04

četvrtak

rujan

2014

Putopis - Zadar 2.dio: 100 žena, 200 sisa

Koliko god da je popularno u Hrvatskoj biti nezaposlen, imam teoriju da posao pada s neba. Samo moraš izaći iz kuće i stati ispod neba. Zamislim u sebi „da mi barem posao padne s neba“ i sutradan se dogodi neka prilika koju treba prihvatiti i eto ti posla.

Došla sam do kume koja prodaje na štandu na Narodnom trgu te je njena kolegica pitala kumu može li ona pričuvati štand na par sati dok ova ode kući nešto pojesti jer radi cijeli dan. Bez razmišljanja sam rekla „mogu i ja ostati“. Tako sam dobila posao taj dan i dan poslije. Žena je bila toliko umorna da me nije ni za ime pitala, samo je ostavila moju dnevnicu i otišla kući odmoriti se. Prvi dan sam bila u grču, dok ne shvatim što prodajem, kome i kako. Drugi dan sam već prodala keramike za 400 kuna u tri sata. Bit je opustiti se i ne raditi u grču, slično kao i za šankom. Uz malo zezanja i komunikacije s ljudima sve je moguće. Prvi dan me je bilo sram bilo što reći, drugi dan sam već izmišljala odgovor na sve što me pitaju.

Treba iskoristiti svaku ponuđenu priliku i raditi što više različitih poslova, vidjeti život sa svih strana i razmišljati dugoročno. Dok radim kao konobar, razmišljam o svim dijelovima posla u ugostiteljstvu i kako otvoriti svoj ugostiteljski objekt. Dok radim na štandu, razmišljam o tome kako otvoriti svoj štand. Dok stojim tamo, u glavi provodim financijske analize i marketinške planove, svaki klijent je budući investitor. Gradim posao u glavi. Ono što već znam o poslovnom procesu samo trebam implementirati u svaki posao kojeg radim. Imam iskustva u znanosti u pronalasku, pristupu i udvaranju investitorima te u prodaji intelektualnog vlasništva i promociji, što možete iskoristiti u svim poslovima.

Jedna situacija sa štanda ostat će mi u sjećanju. Bila je pored štanda djevojka koja je radila nešto s razglednicama, ona vas uslika i stavi vašu sliku na razglednicu. Gledam ju cijeli dan kako tamo stoji i nema posla. Ona ode na wc i u trgovinu, i dok je nema dođe stariji bračni par i poželi kod nje izraditi razglednicu. Koji peh, jedini klijenti koje imaš dođu kad si otišla na wc. Bračni par izgleda simpatično, kuma im objasni da je djevojka otišla na wc i da će doći uskoro pa ako žele, neka sačekaju. Oni odluče čekati. Sad je to vrlo nezgodna situacija, nije u redu da ljudi čekaju, a opet nije djevojka kriva što je morala na wc. Treba izvući situaciju. Vidim da kuma ima neke mušterije na svom štandu i poželim biti od pomoći, te počnem raditi ono za što sam učena – pristup investitorima.

Ne znam kuhati, ne znam koji je najbolji deterdžent za čišćenje kupaonice, ne znam ništa što svi normalni odrasli ljudi znaju, puno ljudi mi to spočitava. Sve sam svoje slobodno vrijeme podredila poslu, ne zato što moram, već zato što volim. Tokom godina čitanja, proučavanja, iskustva jer sam se namjerno dovodila u neobične situacije, morala sam u raznim prilikama prepoznati investitore, u par kratkih opuštenih rečenica otkriti sve što me zanima o njima te im se između redova poslovno udvarati i zadržati ih. Što je jedan cijeli proces koji je nekoć išao po algoritmu, a danas ide automatizmom. Jedna profesorica je rekla „Ako ne pročitaš ništa u danu, onda je to izgubljen dan“. Time se povodim već 6 godina i barem 8 sati dnevno provedem u čitanju. U knjigama sve piše, svi smo jednako građeni u osnovi, samo nas je iskustvo drugačije formuliralo. Svaka situacija se nekome već dogodila, sve ima isti algoritam, samo ga treba pročitati i implementirati u svoj posao i život. Tako možete predvidjeti razvoj situacije ili se znati prilagoditi nepredviđenom toku. Možete se opustiti, jer čak i kad mislite da niste spremni, vi ste spremni. Znanjem si otvarate priliku za nova iskustva, iskustvom učvrstite to znanje. A što je još važnije – iskustvom gradite samopouzdanje. Iz svake situacije, pa makar naizgled nebitne, možete izvući dovoljno pouka samo treba znati paziti na detalje.

Simpatični bračni par i dalje stoji i čeka, čim su odlučili sačekati, a ne bijesno otići, znači da su kultivirani. Pričaju tečno engleski jezik. Pristojni su i uredni, muškarac je nasmiješen, žena je ozbiljnija. S takvima se ide u napad prvo na nasmiješenog. Idemo na sigurno. Čim muškarac ostane sam prilazi mu se s nekom duhovitom usputnom rečenicom, ako se nasmije onda ćete moći biti duhovito otvoreniji, ponekad i prijeći granicu te početi priču o štandovima, ljudima i što se događa u toj ulici. Ako se ne nasmije onda prelazite na ozbiljnu temu koja se tiče njihovog boravka u Zadru. Odakle su, jesu li na godišnjem, kako im se sviđa u Zadru

Pošto se muškarac glasno nasmijao na vašu opasku, čekate da žena to primjeti i da brzo dođe i ona natrag. Čim dođe i ona iskušavate situaciju i s njom. Pošto se muškarac nasmijao, a ona je prišla, prvo što će on napraviti je objasniti joj zašto se smijao jer muškarci imaju potrebu opravdavati se. Ona će se nasmijati. Tu prelazite na nju. Jer je prelazak granice ako se dva puta zaredom obratite muškarcu u ženinom prisutstvu. Zatim nju pitate nešto ozbiljnije o njihovom boravku, jer ste već razvili jedan opušteniji odnos s muškarcem i on može čekati dok stvorite dijalog sa ženom. Sa ženom vam treba više rečenica da dođete na istu razinu na kojoj ste s muškarcem. No morate ciljati da budu ravnopravni. Čim uhvatite taj trenutak u kojem im se obraćate ravnopravno, počnete paljbu na sve strane, počnete pričati svoje iskustvo zašto ste vi tu gdje jeste, u mom slučaju zašto radim na štandu, a tu sam tek dva dana. Budite toliko otvoreni da oni vide da se ni za što ne hvatate ozbiljno, tako nećete ni za njihove riječi i mogu opušteno govoriti pred vama. Želite izvući čime se bave, a već intuitivno znate da će biti neka bomba, no ne želite pokazati da vam je stalo do toga. Kažu da dolaze iz Švicarske. Zabavite ih rečenicom žele li možda promijeniti posao, jesu li razmišljali o tome (iako i dalje ne znate čime se bave, ne forsirati). Recite da ćete im lagano srediti posao kod vas na ulici. Oni se zabavljaju i smiju jer im nitko nikad nije nudio posao na ulici. Onda ubacite rečenicu „A čime se vi bavite?“.

U tom trenutku, žena me nasmijano pogleda i zašuti na dvije sekunde. Vrlo duge dvije sekunde i vidi hoće li mi reći ili ne, jer je nepovjerljiva i vrlo ozbiljna, uzdahne, opusti se jer što ima za izgubiti ako to kaže nekome tko prodaje na štandu, i kaže:

„I'm a Secretary of State“.

Na to sam rekla da se naš ministar ponaša kao da radi na ulici, tako da primamo i ministre. I iskuliram to. Ali ne zato što sam kul, već zato što imam nešto što se zove „odgođena reakcija“.

Evolucijski naučeno kasno paljenje npr. kad mi se dogodi nesreća pa se izvučem, sve poriješavam i onda se tek za deset minuta počnem tresti. Tako i u ostalim stvarima, u trenutku ne shvatim da je rekla Secretary of State, tek sam to shvatila deset minuta nakon što je otišla. I tako sam ja išla keramičko zvonce prodati ministrici iz Švicarske te njoj i njenom mužu nudila posao da rade s nama na ulici.

Kad su odlazili rekli su nam da dođemo u Švicarsku, rekla sam im da trebamo prodati puno ove keramike da imamo za Švicarsku. Pozdravili smo se s finim ljudima i nastavili sjediti na ulici. Lijepo je kad si ministar, ali ništa ne može zamijeniti kad ti je glava tolika ladovima da ne znaš jesi li prolupao ili si jednostavno glupav.

Nakon odrađene smjene brzo sam trčala da vidim poznati zalazak Suncu u Zadru kojeg je i sam Hitchcock nazvao najljepšim na svijetu. Jest da je on redatelj pa ima iskusno oko,ali je redatelj horor filmova, zar nije malo čudno kad on nešto nazove najljepšim. Prvo sam bila skeptična, ali čovjek je imao pravo, ovaj zalazak je definitivno u prva i jedina tri koja sam vidjela.

Otišli smo taj dan i do muzeja antičkog stakla koji prigodno baš taj dan ima Dan otvorenih vrata, radionice i besplatan ulaz. Muzej antičkog stakla nalazi se na Bedemu zadarske pobune i stvarno je vrijedan za posjetiti. Staklo se dobivalo sodom pomiješanom s pijeskom s obale, a tamo su primjeri puhanog stakla, oblikovanog u razne posude ili nakit. Radionicu je imao simpatični čovjek iz Osijeka koji izrađuje vitraje, a kaže da je napravio i nove vitraje u našičkoj crkvi. Tko bi rekao, nikad ne znaš čime se sve ljudi bave u životu.

Sljedeće jutro krenula sam se penjati na zvonik na katedrali sv. Stošije. Htjela sam se osjećati kao srednjovjekovni dužd. To je trebao biti šećer na kraju. Kako sam krenula s druge strane grada, tako me na pola puta uhvatio pljusak. A ja sam kao češki turist bila u kratkim hlačama, bez kišobrana, dobro da se s japankama nisam penjala na zvonik dok udaraju gromovi. Onda je počeo još jači pljusak. Tako sam dva sata hodala po kiši jer sam se izgubila izvan poluotoka po nekim ulicama i stalno kružila oko bolnice i gradske plaže.

Gradska plaža, izvan poluotoka, zove se Kolovare. Pošto sam naučena na plaže u kampovima gdje je sve okruženo prirodom, čudno mi je vidjeti da se zgrade i cesta nalaze oko plaže. Koliko god mi se ne bi svidjelo ležati tamo na plaži u takvoj okolini, ali ima nešto što bi mi se svidjelo. Tamo je bolnica odmah pored mora. Sve je lakše kad ti prozor s radnog mjesta gleda na more.

Nakon što mi je i karta za bus u džepu prokisla, i nakon što sam odglumila Ice Bucket Challenge s 20 litara kiše po meni, našla sam neki fast food restoran da se maknem s kiše. Dođem do konobara za stol i pitam „Jel ovo jedino mjesto na kojem ja moram doći do konobara, a ne on do mene?“, kaže konobar kroz smiješak dok sjedi na stolici „Što ćete popiti?“

Kuma me pokupila i krenule smo na bus prema stanu. Čekale smo bus na poluotoku koji je kasnio pola sata. Imale smo društvo dva Zadrana koji su također čekali bus. Niži stariji gospodin sa slušnim aparatom te viši mlađi gospodin bez zubi. Njihov razgovor:

Mlađi gospodin: e
Stariji: ae
Mlađi: ee ribice, kiša ae
Stariji: nećemo doć do podne e
Mlađi: sad će okrenuti na buru
(malo kasnije)
Mlađi: vidim u daljini ide bus
Stariji: ma ne ide
Mlađi: ribice, ja sam popio 3 litre rakije, valjda ja vidim kad bus ide

Nisam ni mogla predvidjeti da ću autobus za Osijek još duže čekati nego ovaj za stan. U Osijeku sam dobila kartu za 22:30, a žena u Zadru na rezervaciji je rekla da ide u 22:15. Na kraju smo krenuli u 23:15 dok su se vozači međusobno skontali gdje i što. To sam mogla i predvidjeti jer sam prepoznala jednog od vozača, to je isti koji me vozio s Krka i koji je krenuo 5 minuta prije predviđenog vremena za polazak, a ja sam taman dolazila pa je kolegica morala zaustaviti bus, da bi mi vozač rekao „Kad ja uopće moram krenuti iz Punta, ne znam“. Očito ni ovog puta nije znao kad kreće pa smo krenuli sat vremena kasnije. APP (ako prođe, prođe), trebao bi se preimenovati u ADD (ako dođe, dođe).

Još simpatičnije bilo je to da smo srele na autobusnom kolodvoru onog mlađeg gospodina koji je popio 3 litre rakije. Sjeo je pored nas. Kuma i ja smo u isto vrijeme pomislile kako se on barem presvukao, a mi smo i dalje u istoj odjeći od jutra. To je taj trenutak kad shvatiš da si veći klošar od najvećeg gradskog klošara. Ribica nam je sjedio s jedne strane, a s druge strane bila je neka moderna baka s leopardovim uzorkom, najkicama i svjetlećom maskom za mobitel.

U autobusu smo bili nakrcani kao da smo radnici koje prevoze s polja. Oduvijek sam htjela prisustvovati situaciji kad kažu „zatvorena je cesta A1 između sv. Roka i Maslenice“, ovog puta sam imala priliku. Krenuli smo starom cestom, što mi se oduvijek činilo jako romantično. Nisam nikad zamišljala to tako da će mi nepoznata srednjovječna žena spavati na ramenu, sve će okolo mirisati po salami, žena pored svađat će se s vozačem jer nema pravu kartu, druga vikati da hoće da ju izbace u nekom selu, a drugi vozač žvakati žvaku da ne zaspe dok bura nosi autobus.

Šta da kažem, ima nas raznih. 100 žena, 200 sisa.

U gluho doba noći negdje na autoputu kod Zdenčine u 3 ujutro shvatila sam da moram naći normalan posao i početi živjeti normalnim životom. To mi je poslije sezonska odluka.

A onda sam se naspavala i sad mi se opet glumi Čeha.

03

srijeda

rujan

2014

Putopis – Zadar 1.dio: s 25 upoznajem svijet

Nakon što sam završila fakultet za doktora medicine, ili što bi moj mali brat rekao fakultet za medicinsku sestru jer žena ne može biti doktor, logično je da mi sljedeći korak bude pakiranje i odlazak na Krk. Čovjek bi pomislio „Kako lijepo, čestitam ti što si diplomirala tako težak fakultet, idi se sad odmoriti na Krk, zaslužila si“. Ali taj čovjek ne bi bio iz Hrvatske i rekao bi to na engleskom jeziku. Svi koji su iz Hrvatske, znaju da mi staž počinje tek u 10., 11. ili 12. mjesecu (nikad se ne zna, kako bi rekao HZZO!), te da od dana diplomiranja do staža, tih 5 mjeseci moram živjeti na vodi (jer je kruh preskup) bez studentskih prava i bez plaće. Tako da sam se zapravo na Krk otišla odmoriti u beach bar u kojem sam počela raditi kao šanker. Rad na šanku nije atomska fizika, ali za nekoga tko ne pije alkohol niti kavu i ne raspoznaje vrste nijednog ni drugog, to stvarno jest neka vrsta fizike.

Svi koji su ikad radili u sezoni znaju da je to nešto odvratno. Sezona jede malu djecu i pokaže najgore u ljudima. U isto vrijeme, naučilo me dosta, od toga kako biti uljudan s gostima koji znaju biti naporni, što će mi jednog dana trebati u odnosu s pacijentima, kako ignorirati međuljudske odnose zaposlenika što će mi jednog dana trebati u bolnici te kako se opustiti i ne raditi u grču, jer ste tako sami sebi najveći neprijatelj. Na to te fakultet ne pripremi.

Nakon što sam utekla s Krka, zaputila sam se u Zadar kod kume da se malo odmorim i stvarno okusim to more kao običan turist. Nikad nisam bila u Zadru, a oduvijek sam imala veliku želju jer su svi bili oduševljeni orguljama i Pozdravu Suncu, a mene veseli sve što svjetli i mijenja boje. U Zadru me dočekalo nešto slično kao na Krku, jer je kuma radila sezonu i u tom trenutku već 90 dana prosjedila na štandu, izgubila sve živce, a ja sam točno pogodila doći u najgorem trenutku. Sve joj se skupilo odjednom i onda sam pet dana radila na tome da šutim i pravim se mrtva te sam 5-6 sati dnevno hodala okolo i imala vremena detaljno proučiti svaki kamen u Zadru. Svatko tko je vidio ženu koja radi cijelo ljeto bez dana odmora, razumije moje hodočašće.

Odluka za put bila je impulzivna jer svake godine u zadnji tren odustanem od Zadra zbog nekog drugog razloga. Ove godine odlučila sam u zadnji tren tako da se mogu preduhitriti i da ne mogu više ništa stići isplanirati. Spakirala sam se u roku deset minuta i otišla kupiti kartu za prvi bus koji vozi do Zadra. Što je ujedno i jedini bus, ne možeš u Hrvatskoj baš biti impulzivan. Noćna vožnja u kojoj sam bila okružena umirovljenicima koji su išli do svojih vikendica i pritom se upoznali u busu i počeli priču od dvanaestog koljena nadalje. Sada znam o gradonačelniku Otoka više nego što bih trebala. Oko četiri ujutro već su počeli međusobno preprodavati svoje vikendice i nuditi ih za svoje prijatelje. Oko 4:30 stigli smo do Zadra. Prvi pogled na grad činio mi se kao Osijek, puno trgovačkih centara, nekoliko lokalnih pijanaca, cesta i betonske zgrade. Iznenadilo me što ne vidim more, tek sutradan ujutro objasnili su mi da grad ima dva dijela – kopneni dio i poluotok. Postoji i centar grada i centar poluotoka. Mi smo trenutno bili u centru grada, dalje od mora. Nakon što je svanulo jedva sam čekala vidjeti grad, znala sam da me tamo negdje čeka avantura koju moram pokupiti.

Kopneni dio i poluotok razdvaja most kojeg kada pređete dođete do antičkih vrata ispred kojih se prodaju gumeni bomboni, taksisti leže u svojim prtljažnicima te srednjoškolci glume prometne policajce dok reguliraju pješački prijelaz i usput pričaju na telefon o tome jeste li ga vidjeli sinoć vanka, bio je s onom, ka drolja izgleda. Prošavši kroz vrata, ispod bedema, ulazite u ulicu Jurja Barakovića koja vodi na Narodni trg. Na Narodnom trgu su postavljeni štandovi akademskih umjetnika koji za 30 000 kuna zakupe mjesto u sezoni. To mjesto mi je bilo centar jer je tamo kuma radila na štandu i tamo sam se morala vratiti kad se izgubim. A izgubit ću se, samo je pitanje vremena. Opskrbila me kartom, iako je opće poznato da izbjegavam karte i upute, no u ovom slučaju bilo je oko dvadeset crkvi na nekoliko kvadratnih metara i karta je bila potrebna za prepoznavanje. Na Narodnom trgu se nalazi Gradska vijećnica te zgrada Gradske straže.

Od Narodnog trga do crkve sv. Donata, koja je poznata jer se ispred nje igra vaterpolo kad poplava zahvati poluotok, vodi ulica koja se zove Kalelarga što znači „široka ulica“. Toliko sam puta čula da Tomislav Bralić ispjeva tu ulicu „Kalelarga moja radosti, tu sam proveo najljepše dane svoje mladosti“, kad sam vidjela da i nije nešto velika ulica pitala sam se zašto se mali Tomo nije igrao i u nekim drugim ulicama, tamo gdje ima više mjesta. Na Kalelargi vidjet ćete mnoštvo trgovina, ugostiteljskih objekata, izvođača, jedan veliki cirkus, kao da ste u kineskoj četvrti usred New Yorka. Kad se probijete kroz masu ljudi, doći ćete ravno ispred katedrale sv. Stošije i crkve sv. Donata, što je stvarno nešto što je ispunilo sva visoka očekivanja.

Mali prospekt kojeg sam uzela s info pulta kaže da je crkva sv. Donata zbog svog kružnog oblika jedinstven primjer sakralne arhitekture ranoga srednjega vijeka u svjetskim razmjerima. Uvijek vjerujem prospektima koje neprimjetno podmetne Splitska banka tako što unutar svake karte na prospektu označi sve svoje poslovnice. Ispred sv. Donata je Forum, za kojeg ni mali prospekt ne zna točno za što služi, pošto tamo nema Splitske banke. Taj dan je Forum služio za Avvantura film festival, puštanje filmova na velikom platnu na otvorenom, zagrađeno palmama. Našla sam navečer otvor između dvije palme i sjela na kamen i pogledala film Lucy koji trenutno igra u Cinestaru. Kako zeznuti cijelu kinematograf industriju – stavi film koji je trenutno blockbuster u kinu na javni trg na veliko platno nek svi vide i nitko ne mora u kino. Film se radi o ženskoj koja u sebi ima neku drogu od koje može odjednom otključati svih 100 posto kapaciteta mozga, iako svi normalni ljudi mogu tek 10 posto. Čuvši prije par godina izjavu „Svi mi radimo sa 100 posto kapaciteta mozga, samo ljudi znaju za što služi 10 posto“, cijela teorija filma pala je u vodu. Iako opsesivno proučavam neuroznanost i predatorski poštujem samo činjenice, film je bio sasvim OK za petak dok sjediš na kamenu i oko tebe se okuplja više ljudi nego što ima unutar festivala. Svi su došli na moj festival „Kako uštedjeti 15 kuna i dobiti upalu mjehura“.

Hodajući od crkve sv. Donata do rive preskakala sam ostatke stupova trijema i hrama u Forumu, no dozivalo me more i ne samo ona sirena s kojom si se mogao slikati od 20:30 do 23:00. Izašavši na rivu s lijeve i desne strane bila je velika šetnica, lijeva strana vodi do Sveučilišne zgrade i tzv. Foše što je jedan kraj poluotoka, a desna strana vodi do morskih orgulja, Pozdrava Suncu te pristaništa za kruzere. Ispred mene je bio mol pored kojeg se upravo igrala vaterpolska utakmica između visokih lijepo građenih momaka i istih takvih s druge strane terena. No, profesionalizam na prvom mjestu i vrijeme je za vidjeti te toliko spominjane orgulje. Na kraju rive stajao je kruzer, kojeg ću kad tad posjedovat jer su jahte već old skul. Svi ste pozvani na moj kruzer, da ne ispadnem nepristojna. Iz kruzera su ispadali Nijemci i Skandinavci poznati po tome što su blijede puti i hodaju u gojzericama usred ljeta.

Ispred kruzera, a na kraju rive turisti su se sunčali da bih shvatila da su svi legli na morske orgulje. Da ne znam da su tamo orgulje ne bih ih ni primjetila od tolike buke turista. Sjela sam na orgulje i gledala tri babe koje su lovile ribu u kupaćem i izlovile 4 komada, jedna očito jede malo više. A čovjek pored je objašnjavao ženi da su orgulje „One klavijature gdje Josipović udara, mater sebi“. Dan poslije sam otišla ponovno do orgulja kad nije bilo toliko ljudi i stvarno su sve što jedna žena može poželjeti od sedam akorda koje proizvode valovi. Podsjetilo me na međusobnu intergalaktičku komunikaciju aliena. Imala sam unutarnju borbu jesu li možda u filmovima korištene orgulje kada su htjeli prikazati komunikaciju vanzemaljaca ili se vanzemaljci zapravo tako glasaju i samo je slučajnost što i orgulje tako zvuče.

Odmah pored orgulja vidjet ćete set od nekoliko planeta i velikog Sunca koji su napravljeni od solarnih panela. Pošto sam došla po danu nije mi bilo jasno zašto ne svjetle ti paneli onako kao na slikama. Bila sam razočarana što ne vidim ništa. Kad su mi kasnije objasnili da su to solarne panele koje se po danu pune, a noću svjetle, tada mi je bilo jasnije. Vi biste pomislili da je to logično, ali najbolji prijatelj mi je poslao poruku da ne idem na taj Pozdrav Suncu da je to velika prevara i da ništa ne svjetli, ispostavilo se da je i on išao po danu. Sljedeći dan otišla sam navečer i u daljini vidjela kako sve svjetluca pa sam potrčala kao Heidi od sreće i oduševljenja.

Od Pozdrava Suncu i mog budućeg kruzera okrenula sam se natrag i otišla do zgrade Sveučilišta koja je bila odmah do mora, ali s druge strane rive. Išla sam do nje jer sam vidjela da posjeduju običnu knjižnicu, ali i znanstvenu knjižnicu. Uz znanstvenu knjižnicu odmah je i Državni arhiv. Znanstvena knjižnica ima fintu da moraš točno znati koju knjigu želiš i onda će ti knjižničarka donijeti iz skladišta. Ne možeš, kako sam ja htjela, utopiti se u sokovima udžbenika raznih znanstvenika. Takva neokupana sokovima, pošla sam dalje tražiti avanture. Našla sam se na Trgu 5 bunara gdje je bila smotra folkora i čudno mi je bilo što ne vidim nijedan bunar. Ludi ti Zadrani, nazovu Trg 5 bunara, a ono nijedan. Pošla sam dalje. Tek kasnije su mi objasnili da se bunari nalaze na povišenom iza pozornice gdje je bila smotra folklora. Tamo sam otišla sutradan, kad ono svih 5 bunara pored Kapetanove kule. Iznad Trga 5 bunara nalazi se i Perivoj kraljice Jelene Madijevke poznat po tome što ima dosta mjesta između drveća da možeš namjestiti gaće, a da te nitko ne vidi. Namještala sam gaće dok sam mislila da me nitko ne gleda i gledala sam na čovjeka koji piša okrenut prema grmu i misli da ga nitko ne gleda. Zapitajte se koliko puta su vas gledali dok ste mislili da vas nitko ne gleda.

Taman kad sam već pomislila da sam prošla skoro čitavi poluotok i još ništa od iskustva koje će biti specifično za ovaj grad, kolegica koja radi pored kume na drugom štandu htjela se otići odmoriti kući jer je radila obje smjene i dobila sam vikend posao da prodajem keramiku na štandu. Toliko je žena bila umorna da nije znala ni kako se zovem, samo mi je ostavila dnevnicu, keramiku i novčanik.

Treba iskoristiti svaku ponuđenu priliku jer nikad ne znaš što će se sljedeće dogoditi i jesi li ti to zbilja išla uvaliti keramičko zvonce ministrici iz Švicarske.

Što bi reka Elvis da je iz Zadra „one for the money, e two for the show ae“

Nastavit će se..













14

ponedjeljak

srpanj

2014

Putopis - Ilok: Ovo je Ginko, you are here!

Diplomirala sam prije tri tjedna, u žurbi oko sređivanja birokracije još uvijek dolazim sebi. Večer prije obrane diplomskog rada pitala me mentorica zašto sam nervozna kad je sada sve gotovo. Rekla sam joj da sam upravo zbog toga nervozna, gotovo je i gdje ću sada, što ću dalje? Htjela sam samo jedan miran trenutak da shvatim što se to dogodilo. Prvi trenutak koji sam imala za razmisliti o svemu uhvatilo me nešto između paničnog straha i želje za nekontroliranim plačom.

Osjećaj između praznine i velike odgovornosti. Prazan prostor koji je ostavila navika mog dosadašnjeg života te velika odgovornost koja slijedi. Obaveze koje me guše, koje su neizbježne, koje su kao miješavina zatvorske kugle oko noge i javljanja svaki tjedan svog agentu za uvjetnu kaznu da nisi pobjegao iz države. Ušla sam u onu odraslu traku pokretnih stepenica, sad slijedi posao, obitelj, mirovina pa smrt. Nema natrag. Kad smo bili djeca pa smo gledali odrasle kako rade i stare. Negdje u dubini mi je ostalo da je posao jedan korak bliže robiji pa posljedičnoj smrti. Kao što vidite, treba mi još vremena i prostora naviknuti se na novonastalu situaciju. Treba mi zraka.

Trebao mi je grad koji se osjeća poput mene. Pošto je Hrvatska na istoku najtužnija, prošla najviše nesreće, iseljena, jedva krpa kraj s krajem, na granici sa Srbijom pri čemu još uvijek, 20 godina poslije, vlada netrpeljivost kod ovih ili onih, ovisi s koje si strane granice ili na koju si nogu ustao.

Na zemljopisu u osnovnoj školi naučiš koji je najistočniji grad Hrvatske, s tim da ga je malo tko ikad vidio. Tek godinama kasnije shvatiš što to znači, što takav grad nosi sa sobom. Kada putujete prema Srbiji najčešće idete preko Vukovara na Šid. Ovoga puta, iako se spremalo nevrijeme, kiša je pljuštala svakih 10 metara, što bi čovjek rekao – mjestimično, skrenula sam naglo lijevo i uputila se najistočnije, za Ilok.

Prošavši cestom koja otkriva vinograde, polja kukuruza i suncokreta, nagle zavoje, odrone, došla sam do grada koji je bio u tišini. Možda zbog lošeg vremena, možda zbog velikog Dunava koji se prostire, možda zbog svih zavoja koji su te dovezli do centra, možda zbog toliko nepoznatnih sela između, ali ti dobro osjetiš u tom trenutku da dalje ne možeš, došao si na kraj, dalje od ovoga nema.

Tamo ideš kada želiš da te zaborave. Tamo ideš kada te ljubavnica gnjavi da ju nikad nigdje ne vodiš, a ti ne želiš da vas vidi netko od poznanika. Tamo ideš kada želiš poslovne partnere odvesti na miran ručak u jednoj privatnosti bez okolišnih smetnji. Tamo ideš kada želiš sjediti za stolom, gledati u rijeku praznim pogledom i šutjeti.

Ušavši u centar grada cesta vas odvaja, lijevo za Stari grad te desno dalje kroz grad i za Bačku Palanku. Kao pravi turist, vi bez razmišljanja skrenete lijevo odmah prema turističkoj atrakciji – obrambenim zidinama s kulama iz 15. stoljeća. Pošto je nedjelja i loše vrijeme, ne vidite ljude na ulici, pa odlučite ostaviti auto bilo gdje. Prvi auto koji vidite parkiran sa strane ceste zagrebačkih tablica odlučite iskoristiti, stati iza njega i tako spontano napraviti parking za turiste. Jer netko mora pokrenuti turizam makar na sat vremena.

Okrenuvši se oko sebe, vidite dvorac knezova Odescalchi, što je zapravo dvorac Nikole Iločkog, kralja Bosne, iz 15. stoljeća. No u 18. stoljeću Ilok je poklonjen talijanskoj obitelji Odescalchi. Ispred dvorca nalazi se vidikovac s pogledom na Dunav i Ilok. Oduvijek sam se divila takvim pogledima, ali sad sam prvi put shvatila da nema teorije da bi bio loš vidikovac bilo gdje da ga izgradiš. Nema teorije da na svijetu postoji mjesto s kojeg gledaš svijet ispod sebe, a da ne osjetiš neku emociju. Kada si kralj ili knez, sigurno ti je potrebniji vidikovac da svojim gostima pokažeš što sve posjeduješ, a da ne moraš hodati gradom, nego samo ispružiš ruku kroz prozor u svojoj crvenoj odori s krunom na glavi i kažeš „Moje, a sad objedujmo!“

U dvorcu se nalazi i muzej grada Iloka. Muzeji su inače uvijek za turiste, za povjesničare, stručnjake. Stručnjake koji imaju vremena doći posjetiti muzej većinom vikendom ili poslije radnog vremena. Nikada mi neće biti jasno zašto većina naših muzeja radi do 3 sata ili ne radi nedjeljom, poput ovog iločkog. Oduvijek sam bila za ideju da sve ljude u Hrvatskoj pošaljemo npr. u London na 2 tjedna kako bismo ih naučili kako se privlače turisti, kako se rade jednostavni poslovi, koliko dugo muzeji trebaju raditi i kojim danom, kako bismo sve ljude naučili razumijevati posao kojim se bave. Ako naučimo od drugih kako se posluje, možda bismo dobili nove ideje i napredovali. Možda mislimo da će 2 tjedna edukacije za 4 milijuna ljudi biti preskupo, ali uzmimo u obzir da će ova gospodarska stagnacija koja nas čeka sljedećih 20 godina biti puno skuplja.

Malo dalje od dvorca i turobnih misli o turizmu, dok kiša kapa po vama, vidite i franjevačku crkvu sv. Ivana Kapistrana. Crkvu je u 20. stoljeću završio poznati austrijski arhitekt Herman Bolle. Imam osjećaj da je gospodin Bolle većinski graditelj hrvatske arhitekture, išao je po Hrvatskoj i govorio „ovo vam ne valja, gdje su konji, ajmo, gradite ponovno, vidite kako se meni slažu brkovi s leptir mašnom, estetika ljudi!“ Bolle je u Italiji upoznao Josipa Jurja Strossmayera i Isidora Kršnjavog i put ga je skrenio u Hrvatsku. Zamislite taj trojac, sada s odmakom tolikih godina, znajući što su sve napravili i koliki su kreativci bili, sjesti s njima za stol i slušati ih cijeli dan. Svatko bi nakon toga spakirao stvari i otišao gdje god treba. Samo da se podsjetimo što je Bolle izgradio i restaurirao: đakovačku katedralu, kompleks groblja Mirogoj, hodočasnički kompleks u Mariji Bistrici, zagrebačku katedralu, zgradu palače HAZU, grobnu kapelu Pejačević u Našicama, crkvu sv. Marka, fontanu na Zrinjevcu, Muzej za umjetnost i obrt, i tako dalje. To je smisao čovjekova života, ostaviti svijetu sve najbolje od sebe čak i kad vas više ne bude. Nema bolje motivacije nego vidjeti čovjeka koji je podredio svoj život nečemu većem od sebe.

Tako je Bolle i temeljito restaurirao franjevačku crkvu u Iloku. Ušavši u crkvu, vidjeli smo da su se ljudi počeli skupljati. Više ljudi, njih pet, viđeno je u crkvi nego u cijelom Iloku. Pogledavši programe postavljene po stolicama vidjeli smo da se za sat vremena tamo održava koncert Zagrebačkog omladinskog zbora koji će odsvirati Vivaldia i Lennona. Nedvojbeno je da najveće fanove pri dolasku nije spriječila ni kiša.

Nakon obilaska srednjovjekovne tvrđe, išli smo potražiti park s egzotičnim drvećem. Kao vrsni poznavatelj drveća, ne bih prepoznala ni hrast, a kamoli egzotični hrast. No, imala sam želju vidjeti drvo ginkgo biloba iz privatnih razloga. Prije 6 godina kada sam učila anatomiju 112 dana 20 sati dnevno, morala sam se poslužiti dodacima prehrani koji bi me održali budnom i koncentriranom. Pošto ne pijem kavu jer se počnem ponašati hiperaktivno i paranoično kao da me policija ganja po susjedstvu, a od energetskih pića zovem hitnu, pa ne bih htjela niti znati što bi mi se dogodilo da uzmem neku drogu, tako da sam odlučila držati se crnih čajeva što se tiče budnosti. No, vidjela sam u DM-u tabletice ginkga, koje se reklamiraju da bakama potiču cirkulaciju i pamćenje. Rekoh, zašto ne bih probala, ako bakama nije ništa neće biti ni meni. Nekoliko tjedana prakticirala sam ginkga, dok me nije spriječilo to što svaki put kad uzmem tableticu osjetim kako mi krvna žilica pukne u mozgu, kao da se nešto otčepi pa sam iz straha prestala. No to mi je zauvijek ostalo u sjećanju kao moje doba mladenačkog eksperimentiranja dok sam pila tabletice od drveta.

Pošla sam po parku tražiti nešto što liči na drvo ginkga. Iako nisam bila sigurna da je to taj park, a nisam bila sigurna ni kako ginkgo izgleda. Savjet za turističku ponudu Iloka, nemojte nas navući s tablom da je tu negdje endemsko drvo Ginko, ako ne namjeravate napraviti posao do kraja. Za nas koji ne raspoznajemo egzotične biljke, bilo bi lijepo da napravite tablu s natpisom „Ovo je Ginko, you are here.“

Pošto je park također na povišenom dijelu grada, ima vidikovac s kojeg se osim grada, u daljini vidi i jedan veliki vinograd i nešto što je vjerojatno najveća kušaonica vina u regiji. Sliku zgrade vidjela sam s ponuda dunavske ture za turiste koja se naziva „Berba grožđa“. Turisti im naberu grožđe i još plate za to. Nakon berbe grožđa idete na turu muzejom pod nazivom „Tamni hodnici i čišćenje muzeja“.

Kad gledam takve velike vinograde i palače iznad njih, uvijek se sjetim meksičke sapunice Stočar i protagonista Brune Mezenge. Nema većeg bogatstva nego imati svoj zemljoposjed u kojem možete jahati konja i pričati na španjolskom.

Preko puta drveta koji bi mogao, a i ne morao, biti Ginko nalazi se, u centru grada, stari Iločki podrum i kušaonica vina, uz prigodan restoran i eksterijer.

Jednom sam prolazila kroz Ilok, kad sam se povezla sa slovačkim kulturnim društvom koji su išli do sela pored Novog Sada na folklornu manifestaciju. Na putu do tamo stali smo u Iloku u hotelu Dunav, što mi je ostalo u sjećanju jer sam pomislila da je to možda najljepši hotel u regiji.

Nakon srednjovjekovne tvrđave, egzotičnih drveća i iločkih podruma, htjela sam otići do hotela Dunav da vidim je li to stvarno toliko lijepo ili sam tada bila opijena folklorom. Dok sam tražila hotel, prvo sam zalutala u rijeku Dunav jer je na tabli za hotel pisalo lijevo. No naučivši ne vjerovati hrvatskim znakovima, iz drugog pokušaja otišla sam ravno kroz drvored i hotel je niknuo. Na parkingu nekoliko skupih automobila raznih gradova, ispred nas restoran, smještajni kapaciteti, kafić, četiri vanjske terase, beach bar, slamnati suncobrani, pristupačne cijene, odlično unutarnje i vanjsko uređenje, pogled na Dunav te nekoliko poznatih osječana sa ženama plave kose koje biste okarakterizirali riječima „znam mu ženu, ovo nije ona“. Sve u svemu bio i ostao u vrhu turističke ponude naše regije.

Uz domaći ugođaj, veliku ponudu vinskih podruma, sakriven od svijeta, miran i povučen, Ilok je pravo mjesto za ljude koji žele uživati u čaši vina, u svojoj privatnosti, u trenutku samoće u kojem će moći odahnuti i maknuti teret svijeta sa svojih leđa. Daleko od toga da se ne osjeća naša poznata tromost i usporenost, no uvijek treba gledati samo potencijal.

Kada doživiš toliko nesreća, i trudiš se dalje živjeti ne osvrćući se na prošlost, ali jedan grad poput Iloka podsjeti te da to nije baš lagani proces. Ako se jedan grad, sastavljen od tisuću građevina ne može oporaviti, kako ćeš tek ti, sastavljen od milijuna molekula. Jedini je plan – dan po dan.

Iz Iloka je stanovništvo protjerano, kuće spaljene i opljačkane. Reintegracija izvršena tek 1998. godine. Koliko god mi forsirali modernizaciju svih gradova, cijele države, spočitavajući si da u svemu kasnimo za svijetom, trebali bismo si dopustiti malo vremena. Počevši od malih stvari, malih molekula. Počevši od svakog čovjeka pojedinačno. Ali bitno je početi. Koliko god da nam treba vremena, nikako ne smijemo ostati zamrznuti u tom vremenu. Odgovornost je velika, i odgovornost je na nama. Država koja bježi od odgovornosti, gradovi koji bježe od odgovornosti stvaraju pojedince koji bježe od odgovornosti. Naša jedina obaveza naš je život i suživot s drugima. A to je naš izbor. Ne drže nas niti zatvorske kugle, niti narukvice s ugrađenim elektrošokerom. Nas drži samo ovaj mentalitet. Oduvijek me zanimalo kako smo od gradova heroja, od tolikih ljudi koji su živote bespogovorno dali za ovu grudu zemlje, kako smo preko noći od herojskog mentaliteta postali kukavice? Ako se cijela generacija nije bojala pomaknuti dok im je puška bila uperena u glavu, zašto se sada bojimo pomaknuti s mrtve točke i izboriti se za sebe? Izboriti se za jednu tablu na kojoj će pisati „Ovo je vaš život, you are here!“





















02

ponedjeljak

prosinac

2013

Putopis: Rijeka kao mit, Riječani kao budućnost

Jesmo li mi to stvarno izglasali referendum koji zabranjuje odlučivanje dijelu populacije naše države?

Nikad nisam znala što da točno mislim u vezi homoseksualnosti, jesam li „za“ ili „protiv“. Iako je na referendumskom odgovoru stajalo da je „protiv“ zapravo „za“, a „za“ je „protiv“. To se često radi u metodama manipulacije odlučivanja u sklopu marketinga. Znači da postoje obrazovani stručnjaci za psihologiju odlučivanja u Hrvatskoj, što je lijepo za čuti, na stranu u kakve svrhe ih koriste.

Kao budući znanstvenik stala bih na stranu evolucije, znači protiv homoseksualnosti. Ako bude više homoseksualnih brakova, bit će manji natalitet. Ali sam previdjela tri stvari – prvo, ako i ne bude brakova, ljudi će SVEJEDNO i dalje biti homoseksualci. Nismo mi s ovim referendumom ukinuli homoseksualce u Hrvatskoj, kao ni u svijetu. Drugo, kako bi moja kolegica, koja je homoseksualac, rekla „Ako tako razmišljaš o evoluciji, onda razmišljaj ovako – najjači opstaju, djeca će se rađati samo iz hetero brakova“. To je pojednostavljena teorija evolucije, ali mora se uzeti i genetika u obzir, jesu li homoseksualci predoređeni da budu homoseksualci? Jer svi su homoseksualci, vjerovali ili ne, potekli iz heteroseksualnih odnosa.

A treće, i ne najmanje važno, tko sam ja da nekome nešto uskraćujem? Tko smo mi da kažemo drugom čovjeku – ti to ne možeš i ne smiješ raditi, pod uvjetom da ne utječe negativno na druge ljude. Referendum je sramotan jer to nije bilo pitanje države kao zajednice, već smo odlučivali o pojedincima i njihovim životima. Referendum je sramotan jer nije bio od nacionalne važnosti za naš gospodarski (pa ni mentalni) napredak, već je bilo direktno napadanje manjine koja si ne može osigurati dovoljan broj glasova, pošto je, kako i sama riječ kaže – manjina!

Kao čovjek, koji se svaki svoj poslovni i slobodni trenutak bavi analizom znanstvenih istraživanja, analizom činjenica, analizom ekonomskih i političkih poteza, te analizom ljudske psihologije i fiziologije, mogu si dopustiti da kažem kako je referendum objektivno sramotan. Što s ljudske, što s gospodarske strane. Sve od koštanja referenduma do onog dijela medijske manipulacije koju koriste korporacije u sklopu skretanja pozornosti s gorućih tema, poput privatizacije vodovoda. Možda da spomenem i desničarsku korist koja je platila tvrku koja joj je napravila istraživanje o tome koje će to pitanje na referendumu najbolje proći u Hrvatskoj, kako bi jedna određena stranka na kraju pokrenula to pitanje i počela stavljati svoje ime iza velikog broja glasača na referendumu. To je ista stranka koja je koristila i neuroekonomiste za postavljanje referendumskog pitanja. Toliko pametnih poteza u politici nije se dugo vidjelo, no jednom drugom prilikom ću pisati o političkim i medijskim manipulacijama. Bez daljnjeg objašnjavanja, jer to nije tema ovog putopisa.

Naš mentalitet je takav kakav je, možemo se prilagoditi ili odseliti. Pošto volim ovu malu državu, ne namjeravam nikud. Imam sreće pa pripadam onom dijelu populacije koji će ući u brak s muškarcem. Znači, onom dijelu populacije koji smije u brak, instituciju koja gubi svoju važnost pošto je sve veći broj razvedenih, a polovica onih i dalje oženjenih je nesretna, no ne mogu iz braka zbog kredita i djece. Ima jedna poznata cinična izjava – šteta što nisu dopustili homoseksualcima brak pa da i oni budu nesretni cijeli život.

Sve regije u Hrvatskoj glasale su protiv braka homoseksualaca, osim Istarske i Primorsko-goranske županije. Najzapadnije regije, mentalno najrazvijenije. Rijeka je uvijek bila poznata po prihvaćanju razlika, prihvaćanju svih ljudi i raznih ideja u sklopu zajedničkog napretka. Sad su to i dokazali crno na bijelo.

Imam sreće pa sam barem tri puta godišnje u Rijeci u sklopu nekog kongresa, tamo sam stekla najbolje prijatelje, ljude na koje mogu računati u bilo koje doba dana ili noći, makar smo nekoliko stotina kilometara odvojeni. Oni su me odmah prihvatili bez puno pitanja, došla sam sa svojim načinom razmišljanja u vezi istraživanja i oni su mi otvorili mogućnosti da razvijam svoje ideje i projekte. Nešto na što bi mi u mojoj regiji zatvorili vrata pred nosom. Nisam dugo mogla napisati putopis o Rijeci jer sam uvijek tamo išla poslovno, nikad zapravo nisam mogla upiti cijelu Rijeku i napisati detaljniji osvrt. Zadnji put sam se iz Rijeke vratila prije tjedan dana kada sam također išla dogovoriti projekt, a dobila sam puno više od toga. Dobila sam i motivaciju za putopis. Stajao je u dijelovima napisan dok nisam čula rezultate referenduma koji su me motivirali da završim putopis o Rijeci.

O ljubavi prema Rijeci imam rastrgano mišljenje, volim ju i ne volim ju. Ne volim arhitekturu, ne volim izgled grada, ne volim klimu, ali volim ljude, i to uvijek prevagne. Kao da su Rijeka i Riječani u sukobu interesa.

Kako mi se uvijek na putu dogodi neka nesreća, ili se nađem usred najvećeg kaosa (što je dobro za moje putopise jer uvijek ima neka nova tema), tako sam se i ovog puta našla na „mjestu događaja“, kako bismo rekli novinarskim žargonom. Došla sam dan prije najveće bure koja pogodi Rijeku jednom ili dva puta godišnje i na dan polaska kući drvo mi je palo u sobu. Oko šest ujutro, trgnulo me iz sna, skočila sam u suzama jer sam pomislila „grom je opet došao po mene“.

No, prije nego su krovovi letjeli po Rijeci zbog nekvalitetnog građevinskog materijala, imala sam priliku opuštenije prošetati gradom i vidjeti cijelu situaciju objektivnije.

Rijeka živi na mitu – kako je to najbolji grad u Hrvatskoj jer je europski orijentiran. Tu je došlo do logične pogreške kod Riječana – možda grad jest europski orijentiran zbog ljudi, ali nikako nije europski orijentiran zbog arhitekture i prilagođenosti čovjeku. Svi su Riječani toliko uživljeni u tu ideju da je kod njih najbolje, kao da su slijepi za sve što se događa oko njih na ulici. Ne slijepi, već su se prilagodili, za drugo ne znaju.

Rijeka nije ni turistički, ni industrijski, ni grad za stanovanje. Smeće, pijanci, kolaps prometa, neosvjetljene ulice, nepregledne ceste, uski nogostupi, neprilagođena arhitektura čovjeku, neboderi s kojih vise balkoni, propala industrija čiji ostaci nisu uklonjeni, parkirališta koja ne postoje.

Ceste su im najbolje - ima ceste pa onda nema više ceste jer jedan smjer služi za parking. Ajd da barem ima parkinga za sve, ali nema. I još se u tom kaosu pauk usudi doći i odnijeti auto. Jedini siguran parking na kojem će uvijek biti mjesta je onaj od pauk službe.

Imaju predivnu crkvu usred grada, koju nisam vidjela svih deset puta kako sam bila u Rijeci, jer ju nisam ni mogla vidjeti od svjetleće reklame za Automat klub dok sam preskakala pijance po cesti. Upitala me kolegica „Hoćeš da se popnemo da vidiš Rijeku iz višlje perspektive?“ Prvi put u životu sam se zahvalila i odbila. Inače bih se u bilo kojem gradu popela i na kamen samo da vidim obzor, ali ovog puta bi iz višlje perspektive samo vidjela luku i otpad. Grad nema (višlje) perspektive.

Jako je malo stvari u arhitekturi Rijeke oko kojih bi se mogle povesti pozitivne rasprave.

Kad se šetate gradom, sramota vas je gledati po pločniku koliko smeća je na ulici. Služba čistoće radi svoj posao, ali ne stigne stalno kružiti gradom. Ljudi bacaju smeće za sobom, kao da razmišljaju – ima već toliko smeća, moj papirić neće činiti razliku. Koliko god nekoć nisam voljela Osijek zbog svoje mirnoće, ali kad prošetaš Osijekom navečer ne moraš preskakati pijance, bojati se da će te netko pokrasti u mračnoj ulici, gledati blještave epileptiformne natpise i pazit da ne nastradaš jer vozači nemaju po čemu voziti, a pješaci hodaju po pet puta re-asfaltiranom nogostupu po kojem eventualno može proći jedna osoba, ali ne ako se prije najedeš.

Riječani i dalje kao da ne vide da se tako ne mora živjeti, mi u drugim gradovima imamo normalne parkinge, normalne nogostupe, normalan ugodan život, prilagođen nama. Ako se ne makneš iz svoje regije i ne vidiš kako drugi žive, u tvojoj regiji ti mogu prodati svakakve priče. Kad doživiš život izvan svoje regije, pa i izvan Hrvatske, više ne nasjedaš na političke i gospodarske fore koje se odvijaju u našim gradovima i u našoj državi. I to je najveći razlog zašto treba iskoristiti svaku priliku za putovanje, jer vas putovanje oplemenjuje i opameti, vidite širu sliku od onoga što vam svakodnevno serviraju.

Jedino što diže taj tmuran (ne)industrijski grad su ljudi. Ljudi svih vrsta – veseli, ludi, kreativni, aktivisti, alternativci, govornici, osobenjaci, egzibicionisti, ekscentrici, polu-psihijatrijski slučajevi. Čista uživancija ući u razgovor sa svakim od njih. Kada dođete u većinu naših gradova, upoznat ćete uglavnom iste ljude, isto govore, isto se oblače, iste stvari rade, imaju istu frizuru, ako tko bilo što drugačije obuče odmah ga se gleda podrugljivo. Svi su uočljivi. A u Rijeci imaju taj jedan čudan mentalitet. Previše se opterećuju, ali ne opterećju se uopće stvarima kojima se mi opterećujemo. Oni se opterećuju osjećajima. Svi su puni osjećaja, vrlo osjetljivi, ono što kod nas prolazi pod normalno da se nekad kruto, bezobrazno i cinično ponašaš prema sugovorniku, kod njih to ne prolazi. Oni se opterećuju time. Kao da osjećaju pet puta više. Uživljeni su u svoje uloge. Ne pitaju, već sve znaju što uraditi. Odlični su domaćini. Da li tako krut grad izbacuje u ljudima najbolje? Postoji li ta kompenzacija da će ljudi biti bolji što je neugodnije živjeti u gradu?

Što se tiče moje medicinske struke, nigdje toliko studenata koji će raditi na projektima nego tamo, cijela manufaktura, jedni druge uče, jedni od drugih uče. Tradicija je dok preuzimaš posao da automatski obrazuješ studenta iz sljedeće generacije koji će preuzeti tvoj projekt.

Povela sam razgovor s kolegom u Rijeci zašto mi radimo projekte koje radimo, točnije zašto toliko puno radimo. Mislim da radimo kako bismo uvijek imali kartu za izlaz, kako bismo bili iznad onoga što jesmo. Kako bismo se pravili da nismo tu. Kakvi projekti, kakvi profesori, kakvi docenti u Hrvatskoj, u Velikoj Britaniji jedan manji grad ima 4 milijuna stanovnika, pa Beograd ima 4 milijuna stavnovnika kad zbrojiš legalne i ilegalne. Toliko se opterećujemo svime kao država, a frustrirani smo zbog veličine. Opterećujemo se međusobno i nadmećemo koji je fakultet u kojem gradu kod nas bolji, a svi su jednako loši. Toliko nam je bitno tko kako živi, jesmo li bolji ili nismo od drugih, što drugi rade, s kim nam spava susjed, da li s muškarcem ili ženom? Ako je dobar susjed može spavati i s devom ako im oboje odgovara.

Umjesto da jedni druge motiviramo na napredak kroz nova iskustva koja nas uče razumijevanju i lateralnom razmišljanju, mi sve od sebe dajemo kako bismo čovjeka pored nas spriječili da napreduje, a pritom ne shvaćajući da tako spriječavamo i sami svoj napredak.

Jer nijedan čovjek nije otok, kako bi rekao Hemingway.

"Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje - Europe je manje, kao da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu.

I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni;

Tebi zvoni"

Svakom od nas će jednom trebati nešto, danas je homoseksualnoj manjini trebalo prihvaćanje, nisu ga dobili. Sutra će nama trebati nešto drugo, mislite li da ćemo dobiti barem razumijevanje ili je i tome odzvonilo?











22

utorak

listopad

2013

Ljudopis – Ljubljana: znakovi, ali nigdje puta

U daljnjem tekstu ispast će da vrijeđam rasne i nacionalne manjine te neke životinje, ali zapravo se to ne treba uzimati kao generalizacija, već kao dio konteksta. Volim sve ljude. Osim onih koji glasno pričaju na mobitel u tramvaju.


Došla sam iz Ljubljane i ispred zgrade su me dočekale tri žabe. To bi bila sasvim normalna situacija koju ni ne primjetimo u životu, ali ovog puta nije bilo tako. Jer žabe nisu htjele otići. Ništa ih nije uplašilo. Žabe su stajale između mene i ulaznih vrata. Bile su dobro raspoređene da se nikako ne možeš približiti vratima. Gledala sam u njih i razmišljala kako otjerati žabu? Veće životinje tjerate sa „iš!“, manje životinje samo preskočite. Ali žaba je taman veličine da vas zezne. Može vas napasti, skočiti na vas, ne razumije „iš!“ i ne možete ju preskočiti. Ako ju idete preskočiti skočit će vam na glavu. Što napraviti u takvoj situaciji? Odustati od ulaska u zgradu, kasno navečer stajati pred ulazom u zgradu i čekati da ljudi zovu policiju jer im se netko sumnjiv mota pred ulazom. Kako objasniti ljudima da je žaba kriva. Moja riječ protiv njezine.

Eto vidite, nema veze koliko je noć bila lijepa kad sam došla, što ću napokon leći u svoj krevet, društvo s kojim sam putovala bilo je odlično, nema veze koliko je to sve bilo lijepo kad su između mene i vrata stajali individualci koji su zasmetali atmosferi. Slobodno mogu tamo stajati koliko god da mi smetali. To je njihovo područje koliko i moje, ili bolje rečeno, nije ničije. To me podsjetilo na atmosferu u Ljubljani.

Pisala sam već jednom putopis iz Ljubljane, i ne bih ovog puta pisala o arhitekturi, već o atmosferi u gradu. Arhitektura je stvarno predivna i tu se nema što drugo za reći. Bila sam u Ljubljani dva puta prije ovoga, jednom po mraku i jednom po snijegu na par sati, nisam ju nikad potpuno osjetila. Kongres koji je trebao biti u Ljubljani premješten je na neki drugi datum, a kolegice su rekle da svejedno idemo u Ljubljanu iako nema kongresa. Idemo na izlet jer nekad jednostavno moraš otputovati zbog ljudi koje ćeš tek upoznati. Otišli smo tamo na četiri dana, iako se misli da su četiri dana dovoljna da obiđeš cijelu Sloveniju, no bili smo optimistični i naivni.

Smještaj nas je dočekao drugačiji nego sa slike. Jedino kvalitetno što je bilo u tom smještaju bila je kamera s kojom je slikan i stavljen na internet kako bi privukao naivce. Garsonijera u koju su natrpali četiri kreveta, europske cijene noćenja, bez kvake i s wc školjkom na koju ne možeš sjesti jer ti ne stanu noge pošto je stavljena naprijed i nazad između dva zida. Prednji dio je 2 cm od zida da nikako ne možeš to iskoristiti ni za polusjedeći položaj, a kamoli za sjedeći. Znam da su Slovenci niski, ali da baš nemaju noge, to nisam znala. Sjedila sam po svakakvim wc školjkama u životu, ali ovo je prvi put da sam se počela glasno smijati dok sam tražila način kako sjesti na wc.

Mislila sam, prijeći ću i preko toga, koristit ćemo wc u kafićima. Ionako ćemo cijelo vrijeme biti vani, smještaj ću zaboraviti čim izađem van u predivan i sunčan grad. Kad sam izašla iz stana sunca nije bilo nigdje na vidiku. Mislila sam da je to samo trenutno vrijeme, ali onda sam shvatila da je Ljubljana grad smješten u kotlini, između nekoliko brda. Zamislite veliki bunar i sad vi živite u bunaru. Istina da je romantičan grad, pun trgova, ali kao da hodate kroz romantičan bunar. I idete na mali wc u bunaru. Tko god je napravio grad u rupi, svaka mu čast.

U Ljubljani je zadnji put sunce viđeno kad je Tito bio u gradu pa su napravili umjetno sunce avionima. Normalno da takav nesunčani život nosi sa sobom i posljedice. Kad smo stizali busom, gledali smo van kako su ljudi obučeni, što su sve stavili na sebe. Neki od njih i cijeli ormar. Kad sam izašla van iz autobusa shvatila sam i zašto, zato što je hladno kao u srcu kurve. Drugi dan mi smo stavile sve što imamo na sebe. Najradije bih izašla van s dekom.

Nema sunca, hladno je, maglovito. Kako biste se vi osjećali? Ne biste baš kipili od sreće. U četiri dana nisam vidjela osobu koja se smije. Grad ima oko 300 000 stanovnika, hodala sam uzduž i popreko non-stop i nisam naletjela na osobu koja se nasmijala. Tko bi se i smijao kad živi u bunaru s malim wc-om. Ne samo da se ne smiju, već su i vrlo nervozni. Pješaci hodaju bahato, idu glavom kroz tebe ne gledajući. Nekoliko puta se namjerno nisam maknula i čekala sam da prođe kroz mene da i to vidim. Više od pješaka prisjeli su nam biciklisti. Voze kao da je sve njihovo. Imaju puno mjesta na stazi, ali baš moraju proći tik do tebe iako ste jedini na stazi. Nakon nekoliko puta im moraš opsovat jer više ne možeš trpjeti da te svaki put zakače ručkom od bicikla. Ti im opsuješ, pa i oni tebi nešto. Najbolje je što oni tebe sve razumiju, a ti njih ništa. To je taj balkanski mistični bermudski trokut – Slovenci razumiju hrvatski, a Hrvati slovenski ne. Bitno da se oni prave toliko mirni i kulturni, a ponašaju se kao frigidne ženske.

Svi su jako moderni, europski obučeni. Furaju se na taj umjetnički đir, stariji muškarci u francuskim kapicama furaju mlađu žensku, mlađi muškarci furaju druge mlađe muškarce. Nigdje nisam vidjela toliko homoseksualaca po metru kvadratnom. Izađeš u noćni klub, a ono na sve strane vidiš kako Kinez, crnac i ćelavac plešu zajedno. Možda imaju popust na gejeve, nacionalne i rasne manjine. Dovedeš jednog, dobiješ jednog besplatno.

A ono malo što ima hetero muškaraca, oni se moraju vjenčati gore na brdu kod matičara, što je nekad bio bivši zatvor. Vrlo prikladno. Imaju jednog harmonikaša koji svira bavarske narodne i mlada obuče gornji dio bijele trenerke da se ne smrzne.

Ajd što se odrasli ne smiju, sigurno su pod stresom zbog krize i nedostatka sunca. Ali ni djeca se ne smiju. Nasmiješ se djetetu i svako dijete bi ti vratilo osmijehom, ali ova djeca nikad nisu vidjela tu grimasu pa se ne znaju ni nasmijati natrag. Bitno da znaju skijati do prve godine, ne znaju još ni hodati kako treba, ali bitno da ih se gurne s brda. Pa tko bi se nakon toga smijao?

Ajd što su odrasli pasivno agresivni, ali da vi vidite te gradske životinje. Svaki park je pun ogromnih GMO golubova i vrabaca. Toliko su ih hranili šećerom i burekom da više ne mogu ni poletjeti. Samo te gledaju dok nešto jedeš i stoje pored tebe. Dođeš u Zagreb i odmah vidiš kako su golubovi pristojni. Ti ih pukneš nogom, oni odu, a ne ko u Ljubljani, ti ih pukneš nogom oni te zakolju. Ne samo da te hoće zaklat, već te sljedeći dan nađu i prate po ulici. Nije to ni najveći problem, problem je što nema na ulici ni jedne jedine mačke. Sve su završile u kebabu.

Ljude možete najbolje upoznati u noćnim klubovima i knjižarama. Noćni klubovi su elitni. Glazba udara, svi plešu, puno zaštitara, ide se raznim liftovima i tunelima do ulaza. Ali se zato i plati ulaz da možete kupiti knjigu za te novce. U jednom trenutku su otvorili još jedan dio kluba i stolove su tamo premjestili bez upozorenja. Zamisli sad ovo, ti stojiš za stolom, a oni ga odnesu negdje iza i sve tvoje s njim. Okreneš se i nema ničeg više ispred tebe, pomisliš pa koliko si to popio, cijela prostorija se promijenila. Odeš u wc i više nikad ne nađeš svoj stol.

Što se tiče knjižara, prošla sam skoro sve knjižare i antikvarijate u Ljubljani, imaju isti repertoar knjiga, najviše Tito i Komunistički manifest. Nisam toliko knjiga od Marxa vidjela još od 17.godine kad sam imala profesora kod kojeg sam morala uz obaveznu literaturu izrecitirati pionirsku zakletvu i pročitati sabrana djela Marxa i Engelsa, čak i kad oni sami nisu bili sabrani. Moje školovanje je bilo u 21. stoljeću da ne bude zabune. Stojim tako u knjižari i gledam komunistički manifest na slovenskom. Razmišljam kako bi bilo da učim slovenski kroz tu knjigu, em ne razumijem slovenski em mi stran komunizam, bilo bi to veselo prevođenje. Na kraju sam ipak bila pametnija i umjesto toga uzela Hemingwaya i Kishona na slovenskom, od Kishona ni naslov knjige nisam razumjela, tko zna šta sam uzela. Čovjek bi pomislio da ako ćeš učiti slovenski barem uzmeš slovensko-hrvatski rječnik, ali ne, uzela sam „Zbogom orožje“ i „Kamela iz šivankinem ušesu“. Pa si ti misli. Bolje da te kamele prevodim nego komunistički manifest. Da netko dođe u goste i vidi šta prevodim ne bi nitko prvo pomislio da učim slovenski već da sam u nekom tajnom transbalkanskom savezu komunista.

Dobro je u Ljubljani što svugdje možeš pješice, hoćeš na brdo, hoćeš s brda. Ako se snalaziš u prostoru trebat će ti od bolnice do centra 15 minuta i od bolnice do BTC-a (najvećeg trgovačkog centra) 15 minuta. Ako se ne snalaziš u prostoru, poput mene, trebat će ti od bolnice do BTC-a 2,5 sata. Može se reći da sam dobro upoznala cijelu industrijsku zonu Ljubljane. Rekli su da ne mogu promašiti BTC, ali ako sam promašila 200 km jezera Como dok sam bila u gradu Como koji je na tom jezeru, onda mogu promašiti i trgovački centar u industrijskoj zoni.

Krenula sam na taj put s kolegicom koju sam tek upoznala, dok su nas dvije zajedničke prijateljice čekale u BTC-u. Nismo se poznavale, niti smo međusobno znale koliko se koja zna snalaziti se u prostoru, ali krenule smo u dobrom smjeru. Hodale smo od centra jedno pola sata naprijed prema BTC-u, po obilaznici.

Došle smo do velike zgrade na kojoj je pisalo BTC, ali to nisu bile trgovine već podružnice Microsofta, IBM-a i ostalih firmi, nitko nas nije upozorio da se BTC sastoji od više zgrada raspoređenih po industrijskoj zoni veličine Osijeka. Došli smo do te zgrade i kolegice su nas zvale gdje smo i kad dolazimo. Rekle smo da dolazimo, evo čim prijeđemo cestu jer smo znale da je BTC tu negdje. Kad smo prešle cestu, završile smo na groblju. Šta ćemo na groblju, ajmo mi natrag. Završile smo lijevo u nekim skladištima, vratile se na cestu, ajmo nazad slijediti strijelicu Interspar. Nakon što više nije bilo strijelice Interspar, krenule smo slijediti Baumax strijelice. Hodale smo dobrih 10 km. Počele smo već vrištati po ulici i plakati od smijeha i očaja jer nas Baumax strijelice vrte u krug.

Počele smo skidati jakne, majice, hodamo već satima, ljudi nas gledaju kao da smo drogirane – em što se smijemo, a u Ljubljani se nitko ne smije, em što se smijemo u industrijskoj zoni. Nisam poznavala kolegicu s kojom sam krenula u potragu za BTC-om, ali postaneš jako dobar prijatelj s čovjekom s kojim vrištiš od smijeha po obilaznici vrteći se u krug nekoliko sati. Odjednom, od umora i očaja da više nikad nećeš vidjeti civilizaciju, počneš priznavati sve svoje tajne. Najsmiješnije nam je bilo što smo prije 2 sata rekle „Evo nas kod vas, samo da prijeđemo cestu“. Ako ima dva pravca odabrale smo uvijek krivi. Vodile smo malo ona, malo ja, obje nismo znale što radimo. A poznato je da mi je zakon na putovanjima ne koristiti karte, ni pitati prolaznike. Zato sam se izgubila u većini gradova Europe, ali također i upoznala dijelove grada gdje vas karta neće dovesti, a iz mog iskustva mogu reći da je bolje da vas ni ne dovede.

Na kraju smo stigle do BTC-a kad nam je već bilo dosta života. No tada sam skoro dobila infarkt kada sam shvatila da je BTC odmah iza zgrade Microsofta. Znate ono s početka kad smo se okrenule kod Microsofta i krenule nazad umjesto još malo naprijed. Prošle smo cijelu industrijsku zonu kako bismo s druge strane, okolo naokolo, došle ponovno do Microsoftove zgrade, ovog puta straga.

Naučena je vrijedna lekcija – ako hodaš već satima prema naprijed i izgubio si se, nemoj se sad okretati i vraćati natrag, hodaj još malo dalje, kad si zeznuo-zezni do kraja.

To me podsjetilo na citat Ive Andrića:

„Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag, jer se od toga pobjeći ne može. Da biste se spasili, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se. To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite, a kojima robujete, za život čula, za muku duha.“

Ivo Andrić napisao je to u knjizi „Znakovi pored puta“. Znakovi su nekad dobri, ali nekad je bolje da sami pronađete svoj put, makar hodali malo duže nego što je planirano.













<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se