit. Čak jedan čovjek nije napisao to sve, ne možeš nikad znati što im je bilo u glavi.

Držihin dio:

Ja, u ime oca i Sina i Svetoga Duha. Ja
opat Držiha pisah ovo o ledini koju
dade Zvonimir, kralj hrvatski u
dane svoje svetoj Luciji. Svjedoče
mi župan Desimir u Krbavi, Martin u Li-
ci, Piribineg u Vinodolu i Jakov na o-
toku. Da tko poreče, nega ga prokune i Bog i 12 apostola i 4 e-
vanđelista i sveta Lucija. Amen. Neka onaj tko ovdje živi,
moli za njih Boga.

Moguće objašnjenje teksta: Boga mi nisam pijan. Ja opat Držiha pišem ovo na zemlji koju nam dao Zvonimir neki dan i sad ću pisat po pločama jer me baš briga, nit je meni dao zemlju nit će se lik vraćat. Sad tu nešto šaram samo da ne moram ić radit. Dolaze mi gosti, nose još za pit. Došao Desimir, Martin, Piribineg i onaj mali s otoka. On je šutljiv, ne znamo ni otkud je točno, al nosi dobro vino. Dobro je to vino i nema tko da porekne, ako porekne, neka ga prokunu 7 patuljaka, 4 evanđelista i 3 praščića. Ma neka ga kune tko god hoće, sad ćemo mi pit. Šta ćemo drugo ovdje radit Bogu iza nogu, želim premještaj. Živjeli. Amen.

Dobrovitov dio:

Ja opat Dobrovit zi-
dah crkvu ovu sa svoje dev-
etero braće u dane kneza Kosmata koji je vl-
adao cijelom Krajinom. I bijaše u te dane Mi-
kula u Otočcu sa svetom Lucijom zajedno.

Moguće objašnjenje: Ja opat Dobrovit sazidao ovo svojim rukama s cijelom svojom familijom, onaj Držiha nema pojma šta govori. Ne slušajte njega, slušajte šta vam ja kažem. Naš knez je jači od njihovog.

Dok su se opati tukli oko ploče mi smo već došli do nove Baške. Na prvi pogled zaljubila sam se u plažu koja izgleda kao mješavina američkih plaža i švicarskog pogleda na planine. Grad je turistički jak, uz hotele, kafiće, šetnice, veliku plažu sa širokom ponudom od pedalina, suncobrana, ležaljki do masaže. Sve predodređeno za uživanje. Prošetali smo plažom i bacila sam oko na veliko brdo iznad Baške na koje sam se penjala jutro prije ganjajući ovce.

Osim ići u ovce, bila mi je želja ići lovit ribu, ali jedino što su mi mogli ponuditi je vožnja gliserom do obližnjih otoka. Kao i svaki dan što nisam znala što će se dogoditi, tako je i ovo bilo nenajavljeno, samo sam odjednom završila na gliseru na pučini bez baterije u mobitelu i s minimalno goriva. Išli smo na Rab na Rajsku plažu i do otoka Grgura gdje je bio ženski zatvor, dok je Goli otok bio muški. Još uvijek je na otoku Grguru kamenjem ispisano Tito. Dok večerate, oko vas slobodno šeću jeleni. Vratili smo se u kamp taman na vrijeme da zatvorimo kafić.

Jednu večer odlučile smo otići na Krk nakon što zatvorimo kafić, jer je na Krku bila fešta za Lovrenčevo, sv. Lovro, feštali su tri dana. Otišle smo vidjeti što ima, poslušati koju lijepu pjesmicu i vratiti se u kamp spavat. U roku 15 minuta završile smo u nekom klubu na Krku gdje se ispijala votka oko koje su plesale plesačice, a društvo su nam pravila dva Slovenca. Završili smo oko 4 ujutro u nekom narodnjačkom klubu. Popila sam tri kole, a kolegica je popila 7 red bull votki i bila je trijeznija nego ja. Udario me šećer i kofein zajedno s umorom i nije mi bilo kraja, smijala sam se kao da sam popila litru votke. Ona je razbila jednu, a drugu prosula po svojim hlačama i mojoj košulji i tako smo hodale okolo. A znate kako je, mi smo iz kampa. Vozila sam oko pola 6 natrag za kamp i u tom trenutku smo shvatile da u pola 6 njezin otac ide s ostalim ovčarima u ovce. Putem smo srele neke od njih i pravile se da nismo u autu.

Zatim smo shvatile da nas neće pustiti u kamp do 7 sati i da se moramo vani parkirati, a vidjela sam da nam njezin otac dolazi u susret s autom i brzo sam skrenula na parking, pogasila svjetla i pravili smo se da nismo tamo jer ju otac ne smije vidjeti pijanu. Smijala sam se ko nespašena, auto se tresao, glazba je treštala, a mi smo se u pola 6 pravile da nismo u autu i da nas nitko ne vidi. Stalno smo gledale u retrovizor kad će se oni vratiti do auta i otići u ovce, a meni se pišalo pa sam morala izaći iz auta i pišati pored. Uplašile su me 4 ovce pa sam se popišala po sebi i vratila u auto kao da se ništa nije dogodilo. Kolegica je spavala na suvozačkom mjestu, ja sam gledala u retrovizor i umirala od smijeha. Sjedila sam tamo polivena votkom i popišana po nogama. Auto se tresao od smijeha i glazbe, ali bitno da smo mi mislile da nas nitko ne vidi.

Sjedile smo sat vremena u autu jer kako ćemo objasniti njenom ocu i drugima šta radimo budne, pijane i popišane u 6 ujutro. Napokon su oni otišli u pola 7, a mi još nismo mogle u kamp pa smo pametno odlučile da bismo se mogle vratit do Punta i otići po peciva za hot dogove za kafić. Baš me zanima rade li od 6 ili 7. Takve pune votke i popišane, okrenule smo se za Punat po peciva. Došle smo u pekaru u pola 7, kolegica se uhvatila za pult pekare, jedva je stajala, smijala se i pitala „Jel imate naša peciva?“ Hlače su joj bile polivene votkom, prsti krvavi na nozi zbog razbijene čaše, drži se za pult i umire od smijeha. Ja sjedim u autu i vrištim od smijeha. Pekar kaže da nema sva peciva, jer nije očekivao da će netko doći u 6 ujutro. A ona mu kaže „Rekla sam joj da neće biti“. Pekar ne kuži kome je rekla, priča sama sa sobom. Uzeli smo peciva koliko su dali, kupile bureke i otišle u kamp sjesti u kafić.

Razgovor nakon što smo uspjele odspavat sat vremena:

„Ti si jučer uhvatila konobara za guzicu.“

„Ti moraš po ostatak peciva.“

„Ne idem u tu pekaru više nikad.“

Na kraju su nam Slovenci donijeli peciva. Treba nadodati da svoju košulju i njezine hlače polivenu votkom nismo oprale tjedan dana i svejedno smo ih nosile. Znate kako je, mi smo iz kampa.

Najveća paranoja nam je bila kad će inspektor doći u kamp. Uvijek su bile nekakve dojave da je inspektor blizu, imali smo cijelu vojnu vježbu za slučaj da inspektor dolazi. Gledale smo stalno po kafiću tko je sumnjivo izgledao i tko gleda okolo pa smo ga išle sabotirati. Jednom je jedan čovjek uzeo knjigu i okrenuli se s pogledom na cijeli kafić, smetalo nam je što stalno gleda. Sjedio je blizu formule – igre za djecu. Pa smo otišle kod formule i igrale to dok ga nismo iživicirale i dok se nije premjestio. Na kraju je ispalo da smo iživicirale nedužnog čovjeka. Ali pokazale smo da se s nama nije za igrat, osim ako nećete igrat formulu onda može.

Taman dva dana prije nego sam otišla, dobili smo dojavu da je inspekcija u kampu upravo kod Voćka, čovjeka koji prodaje voće, i da nije izdao račun za tri breskve. Bio je crveni alarm i svi su trčali na svoja mjesta, zavladala je sveopća panika i skrivanje svega što se ne smije vidjeti. Uzela sam svoju knjigu, sjela na dvije crne torbe i ladno čitala knjigu i pravila se da sam turist. U daljini sam vidjela dvije žene kako se spuštaju, a jedna je imala u vrećici tri breskve. Došle su i tražile prebrojavanje novčanika. Sve je prošlo u najboljem redu. Napokon smo mogli odahnuti jer ih cijelu sezonu čekamo. Čim su one otišle, došli su dečki koji su nam radili tu večer karaoke show, a uz njih je došla hostesa koja se činila kao da su ju pokupili iz bordela našmrkanu. Najgore je bilo kad shvatiš da nije našmrkana već da je prirodno takva.

Može se reći da sam dobro upoznala sve u kampu. S čovjekom koji naplaćuje parking sam se skoro potukla kad je pijan i drogiram napadao DJ-e, električara koji je dolazio po cugu i nije ju plaćao tjerala sam da ne bi obio šank. Sa zaštitarom sam se sprijateljila dok sam čekala goniče da idemo u ovce. Sprijateljila sam se sa svim alkoholičarima koji su tamo inventar, kad su bili pri svijesti ponudili su mi posao. A ovim kojima sam objasnila da nisam konobar već medicinar, došli su mi reć „Znaš, imam ja nekih problema“. Pa su se samo izmjenjivali na stolici i dijelili svoje probleme.

Stvarno je taj kafić jedan veliki show program Big Brothera, svakodnevno ne znaš šta te čeka, šta će se dogoditi, tko će ti doći, koga ćeš upoznati i s kim ćeš i na koji način morati surađivati. Vrijedilo je svakog dana tog novog iskustva. Vrijedilo je svako jutro ustati i prvo ispred sebe vidjeti veliko prostranstvo mora i šum valova. Samo zbog mora.. sve je lakše podnijeti u životu kad gledaš u more.

Krk



Voz



Pinezići



Jurandvor



Baška





Stara Baška



22

četvrtak

kolovoz

2013

Putopis – otok Krk 2.dio: kako je Slavonka postala pastir i dio tajnog društva razvaljenih guzica

Oduvijek me zanimalo što je to toliko smirujuće u čuvanju ovaca, zašto svi spominju kako bi najradije napustili sve i otišli čuvat ovce. Nakon što sam bila u ovcama mogu vam reći da svi oni koji su rekli da bi najradije otišli čuvat ovce, nikad nisu čuvali ovce i ne znaju šta ih čeka.

Kad sam par dana prije kretanja na put objasnila ljudima da stopiram sve projekte i odlazim čuvat ovce, nitko mi nije vjerovao, svi su mislili da se šalim, da imam bujnu maštu ili da sam poludjela. Sve je to istina, ali također je istina da se vrlo rijetko dogodi da se nešto "šalim" i to na kraju ne uradim. Povodim se za onim – ajmo ovo napraviti pa da vidimo što će se dogoditi. Tako sam završila i u ovcama. Nisam nikad u životu imala doticaja sa životinjama, nisam znala kako se čuvaju ovce, nisam bila sigurna ni kako se zove muška ovca, nisam znala gdje idem ni što ću raditi, nisam znala ni što moram obući. Ali znala sam da moram biti tamo.

Od kolegice otac, gonič i uzgajivač ovaca već trideset godina, pružio mi je ruku čim sam došla i odmah me pitao "Koji broj cipela nosiš?" Donio mi je gojzerice broj veće i rekao da natrpam čarape unutra kako ne bih slomila nogu na kamenju. Prvo sam pomislila "Slomit nogu? Kamenje? Kakvo kamenje? Gdje mi idemo? Zar se ovce ne čuvaju na ravnoj livadi?" Ovce se možda čuvaju na ravnoj livadi u Slavoniji i sve one priče koje ste viđali na filmovima kako se ovce čuvaju su notorna laž. Čovjek mi je rekao "Obuci duge hlače, krećemo ujutro u 4:30". U 4:30?? Gdje krećemo? Ništa nisam znala. Ustala sam se u 4 ujutro, dovukla se do 10 minuta udaljenog wc-a, pored mene su protrčale ovce, dovukla sam se natrag do kućice, obukla gojzerice i šešir i došla u 4:30 na mjesto s kojeg krećemo.

Nisam nikog poznavala, nisam znala gdje idemo ni što ćemo raditi. Razmijenili smo brojeve telefona kako bi me zvali kad dođemo na vrh. Kakav vrh? Gdje mi idemo gonit ovce? Gdje se nalazim sada? 4:30 ujutro, mrkli mrak, došli smo autom u podnožje nekog brda. Ne vidim ništa oko sebe. Krenuli smo prema gore po nekakvom kamenju, sa svih strana su me napadale biljke sikavci koji režu svojim cvjetovima, zapinjala sam za kamenje s velikim gojzericama i nabadala se na biljke, ali iskulirala sam sve to u sebi. Ipak sam bila okružena s nekoliko ovčara i nisu smjeli primijetiti moje slabosti jer me neće nikad više voditi sa sobom.

Došli smo nakon sat vremena gore na brdo, 14 puta sam skoro dušu ispustila jer su oni već dobro utrenirani i nabili su tempo. Ja sam iz Slavonije, skoro nikad brda nisam vidjela, a kamoli se penjala po njemu po noći i verala se po kamenju. Došli smo skoro pred vrh i glavni gonič je rekao da se sad razdvajamo. Gdje se razdvajamo?? Nisam se htjela razdvojit, nemam pojma gdje se nalazimo. Svi su me naplašili zmijama, paucima i divljim svinjama. Nemojte me ostaviti. Gonič je rekao da se razdvajamo svako na svoj dio vrha i da ćemo se zajedno okupiti na jednoj točki sasvim lijevo na vrhu. Dok se penjemo svako na svom dijelu, usput moramo skupiti sve ovce koje vidimo i odvesti ih na vrh. Zatim smo se razdvojili bez da mi je itko rekao na koji način se skupljaju ovce.

Ostala sam sama ispod vrha i zaputila se prema gore, već je svitalo i izlazak sunca je bio nešto najljepše što čovjek može vidjeti, osvijetlio je sve otoke koji se mogu vidjeti s vrha. Ispod mene su se nalazile provalija, kamenjar, more i otoci. Dok sam uživala u pogledu, iz grma je izletio zec, a ja sam malo ispustila u gaće od straha. Nisam vidjela druge goniče, ali sam vidjela dvije ovce. Krenula sam pred njih i nisam znala što mogu očekivati. Bacila sam kamen iza njih i počela vikati. Pogledale su me i krenule su prema gore. Vjerojatno su mislile "Vidi ovu glupaču, ajmo mi ča!" Došla sam do gore sa dvije ovce i vidjela da svi ostali dolaze s većim brojem ovaca, meni su ostavili dio gdje nema baš ovaca, ipak su mislili na moje neiskustvo. Nakon sat vremena skupljanja, podijelili smo se usput pored ovaca i okrenuli ih prema dolje. Nisam znala da sad moramo spustiti ovce niz tu padinu, nisam znala ni hoću li sebe moći spustiti dolje. Sve mi je to bilo novo i bila sam više pogubljena nego što sam bila pribrana. Počeli smo silaziti s ovcama i svi su nabili tempo da više nisam mogla uživati u pogledu, samo sam gledala da se ne ubijem.

U jednom trenutku pobjegle su mi četiri ovce prema vrhu i potrčala sam instinktivno za njima ne mareći što je ispod mene kamenje i teren po kojem se ne može trčati. Nisam znala kako da ih dozovem jer su već daleko odjurile, počela sam vikati "OVCO VAMO DOĐI, OVCO!!" Nisu razumjele. Kad sam se vraćala, morala sam požuriti stići ostale goniče pa sam potrčala i zaronila preko kamenja i žbunja. Razderala sam sve što sam mogla razderat, popucali su mi ligamenti na nogama, sve je nateklo, krvave ruke, u ruke zabijeni sikavci. Automatski sam se ustala i šepajući odskakutala uz povike "sve je ok sve je ok". Nastavila sam dalje ganjati ovce. Spuštajući se tako po brdu, znala sam da je taj posao nešto što moram raditi i dalje iako ću ostatak dana stavljat led na ozljede.

Kad smo spustili ovce, goniči su ih ošišali, pregledali i pustili ponovno da se popnu na brdo. Ja sam se popela u krevet i spavala dobra tri sata. U ovce se ide svakih par dana i svaki put je ista procedura, jedino se razlikuje brdo na koje se penjete, a razlikuje se i ekipa s kojom se penjete. Možete ići sami s goničem i tražiti samo njegove ovce što je dosta težak posao jer u hrpi ovaca vi morate pronaći točno označene. Možete ići i s nekoliko goniča i onda uhvatiti sve ovce koje vidite. Tek kad se spustite dolje oni međusobno odvoje koje su čije.

Jednog jutra probudila sam se opet ne znajući na koje brdo se penjemo, ali samopouzdanije jer sam već prošla tu proceduru. Ispostavilo se da idemo na jedno od najvećih brda na Krku. Nisam bila sigurna hoću li izdržati, ali taj dan sam se sjetila Osijeka i svega što se tu dogodilo i obećala sam samoj sebi da ću savladati to brdo iz inata prema svemu. Kad savladam to brdo, nitko mi neće moći više ništa jer samo luđaci idu gore. Obukla sam gojzerice, podijelili smo se u parove, otišla sam s goničem koji ima luđački tempo. Penjala sam se iza njega i svako malo mislila da će mi srce otkazati od napora. Nisam odustajala, idem gore makar umrla na mjestu. Došli smo nakon sat vremena na vrh i shvatili da svi ostali još uvijek nisu ni na vidiku ni na pola brda. Sjeli smo na kamenje gore i gledali izlazak sunca. Tek nakon sat vremena stigli su i ostali.

Pokupili smo po brdu ovce, spuštali se u kotline, kupili ovce iz njih i gurali ih gore na vrh. U jednom trenutku hrpa ovaca je krivo krenula i gonič mi vikne da ih stopiram, raširila sam ruke u znak "Kako da ih stopiram, nemam pojma šta da radim???", ali vidjela sam da ovce idu pa sam stala pred njih i rekla "STOP OVCA, OVCA STOP!!". Opet me nisu razumjele. Glupe ovce. Nekako su se ispravile na pravi put pa smo ih počeli spuštati dolje. Onaj uspon do vrha bio je ništa lakše za ono spuštanje koje je tek slijedilo. Na pola spuštanja našla sam se ni na nebu ni na zemlji, nisam više mogla gore, a dolje je bilo skoro nemoguće spustiti se po sitnom kamenju koje se kotrlja prema dolje na okomitoj padini, cijelo vrijeme sam horizontalno visila s glavom pred nogama i bilo je hoću li sad ili odmah pasti i početi se kotrljati po kamenju koje će me probosti. Kroz glavu mi je samo prolazilo "Šta mi je ovo trebalo?? Neće mi više nikad pasti ovako nešto napamet!"

Tresla sam se i spuštala na guzici kroz odron i sikavce koji su me išli ozlijediti bez obzira gdje stanem. Ovce su ladno silazile, a ja sam silazila na svemu samo ne na nogama. U jednom trenutku gonič je u podnožju viknuo "Romana!" Viknula sam "Tu sam!" Onda je on rekao "Dobro je, živa je." Spustila sam se dolje i kao da sam doživjela prosvjetljenje, doveli su me nekog izvora vode koji sigurno nije sanitarno čist, ali nakon 4 sata penjanja i spuštanja popila bih i svoju pišalinu. Uzela sam svoju hello kitty malu bočicu za djecu i napunila je vodom i granjem s izvora. Oni su svi popili nekoliko piva. Shvatila sam da ne možeš biti pastir ako ne piješ alkohol. Više-manje su svi goniči mamurni kad idu u ovce, a nakon ovaca samo nastave piti. Koliko god sam na pola brda vrištala da ovo više nikad neću ponoviti, čim sam se spustila u podnožje imala sam osjećaj velikog postignuća i sve bih ponovno napravila. Ovce su dovedene, janjac je okrenut i dobro smo se najeli.

Ovce ladno šeću po kampu po noći. Jedno jutro tjerali smo ih po kampu u pet ujutro. Dok su svi spavali mi smo ljudima trčali oko šatora i vikali ŠU ŠU ŠU AJMO. Nakon toga drugačije gledaš na život.

Kad ste gore na brdu i zagledate se u more, čudan je osjećaj, zaboravite cijeli svoj život, nit je vama što bitno, nit ste vi nekom bitni. Shvatite da su ovce puno bitnije od vas u tom trenutku i možete se osloboditi sebe i sveg otrova što se pokupili usput u životu. Ako želite stvarno pobjeći od svega i svoj život vidjeti jasnije, odite na brdo čuvati ovce. Ali budite sigurni da vam neće biti lako i da dosta riskirate. Ljudi bi rekli da je lakše riješiti svoje probleme tako da se suočite s njima. Možda jest lakše, ali definitivno nije zabavno kao ganjanje ovaca i spuštanje s vrha brda dok vam kamenje dere guzicu, a pritom uživate u romantičnom pogledu na otoke Lošinj, Prvić, Pag, Rab i Goli otok. Nakon spuštanja hodala bih tri dana na prstima s razvaljenom guzicom. Poslije vas goniči pozdravljaju u kafiću, a nitko ne zna otkud odjednom znate sve te ljude. Poštujete se međusobno jer znate gdje ste bili to jutro i odakle ste se spuštali. Postanete dio tajnog društva. Tajnog društva razvaljenih guzica.











21

srijeda

kolovoz

2013

Putopis – otok Krk 1.dio: iz skripte u polje - vodič za buduće kampere

Zadnja dva mjeseca prije puta svaki dan je bio stresniji od prethodnog, kao da se cijeli život odjednom nakupio na hrpu, sve što se godinama razvijalo našlo je lipanj 2013. kako bi kulminiralo. Nema kruha od sekiranja i kupanja u govnima. Treba presjeći i šokirati svoj život. Bilo je vrijeme vratiti se svojim korijenima, postati korijen i rasti u prirodi. Izašla sam iz autobusa na Krku i tamo su me dočekali prijatelji i ljudi koje ću tek upoznati. Došla sam iz okoline od koje sam još uvijek bila sva pokočena od stresa, premorena i vrlo nervozna, u okolinu u kojoj su svi hodali opušteni u gaćama, smijali se i skakali od energije. Bilo mi je vrlo stresno sve njih gledati i nekoliko sati sam samo šutjela od šoka, nisam mogla shvatiti odakle dolazim i gdje sam sada. Došla sam doslovno - iz skripte u polje.

Odmah su me odvezli u Konzum u nabavku za kafić. Prijateljica ima kafić u kampu i 500 ovaca pa je bio plan da joj pomažem koliko mogu. Kada su mi tada rekli da su pošle sve tri u Konzum jer im je to jedina civilizacija koju vide i da se za Konzum spremaju i šminkaju, bilo mi je to smiješno. One žive u kampu Bogu iza nogu već dva mjeseca, a ja dolazim iz grada i nisam mogla nikako shvatiti što misle pod tim da im je Konzum civilizacija. Kasnije sam shvatila.

Došli smo u kamp, smjestile su me u kamp kućicu s njih tri. Sva sreća da mi je kamp prirodno okruženje inače bih se pogubila sama u svom mozgu. Cijeli život otac me vodi po kampovima. Nisam nikad išla na more i spavala u hotelu ili apartmanu. Uvijek sam mislila da u hotelima spavaju samo tajkuni, a mi svi ostali spavamo u šumi. Tek u vrlo kasnoj mladosti shvatila sam da ljudi zapravo ne kampiraju toliko često i da ovi u hotelima nisu tajkuni.

Jedino kamp zapravo daje potpunu slobodu življenja. Možeš hodati okolo kakav hoćeš, gol, prljav, nizak, visok, nikog neće biti briga. Možeš spavati u kućici, šatoru, ispred kućice, na plaži i nikog neće biti briga. Možeš jesti, ne moraš jesti, možeš pišat, ne moraš pišat i nikog neće biti briga. Vi se zapravo nalazite u raju, a da to ni ne znate. Toliko ste slobodni da radite što god hoćete da vas više nije briga ni jeste li slobodni. Život u prirodi ima svoje čari. Na početku vas malo plaši hoće li vas netko ili nešto napasti po noći, ali u roku par dana službeno postanete Tarzan i više vas nikakvi zvukovi ne diraju. Ovce vam hodaju oko kuće, zmije, pauci, leptiri, muhe, ali više-manje sve to mirno obitava uz vas i nakon nekog vremena više ne primijetite ništa.

Kada ste u šatoru obavezno ponesite sa sobom luftić za napuhavanje da spavate na njemu, zaboravite spavanje na samom podu. Pod je hladan, a kad kiša padne spavat ćete u vodi. Ne igrajte se Robinsona i ponesite jastuk, niste narkoman koji spava na livadi. Spavat ćete više od tjedan dana na podu, jastuk vam treba jer je Bog napravio udubljenje između glave i tijela nazvano vrat koji pričvršćuje glavu uz tijelo. Ako nemate jastuk ujutro vam glava neće biti pričvršćena i onda će vam padati na pamet svakakve glupe stvari jer živci nisu imali po noći kuda proći. Znači, jastuk vam treba. Može i na napuhavanje. Luftić je također na napuhavanje tako da vam to sve stane u džep.

Deka vam također treba jer kad zapuše bura u kampu, prvo ćete hodat okolo šatora u tri ujutro s čekićem i zabijat eksere da ne biste odletjeli na drugi otok skupa sa svojom porodicom. Nakon što pričvrstite šator ući ćete i skupiti se u fetalni položaj dok sa svih strana udara bura u šatoru i imate osjećaj kao da dolazi konjica iz Gospodara prstenova kako bi vas prstenjačila. Znači, treba vam deka da se pokrijete i sakrijete.

Obožavam nevrijeme dok sam na kampiranju, u tom trenutku osjetite sve čari one istinske prirode koja prolazi kroz vas, ali sutra shvatite da je to zapravo bio propuh i da ste sad prehlađeni i pišate svakih pet minuta jer ste nahladili bubrege s jučerašnjim uživanjem dok je priroda prolazila kroz vas. Što se tiče pišanja u kampu to zna biti škakljivo, i to ne mislim škakljivo kao čučnete u grmlje i onda vas travke škakljaju. Zna biti još škakljivije jer neki kampovi imaju sanitarne čvorove koji su na jednom kraju kampa, a vi ste na drugom i treba vam minimalno 10 minuta uzbrdo da stignete do wc-a. Cijeli dan važete hoćete li popiti ovu čašu vode ili nećete, trpite dokle ide. Ujutro kad se probudite, već krenete na wc iako vas ne tjera, ali potjerat će vas dok ne stignete do wc-a.

Jednu večer nisam stigla do wc-a, a bio je i mrkli mrak pa sam izašla iz kućice u pidžami i hodala okolo kako bih našla prigodno mjesto da se popišam. Prigodno mjesto je svako mjesto osim pored vaše kućice, pored tuđe smijete. Tako sam našla jedno lijepo mjesto s pogledom na Staru Bašku i uživala u 4 ujutro. Vratila sam se sretna u kućicu, ujutro mi je samo bilo neugodno kad sam vidjela da ljudi hodaju po tom mjestu gdje sam ostavila svoj DNA, ali šta ćeš, u kampu smo, znate kako je.

Vodu za ručno pranje gaća i suđa imate po sanitarnim čvorovima, a struju ima svaka parcela, morate nadoplatiti ekstra za struju, ali valjda želite da se vaš smartphone mp4 ipod ipad napuni kako bi vas mogla rodbina nazvat i pitat što ste jeli danas. Ako ste u kampu postoji jedan restoran gdje je hrana skuplja nego na tržnici u Bangkoku gdje se prodaju ljudski bubrezi. Postoji jedna trgovina gdje namirnice dođu kao da su ručno rađene i stavljene vam gotove u usta na licu mjesta. Postoji i voćar koji krši sve moguće zakone i stavlja cijene tri puta skuplje. Ali vi nemate izbora, ako vam se ne ide izvan kampa, morate uzeti nešto od njih. Tako se hranite svaki dan kruhom i paštetom. U više od deset godina kampiranja naučila sam mazat paštetu i s jedne i s druge strane kruha, a la dente, na sve načine, sve vrste paštete.

Televizor, Internet ili bilo kakav dodir s vanjskim svijetom možete zaboraviti, ali zato ste tamo i došli, da malo odmorite od bombardiranja s nebitnim stvarima koje su izrežirane i vaše nerviranje nema nikakvog utjecaja na njih. Nisam još nikad čula da je netko sjedio pred televizorom i nerviranjem promijenio neki zakon ili zabio gol gostujućoj momčadi. Za takve stvari su ljudi plaćeni i vi nemate nikakve veze s tim. Ugasite televizor, odite prošetati, odite u kamp, budite slobodni.

Kućni red kampa je od ponoći do sedam ujutro, čim netko počne bučiti nakon ponoći imate ga pravo tužiti policiji i reći da mu oderu kožu u centru grada jer ste vi došli na godišnji i ne treba vam neki balavac koji će puštati najnovije Šemsine hitove dok vi pokušavate razaznati koji je zvuk mirniji od mirnijeg zvuka prirode. Većina kampova je turistička, ali postoje neki kampovi koji rade na paušal. Dovezete svoju kućicu, platite svake godine određenu svotu novca da bi vam kućica mogla biti cijelu godinu u kampu i tako godinama dolazite u kamp, već ste svi postali kao jedna velika obitelj jer se znate već godinama. Takav je bio i kamp u koji sam sada došla.

Jedini problem takvih kampova je što se svi opuste vrlo intimno, više-manje svi su svingeri ili nudisti, pa ti biraj što ti je draže. Svingeri i nudisti na odmoru vole malo više popiti, pa im je alkohol zajednički nazivnik, a to je dobro ako imate kafić u kampu. Došla sam raditi u jedan takav kafić na samoj plaži u kampu. Nisam znala što mogu očekivati. Sve to lijepo izgleda kad vi dođete na odmor i sjednete u kafić pa ogledate sve površno, ali kad se suživite s gostima, kad znate njihove navike, kad znate što i koliko piju i što se događa nakon što se napiju, onda vam kafić na plaži izgleda drugačije nego kad ste na odmoru.

U kafiću se mogu raditi različiti poslovi – konobar, kuhar, DJ, nositi gajbe, puniti frižidere, raditi kao sponzoruša i dovlačiti goste da plaćaju piće i tako podižu promet kafića. No, više me od posla s ljudima zanimao posao s ovcama kojeg sam počinjala sljedeće jutro.





<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se