266: Ekatarina Velika

Jeste li primjetili do sada da se stvari rijetko događaju iznenada, odjednom. Ako dobro obratite pažnju na znakove koji su prethodili nekom događanju zaključit ćete da se ništa ne događa bez prethodne najave. Napisala sam u prethodnom postu kako je srpski zarazan. Trebalo mi je neko vrijeme da naviknem uho gledajući dolje spomenutu emisiju, a sad mi se čini kao da opet mogu misliti na oba dva slična, ali različita jezika. Kao dijete sam za vrijeme svakih školskih praznika odlazila kod babe i dede na selo. Tome je prethodio meni najdraži dio, posjeta rođaku i rodici u Beogradu. Tamo sam otkrila ljubav za pravi, veliki grad. Na osamnaestom katu nebodera u Novom Beogradu, na terasi od 35 m2, s pogledom na Dunav, otkrivala sam čari velegrada, dok sam bila manja. U zadnjem posjetu Beogradu u veljači 1990, počela sam iskušavati čari centra. Ugode što me nitko ne poznaje, vožnje tramvajom u nepoznatom pravcu...Ne mogu se pohvaliti da sam tamo u toj zadnjoj posjeti potpuno uživala bila sam tamo na pogrebu rođaku, ubijenom u diskoteci, neki kažu greškom, neki kažu namjerno, neki kažu zbog hrvatske osobne, neki da se zbog visine našao na putanji metka. Sad je nevažno, jer je prošlost, znakovito je možda što je kako sam nedavno doznala od jedne naše blogerice, ubojica, crnogorske nacionalnosti, prošao sa šest mjeseci uvjetne...
Tako je započeo moj rastanak sa "drugom stranom".
Iako mi često u mislima Beograd povezujemo sa "narodnjacima", "turbo folkom" i pratećim načinom života mene sa tim gradom veže "novi val".
Šarlo akrobata, Idoli i naravno EKV.
Te sam grupe otkrila ovdje, kući, ni sama ne znam kako. Ekatarina velika je imala "ono nešto" što mi je u potpunosti odgovaralo. Svi tekstovi predstavljali su neko određenje koje sam kasnije živjela. Svaka pjesma u periodu od moje 14 pa nadalje postajala je mala himna. Zanimljivo da sada više nikad ne palim njihov CD, ne slušam, možda zato jer mi ne treba, ali kad negdje naletim na pjesmu znam sav tekst, prateće, klavijature...

Tako sam zamišljala da se voli "Voli me onako kako nikad nisi voljela"...



Tako sam zamišljala odrastanje...



Ovako borbu...



a ovo je za mene bila ljubav...

90- te sam razmišljala da li da pokušam upisati Glumu u Beogradu ili ne. U zraku se već osjećao miris rata, a pjesme koje su se pjevale na zabavama bile su mi potpuno nepoznate. Nikad nisam osjetila da mi je mjesto "tamo", previše mi se more uvuklo pod kožu, Glembajevi i slične priče na kojima smo rasli.
Početkom rata od sasvim bizarne smrti umro je nabolji prijatelj mog pokojnog rođaka, jedini koji je nazivao za vrijeme napada, brinuo se i ispričavao. Imao je astmu, dobio je napad usred noći, njegova mama, inače medicinska sestra, nije shvatila da se radi o asmatičnom napadu, mislila je da je došao "vesel" iz noćnog izlaska. Nije ustala iz kreveta, ujutro ga je našla na stepenicama...Prestrašno da bi bilo istina, ali je tako.
Još jedan razlog manje da odem tamo.
U prvim godinama poslije rata nije mi se prelazilo granicu. Imala sam osjećaj da ne bih mogla mirno istrpiti ni jednu provokaciju. Nisam znala kako da to svoje stanje objasnim svojima. Babu i dedu više nikad nisam vidila. Čekaju me još uvijek. Još dva groba.
Rodica i ja smo se odaljile. Ona nikad nije imala pojima o "novom valu". Obe smo iz mješanog braka i obe smo izabrale na isti način. Ona je postala srpkinja, ja hrvatica. To su ratne tragedije. Nemjerljive sa stvarnim žrtvama rata, ali bolne i teške onome tko ih proživljava.

Sinoć sam gledala dokumentarac RTS-a "Kao da je bilo nekad". Gledala sam koliko je ta glazba bila drugačija od druge iz onog vremena i bila sam ponosna na sebe što sam tako mlada dobro odabrala. Oduvijek sam imala osjećaj, ne da je EKV dio mene, već da sam ja dio EKV. Da me netko pita vrlo ozbiljno bi mogla elaborirati što je za mene značila ta glazba.
Stravično je bilo gledati kako su umirali ljudi koji su u mojim očima bili idoli. Prvi bubnjar VD od AIDS-a, kao i Margita, potpuno ostavljeni od svijeta, Bojan od srčanog udara, Milan od raka.
Kao da su sagorjeli od tog plama koji je njihova glazba u sebi nosila.
Nedavno sam poželjela otići "tamo". Vidjeti mjesta moga djetinjstva.
Noćas me probudila užasna misao...tamo nema nikoga.
Htjela sam tamo otići da se opet osjetim djetetom, da se osjetim, kao uvijek, rado dočekanom. Ali tko će me dočekati...čemu da idem?

S "one strane" sve je nestalo.