30

nedjelja

ožujak

2008

Moja mana

post br.210.

Image and video hosting by TinyPic

Iako se na ovim stranicama pokušavam prikazati u najboljem sjaju imam jednu groznu manu. Realna sam. U svim pogledima. I kad je izgled u pitanju, i moj brak, i moja djeca i prijatelji, a posebno ljudi s kojima se svaki dan srećem. Nije mi nikakav problem staviti ih gdje im je mjesto, ne pravim o njima bajke, ne pretvaram ih u iluzije. I ako mislite da je lako tako živjeti, varate se. Još više se varate ako mislite da je sa mnom, takvom, lako živjeti. Posebno zbog toga što nerealnost okoline teško praštam. Jednako kao što ne praštam i svoju.
Uvijek sve gledam s nekoliko strana, pa tako vidim i što onaj drugi misli. Na isti način stavljam se u sve situacije u kojima se nađe nekakva klica nemira i nezadovoljstva...posebno ne volim "lažno skromne jer je i to jedan vid laganja" (citat iz Oscarom nagrađenog crtića "Juhu-hu", s naznakom OBAVEZNO POGLEDATI).

Pišem ovo, ne bez razloga, već potaknuta događanjima u životu meni dragih blogera. Kada nekoga redovito pratiš svjedok si njegovih promjena. Isto važi i za mene, jel da!

28

petak

ožujak

2008

Kao krugovi koje kamenčić napravi u vodi

Image and video hosting by TinyPic

Danas nije dobar da za nikakve osvrte ni dublja promišljanja, a ipak me nešto tjera da malo pišem o tome.
Odavno ništa nisam napisala onako iznutra, sve je manje više bilo održavanje ovog bloga na životu...Valjda je to tako kad pregršt informacija počne nadirati izvana i zasjeni ono što se odvija unutra.
Ponavlja se jedan dio života koji sam proživila. Rekla bi jedna Lana, tebe ili godinama nema ili iskačeš iz paštete...tako i sada, nakon osam godina provedenih u kompletnoj anonimnosti sada se opet bavim svim i svačim. I brbljam na radiju i glumim, reklo bi se, ima me, čuje me se...i opet mi se javlja onaj stari osjećaj koji me natjerao da se svega toga ostavim...nisam zbog toga sretna, ne ispunja me to i ne veseli...iako me nešto iznutra tjera da se time bavim, rezultati svega toga nisu ono čemu težim.
Možda (koje obavezno mora doći u ovoj rečenici) prvi put je nosilo pitanje da li bih bila sretnija da sam u vrijeme kad sam se prvi put svim tim bavila i od svega pobjegla imala potpuno sređen privatni život, onako kako ga sada imam, bi li me to, u tom slučaju, činilo sretnom, a to možda, danas dolazi u obliku pitanja da li bih bila sretnija da sve to što radim nema u mom slučaju predznaka amaterizma. U svemu mi je slaba motivacija...da sam kojim slučajem više za to žrtvovala, da se nisam oduvijek koristila samo ovim brojem talenata kojima me Nebo obilato obdarilo, ali koji su ostali neizbrušeni, nedovršeni...da sam više vezana za novce, da me nešto znači moje ima na plakatima, da nemam glupi običaj odmah nakon predstave spustiti glavu i pobjeći kući...možda bih bila u tome ispunjenija i sretnija.
Već je potpuno izvjesno da će i ovom mom zadnjem (a tko će znati da li i posljednjem) uskoro doći kraj, jer Stari vuk će se uskoro odgledati...a voditeljski program na radiju, vjerovatno će se uobličiti u neke emisijice kulturnog predznaka, koje će meni puno značiti i ono što me čudi je osjećaj neke blage tuge i želje da se ovaj umjetnički izlet ipak opet ponovi...

27

četvrtak

ožujak

2008

Kratka poruka Zuzy i Zori:

Šta je nama po ure?


Image and video hosting by TinyPic


tek načele dvi tri teme...
Nadam se nekom mirnijem susretu, kad će i Zuzy moći nešto reći, a Zori se neće tresti ruke ...

24

ponedjeljak

ožujak

2008

Dragi prijatelji u Splitskoj županiji...

vrime je da se vidimo i da povirite ono čime sam vas misecima davila...

Image and video hosting by TinyPic


26.03. U Kazalištu lutaka u Splitu...

15

subota

ožujak

2008

Viroza...oprez

Image and video hosting by TinyPic

Ja više ne znam biti bolesna.

Ma dobro, nisam nešto ozbiljno bolesna, više kišem, šmrcam i hodam okolo s očima na pola koplja.

Htjela sam biti bolesna u četvrtak, ali nisam mogla jer sam u petak još imala odraditi popodnevnu smjenu na radiju, pa sam se onako šmrcava, uputila već i 7 i 20 u kancelariju, odradila svoju šihtu, došla kući, dala podmlatku ručak i otišla na drugu zabavu. To trenutno zovem tako, jer honorar kasni, a kako sam odlučila u svemu gledati bolju stranu, onda ću i u ovome.
Tamo sam nekako izdržala, posegnula za MAX FLU čarobnom tableticom i još stigla kod kuće vratiti dječiju sobu i trpezariju u normalu jer su dobri majstori iz Dalmostana, naručene radne stolove i police i veeeeliiiki trpezarijski stol sa diiiivniiim stolicama donijeli 40 dana ranije, tako da ćemo za Uskrs imati obiteljski ručak ugodno razmješteni za novim stolom. Kad sam odlazila na zasluženi počinak, obećala sam sebi da ću sutra biti bolesna.
To znači danas.
Jutros sam se digla i taman isplanirala dan na kauču, kad sam otkrila da je stigao majstor koji dovršava izolaciju na kući i bio bi red da mu nešto skuham, a i nama, posebno nakon ovog tjedna kad su djeca bila popodne u školi, pa se stalno spremalo nešto na brzinu. Mogla sam odmrznuti nešto iz zamrzivača, ali paketi mesa su prilagođeni našem brojčanom stanju za još dvije porcije (jedan za odbjeglu sveki), trebalo je otići do dućana. Ne znam da li znate da je što se dućana tiče šibenska knjiga spala na dva slova Konzum ili Plodine...no o tome ću napisati cijeli post jednom drugom prilikom.
Uglavnom, dan je sve do sada tekao u petoj brzini, a mene je bilo strah sjesti, a kamoli leći, da me ne savlada ova viroza.

Gdje su ona vremena kad se za sasvim malu temperaturicu moglo ostati u krevetu, mama bi te dvorila i mazila, a ponekad bi dobila i kutiju Kraš čokoladnih napolitanaka sa preljevom...Valjda sam svoj bonus ispucala u mladosti...

Ako zaspem ovdje za kompjuterom, možda primjete da me boli????

12

srijeda

ožujak

2008

Misli su stvari

Image and video hosting by TinyPic


Jedno od prvih predavanja na filozofiji bilo je baš to...Misli su stvari ... i vježba vezana za tu temu...

U zadnje vrijeme sa svih strana mi dolaze dvd - ovi o kvantnoj fizici, iskvarenom pojmu prostora i vremena, o tome kako neka ideja "živi", itd. i sl.
Moj mozak je bombardiran pitanjima tipa je li svijet onaj iznutra, ili onaj izvana.
Sjećam se kad sam bila zbog male djece potpuno izloirana od vanjskog svijeta, a opet mi se činilo da živim intezivno i živo. Iste misli koje me čine sretnom nosim sa sobom gdje god se krećem, gdje god boravim. Osjećaj zadovoljstva u meni izaziva pomisao na najbolju prijateljicu, žute zavjese na dječijim prozorima i ružu penjačicu koja se primila u vrtu.
Nedavno sam osjetila navalu negativnih misli i emocija. Šokirala sam se kojom su me brzinom obuzele, kako su bolne i koliko bi bilo strašno da moram s njima živiti.
Onaj zdravi glas u mojoj glavi govorio mi je da ih se oslobodim, da ih odbacim, po cijenu i da su stvarno utemeljene i da imaju smisla i osnove, morala sam ih izbristai jer jednostavno, nisam u stanju s njima funkcionirati.
Čak sam primjetila da su te emocije jače od onih ugodnih (možda zato što su rijetke).
Potpuno su me paralizirale i u trenutku zavladale mojim životom.
Samo me ovisnost o mojoj uvježbanoj sreći, kao odluci i kao životnom stilu, sačuvala od tog stanja.
Te negativne misli imaju ime i kako sam s vama iskrena, neću se sakrivati iza praznih riječi, ta emocija grozna i negativna ima ime - ljubomora.
Znam koliko će vas sad reći nije to nikakvo čudo, pa ona je "škorpijica".
I kad to kažete i promislite, nemoj te se osjećati lošiji od drugih jer jednom sam već rješavala problem ljubomore i na ispovijedi u Crkvi i rečeno mi je da je to "normalna" emocija i da ne spada u grijehove.
A ja se sada pitam, da sam je slučalno pustila da se razvije (iako, ne mogu reći da nisam više ljubomorna, samo joj ne dam da vlada mojim mislima i riječima i da mi postane osnovna karakteristika) koliko bi negativnih posljedica ona izazvala.
Ja sam ovisnik o sretnim mislima, tražim ljepotu i dobrotu u ljudima, želim činiti dobra djela, poklanjati, pomagati, radovati. Želim da mi prva misao bude dobra, ako mi se i dogodi nešto loše neka nađem opravdanje, ne zato što sam ja jako dobra osoba, već zato što mi je tako lakše.
Pa makar zbog toga nekome izgledala glupa, slijepa, ograničena...
Otkrila sam kako život može biti grozan i užasan, bolan i težak...sve ovo drugo što se sada događa zaslužuje da ga živim - s osmjehom, vesela i sretna.

Stavili smo centralno grijanje u kuću, na plin. Ispred prozora moje spavaće sobe sada se nalazi tank.
Posadiću tamo mirisni jasmin, puzavicu, kad otvorim prozor da vidim nešto što divno cvate i miriše...tako će taj ružni tank nestati iz mog pogleda, ostat će toplina doma i prekrasna biljka ispred prozora, jer...misli su stvari, jel da, a ja ću mislit o sreći.

07

petak

ožujak

2008

Ljubav je cvijet koji treba zalivati...

Imam dva bloga...ne znam zašto sam odjednom pobjegla na onaj drugi, da bi i tamo bila ista...

Pa se onda zaželim ljudi koji su ovdje dolazili, a kojima za drugi nisam priznala...

Sva sam nešto zbrkana...pitanja dolaze i dobivaju odgovore, neki odgovori nisu baš onakvi kakve želim, drugi me iznenade jer su rezultat rada svih ovih godina.

Image and video hosting by TinyPic

Čudno je ovo vrijeme koje je sada došlo.
Pokušavam, iznad svega, pokazati onom s kojim živim, da ga volim, da mi treba. Uplašila sam se u jednom trenutku kad sam shvatila da smo se udaljili toliko, da nema među nama više malih nježnosti, poljubaca na dolasku i odlasku, držanja za ruke i zaštitničkih zagrljaja.
Čak sam jednom dok smo se vozili autom razmišljala o tome, da li da ga pomilujem ili na po ruci na mjenjaču. Čemu to?
Zar zaista imam u planu prestati "ljubovati"?
Izostaviti taj začin život iz meni nepoznatih razloga....
Dozvoliti, da onaj s kojim dijelim život, radost roditeljstva, postelju i svaki dan postane meni netko strani?
Da jednom nakon pustih godina života u braku ostanem željna svega, a pored sebe imam nekog koga sam oduvijek željela...
Ima li to smisla?
A trebalo je samo napraviti prvi korak...pružiti ruku i pomaziti njegovu na mjenjaču...
Što je to što me blokiralo i što me činilo da uopće o tome razmišljam?
A znam da ne postoji nitko s kim bi radije ostarila...odlazila na putovanja, slušala glazbu i uređivala stan?
Ne znam kako se to dogodi, ali svakako život uvijek daje priliku da se to ispravi...
Mislim da zato ljudi odlaze jedni od drugih, da zato traže utjehu s nekim novim...
Zato što jednog dana počnu razmišljati, da li pružiti ruku ili ne...

Pružila sam tad ruku...i dobila zauzvrat osmjeh i jedan dugi, pomalo iznenađeni pogled...i sve se promjenilo, polako, ali se mijenja, opet mi se čini ono što sam oduvijek tvrdila da želim, prvo nas dvoje, a onda svi ostali...
Dug je život, propušteni dan se više nikad ne može nadoknaditi...zato ću se danas, kad dođem s radija, šćućuriti bar pet minuta u njegovom zagrljaju.

Ja to stvarno ne želim...

...da ljubav prestane, dok još živi...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se