srijeda, 07.01.2015.
"Patrik, šta da ti kažem? Želim ti sve najbolje u Novoj godini!"
Škola mi je uvijek bila dosadna. Nije da sam baš rođena genijalka (daleko od toga), ali, pod milim bogom, ništa živo me nije moglo zainteresirati ni motivirati, izuzev matematike u srednjoj. To bi trebalo biti čudno. Ni samoj mi nije jasno, jer su me svi na profesionalnim orijentacijama usmjeravali k društvenim smjerovima. No, dobro...
I tako, dok sam ja sjedila na ušima, bila osrednji kampanjac itd., drugi lumeni kupili su odlične ocijene, nerijetko vireći profesorima iz dupeta. Ja sam za to vrijeme na klupi imala napisanih svih 45 minuta jednog sata i dosadno vrijeme tratila križajući minutu po minutu. Tu i tamo uhvatila me je frka i neugoda. Il' će me prozvati i zabiberiti mi komada i/ili ću se opet osramotiti jer pojma o pojmu nemam.
Hrvatski mi je bio jedan od omiljenih predmeta, kao i većina drugih jezika.
Iz dna svoje mlade duše mrzila sam književnost, a prema lektirama sam osjećala posebno gađenje. Nit me bilo briga što je pisac htio reći, nit su me zanimali beskrajni opisi krajolika i duševnog stanja glavnog lika. Zaboli me. Ako sam već nešto i morala pročitati, bilo je to uvijek 5 poslije 12 i napreskokce. Gubila sam koncentraciju čim sam vidjela tekst duži od dva reda. Zato su valjda moje zadaćnice bile očajne, misli konfuzne a rečenice, kako koza reče, krležijanske. Filozofirati sam uvijek znala. Najčešće bez podloge i smisla.
S druge strane nalazila se gramatika i pravopis, a to znači: pravila i definicije. Tu sam ekspert. Moram nešto? E bome, baš neću. I što mi možeš??? Možeš, ali, o tom potom. Uostalom, nakon osnovne, gotovo da se nikad ni nismo dotaknuli pravopisa i gramatike. Što smo naučili, naučili smo.
Volim za sebe misliti da sam mirna i tolerantna osoba. Najčešće i jesam. Ali, opet se moram pozvati na onog poznanika, ima stvari koje me naprosto "izuvaju iz cipela". Pogotovo ovih dana (i svaki drugi...).
Stvari ovako stoje. Doma imam jedan TV. Nekako je normalno da oni stariji navečer biraju program, a to znači: Il' ćeš gledati neku hrvatsku sapunjaru ili radi što te je volja. Po inerciji pretrpim sapunjaru, jer u suprotnom bi imala na izbor knjigu ili ništa. I ako preskočim analizu te stravične pojave na našim malim ekranima, nevjerojatno glupih dijaloga, nevjerojatan broj ponavljanja istih razgovora, ispraznost i sve ostalo, ostaje jedna stvarčica koja me tjera da vrištim. Pitam se, je li itko od ljudi koji rade na tim serijama išao u školu, barem osnovnu, koja je, koliko sam zadnji put čula, obvezna? Je li? Ako jesu, jesu li pritom čuli za deklinaciju imena? Tamo furt netko nekoga zove i doziva, i to uvijek u nominativu. Patrik! Danijel!... Ja uz najbolju volju ne znam kako bi se napola derala s prozora i dozivala: Paaaaatrik! Daaaanijel! Ali eto...
Šta da ja na to kažem? Šta ima novo kod tebe? Šta ćeš danas kuhati? ŠtA?!?!?!?!
Ne mogu tvrditi da u govoru nikad ne kažem ŠTA, ali zaboga, pa zar je normalno da danas gotovo svaki čovjek piše ŠTA?
Usput bi poželjela svima sretnu Novu godinu i u njoj puno sreće, zdravlja, ljubavi, novaca, uspjeha, lebdeće anđele i tako to. Jer ipak, u tom jednom danu mogu nam se dogoditi čuda. Znate ono, otići ćemo 1.1. te godine na HZZ jer su nas zvali da smo dobili posao, dogodit će nam se neviđena sreća dok mamurni bauljamo po kući od štoka do štoka, zaljubit ćemo se prevrćući se u krevetu, obasut će nas obilje zdravlja, uspješno ćemo riješiti sve probleme i to sve, kao što rekoh, taj jedan dan, 1.1.
Otvorim novine: sretna vam Nova godina..., upalim TV: sretna vam Nova godina..., dobijem čestitku na kojoj piše: sretna vam Nova godina....
Opet pitam: Je li itko od tih odlikaša i mudrijaša ikada posjetio ustanovu koju obvezno mora pohađati od 6. godine života pa tako narednih 8 godina???
- 10:18 -
