25

subota

listopad

2008

266: Ekatarina Velika

Image and video hosting by TinyPic

Jeste li primjetili do sada da se stvari rijetko događaju iznenada, odjednom. Ako dobro obratite pažnju na znakove koji su prethodili nekom događanju zaključit ćete da se ništa ne događa bez prethodne najave. Napisala sam u prethodnom postu kako je srpski zarazan. Trebalo mi je neko vrijeme da naviknem uho gledajući dolje spomenutu emisiju, a sad mi se čini kao da opet mogu misliti na oba dva slična, ali različita jezika. Kao dijete sam za vrijeme svakih školskih praznika odlazila kod babe i dede na selo. Tome je prethodio meni najdraži dio, posjeta rođaku i rodici u Beogradu. Tamo sam otkrila ljubav za pravi, veliki grad. Na osamnaestom katu nebodera u Novom Beogradu, na terasi od 35 m2, s pogledom na Dunav, otkrivala sam čari velegrada, dok sam bila manja. U zadnjem posjetu Beogradu u veljači 1990, počela sam iskušavati čari centra. Ugode što me nitko ne poznaje, vožnje tramvajom u nepoznatom pravcu...Ne mogu se pohvaliti da sam tamo u toj zadnjoj posjeti potpuno uživala bila sam tamo na pogrebu rođaku, ubijenom u diskoteci, neki kažu greškom, neki kažu namjerno, neki kažu zbog hrvatske osobne, neki da se zbog visine našao na putanji metka. Sad je nevažno, jer je prošlost, znakovito je možda što je kako sam nedavno doznala od jedne naše blogerice, ubojica, crnogorske nacionalnosti, prošao sa šest mjeseci uvjetne...
Tako je započeo moj rastanak sa "drugom stranom".
Iako mi često u mislima Beograd povezujemo sa "narodnjacima", "turbo folkom" i pratećim načinom života mene sa tim gradom veže "novi val".
Šarlo akrobata, Idoli i naravno EKV.
Te sam grupe otkrila ovdje, kući, ni sama ne znam kako. Ekatarina velika je imala "ono nešto" što mi je u potpunosti odgovaralo. Svi tekstovi predstavljali su neko određenje koje sam kasnije živjela. Svaka pjesma u periodu od moje 14 pa nadalje postajala je mala himna. Zanimljivo da sada više nikad ne palim njihov CD, ne slušam, možda zato jer mi ne treba, ali kad negdje naletim na pjesmu znam sav tekst, prateće, klavijature...

Prijatelj i ja sedimo na klupi
gledamo zvezde
slusamo vesti sto su upravo stigle
kazu da imamo
jos samo par godina za nas

Imali smo igracke i ziveli smo sve
sve one igre na srecu
one igre za ljude
sto je smislio neko
pre samo par godina za nas
.
Da li znas kako zelim da te nadjem
da li znam sta treba da znam
voli me kako nikad nisi volela

Zivimo i pricamo, branimo se, hodamo
i slavimo neke bezvezne stvari
neke bezvezne price
sto je smislio neko
u samo par godina za nas

Nisu dovoljne reci, samo obicne reci
da me vrate u zivot
nije dovoljan dodir
ni da znam da te imam
jos samo par godina za nas


Raste kao nada
kao more, kao govor, kao pokret
kao zora, kao dete, kao krv
kao zelja medju nama, raste kao bol
i grize sve pred nasim ocima

Voli me onako kako nikad nisi volela
voli me onako kako nikad nisi volela


Tako sam zamišljala da se voli "Voli me onako kako nikad nisi voljela"...

U svakom porazu
ja sam video deo slobode
i kad je gotovo za mene
znaj, tek tad je pocelo
pogledaj me, o pogledaj me
ocima deteta


Tako sam zamišljala odrastanje...

Cujem, vrati se, cujem, ostani
cujem, vrati se, oprosti mi
ne idi, ne idi ne


Ovako borbu...

Ja sam oduvek spavao
s tvojim imenom na usnama
ti si oduvek spavala
s mojim imenom na usnama

I gde god da krenem
tvoja je ruka u mojoj ruci
i kada zelim nesto da kazem
ja kazem mi



a ovo je za mene bila ljubav...

90- te sam razmišljala da li da pokušam upisati Glumu u Beogradu ili ne. U zraku se već osjećao miris rata, a pjesme koje su se pjevale na zabavama bile su mi potpuno nepoznate. Nikad nisam osjetila da mi je mjesto "tamo", previše mi se more uvuklo pod kožu, Glembajevi i slične priče na kojima smo rasli.
Početkom rata od sasvim bizarne smrti umro je nabolji prijatelj mog pokojnog rođaka, jedini koji je nazivao za vrijeme napada, brinuo se i ispričavao. Imao je astmu, dobio je napad usred noći, njegova mama, inače medicinska sestra, nije shvatila da se radi o asmatičnom napadu, mislila je da je došao "vesel" iz noćnog izlaska. Nije ustala iz kreveta, ujutro ga je našla na stepenicama...Prestrašno da bi bilo istina, ali je tako.
Još jedan razlog manje da odem tamo.
U prvim godinama poslije rata nije mi se prelazilo granicu. Imala sam osjećaj da ne bih mogla mirno istrpiti ni jednu provokaciju. Nisam znala kako da to svoje stanje objasnim svojima. Babu i dedu više nikad nisam vidila. Čekaju me još uvijek. Još dva groba.
Rodica i ja smo se odaljile. Ona nikad nije imala pojima o "novom valu". Obe smo iz mješanog braka i obe smo izabrale na isti način. Ona je postala srpkinja, ja hrvatica. To su ratne tragedije. Nemjerljive sa stvarnim žrtvama rata, ali bolne i teške onome tko ih proživljava.

Sinoć sam gledala dokumentarac RTS-a "Kao da je bilo nekad". Gledala sam koliko je ta glazba bila drugačija od druge iz onog vremena i bila sam ponosna na sebe što sam tako mlada dobro odabrala. Oduvijek sam imala osjećaj, ne da je EKV dio mene, već da sam ja dio EKV. Da me netko pita vrlo ozbiljno bi mogla elaborirati što je za mene značila ta glazba.
Stravično je bilo gledati kako su umirali ljudi koji su u mojim očima bili idoli. Prvi bubnjar VD od AIDS-a, kao i Margita, potpuno ostavljeni od svijeta, Bojan od srčanog udara, Milan od raka.
Kao da su sagorjeli od tog plama koji je njihova glazba u sebi nosila.
Nedavno sam poželjela otići "tamo". Vidjeti mjesta moga djetinjstva.
Noćas me probudila užasna misao...tamo nema nikoga.
Htjela sam tamo otići da se opet osjetim djetetom, da se osjetim, kao uvijek, rado dočekanom. Ali tko će me dočekati...čemu da idem?

S "one strane" sve je nestalo.

22

srijeda

listopad

2008

265: Tri dana kod kuće

Družila sam se s djecom i TV-om. Nije loše. Onaj dio s djecom. A što se TV-a tiče...da vidimo.
Crtići su mi dobri, sviđa mi se Spužva, Pokolo i Pepa (vikendom obavezno gledam i Doru) i onda niiiišta, dugo, skoro cijeli dan, osim kao ne uleti neka zanimljiv dokumentarac na prvom oko 10.00.
Popodne i ponedjeljkom rado pogledam Operaciju Trijumf. Je li to doza jugo nostalgije ili činjenica da se lako navučem na te pjevanje realityje ne znam. Zabavno mi je pogađati koliko će trebati da naši počnu govoriti srpski. Poznato mi je koliko je zarazan. A i volim čuti neke stvari iz prošlosti. Iza 19.00 ne gledam više ništa. Mladi preuzimaju daljinac.
Sama sam s djecom. Dražesni je u Vela luci, pravi prijatelju Maestrala...odmara se on, a i ja. Malo razdvojenosti dobro dođe.

20

ponedjeljak

listopad

2008

264: ?-.

Image and video hosting by TinyPic

Iznenada, svako je pitanje počelo dobivati odgovor. Nije iznenađena, jer nije prvi put da stvari oko nje tako funkcioniraju. Ranije, kao djetetu, odgovori su dolazili brži, u istom danu. Ujutro postavljena zagonetka do navečer bi bila rješena. BIlo je to pravilo kao i ono da nepoznati pojam mora čuti u istom danu tri puta i neke još nevažne sitnice koje su joj djetinjstvo činile zanimljivim. Dugo je bila sposobna igrati igrice sa svojim umom i svijetom oko sebe. Zabava nije prestajala ni onda kad se činila potpuno mirnom. Zanimljiv način da ti vrijeme brže prođe. Zanimljiv način za razumjevanje svijeta oko sebe bez suvišnih pitanja i dosađivanja okolini. Znala je i sama da je lakše pitati, osloniti se na tuđa rješenja, tuđe odgovore, ali to nije bilo ono čime bi se ona zadovoljila, to je ipak bilo tuđe. Jedinici su posebni kao i blizanci. Suočeni sami sa sobom brzo razviju komunikaciju s onom osobom u ogledalu. Možda to nije svojstveno samo jedincima. Možda to mogu i drugi ljudi istančane osjetljivosti, možda, nikad nije pitala. Kako da postavi takvo pitanje? Jesi li kao dijete razgovarao sam sa sobom (pouzdano zna da neki to rade i dan danas, ali to je u dječijoj dobi znakovito)? U posljednje vrijeme odgovora je toliko da ih pokušava zapisivati. Htjela bi pisati.. . lijepo i pitko, a opet razumno. Težak je to posao. Treba odabrati likove, dati im imena, oduzeti im one osobine koje bi ih mogle povezati sa ljudima iz stvarnog svijeta. Oprezno iznositi svoja zapažanja, paziti na redosljed radnje i držati kontrolu nad svima koji svraćaju do njenog pera. Danas je shvatila što je odbija da ta priča nastaje na ovim stranicama. Kad god upiše lozinku i ime bloga, podsjeti se zašto je počela pisati. Nije li to razlog što već dugo ništa suvislo ne piše u ovim postovima. Morat će prevazići tu barijeru, još jednom promjeniti opis bloga. Jer važnije od imena i teme na ovom mjestu su oni koji svraćaju i koje želi zadržati. Život u virtualnom svijetu bez stečenih prijatelja čini se pust i dosadan. Nikad se nije voljela seliti, možda je u tome istina, pa neće i sada. Nastavlja u novom pravcu, pod istim imenom i zajedno s vama. Eto još jednog odgovora.

18

subota

listopad

2008

263 : Na mlađima svijet ostaje

Image and video hosting by TinyPic

Završilo je moje koketiranje sa radio voditeljstvom. Naravno, onda kad sam postala dobra, opuštena, smirena, tako to mora biti. Prije odlaska željela sam da iza mene ostane neko "gradsko dite", neko tko nema kompleks niže vrijednosti, neko ko je dovoljno sposoban i mlad da na radio vrati dašak glamura. U jednom od razgovora koje sam imala u goste mi je došla Antonia R. Djevojka jako zgodna, toliko da ne mora u radio programu biti nešto što u privatnom životu nije, netko tko je (po pričama koje sam čula) dotakao i sam vrh i spletom nesretnih okolnosti dno, netko tko se smije unatoč svemu (netko sličan meni). Sve sam to znala prije nego što je progovorila, a kad je počela govoriti iznenadila me elokventnost, rječitost i sigurnost u tako mlade osobe. Plijeni ljepotom i dobrotom, a u radio programu dosjetljivošću, duhovitošću i osjetljivošću. Baš što ovom našem gradu treba. Sretna sam što sam tako dobro nanjušila njen potencijal i uopće što mi je postala bliska.
S guštom ću je slušati u programu Radio Ritma.

15

srijeda

listopad

2008

262: Dišem

Image and video hosting by TinyPic

Odlučila sam se za kvalitetne promjene u mom životu. Prva je posvećena mom tijelu. Krenula sam na pilates. Sinoć smo imale probni sat, tek da vidimo da li nam se sviđa. A divote. Svima preporučam. U malom potkrovlju osvjetljenom svijetlima svijeća, uz glazbu za relaksiranje i meditaciju probudila sam mišiće, davno uspavane i otkrila samo svoj prostor za opuštanje. Nas četiri, podjednako nespretne s prvim pokušajima disanja i borbe sa ravnotežom, zakržljalim mišićima i vlastitim tijelom.
Naravno da mi se od svega najviše svidjelo opuštanje. Opružena na leđima prodisala sam sve svoje nervoze i tjeskobe koje su se smjestile u meni posljednih tjedana, a da uopće o njima nisam mislila. Možda nemaju konkretan izvor, pa ga ne treba ni tražiti. Možda sam samo tražila svoje vrijeme za disanje...polako i dugo. Nisam mogla procjeniti koliko vremena sam ležala tako opuštena samo znam da je iznenada po sredini moga tjela nastala crta koja me podjelila na dvije strane, jedna je strana (lijeva) postala ružičasto narančasta i lagana, a druga je ostala spremna (valjda je to najbolji izraz) ni sama ne znam za što.
Tih neodređeni broj minuta disanja me napunio energijom za sve dane koji dolaze. Već se unaprijed veselim sutrašnjem ponovnom susretu sa pilatesom.
A slika koju sam stavila...idući put ću zamišljati da dišem i ležim na onakvom mjestu.

13

ponedjeljak

listopad

2008

261: Vrijeme promjena

Image and video hosting by TinyPic

Već znate da u posljednje vrijeme nisam baš orna za pisanje...ne znam u čemu je problem. Čučim u vlastitoj koži najčešće premorena. Tako malo stvari me čini sretnom. Nakad sam radost vidjela u svakoj sitnici, a sad sam ustuknula prepadnuta pred promjenama.
Ja sam vam od onih osoba koje jako vole svoju kolotečinu, svoj mir i red. A oko mene, čini mi se sve se mjenja. Djeca sa sve više zahtjeva, kraj porodiljnog, početak rada na osam sati. Stotinu pitanja postavljam sama sebi, a najčešće jesam li uopće spremna na ovo što me sada čeka. Ne volim osjećaj da nemam izbora, a sad ga stvarno nemam. Sve je već riješeno i odlučeno tko zna od kada, a meni se samo činilo da upravljam nekim životnim događanjima. Djeca rastu, potrebna sam im, ma neophodna. Ni sama ne znam koliko me još godina čeka u ulozi kraljice majke, tješiteljice i odgajateljice. Možda mi je potreban predah. Čak sam počela razmišljati o nekim mjestima iz mog djetinjstva u kojima nisam bila godinama.
Vjerujem i znam da će sve na dobro, žilava sam ja biljkica, ali treba mi, treba mi...ma ne znam ni sama....



možda novi dizaj bloga :)))

06

ponedjeljak

listopad

2008

51000

Toliko je puta otvoren blog u sve ove dane postojanja. Od zadnjeg posta do danas 1000 puta. Impresivo, zar ne. Vjerovatno se pitate - gdje sam?
Izgubljena između novog XpressMusic mobitela, obiteljskih problema, vraćanja na staro radno mjesto, promjene godišnjeg doba, iznenadne potrebe Srednjeg djeteta da izađe iz svoje nevidljivosti i majstorski napisanih stranica Joann Hariss u koje svakodnevno utonem i teško podnosim povratak Čokolada i Pet četvrtina naranče pročitana, Otimači plaže čekaju neotvoreni...znoje mi se prsti od radosnog iščekivanja.
Imala sam grozan PMS. Toliko da sam zaključila da je vrijeme da posjetim ginekologa i obavjestim je o tim stanjima.
Zato me nema.
Mogla bih toliko govoriti, vikati, vrištati, urlati, ali ne znam odakle početi. Prije su se postovi pisali u hodu, u glavi. Sada su malo zastali.
Večeras imam sastanak u Taliji, sprema se nova predstava. Još 6 puta radim na radiju uključujući i danas.
I eto...to je to.
Za danas.
Pokušat ću češće biti s vama.
Časna blogerska.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se