ponedjeljak, 08.06.2015.
2 u 1
Iskočiti iz sigurnosti vlastitog doma, bez obzira na prvotnu preveliku sreću i pozitivna iskustva, ipak je donekle bolno, naporno i zastrašujuće.
Nikad se nisam uvjeravala da pravilno razmišljam i da je svaka moja misao na mjestu. Čak bi ponekad znala reći da mi se čini da živim pod staklenim zvonom, pa bez obzira na sve probleme donekle je lako jer, u principu, 0-24h sam od ljudi zaštićena sa svoja 4 zida. Često bi zastranila. Imala sam previše slobodnog vremena koje sam najčešće provodila filozofirajući. Postojalo je samo crno i bijelo, samo dobro i loše, bez nijansi i kompromisa. Ili tako. Ili nikako.
I, eto me, od jednom među ljudima. Malom filozofu u meni je teško. Mali bi natrag u depresiju gdje je bio svaki dan sumoran, ali garant takav, bez iznenađenja.
Rad u kolektivu donio je sa sobom dvije prednosti i hrpu mana.
Vrlo brzo sam shvatila prednosti završenog fakulteta. Administrativni posao je za jednostavno strukturirane osobe, bez osjećaja odgovornosti i radnog elana. Nema tu nikakvog intelektualnog izazova, ništa nije kompleksno, samo tehničko prevrtanje papirologije, uz pregršt tračanja i podmetanja, izmišljanje kako kasniti na posao, kako pauzu od pola sata produžiti na par sati i kako u konačnici otići ranije s posla. Bez obzira na jednostavnost posla, on se može uspješno zakomplicirati, jer dok jezik radi, mozak ne prati ruke i tako papiri najčešće završe na krivom mjestu. Dva su moguća raspoloženja- ili se trebaš vječito smijati i vrtiti parolu vječne pozitive ili trebaš kukati. Zabranjeno je šutiti i biti ozbiljan. I htjeti raditi. I ne htjeti stalno nešto jesti nad papirima. Jbg, popušila sam. Masno. Ja se, budala, baš uhvatila posla k'o pijan plota, pa sve bi radila i učila, ne bi ni na pauzu išla i stalno bi bila ozbiljno fokusirana. Ispala sam čudna i dosadna, no, bez obzira na to, s druge strane, mlađe su se pobrinule da me eliminiraju iz kruga mlađih mužjaka, a starije da me iskoriste kao kantu za izbljuvke svojih frustracija.
U međuvremenu me veseli činjenica da čak i prije 10. dobivam plaću i da sam smršavila. To je ono što me svaki dan vraća u ralje administracije i zbog čega se mogu veseliti svakom radnom "izazovu".
I prije nego sam počela radili, pojavio se on. Trebala je to biti još jedna u nizu klasičnih priča iz mog života: gledamo se, gledamo, gledamo do dana kada će netko od nas dvoje otegnut papke. Ja nemam muda (što je, valjda, dobro, kad zavodiš muškarca) nešto poduzeti a i držim se tih nekih staromodnih načela da su muškarci lovci, žene lovine (što najčešće i u mojoj glavi drži vodu samo u teoriji, jer ja i podčinjenost ne idemo u istu rečenicu), a on je teški romantik (mo'š mislit') koji čeka pogodan trenutak (koji se može odužiti i na par godina) da me obori s nogu. Već sam ja odvrtila cijeli film, prešla sve moguće scenarije, sto puta "to"pokopala i razočarala se i svaki put se vraćala na mjesto radnje praveći budalu od sebe. Priča je ubrzo postajala još klasičnija. Mi, različiti svjetovi, po njegovoj inicijativi, polaganoj, odmjerenoj ali odlučnoj, počeli smo se spajati. Preokrenula sam nebo i zemlju da saznam tko je. Mjesecima je bio samo prezime. A onda je iz n-tog izvora dobio ime, datum rođenja, adresu stanovanja, ženu i djecu. Jebiga! Opet! Odlučno sam se rasplakala, razočarala, odustala i nisam napravila ništa. Mislila sam da mogu pustiti tu zaljubljenost, jer, ništa se nije ni dogodilo, nismo se čak ni upoznali. Osim par njegovih obzirnih gesti, kojeg naizmjeničnog plahog pogleda i pozdrava. Odlučno sam odlučila ne odustati. Jebemu, ne mogu ja biti moralna vertikala ovog svijeta, a i to što radim požar u šumi ložeći vatru za ražanj za zeca koji se nije još ni rodio nema ama baš nikakvog smisla, odnosno, nije imalo smisla do trenutka dok nije, paleći cigaretu prošlog petka, krenuo prema meni pitajući me da li moram i ja raditi i nastavivši razgovor jasno mi dao do znanja da itekako zna i tko sam i što sam i gdje radim. Ok, to diže ego. Ali i plaši. Em to što ima te
informacije em to što je, izgleda, ipak bio dovoljno zainteresiran da sazna nešto o meni. I, što ću sad? Vjerojatno ništa. Izgleda da pravi život treba živjeti dan po dan i iskoristiti svaku priliku koja se pruža. Može biti opasno, ali, tko ne riskira, preskoči i zabavni dio...
- 20:55 -
