ponedjeljak, 27.04.2009.

....

Dugo sam razmišljala koju pjesmu staviti kao lajtmotiv ovih, danas napisanih riječi. Isto tako, trudila sam se probrati te riječi da istinski dokažem kako se osjećam.

A kako se ja to osjećam?

Osjećam se kao lijepa žena, ma, prekrasna zapravo. I da se ne zavaraju oni koji će (ako će itko i čitati ovo - ironijo, ironijo, drugo si mi ime nut) čitati ovo, nisam lijepa zbog svojih proporcija, nisam lijepa zbog divne, guste, duge kose, lijepih očiju, usana i ostalih fizičkih atributa. Čak ni moje bujne grudi ne nose moju ljepotu. Nisam zadovoljna mnogo čime, odraz u staklu neke zgrade kada hodam ulicom ne "nabija" mi samopouzdanje, niti na sebi osjetim ljepljive muške poglede. No, nije mi žao. Danas sam takva, sutra mogu biti najljepša na svijetu. Uvjerena sam da mogu. No kad se i odlučim biti takva, biti ću zbog sebe, ne zbog nekog -odimi/dođimi- "muškog ponosa". Mah, takvih mi je pun ku...fer sjećanja i neću više niti jednoga.
Ne mogu se pohvaliti bogatim životnim iskustvom (bar ne dugogodišnjim) no, podosta sam i sama proživjela, podosta proživljavala s drugima. Upoznah razne ljude, muškarce, žene, nedostojne zvanja čovjekom. I dođoh do toga da ni ljepota ni bogzna kakva pamet, intektualnost, viskoobrazovanost, uvaženost, poželjnost i slične osobine ne čine čovjeka ČOVJEKOM. I malo bolje programiran robot skoro da se može uobličiti u sve to. No, što je samo onim bazičnim osjetima? Može li osjetiti ljepotu u mirisu trave, može li vidjeti ljepotu cvijeta, može li okusiti sviježe zarumenjele maline, može li dotaknuti plahu krijesnicu u ljetnoj noći, čuti šum starih borova? Može li nesebično voljeti i što je još teže, kada prihvati nečiju ljubav, znati ju njegovati? NE! Koliko onih što se ljudima zovu i koji nas okružuju to mogu? Koliko je njih svjesno da imati nekoga tko bi za nas život dao je više i važnije od ičega što nam okolni svijet pruža? Možda nije primarno uzbudljivo i "ludo zabavno", no uz još malo truda i sa spoznajom sebe, sve možemo prilagoditi onako kako nam paše. Pa čak se iznova i opet iznova i tako u nedogled zaljubiti u istu osobu. No treba znati stati, treba znati upoznati sebe i svoje mogućnosti, treba moći izgraditi bogatstvo sebe da bi i drugome mogao udijeliti epitet koji će nositi kasnije ne zato što mu je dan od tebe, nego zato što ga takvim gledaš. To nije samo sanjarenje, meni barem nije.
Ljudi olako shvaćaju onu -sve se može kad se hoće-. Neki to izbanaliziraju neki opet zadrto zahtjevaju odnosno -hoće- umjesto svjetiljke u sobi par zvijezda. Neki se vapajno uhvate boga tražeći u njemu onoga tko će im riješiti probleme i želje. Da li bi znali cijeniti da im isti taj to napravi? Ma neeee, osilili bi se i krenuli dalje u svojim prohtjevima. Nakon malo sreće i ljubavi, mira, tražili bi udio u dobrostojećoj firmi, kuću sa bazenom, jahte i kad bi objest već sasvim uzela maha došli bi do toga da žele zagospodarit čovjekom. Smatrali bi se iznad njega, a zapravo bi bili puno niže od nekoga tko im se toliko gadi da njime čak i ne žele vladati. Izgubili bi čovječnost sasvim. I to nažalost ide tako, samo ne nužno u tolikim razmjerima.
Nikad nismo bili blizu čovjeka, a kako vrijeme ide naprijed i kako diktira "moda života", sve smo mu dalje. I nikoga to previše ne zabrinjava. Slušajući jučer jednog uvaženog psihijatra i ponajviše čovjeka, ja sam se zabrinula što će biti sa čovječanstvom i čovječnošću. Danas se pitam koliko je njih iz njegovih rijeći izvuklo samo činjenicu da je sve više luđaka i da će to rasti. I sama ta interpretacija je više nego opasna, samo što to mnogi ne vide. Mnogima nije jasno da ne treba zanemariti, ignorirati i /ili etiketirati onoga koga samo boli iz nutra jer njemu je jednako teško pa čak i mnogo teže nego onome koji je fizički bolestan. Samo, bojim se da za to se nikad u svijetu, a pogotovo kod nas neće naći dovoljno humanosti i razumjevanja. Zabijamo "kajle" zbog puno manjih stvari i uživamo u tome. Takav je trend, jel? I što je najgore, uvjereni smo da činimo pravu stvar i spavamo mirno. Za sve svoje greške krivimo drugoga, a onomu kome nanesemo bol kažemo - "A tko ti je kriv? Jel te tko tjerao? Sam si to htio. Što bi ja sad trebao?" O neupitnoj ljubavi nema ni r od riječi...
A ja? Ja se osjećam dobro jer znam da znam voljeti, bezuvjetno voljeti. Da se razumijemo, nisam svetica, nisam nesebična. Za svoju ljubav tražim ljubav ili bar da me se poštuje. Polazi li mi za rukom? Ne! Govore mi oni kakti blagonakloni da se mijenjam. Ali, ja to ne mogu. Ja sam takva. Moj životni "stil" donesao mi je mnogo patnje i mnogo ovih : "A tko ti je kriv? Jel te tko tjerao? Sam si to htio. Što bi ja sad trebao?" no ja idem dalje ispunjena za bogatstvo koje dobijem kada nekome učim dobro pa dobijem osmijeh. I zato se smatram prekrasnom pa i bogatom jer u svojoj riznici imam pokoji osmijeh za svoja djela i to mi daje snagu da ih i dalje skupljam....


- 11:05 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Opis bloga

Pozornica mog života

Linkovi

putpovratka@gmail.com