31

četvrtak

srpanj

2008

Prokletstvo riječi MOJ


Image and video hosting by TinyPic

Muškarci ne vole kad ih zovemo „MOJ“. Nemam pojima zašto. U mojoj okolici svake godine jedan brak manje. I ko za nevolju iz ustiju ostavljene žene, baš par dana prije nego je muž izvjesti da ga ona „guši“, čujem to „moj ...(ime određenog kandidata)“, a meni to zvuči ko da ga ona u dušu poznaje, pa joj čak pomalo i pozavidim, jer ja nemam hrabrosti sa takvom sigurnošću iznositi muževe stavove i još ga tako javno svojatati. OK, ponekad to zvuči simpatično i nevino, a ponekad kao da kraljica govori o omiljenom podaniku.
Sjećam se kad sam to prvi put čula. Čini mi se prije desetak godina jedna je izrekla točno ovo „zlatne ruke moga Dave“, u vrijeme kad su zlatne ruke njenog Dave mjesile jednu mladu požežanku i vraćale zajedničke dugove, kako bi iza sebe ostavile čist račun. Zlatne ruke, nego što, mogao je račune i ne platiti.
Onda sam čula „moja jube“ , a samo dva mjeseca iza toga „jube“ ostavlja trudnu ženu kod kuće i trči ko sumanut za njenom najboljom prijateljicom.
I „moj Frane“ je bio „savršenstvo bez mane“ – božanstvo bolje rečeno, sve dok nije trudnicu zamjenio privremeno upotrebljivim modelom, čisto radi sigurnosti ako se ne rodi srića ćaćina – sin nasljednik.
I sada, ma prije dva – tri dana, pričam na kavi s jednom poznanicom, a ona govori „ne znaš ti mog..., njemu ti možeš s.... po glavi, ali kad mu prikipi gotovo je“. I eno je danas, plače ko ljuta godina, ona ga „guši“, dva mjeseca će razmisliti, pa će onda razgovarati, bit će u zajedničkom stanu dok on ne nađe nešto za sebe... biće mu prikipilo ????
Jedan naš prijatelj se razveo od žene zbog pečene kokoši svaku nedjelju (on kategorički tvrdi da je do toga, a drugi razlog je što je dva mjeseca ponovo pušio, a ona nije primjetila, sve mi se čini da nije zbog koke, al kad on kaže, štaš)

Koku već par godine ne pečem, a ono moj neće mi preko usta više.

Izgleda da je između Dražesni i moj Dražesni, velika razlika.

29

utorak

srpanj

2008

Sreća

Image and video hosting by TinyPic



Ovih dana se puno razmišlja o sreći, iskrenosti i ostalim životnim vrijednostima. Kad su takva pitanja na tapetu sklona sam čak reći da sam pomalo dvolična. Jesam, priznajem teška srca.
Kitila sam se tim vrijednostima po potrebi. Jedno mogu sa sigurnošću tvrditi. Dok sam bila iskrena nisam bila sretna. Biti iskren znači otvoreno govoriti ono što misliš. A je li to uvijek pametno? E, sad dolazimo do novog pitanja, što je to biti pametan? Biti pametan je učiniti svoj život sretnim. Eto novog pitanja što je to sretan život? Je li to svaki dan pun radosti ili jednostavno imati takav stav. Sad smo došli do pitanja, što je to stav? Neki bi rekli da je stav i princip ista stvar. Eto nas do pitanja principa? Treba li ih uopće imati? I tako sam i sebe i vas zatrpala pitanjima na koje nemam često isti odgovor, zato se smatram dvoličnom.

Moja želja u životu je biti sretna, netko je rekao da to ima veze sa genetikom, možda baš nema sa ganima, ali sigurno ima sa roditeljima. Mislim da se sreća uči u prve tri godine života. Baš u te tri ja sam je primila maksimalno. Dovoljno za dva života, a kamo li za ovaj jedan. U to vrijeme sam o sebi počela razmišljati kao o sretnoj. Ne bih baš rekla da sam se rodila pod sretnom zvijezdom jer oko sebe vidim primjere mnogih koji su u životu prošli bolje od mene, ali ih sreća ne drži.
Ono što me izuzetno čini sretnom je što sam ostvarila dobar i iskren odnos sa samom sobom. Imala sam ja naviku kad pođe po zlu sebi malo lagati, ali sam jednom stala ispred ogledala i samoj sebi taj običaj zabranila. Objasnila sam si da neke stvari koje mi se kod sebe ne sviđaju mogu prešutiti, ali ne mogu zatvarati oči pred samom sobom. Ako mislite da je bilo lako varate se, prvo je trebalo zauzdati jezik. Dičila sa se svojom pameti i iskrenosti i stvarala neprijatelje gdje god naiđem. Ona stara, bolje svašta poist nego svašta reći, prva je lekcija koju sam naučila.
Nije to baš išlo lakšim putem, oholicu kakva sam bila, trebalo je baciti na koljena i držati dolje da bi ukopčala kojim putem trebam krenuti. Zatražila sam i dobila pomoć sa Visina.
I naučila zahvaljivati.
To je druga lekcija. Reći hvala. Nekad su razlozi bili sasvim mali, nekad nemjerljivi, ali jednako važni da naučim gledati prema dobru. Uz to trebalo je naučiti i oprostiti. Za savladati oprost treba odbaciti principe. Neki ih se ljudi slijepo drže, ja sam uvijek bila slaba u tome, pa mi ih je bilo još lakše baciti u vjetar.
Naučila sam da je za sretan život važno planirati, ne materijalno, ne grčevito, ali vizija uvijek dobro dođe. Isplanirano popodne, nedjeljni ručak ili otplata kredita uvijek dobro dođe. Također je važno voljeti sebe. Samo sebe možemo mijenjati, onome tko nije probao to zvuči nevjerovatno, ali jedino ja mou postati osobom kakva želim biti, nitko drugi, a posebno ne naša djeca nisu oni koje treba mjesiti i mijenjati.

I oni koji me duže čitaju znaju da imam dana kad čvrsto odlučim da ću biti sretna, kada ne dozvoljavam da me nešto skrene sa tog puta. Kad primjetite da se tako zaklinjem u sreću to je znak da me nešto natjeralo da se još malo promjenim, a ja se trudim da to uvijek bude u istom pravcu. Prema vlastitoj sreći.

Znam da zvuči sebično, kao da mi je vlastita sreća najvažnija, ali vjerujte, oni koji me znaju platili bi da preskoče moje loše dane.
Ma i ja ih zato pokušavam preskočiti.


28

ponedjeljak

srpanj

2008

sanjam godišnji

Image and video hosting by TinyPic

24

četvrtak

srpanj

2008



post 240

Došlo je vrijeme da se pomaknem s mjesta, da krenem dalje, ali ne ide. Još uvijek sam u mislima s Inom. Možda da Vam objasnim zašto. MOj susret sa internetom kao mjestom za druženje započeo je pri kraju prve godine porodiljnog dopusta. Otkrila sam prvo forume, na jednom od njih dobila sam pp da se priključim jednom novom. Poruku mi je poslao andjel. Odmah sam se ulogirala i srela divno društvo, krasne ljude, drage, vesele, nježne. Dizala sam se jutrom i primala more blagoslova, ponekad smo znale, ina, emanuela, ja kuhati i pričati na tom forumu, smijati se zabavljati, djeliti sve važno i nevažno. Tamo sam srela neke ljude koje sada s posebnom dragošću nosim u srcu, amaely, mirtu, annu, matejica, produ, emanuelu, mirijam, flips-flops, enko i inu, našeg anđela. Toliko smo dugo između sebe djelili života da iako smo raštrkali po svijetu i dalje nas to vrijeme veže. Odlazak jedne od nas podsjetio nas je da se opet moramo povezati.
I sama ina pokušala mi je reći da joj je nešto, nisam imala vremena, nisam htjela čuti, a sada kad je nema posvećujem joj toliko misli, molitvi i vremena, za koje sam sigurna da ih prima.
Sada mi dođe želja da se vratim na taj forum, kao da ću joj biti bliže, ali teško je napisati odgovor i ne dobiti zagrljaje, osmjehe i sve one divne smajliće koje je za nas strpljivo ostavljala.
Da, život ide dalje. Ostavlja pitanja, ostavlja želje...
S vremenom mi se čini da Bog za sebe želi one najizvrsnije, možda one koji među nama "običnima" nisu imali što tražiti.
Čitala sam jutros njene posljednje odgovore i primam mailove njenih bliskih prijatelja...svi mi iz virtuale bili smo joj važni, baš kao i ona nama.
Baš kao što je ona važna meni.

21

ponedjeljak

srpanj

2008

Počivala u miru...

Za Inu

Image and video hosting by TinyPic

Update 16.45:
Prvo nisam mogla no govoriti ni pisati, sad sam se malo primirila. Andjel je napustio svijet . Je li moguće do ove mjere zavoljeti nekoga iz virtualnog svijeta. S vremenom njenim riječima se priključilo lice, glas i telefonski broj. Činila se blizu na dohvat ruke i iskliznula zauvijek. Činilo mi se da imam vremena. Link na njenom imenu vodi do jednog njenog razmišljanja, vjerujem da se srela s onim koga toliko voli.
Draga Ina, srest ćemo se, jel da...Šaljem ti riječi, skoro osjećam da ih čitaš, tješi me što si otišla bez boli, to umanjuje ovu moju.



20

nedjelja

srpanj

2008

Putovanje kroz vrijeme

Image and video hosting by TinyPic

Napokon smo izašli. Dvije večeri za redom, moj muž i ja. Nakon dugo vremena, sami, sređeni, bez nekog razloga (ni krštenje, ni vjenčanje, ni proslava rođendana) i zajedno ne svako za sebe kao što je već dugo običaj. Prvu večer sam se sjajno osjećala. Čak sam bila i pomalo nervozna prije izlaska. Bilo je tako dobro urediti se za njega, za promjenu, a ne za nekog koga uopće ne poznam. Izašli smo na pravo mjesto. OFF jazz and blues festival pravo je mjesto za izlazak ako želiš jednom godišnje na okupu sresti sve ljude s kojima si se kroz život družio. Bilo ih je sa svih strana, iz Francuske, BIH, Australije i onih iz Šibenika koje zbog posla i načina života sve rjeđe srećemo. I u redu za WC sam se slatko ispričala sa ljudima koje nisam dugo vidjela.
Osim novog komentara da sam se "preparirala" (jel to uopće kompliment), sve su priče tekle starim tokom, kao da nisu ni prestale. S onima s kojima sam puno pričala nastavila sam istim tempom, s onima s kojima se oduvijek prešutno razumijem, razgovor su činila namigivanja i kretnje u ritmu. S godinama sam savladala novu vještinu, kad bi za našim stolom razgovor skrenuo u poslovnom pravcu (muž i njegov kolega strojari), ja bih se uspješno isključila i lutala svojim mislima. Te večeri bila sam presretna.
I dan iza nje bio je odličan, bez nervoze, bez napora, s veseljem sam se vratila djeci i kućnim obvezama.
Druga večer već mi je bila malo naporna. Puno manje mi je bilo do uređivanja, šminkanja, oblačenja...već mi se činilo dosadno provesti večer na istom mjestu. Iako je glazba bila odlična. Dixi me oduševio. Kao da sam upala u crtani film. No zjevanje me ozbiljno uhvatilo i da se nije priključio zabavni dvojac iz nekog prošlog vremena sigurno ne bih ostala do dva sata do koliko sam izdržala.
Dakle, zaključak iza ova dva dana, izlazak da, ali jedan put u dva mjeseca. Taman dosta. Novi izlaz bez djece dobit ćemo, sigurno za vrijeme šansona.

16

srijeda

srpanj

2008

Zameo ih vjetar....

Image and video hosting by TinyPic

OK, da se razumijemo, svaka predstava do sada bila je nezaboravna, osim premijere ona je nakako prošla glatko. Ostalih, nije važno koliko, začinili su sami glumci, interne šale koje nisu poznate cijenjenom publikumu, npr. izlazak gospođe ravnateljice staračkog doma sa potpuno krivo namještenim naočalama, tako da njena partnerica skoro nije umrla od smijeha, ili kada je Pave zaboravio tekst i deset puta u rečenici ponudio ravnateljicu pićem, ili kad smo se svi počeli smijati u jednoj sceni kada se zbog novog rasporeda na sceni nismo mogli pronaći, sve je to normalno i uobičajeno za sve glumačke trupe, ali ono što nam se dogodilo u Makarskoj je nadmašilo sve što nam se dogodilo.
Valjda se na toj Ljetnoj pozornici odlučila predstaviti fortuna bure.
U Šibeniku bura uopće nije puhala, putem do Makaraske koji je, moram naglasiti, skraćen bar dva sata i odličan, vjetrić je pirkao, ali ono što se dogodilo na toj pozornci još mi nije jasno.
Kad smo postavili scenu, vjetar se uskovitlao, prvo je otišla bakina slika, pa boca na koju smo je pokušali kasnije nasloniti, svi miljei i onda, par minuta prije početka predstave pada vitrina sa čašama i bocama, sve sitne rekvizite odoše u tisuću komadića. Naš Bake izlazi sa metlom i lopatom na scenu i skuplja sve to dobrih pet minuta, onda je odletjelo sve sa stola. Publika i dalje sjedi, počinje predstava. Igrali smo dok su oko nas letjele stolice, ravnateljica u suknjici evocirala je uspomene na Merilinku, Katarina je pokušavala govoriti kroz kosu koja joj je vitlala oko glave. U jednom trenutku fotelja je krenula sa scene pa je Pave uhvatio, a ravnateljica je primjetila da joj je nešto proletilo pored glave i zabilo se u reflektor, kasnije smo doznali da su to leđa od druge kredence, preskakali smo tekst koji se ticao pića jer čaša i boca više nismo imali.
I doveli smo predstavu do kraja, publika je pljeskala nama, a mi njima. Zaista se divim njihovoj izdržljivosti.
Toliko smo se smijali da danas jedva govorim.

14

ponedjeljak

srpanj

2008

O vodi, vodenjacima i opet vodi!

Image and video hosting by TinyPic

Vidim, nedavno sam se žalila da mi je voda mirna. Ne brinite, nedugo zatim se uzburkala. Ako postoji netko tko mi muti vodu onda su to vodenjaci. Oduvijek sam im sklona, ali oni imaju naviku prstićima moju vodicu mutiti, rukama prelijevati, nogama u nju skakati, hladiti, podgrijavati i tko zna što ne, dok meni ne dosadi. Tako su neki u mojoj blizini opet izdaleka kamenčiće bacali i uspili ono mirno jezero potpuno uznemiriti.
Još su se neke druge vode pokušale u moju uliti. Inače, moje pritoke i ja mirno tečemo i zajedno živimo, ali ponekad pobrkamo redosljed pa one kojima je mjesto u jezeru dalje od mog požele nešto svoje mutne vode preliti u moje. Na takve postupke najbolje je ostati miran jer se u bistroj vodi odraz najbolje vidi, možda one vode koje moju pokušavaju mutiti otkriju da im se odraz u mojoj površini neće svidjeti, dalje od toga ovoga puta neće prodrijeti.
I eto, toliko o vodi, vodenjacima, mirnim stajaćicama i brzacima...
Kad se sve pretumba najbolje je malo se odmaknuti...
... možda prema Makarskoj kamo kreće moja "Talija" i " Stari vuk".

Dragi Makarani i putnici namirnici koji se u Makarskoj nađete 15.07. u 21.00 vidimo se na Ljetnoj pozornici, cvijeće ne morate nositi, a šifra za prepoznavanje neka bude Jela
wink !


Image and video hosting by TinyPic











09

srijeda

srpanj

2008

PRIMAČICE POKLONA (VRSTA DRUGA - ne mješati sa sponzorušama)

Nedavno sam kod otkucaj napisala „nemoj da se tuđa nesreća lijepi za tebe“. Ozbiljno sam to mislila i stvarno znam da je to dobar savjet, ali da li bih ga dala prije par godina? O ne, nikako, dugo je meni trebalo putovati do toga. Prošla sam nekoliko faza, neke su se protezale do jučer...neke traju, neke su davno završene.



Kao srednjoškolka naučila sam plesti. Oduvijek me smirivalo sve što se radi rukama, plesti, izrađivati nakti,u tome sam uvijek nalazola zadovolljstvo. Problem je bio što sa svim tim stvarima i tako sam ih počela darivati. Nalazila sam neko zadovoljstvo u tome što su govorile "Sanja je to plela" ili "Sanja je to izradila". Toliko sam naučila davati da sam onda to počela u svim situacijama. I danas sretnem prijateljice iz vremena fakulteta koje znaju reći...pa ti si sve plaćala. Ne sjećam se da je baš tako bilo i nikad se nisam osjetila iskorištena u bilo kakvom odnosu dok se nisam srela sa profesionalnom "primačicom poklona". Ovaj svijet je valjda stvoren samo da bi takva vrsta primala, usluge ili materijalne darove, to je potpuno nevažno.


PRIMAČICA POKLONA

Udala se vrlo mlada za ne baš sjajnog čovjeka i dobila malu curicu u koju sam se ja zaljubila. Čuvala sam je kad god sam mogla, kupovala joj poklončiće, mazila je ko svoju. Slušala sam prijateljičine priče o zlom mužu, žaleći malenu progutala sam i sve njene priče o nesreći koja je zatekla. Bez ikakvog kriterija odobravala joj vanbračne izlete, misleći da svatko ima pravo na malo ljubavi. Ta je žena prštila šarmom, bila je jednostavno neodoljiva, bilo joj je teško zamjeriti bilo što i sve njene samoobrane zvučale su savršeno logično. I onda se zaljubila, usljedila je rastava, a ja sam sve to vrijeme bila tu prijateljevala i s njom i s njenom novom ljubavi. I onda sam se našla u najglupljoj životnoj situaciji, odjednom sam ja kao osoba od povjerenja, postala osoba kojoj ta njena nova ljubav dala punomoć da podižem novac sa banke koji je on slao s broda i djelim ga prema uvjetima koje je on odredio njoj i njegovima. Već vam je jasno da sam sklona davanju, ali ovo je prevršilo svaku mjeru (valjda mi je to trebalo da shvatim da u ničemu ne treba pretjerivati), onog trena kad sam potpisala punomoć shvatila sam da ću se na kraju posvađati s oboje. Sad se pitam, jesam li ja normalna????
Novac s broda često je kasnio, počeli su me kući nazivati i baka koja je čuvala djecu i ona. Povjeravai mi se više nije mogla jer onog trena kad sam počela služiti za isplatu nisam više bila njena prijateljica nego njegova. Po mojoj procjeni dobivala je ona u to vrijeme dobru plaćicu, veću od mog mjesečnog dohotka, ali joj nije bilo dovoljno za život po njenim standardima jer me iznenada počela nazivati i njena gazdarica (nekad moja, ja sam joj bila veza za taj stan) jer se skupila masa neplaćenih računa. Jednom pri "isplati" pokušala sa joj reći da sad sa tim novcima podmiri te dospjele obveze, a ona je hladno odbrusila "Ako mi i nosiš lovu, ne možeš mi određivati što da s njom radim". O pričama koje su o meni krenule sa šaltera banke usred našeg malog grada neću vam ni pričati.
Da sam slučajnu tu uslugu obavljala kao odvjetnik ili posrednik masno bih zaradila, makar u provizijama, ovako su našli budalu za ništa, sve pod krinkom prijateljstva.

Od tada pazim kome što poklanjam, jednako sam oprezna i u stvarima i u vremenu i u riječima. Još uvijek imam poriv da lako poklanjam, ali sada makar obratim pažnju na to da li mi osoba uzvraća.

06

nedjelja

srpanj

2008

ZAPIŠAVAČICE TERENA (PRVA VRSTA)

Nedavno sam kod otkucaj napisala „nemoj da se tuđa nesreća lijepi za tebe“. Ozbiljno sam to mislila i stvarno znam da je to dobar savjet, ali da li bih ga dala prije par godina? O ne, nikako, dugo je meni trebalo putovati do toga. Prošla sam nekoliko faza, neke su se protezale do jučer...neke traju, neke su davno završene.

ZAPIŠAVAČICE TERENA

Imala sam prijateljicu u osnovnoj školi i bile smo jako dobre, družile se cijelu srednju školu i godinama kasnije. Ona je bila „The beauty“, a ja sam bila „The brain“, što ne znači da je ona bila glupa, ja sam se samo godinama time tješila, što ne znači da sam ja bila ružna, samo nisam dolazila do izražaja, što ne znači da nisam upadala u oči, samo nisam držala do toga... Ona je bila važnija, a ja sam bila očarana. U tom periodu prvi put sam srela sa onom vrstom prijateljica koje nazivam „zapišavačice terena“. Sretala sam se kasnije s njima još puno puta, ali sam ih naučila ignorirati. Za one koji ne razumiju što govorim ukratko ću ih opisati. Neki dečko počne se iznenada družiti s vama (s vas dvije). Vi nekako osjetite bliskost od prvog trenutka, ali „zapišavačice terena“ ne daje vam nikakvu šansu, u potpunosti je jasno da je tip tu zbog nje. Vi odmah posumnjate u svoje instikte, a ona blista, zavodi, koketira uvjerena da je nenadmašna. Ako slučajno dečko ne podlegne njenim čarimai uhvati vas telefonski ili nasamo, stavi vam do znanja svoje namjere i ona to otkrije istog trenutka postajete izdajica, lažljivica, otimačica i bla, bla, bla... I onda se nađete na mukama. Izgubiti prijateljicu ili dečka.. Pa su vas, naravno, učili da je prijateljstvo najvažnije, da su dečki prolazni, a prijateljstvo vječno...vi odustanete, a ona je „zaljubljena kao nikada do sada“ i „on je onaj pravi“, ali vi ipak imate prijateljicu...
Dugo sam učila tu lekciju, učila i naučila, i sada sam udana za jednog kojeg je „zapišavačica“ obilježila kao svog i do te mjere bila sigurna u sebe da je odvukla mene ispred njega i pitala tko mu se više sviđa ona ili ja, on je pokazao na mene, a ona se toliko šokirala da je isto pitanje postavila svim muškarcima u sali gdje smo bile na večeri. Ne znam što su odgovarali, ne sjećam se, nije mi ni važno, ja sam te večeri prije točno 9 godina započela život koji živim i danas.

Ono što sam od tih „prijateljica“ naučila je da svatko od nas ima nešto. Nitko nije savršeno lijep ni savršeno dobar. Savršenstvo ne postoji. Ljepota je doista u očima gledatelja. Treba vjerovati svojim instiktima i svojim osjećajima, sedmo čulo rijetko vara.

04

petak

srpanj

2008

Voda u meni...

Image and video hosting by TinyPic

Imam jaku želju napisati post u kojem neću spominjati djecu. U kojem neću spominjati Božju dobrotu ni pozivati se nikakve druge uzvišene vrijednosti. Neki post od kojeg će se nešto zakuhati, zbog kojeg će se ljudi prepucavati u komentarima...i što više to želim sve mi se više čini da to nije moguće.
Jednostavno nisam to više u stanju.
Što mi se dogodilo?
Već dugo se prema okolini javno ne odnosim kritizerski, baš zato što je od svih načina taj najlakši. Lako je u svemu naći manu, ali ako ne pokušaš ništa promjeniti možda je bolje prešutiti.
Kad čitam s koliko žara neki od meni dragih prijatelja pišu na svojim blogovima učinim se dosadna i vama i sebi.
Od nekad uzavrele bujice lagano postajem stajaćica...mirna i umjereno hladna, taman dobra za ovo vrijeme da čovjek u njoj rashladi noge.
Kad se samo sjetim koliko sam godina provela u nastojanju da se temperatura vode u meni spusti na razumnu razinu, pa što se onda čudim što se sve više hladim. Nadam se samo da se neću zamrznuti ili još gore zamutiti.

03

četvrtak

srpanj

2008

Živjeti...

Image and video hosting by TinyPic
Evo ljeta. Pravog, vrućeg. Svi pričaju o odmoru. Osim mene. Meni se i ovo ljeto u odnosu na zimu ništa neće promjeniti. Gledam roditelje s jednim djetetom. Mobilni, oduševljeni svojim jedincem, dijete raste, oni sve slobodniji.
Ništa manje sretni nego ja sa svoje troje. Na trenutak, sasvim glupo, promislim, od ovih troje...koji je taj jedan koji bi ih mogao sve zamijeniti... tko bi mogao biti Moje Dijete jedno, jedino...što svatko od njih ima bez čega više ne bih mogla?
Moj Najstariji? Prvi, onako kompliciran, jedva sam se navikla i sad kad smo počeli funkcionirati, da nisam u životu dobila ono što me na dane najviše živcira...Oćeš me pokriti? Nemoj zaspati prije mene. Donesi mi čašu vode? Poljubi me kad kreneš spavati...i tako već 10 godina...koliko bi bila nesretna da to nemam. I proći će, znam, jednom ću čekati danima da mi se javi, a strahovat ću kao sada.
Da, recimo, nisam blagoslovljena Srednjim...onim predivnim plavim očima u kojima kako raste sve više iskri plavo more vragolija. Koliko sam samo čekala da od šutljivog dječaka izraste netko tko samo čeka moje šale i valja se po podu od smjeha držeći se za trbuh, pa me tjera da valjam još više... Ono srednje dijete, skriveno iza razmaženosti prvog i oduševljenja najmanjim, presretno i zahvalno za svaki poljubac i zagrljaj koji uspije ukrasti...Gledam mu u očima odraslog dječaka, koji ponekad izviri i čekam vrijeme kad će povremeno svraćati, a ja strahujem da je u toj sredini u kojoj se našao ponekad ima osjećaj zakinutosti.
Ili moja beskrajna radost, ona Malena, zloćica, zavodnica, lomiteljica srca, mirisnica...da li bih znala kolika je razlika imati djevojčicu, da nije došla iza dva brata, da li bi bila tako borbena i opasna da nije s njima...

Pišući ovako izgubila sam nit što sam htjela reći s početka posta, napunilo mi se srce ljubavi bez obzira što ću, vjerujem, već popodne podivljati kad Malena bude htjela spavati...Najstariji gledati "Prosjake i sinove", A Srednji dovede najboljeg prijatelja na igru...Bilo bi lijepo da sam mogla biti "pametna", "planirati", ali nisam, zato sam dobila ovoliku količinu ljubavi i brige i tuga i žalosti, sve ono što znači ŽIVJETI
.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se