petak, 20.03.2015.
...Sljedeći, molim!....
Generalizirati ili ne, pitanje je sad?
U principu ne volim generalizirati, niti tako pisati, niti čitati takve tekstove. Postoje skupine sličnih, no svatko od nas nosi neku svoju posebnost i neozbiljno je sve to strpati u isti koš.
Primijetila sam da ipak bolje prolaze "generalizirajući" stavovi, tekstovi i slično, jer se tu uvijek netko nađe prepoznat, pa puše pro i contra u isti rog.
U napadu nekog teško definirajućeg stanja došlo je i meni ovih dana da generaliziram, odnosno, podijelim sve muškarce u dvije do maksimalno tri skupine pa da tako istresem svoje frustracije i olakšam si dušu. I kad bih god sjela da nešto napišem, jednostavno mi ništa nije "štimalo". Znala sam da mi neće biti ni bolje ni lakše, a jedino što ću napraviti je to da ću sama sebe svrstati u isti koš s "pljuvačima", što je nedozvoljeno još od "davne" 2006. godine kada je stanoviti, tada asistent na katedri određenog kolegija rekao da si nikad ne dopustimo da budemo dio mase.
I dok neprekidno razmišljam kako bi trebao izgledati THE ONE, prisličujući ga nekim davno nestalim gentlemen-ima u stilu Raymonda Burra u Perry Mason-u, koji zadivljuju svojim glasom, stasom, manirima, elegancijom, inteligencijom, snalažljivošću...., zaključujem da sam zapela negdje rastrgana između maštanja i stvarnosti. To me, naravno, ljuti i zbunjuje, jer od sebe očekujem da se ponašam zrelo i prilagođeno svojim godinama, a ne da očekujem da će se pojaviti jedan takav i u još nedefiniranom scenariju, oboriti me s nogu.
I dok ja tako mrljavim svijetom, spoznala sam da se prije mjesec i pol moj balončić od sapunice nepovratno raspršio. Gdje ju puklo i što je presudilo? U prvom naletu rekla bih da je donedavni objekt mojih želja obični infantilni papak kojemu treba mama, a ne žena, ma u kojem god obliku tj. vrsti odnosa. Kasnije mi je postalo svejedno. Bio je to loš dan, od početka do kraja, niti se meni dalo biti tamo, niti sam bila pretjerano sklona njegovim izvedbama poslovno-mladenačko-frendovskog odnosa. U tom čušpajzu koji je napravio, istovremeno me držeći na jednoj distanci i šapćući mi na uho nešto u povjerenju s nekim čudnim kesom, ja sam samo vidjela neko čudo. Ja taj ritam niti mogu niti želim pratiti. Vjerojatno je puklo kada mi je pružio bočicu mineralne koju nije mogao otvoriti. Rekoh si, bože, što sad hoće? Da ju ja otvorim? Što, izgledam kao mrcina kojoj će to lakše poći za rukom nego njegovoj Nježnosti? U tom trenutku bilo bi mi draže da je neki "pećinar" koji će grlićem bočice opaliti o rub stola da dođe do željene tekućine. Vjerojatno bi se tad digla i otišla, jer ne bi mogla podnijeti neugodu, ali 'ajde, znala bih da je muško (ili da sam ja dovoljno žensko). Ovako sam tu bočicu predala konobarici da njegovoj Nježnosti donese novu i zatvorila to poglavlje. THE END na priču stavila sam prije neki dan kada mi je poslao sms zanimajući se oko 8 navečer za nešto što se moralo obaviti bez njega, a naknadno ga nitko o ishodu istoga nije obavijestio. Prije par mjeseci prvo bi pala u nesvijest, pa sms spremila na sto različitih mjesta da trajno ostane zabilježen kao njegovo prvo javljanje meni. Sad sam iziritirano sklepala formalni odgovor na koji je on odgovorio kao da ima 15 godina, pišući u nekim modernističkim skraćenicama koje mene "izuvaju iz cipela". S nezaobilaznim "lp"-om koji je bio točka na i. Jebote LP. 'ajd u PM.
Začudo, nisam previše razočarana ni obeshrabrena. Idem dalje, naići će nešto zrelije, ili sređenije, ili muževnije. Možda tražim vraga, pa jednom nađem tipa koji će bit dovoljno muževan da me u mojim stalnim intelektualno/inteligentnim promišljanjima i izražavanjima istih pošteno odalami po gubici pa ću cmizdriti za danima kada su mi za oko zapinjali ovakvi. Možda će naići i netko normalan, ma što god to značilo.
Do tada, sunce sija, toplije je, a tamo neki simpa tip nabacuje pogled.
- 10:19 -
