26

srijeda

studeni

2008

273: Da vam iskreno priznam...

Moje Starije dijete je iz prvog braka. Njegov tata i ja prestali smo živjeti zajedno kad je imao šest mjeseci. Kad je Stariji imao tri godine njegov tata je umro. Mislila sam da se više nikad neću udavati i da neću imati djece.
Stariji je bio dosita hiperaktivno i nemirno dijete. Bilo je teško s njim izlaziti, šetati, biti. Zaboli me kad kažu da su prve tri najvažnije jer je se u njegove prve tri smjestila smrt mog oca, moje najdraže bake i njegovog tate. Ne mogu reći da sam bila dobra i predana majka, bila sam mlada i zauzeta svim tim nemilim događanjima. A on je rastao, ranjiv, nježan,s ogromnim očima zagledanim u sva moja raspoloženja.
Onda sam upoznala mog Dražesnog. Znao je on dobro koji je put do mog srca. Popodneva je provodio slažući sa Starijim dućane, kocke i tako me još više zaljubljivao u sebe.
A ja sam u puno stvari vrlo ozbiljna i odrasla, ali kad je Stariji u pitanju pomalo naivna i prava razmažena jedinica. Mislila sam da ću moći prevariti život i Starijem dati novog tatu i obitelj. I obično to tako funkcionira.
Najstariji je dijete sa disleksijom, s problemima u učenju, u odrastanju. A ja bih voljela da sve to nije tako. Ponekad zatvaram oči, a ponekad mi se sve sruči na glavu.
Teško mi je kad kaže da nema tatu, znam da nemam pravo tražiti od njega da Dražesnog smatra ocem, ali da je samo moguće da mu kažem koliko njegov "tajo" kako Dražesnog zove za njega čini više nego što bi njegov rođeni otac ikad učinio, bilo bi mi lakše. Znam da tu ne mogu ništa, ali mogu čekati da vrijeme pokaže.
Dražesni i Stariji se obično dobro slažu, osim u periodima kad se odbijaju kao magneti istog pola. I to se obično dogodi kad mi se Stariji požali jer je tužan što "nema tatu", pa pretjerano skreće pažnju na sebe i to tako što stalno govori, šeta,miče se i ima pojačanu želju da komunicira. Dražesnoga, naravno to umara, umara i mene, iskreno rečeno, ali ja znam zašto se to tako događa, jer je tužan, jer je jadan, jer mu treba potvrda da ga Dražesni drži kao svog.
A ja ne želim povrijediti Dražesnog, jer znam da se doista trudi oko tog mog kompliciranog djeteta, pa mu ne pričam o tim našim razgovorima o "pravom tati" i tako se vrtimo u krug.
I onda ja promilsim kako sam možda trebala ostati sama sa Starijim i plačem jer znam za koliko bih bila zakinuta, bez Dražesnog, bez Srednjeg i Malene i stalno mislim da je Stariji u godinama kad je normalno biti nesretan, pa i sama sam bila nesretna bez pravog razloga.
Kako sam dobra na riječima samo kad pišem, a kad govorim mi ne ide baš, umjesto da kažem Dražesnom što se sa Starijim događa, očekujem da on to sam otkrije i da intuitivno osjeti kad je Stariji okupiran nekim dječjim egzistencijalnim pitanjima, štitim pretjerano tog dječaka i u meni se rodi onaj užasan osjećaj da to dijete ima samo mene i da sam ja za njega odgovorna.
I tako se svakih par mjeseci upletem u kolo iz kojeg nema izlaza.
Rastrzana između dvije potpuno različite ljubavi.
A druga djeca su nešto sasvim drugo.
Ona ima moje lice i na njemu nešto oko nosa potpuno isti kao kod Dražesnog, a On, prelijepi dječarac, šutljiv na tatu i mog osmjeha, oni su tako - naši.
I ne vjerujem da postoji način da Stariji to ne zna.

Između naših i vaših...svi su MOJI. I meni isti, a o njima moram različito razmišljati.

24

ponedjeljak

studeni

2008

272: Suočena...

Image and video hosting by TinyPic

U grudima mi danima čuči neka gruda, uskovitlana, kreće se i naliježe na ionako uznemireno srce. Ispunjava me na refule toplinom i hladnoćom... ljubavlju, tugom...
Kovitla se, vrti, pali raspuštenim pramenovima...a svatko iz moje blizine uzima po jedan...
Kada bih barem bila manje osjetljiva, a s druge strane možda tako neosjetljiva ne bih bila ni sretna.
A tek sam na početku...osjećaji moji najbližih tek su počeli izlaziti na vidjelo. Zbunjenost dječaka kojeg trese početak puberteta, zatvorenost dječaka smještenog u sredinu i silovita ljubav razmažene mezimice...
Shvatit ću ovo kao trening za neke teže dane kada problemu postanu stvarni, a ne samo ovakvi mali, osjetilni...

17

ponedjeljak

studeni

2008

271:Škrinjica dobrih želja...

Drago mi je što sam dobila čast biti i sakupljačica i djelilica dobrih želja, pa red je da stavim jednu koja vam može poslužiti za motivaciju...

Image and video hosting by TinyPic

Želim vam da volite sebe...
svim srcem i dušom.
Da kad sjednete u samoći osjetite ponos na sve svoje uspjehe i na sve svoje padove,
da negdje u sebi osjetite da bi zbog svog iskustva rado napisali knjigu,
da u svojoj duši osjetite radost što imate ovo mjesto gdje sve možete podjeliti s nama,
vašim prijateljima,
koji vas vole i čitaju i koje vam žele...

11

utorak

studeni

2008

270: my space

My space ili moj prostor.

Image and video hosting by TinyPic

Oduljio se jučerašnji dan...što zbog toga što nije lijepo slaviti 38 rođendan u samoći kancelarije, što zbog toga što me je kod kuće čekala baka izmorena zahtjevima troje unučića. Tek oko 17 sati stigla sam kući. Nakon ručka (mamina musaka, njam), razvezli smo djecu po raznim treninzima, malena se uspavala na jednom kauču, a mi našli mjesto na drugom i promatramo naš dnevni boravak i razmišljamo kako nam je lijepo. Ništa tu nije posebno, vjerujte mi, ali je naše...sve je izabarano po našem guštu i boje i namještaj i smješteno kako mi volimo. Zanimljivo, moj Dražesni i ja biramo iste boje i iste stvari, pa nam je zbog toga zajedno jako lijepo.
Puno žute, crvene, zelene, topline, veselja...našeg života.



Image and video hosting by TinyPic

10

ponedjeljak

studeni

2008

269: još jedan...

Image and video hosting by TinyPic

06

četvrtak

studeni

2008

268: Moja Zvončica

Image and video hosting by TinyPicImage and video hosting by TinyPic

Vila Zvončica nastala je kad se mala beba prvi put nasmijala, od ljepote tog zvuka. Vila Zvončica poskakuje kad slijeće i majstor je u popravljanju slomljenih stvari. Dok leti ostavlja oblake vilinske prašine. Voli ljudsku djecu jer ona vjeruju u vile.

Moja Zvončica nastala je od najveće moguće neizrečene nade i želje, a sa svakim svojim osmjehom, ljepotom tog zvuka popravilja sve slomljeno. Kad protrči kroz kuću čini mi se kao da za njom ostaju tragovi radosti, poput vilinske prašine. Zbog nje opet vjerujem u vile, zbog nje sam opet dijete.


Svaka sličnost je namjerna
.

03

ponedjeljak

studeni

2008

267: Tako je dobro biti samo svoj

Na prvi pogled, susret, kontakt, djelujem kao jako društvena osoba. Glasna, duhovita, brbljava...no to je, čini mi se daleko od istine. Mjesecima sam vas mučila postovima u kojima ne znam što bih sama sa sobom. Problem je napokon detektiran i rješen. Ne volim kad sam u kontaktu sa puno ljudi, ne volim kad sam izložena javnosti. Ne volim. Svatko ima potrebu za dokazivanjem, to je jasno, ali mene je to ozbiljno prošlo.
Napokon, na samo jednom poslu sa mojom obitelji i desetak ljudi s kojima svakodnevno kontaktiram osjećam mir i sreću.
Eto, mogu napokon mirno reći - sretna sam.

Image and video hosting by TinyPic

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se