20

srijeda

svibanj

2009

Dani prolaze...

Image and video hosting by TinyPic

Sve ide svojim tokom. Baš sam zadovoljna. Ne pokazujem znakove pretjerane radosti kad me sretnete i pitate da li sam trudna, ali to ne znači da nisam na neki poseban način jako sretna.
Jučer popodne smo vodili Malenu na plažu. Gledati je kako se veseli i uživati u njenom pocikivanju najljepše je što si mogu poželjeti.
U tom pogledu na nju svijet je stao. Veselim se što mi je poklonjena mogućnost uživati još jednom u nečijem odrastanju.
Kada sam starijoj djeci pokušala objasniti zašto je još jedna beba odabrala baš nas nisam znala to dobro reći, samo znam da postoji trenutak kad moj Dražesni i ja tužno uzdahnemo, pogledamo najmlađe dijete i zaključimo - nije više beba.
I tako se pojavi nova :).

U prošlom sam postu pisala o svemu i svačemu, ali većina se uhvatila amniocinteze.
Drage moje, u svakom komentaru pročitala sam dobru namjeru. Hvala Vam na tome. No ipak primjetila sam razliku između onih koji su amniocintezu prošli i onih koji su je proživili s drugima. Lako je dijeliti savjete.

Imam divnu liječnicu. Poznajemo se od mog prvog poroda. Našla se tu pored mene i nježnim mi draškanjem trbuha izazivala trudove. Bila je prisutna i veći dio drugog. Treće nije stigla, ali je jednom kasnije pomogla u nekim komplikacijama.
Ja je doživljavam kao anđela.
Kad sam sa suzama u očima došla reći da sam opet trudna, njena oduševljena reakcija me spasila. Imam potpuno povjerenje u nju i znam da ona radi sve u mom interesu. Dobar je to osjećaj. Dok čekam slušam je kako razgovara sa prvorotkinjama. S puno nježnosti i razumjevanja. Primjećujem koliko sam manje savjeta dobila sada, pa naravno, ovo je četvri put. Tko zna ako ja ne znam.

Pokušavam sebe zamisliti kao majku tolike djece. Komentar moje susjede me baš dobro opisao...A Sanja, Sanja, tko bi pomislio da ćeš ti toliko rađati.
Evo, ni ja ne vjerujem.
Sjećam se da sam se divila velikim obiteljima i onom čudnom miru koji krasi takve majke. Jesam li ja takva?
Tko će znati.
Znam samo da je onih pola sata sa djetetom koje veselo pocikuje na plaži bio centar mog svemira. Smisao mog postojanja. Valjda je u tom kvaka.

<< Arhiva >>