nedjelja, 22.11.2009.
U meni se bori dobro i zlo iz prošlosti, ljubav i mržnja iz sadašnjosti
Otvaram oči, ne znam koji je dan i ne znam kolika me sjećanja danas očekuju. Hoće li biti lijepa? Hoću li se sjećati nespretnog plesa prije izlaska, hoću li se sjećati jedva zrelih smokava, krađe lavande, mirisa parfema u premaloj kupaonici, vina, smijeha, slatkih i slanih okusa, poljubaca... možda ću se sjećati kolača koje sam mu bolesnome kupovala sredinom rujna 2003.godine, toplih sendvića koje mi je radio kad bi ujutro, umjesto u školu, otišla k njemu...možda ću ponovno na nogama osjetiti njegovu sivu trenirku i topao krevet iz kojeg prije trena izišao... možda se sjetim savršenog prvog poljupca pored lokomotive, kiše po kojoj smo trčali, lubenice s vodkom, možda osjetim kako prstima prolazim kroz njegovu kosu, češkam ga, usnama skupljam kapljice vode s njegovih ramena... nosim mu svježe, još vruče palačinke, milujem ga, izbjegavamo kestene u jesen da ne padaju po nama, ljubimo se na klupi....
Ne znam više ni kojim stilom pišem, kojim vremenom, je li gramatički i pravopisno točno... . pišem i sjećam se, smijem se, proživljavam to opet i ....volim ga, volim,volim, VOLIM, VOLIM, V O L I M, V O L I M G Aaaaaaaaaaaaa, tako mirno, ali tako čisto i savršeno i potpuno... i život dajem, bez razmišljanja...nenormalno ga volim usprkos svemu. I pružam ruke, pružam pomoć, srce da grije, zagrljaj, utjehu, pomoć....
I ne mogu, ne danas.... danas ne mogu pisati koliko mi je boli nanesao, koliko me gazio i uništio, u što me je pretvorio. Danas nije bitno, danas samo želim pomoći jer u sebi osjećam da je sam i bespomoćan, nemoćan, željan moje topline i energije.
Ooooh, oh kako je to glupo, ali ne mogu bolje, ne znam i ne želim bolje. Danas mu ponovno pružam pomoć iako ju neće tražit i uzet. Ali, ako me je ikad voljeo, zna da sam pored njega....
- 22:49 -
