Mirno tromjesječje

Ok, leđa bole, gotovo je sa normalnom odjećom, trbušćić se vidi. Vrijeme je za takozvano "mirno" tromjesječje, da nije amniocinteze.
Svi mi savjetuju da obvezno idem. Jedan dio mozga me tjera na nju. Drugi ne bi. Boji se igala, bockanja, nalaza...
Uvijek reagiram na isti način u kriznim situacijama. Ne mogu na to misliti tada.
Danas su me pozvali iz škole. Najstariji je na hitnoj. Razbijena glava. Šivanje, slikavanje, čekanje nalaza. Sve sam to dobro podnjela, a onda kad sam se vratila u ured i sjela, panika, tuga, strah.
Tako će sigurno biti i kad bude na redu amniocinteza. Naručena sam 2.6. u Splitu. Ne brinem se, osim što me muči strah od uboda, ali kao što bi moja mama rekla, razmišljaj kao da je već prošlo.
Više me muči tjedno vađenje krvi. Uvijek nađu neki razlog da se malo napiju krvi. Prošli tjedan me nisu uspili nabockat koliko su htjeli pa sada moram ići ponovo, čin modrice prođu.
RH faktor, markeri, HIV, hepatitis, OGTT, kompeltna krvna slika bla bla bla, totalno nevažno, kako se sve zovu.

A bebica. Jučer sam je opet gledala na ultrazvuku. Leži mirno na leđima, samo malo maše rukicama, nogice miruju, malo srce jako kuca i već se nazire karakteristična prća.
Zanimljivo, meni je je već neki mali plavušan ili plavušica...
Imena još nemamo, tj. obiteljski navijači za djevojčicu već su odabrali ime, ali nam ona muška malo slabije idu.

Ja nisam sigurna što bih željela. Imam i dječake i djevojčicu, pa neka ovaj put bude zaista živo i zdravo.

Rado bih dragi moji komentirala kod vas ali zaboravih lozinku. Idem pokušavat provalit koja je...

Sve vas puno volim i zahvaljujem na čestitkama!