srijeda, 27.03.2013.
Trag u beskraju...
Dugo nisam bila tamo... Prošlo je previše godina. Pitam se, koliko se to mjesto promijenilo.
Rekla sam si: "Vratiti ćeš se tamo, tamo je tvoj dom". Hoću li se ikad vratiti? Hoću li se ikad više tamo osjećati kao doma? Da li sve može biti isto, da li sve mogu gledati istom ljubavlju ako on nije pored mene, ako ne vidim drage ljude koji su nekoć bili moja obitelj... Ako ništa, barem M. ostaje.
Ne ostaje ni on. Kada u jednom mjestu ima toliko dragih uspomena i toliko boli, treba li se uopće vraćati? Nedostaje mi M. Iako ga nema već gotovo 10 godina, svaki put kada sam dolazila, tako sam brižno čuvala uspomenu na njega. Činilo mi se da sam neshvaćena. Pa, ja sam ga od svih njih najmanje poznavala. Nekad kao da mi se zamjeralo što ga se prisjećam, što želim otići k njemu, odnesti mu najljepše cvijeće, posvetiti mu par minuta, dopustiti mu da bude glavna zvijezda u tom trenutku, kad već nije doživio da uistinu to i bude. "Ja ću biti estetski kirurg!"... Mogao je biti sve što je poželio. Bio je pametan, hrabar, šarmantan, zgodan... Nikad se nisam mogla pomiriti s tim što ga nema. Je, poznavala sam ga tako kratko, ali bio je jedan od onih koji ti se odmah uvuku pod kožu i koji te mogu uvjeriti u sve... Bio je i mlad! Premlad! Suočiti se s tim da smo svi prolazni, pa čak i tako mladi, meni je tada bilo teško.
Obuvam tenisice. Izlazim na ulicu. Poznajem svaki kamenčić na cesti, svaku kuću, svaki cvijet lavande. Vidim čak i onu mrlju na cesti kojoj smo se smijali. Polako se spuštam prema plaži. Vidim dvoje klinaca, on jedva punoljetan, a ona je jedva navršila sedamnaest. Prvi put je otišla sama na more i to s dečkom. Ulovila je 5 minuta mira da uhvati koju zraku sunca, dok on traži hlad po plaži, omotan ručnicima kao da je na Sibiru. Veli, boji se da ne izgori. Vraća se. Ljut je. Kaže: "K vragu, naletio sam na dečke, hoće da se nađemo navečer." Gleda ga u čudu. Nije joj jasno zašto ju ne želi upoznati s njima, zašto ne želi izaći s dečkima koje poznaje gotovo cijeli život. Ipak pristaje. Nalaze se navečer ispred kuće jednoga od njih...
Imao je poludugu, crnu kosu. To mi tada izgledalo skroz ekscentrično...
Završili smo u konobi, prava dalmatinska, nema ništa osim vina i vode i ako se posebno svidiš vlasniku, koje porcije prženih srdela. Ubrzo su se na stolu počele nizati... litra i voda... Jedina sam pila crno vino. Pijuckala sam polako, nisam baš nešto obožavala vino. Ali, on se uvijek trudio da mi čaša bude puna. Za tren sam bila pijana kao nikad u životu. Izašli smo van. Ljuljala se ulica i riva i more i šumarak pored hotela u kojem se otvarao disko i na čije smo otvorenje planirali otići... Na kraju nismo otišli, vjerojatno smo svi bili prepijani...
Par dana kasnije usporili smo tempo. Bila je nešto hladnija večer. Otišli smo na plažu, kupli Colu i dangubili. Dečki su kasnije otišli po vino... Meni je nestalo cigareta, a i njemu je falilo, pošto je odlučio praviti mi društvo. Odjednom je ustao i otišao u šetnju. Ne sjećam se koliko je cigareta uspio nafektati, ali bilo je dovoljno i za mene i za njega... Kad sam ga u čudu pogledala, iznenađena što je mislio i na mene, rekao je da je do sada pušio moje, pa je fer i da meni donese...
Te večeri uslikala sam jednu jedinu njegovu sliku...
Bio je švaler, totalni. Imao je skroz prozirnu spiku, ali, nekim čudom, bilo mu je oprošteno i, bilo je iznimno šarmantno.
Bio je mlad i pun energije...
Pet godina kasnije, opraštala sam se s tim mjestom. Opraštala sam se s ljudima koje sam voljela i koji su voljeli mene. Samo je jedan znao da se neću vratiti. Možda su moje suze drugima bile čudne, upravo zbog toga što nisu znali da se više nikad nećemo vidjeti. Bili su moja obitelj i beskrajno sam ih voljela. Voljela sam svaki pedalj te kuće, svaku stvar u njoj, svaku iglicu bora na terasi, svaku slanu srdelicu, svaku buzaru od škampi pripravljanu posebno za nas. Nigdje nebo nije bilo tako zvjezdano kao gledano s te terase, nigdje kiša nije tako padala po bosim stopalima. Nigdje me nije budila obiteljska vika s marendanja... Nigdje nisam njega tako voljela kao tamo, gdje smo bili na miru i uvijek zajedno.
Znate li kako je rastajati se zauvijek od onih koje volite? Rastajati se zato što nemate dovoljno mudrosti i hrabrosti... Rastajati se, a ne rastavlja vas smrt.
Gore je nego umrijeti!
Kada je M. umro, bilo je prebolno. Boljela je pomisao da je umro mlad čovjek koji je svojom pojavom mogao osvojiti svijet. Uvijek je bilo teško vratiti se tamo jer je njegov duh bio prisutan svuda, kao i bol što ga nema.
Kada sam ostavila čovjeka kojeg sam voljela i njegovu obitelj, to nije bila bol, to je bio neopisiv osjećaj. Kada se jednom tako srce raspukne, pitam se, da li se ikad može izliječiti...
- 15:30 -
ponedjeljak, 18.03.2013.
Mea culpa, mea maxima culpa! (2.)
Promatram ga dok sjedi na klupi. Vidim nezadovoljstvo. Ne znam točno koji je osjećaj u pitanju; ljutnja, tuga, razočaranost, izoliranost, neprilagođenost.
Ustajem se i odlazim. Ne mogu više, dosta mi je. Dosta mi je tuđe razočaranosti, dosta mi je i moje.
Oblačim jaknu, istrčavam van. Istovremeno se osjećam kao da se utapam i kao da se gušim. Opet onaj osjećaj "kamena" na grudima. Uopće ne gledam kuda idem, samo da se maknem, samo da pobjegnem.
Zapuhne me hladan zrak. Nakon par koraka stajem. I umjesto da uzmem predah, da odahnem, počnem prebirati po sjećanju: gdje li je započeo ovaj težak osjećaj? Pokušavam zapaliti cigaretu, ali ne mogu naći upaljač. Još sam više ljuta. Trebam trenutak samo za sebe, trebam se ispuhati, trebam se rasplakati, vikati... Ali ne, ja se još više silim i trudim se pronaći izvor nezadovoljstva.
Pronalazim upaljač a s njim se počnu vrtiti i slike.
Zabrljala sam u petak. Išla sam preko svojih granica. U očekivanju i svemu drugome. Umorila su me ustajanja u pola 6 ujutro, umorilo me to da budem svima na raspolaganju, umorila me odgovornost i strah da će se netko naljutiti ako nešto krivo kažem ili napravim. Možda i neće biti pogrešno, ali biti će ono što se od mene ne očekuje. Taj oprez me ubija. Već ujutro nisam imala snage. Ispuhao me hladan vjetar u zoru. Ali, tješila sam se i hrabrila s time da ja to mogu i moram, barem toliko. Taj dan odlazila sam od kuće tri puta. Iza mene je na kraju dana ostalo 10 km koje sam prošla pješke. Da je neki drugi dan bio, da je bio ljepši, topliji, a ja odmornija, ne bi bilo problema. Ali ovaj put je bilo izrazito teško. Na kraju sam bila premorena. Bila sam i loš sugovornik. Peće me savjest zbog toga. Mogla sam reći: oprosti, ne mogu, ne ide mi danas, ali... ja sam opet pokušala balansirati između svega i svakoga i na kraju sam pogriješila, a možda i uvrijedila.
Očekivala sam da će osvanuti bolji dan, no, mene su opet probudili moji "demoni". "Moraš, moraš, moraš, moraš i ovo i ono, moraš!!!" i evo me opet, u cik zore, spremna da se od mene traži i uzima sve što se može.
I opet se vraćam u trenutak kada palim cigaretu, prekoravam se zbog petka i gubitka snage. Prisjećam se još nečega. U glavi mi stalno odzvanja pitanje: "A da nije možda problem u tebi?". ne mogu svi drugi biti krivi, ne mogu svi drugi griješiti, a jedino ti misliti ispravno. "A da porazgovaraš s nekim o tome? A joj, da, nemaš s kim... " Postaje mi vruće. Otkopčavam jaknu. Što da radim? Uzmem bič? Nemam ga, jbg. Mogu samo skinut remen i opaliti po sebi...
Ali, neću! Kažnjavam se svaki dan pitanjima. Ne znam je li stvar u meni ili drugima. Možda je krivi odabir. Možda je kriva moja iskrenost. Možda je krivo sto stvari, ne znam.
Znala sam da u tom trenutku nemoći ne mogu pronaći odgovor. Isto tako sam znala da sam dala sve od sebe i da je to ujedno bilo najbolje od mene. Griješila sam kao i svi drugi oko mene. Nisam savršena. Ali, kad bi apelirali na moju savjest, na moj moral, uvijek sam razmislila i preispitala svoje misli i potencijalne postupke. I odustala. Samo da ostanem "dobra curica". Za mene ta pravila vrijede. Nekim čudom, meni neobjašnjivim, za druge ne vrijede. Kad ja savjetujem i/ili upozoravam, postajem višak, postajem neprijatelj... Trebam se, jelte, ZAPITATI!
Vratila sam se doma. Osjećala sam se kao dijete. Trebala sam zagrljaj, podršku, jednu od onih otrcanih fraza: sve će biti u redu... Nisam tražila ništa. Po ustaljenom obrascu,napravila sam opet sve što se od mene očekivalo. Kasnije sam legla u krevet. Imala sam sve spremno za veliku katarzu. "Evo, imaš par jastuka, udri plakat, izbaci to iz sebe...". Nije uspjelo, preduboko je i preveliko za suze...
- 15:00 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
srijeda, 06.03.2013.
Kad žena unese emocije tamo gdje im nije mjesto! :D
Odrastala sam po sportskim dvoranama. Stari se dugo vremena bavio sportom, prije mene profesionalno (kratko vrijeme i nakon što sam se rodila), pa rekreativno, zatim je bio trener, sudac i na kraju delegat. Iako mi je kao djetetu bilo očajno dosadno samoj na tribinama, ipak se danas s nostalgijom sjećam tih dana. Najranija sjećanja vezana su mi za utakmice, dosta sam i proputovala s njim. Bila su to lijepa vremena...
Stari ima nezgodan karakter. Voli biti prvi i jedini. Nije mu se nikad sviđala ideja da mu se brat i sestra bave sportom u kojem je on bio tako veličanstveno dobar. Teta je vrlo brzo odustala, stric je malo promijenio smjer, ali je još uvijek u istim vodama. Istovremeno se od mene, kao prve kćeri oca svoga, očekivalo da ću krenuti njegovim stopama i biti za nijansu gora od oca, ali isto na ponos i diku cijele obitelji (gledane s njegove strane). Mama se užasavala i tog sporta i dvorana i dresova i hektolitara ispijenih čajeva. Probala sam. Nisam bila previše zagrijana. Tko zna gdje bih danas bila da se stari htio više potruditi. Ovako, dobila sam lošeg trenera koji nije bio pretjerano zainteresiran za rad s klincima, imao je preveliku grupu s previše različitih godišta i ja sam nakon par treninga rekla da mi je dosta. Uostalom, uvijek sam bila individualac. Stari nije vršio pritisak. Zahvalna sam mu na tome.
Nekoliko godina kasnije našla sam se u jednom drugom sportu. Isto grupni, isto dvoranski. Ali, drugačiji. Obožavala sam trenera, treninge, ljude s kojima sam trenirala i naravno... dvoranu. Samo, bila sam na odlasku iz osnovne. To je često prekretnica za one koji su se do tada bavili sportom. Ili zapnu i postižu rezultate ili odustani. Ja sam bila sva neka kenjkava i mlitava, srednja škola mi je teško pala, odustala sam od treninga. Ubrzo i od dvorane. Često sam sanjala da igram. U jednoj kutiji imala sam stare slike i neke autograme poznatih sportaša. Tako sam lako odustala...
Bivši dečko nije baš bio zagrijan za dvoranu. Bavio se neko vrijeme, više/manje prisilno vaterpolom i judo-om. Kada se konačno maknuo od toga, maknuo se od sporta u potpunosti. Ne čudi me, nije to bio njegov đir. Ali, spominjem ga zato što u periodu u kojem sam bila s njim samo sam jedanput bila u dvorani...
Život sam podredila njemu. Nisam bila tako mila i poslušna, bila sam bezlična. Nit mi je bilo do mojih niti do njegovih želja.
Kada sam nakon prekida malo stala na noge, prva želja mi je bila da odem do dvorane. U cijelom gradu to je bilo jedino mjesto koje sam željela vidjeti. To je bilo mjesto gdje sam se susrela s prošlošću, onom koja je davno ostala iza mene i u kojoj sam bila sretno i bezbrižno dijete. Njega nije bilo tamo, tamo me na njega ništa nije podsjećalo i zato mi je bilo još svetije.
Nakon toliko vremena vratila sam se u tu dvoranu, na tribine. Udahnula sam onaj zrak, zrak protkan mirisom znoja koji bi se svakom zgadio, osim valjda meni.
Tamo sam u zadnje dvije godine otkrila i zavoljela još jedan sport. Sad, ruku na srce, otom/potom koliko je sport u pitanju. Ljudi, koje taj klub komade ima! Ajme! 
Ali, da ostavim po strani i tu slatku muku, i politiku koja jaši po tom klubu, i novce kojih nema... Večeras sam bila ponosna na njih i na svoje sugrađane. Bila je to vraški teška tekma, suci su po običaju bili majmuni, ali ovi moji sunavijači konačno su oslobodili svoja grlca i počeli navijati. Završilo je kako je završilo, to je sad najmanje bitno. Onim dečkima koji su igrali večeras, bez obzira na sve probleme, svaka čast. Još su jedan od dokaza da s pravom obožavam tu dvoranu.
- 22:21 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
