29

utorak

siječanj

2008

Zimski san...

Image and video hosting by TinyPic

Sanjin put ka svjetlu treba zimski san...
koliko će trajati ne znam, ali znam da ovom blogu treba dobar odmor.
Neko vrijeme ću šutiti na ovom mjestu...
Možda me pronađete u nekim drugim riječima i mjestima...
Ostajte mi dobro

Vaša Sanja!

25

petak

siječanj

2008

Put ka svjetlu

<== P R O L I S T A J

Prvo sam htjela prevodit ovaj Coelhov tekst, ali to prepuštam stručnjacima, osim ako baš jaaako ne poželite, pa se ipak upustim u tu avanturu!

Htjela sam reći koliko mi je put važan.
Nije to foskula, ta priča o putu.
Doista vjerujem da sam ga sama odabrala, ne osvrćem se često unatrag, samo da prelistam prašnjave stranice i provjerim imam li odgovor na postavljeno pitanje u prošlosti, da ne napravim istu grešku dva puta.
Ne dopuštam sebi da tugujem zbog odabrane strane svijeta na raskršću koje se pojavilo nekih davnih godina.
Dozvoljavam sebi da ponekad malo i ševrljam...
Postavila sam ispred sebe negdje gdje bih mogao biti kraj puta slike onoga što me čini sretnom, što bi jednog dana, ispod podvučene crte moglo biti važno...
Često pogledavam u pravcu tog panoa, a s njega mi se smiješe draga lica moje djece, mojih roditelja, muža, prijatelja...Oni nek ostanu u mojoj blizini.

Ponekad frknem koji kamenčić i preskočim koju baricu, ponekad mi neka bara djeluje jako privlačno pa u nju zagazim i onda žalim što sam smočila fine kožne cipele...ali cipele se ipak osuše, ako imam sreće ne ostane nikakvog traga..

Postavila sam sebi i neka pravila, nikakva teška i neodrživa, odavno zapisana, univerzalna, čisto da ne posrćem previše...

Ne mjerim se tuđim mjerilima, rado slušam savjete, ali ih ne provodim baš obavezno.
Ponekad, ali vrlo rijetko pokušam premjeriti svoj put i tuđi istim metrom...nema šanse da to dobro ispadne, mjere su obično različite...

Svaki dan pokušavam započeti iz početka. Pokušavam ono što me mučilo jučer srediti prije nego se kapci spuste...ako ne ide, dam sebi priliku da se dobro ismijem, to uvijek pomaže...

Htjela bih jednom, kad za to vrijeme dođe, mirno zaspati...znajući da sam sve radila u dobroj namjeri...

Znam prema sebi biti stroga, ali to je dobro, znam ja sebe, lako bih se razmazila...i kako bih onda sebe dovela u red.

Uživam u putu, priznajem...

Image and video hosting by TinyPic

24

četvrtak

siječanj

2008

Crna ovca

Image and video hosting by TinyPic

Ovca je ovca, crna ili bijela, zar ne, pitanje je čija je vuna dragocjenija, one bijele kojih ima na tisuće...ili one rijetke - crne?

Možda su isto vrijedne, posebno u majčinim očima.

Oni koji me duže čitaju znaju da je moj mili Najstariji dječak, dijete sa disleksijom. Divan dječačić, ponekad pretjerano živ i brbljav, ali u svojoj biti dijete koje se samo poželiti može. Komunikativno, otvoreno, osjećajno, ne pretjerano tvrdoglavo, tek toliko da se pokaže da misli i svojom glavom, sa tom užasnom disleksijom.
Kažu stručnjaci da je taj poremećaj DAR. Učim sebe vjerovati u to i čekam gdje će zablistati...u međuvremenu, pokušala sam mu olakašti tu različitost. Nedavno sam dobila opasku da sam to napravila tako što sam njegovu različitost i službeno potvrdila kad sam ga u školi upisala u peti razred po individualiziranom pristupu. Kao da sam ga trajno obilježila...JA ?!
Kad se taj put prema individualiziranom pristupu odvijao, uopće nisam ni jednog trena razmišljala o tome na taj način. Jedina moja želja bila je da mu olakšam. Da zato što je rođen "drugačiji" ne bude za to kažnjen.
Dijete bez noge nikad ne bi tjerali da trči na 100 metara i pri tome mu ocjenjivali brzinu...eto isto to sam željela za svog sina, da postane jasno što on može, a što ne i da ga se ne kažnjava za ono što ne može.
Ozbiljnim i dugotrajnim testiranjem došli smo do individualiziranog pristupa, ne prilagođenog kako neki misle, jer testovi pokazuju da je moje dijete sposobno savladati cijeli program, ali ako za to treba da mu učitelji povećaju vrijeme za rješavanje testa, ili smanje broj pitanja, ako to znači da mu moraju pročitati pitanje, ako ga on ne razumije, ako to znači da ga moraju češće usmeno ispitivati i ako to ne ide bez Rješenja...zašto ne?
Živo me zanima kad su vas zadnji put pitali s koliko ste prošli u prvom polugodištu petog razreda?
Da li nas itko mjeri prema tim ocjenama?
Koliko nas se uopće druži sa ljudima iz osnovne škole?
Sjećate li se imena tih ljudi koji su osam godina sjedili s vama u klupama?
A opet, sve bitno naučili smo baš u to vrijeme...
Onako kako sebe doživljavamo otkrili smo baš u tom periodu.
Da roditelj svaki dan govori svome djetetu da je glupo, to bi bilo zlostavljanje, a kad roditelj svaki dan šalje dijete u školu u kojoj se zbog svoje različitosti osjeća glupo onda je to u redu?
U razredu mog Najstarijeg postoji jedan dječak koji je u prvom polugodištu nakupio previše jedinica. Mirno dijete, neproblematično, sjedi kao bubica i gleda u ploču i ništa ne razumije. Roditelji ne pristaju na psihološku obradu. Strogo zabranjuju rad psihologa i pedagoga s tim djetetom. Opiru se svakom nastojanju škole da djetetu olakša, tvrdeći da je njihovo dijete normalno.
Jel to znači da moje dijete nije "normalno"?
Jel to znači da ja nisam normalna?

23

srijeda

siječanj

2008

Prijatelji pušači...

Image and video hosting by TinyPic

Odmah na početku naglašavam da sam protiv zabrane pušenja... ma protivnik sam svih zabrana. Osobno, ne pušim, nikad nisam probala i sigurna sam da neću. Kad sam bila mala spavala sam na kauču u dnevnoj sobi, a mama i tata su bili pušači, tako da sam se navikla na dim cigareta i na pasivno pušenje...ma čak mi je i normalno da u kafićima i diskotekama "trpim" dim...ali (uvijek postoji neko ali)...
U garderobi prije predstave smjesti se nas sedam...tri ne pušača i četiri pušača...bolje rečeno 3+1 polupušač...to znači (valjda) da zapali u društvu ...
Sinoć smo zatvorili vrata te male garderobice, upalili grijanje i povremeno se nismo vidjeli od dima.
Ni jednog jedinog trenutka nitko nije pitao da li nam možda smeta dim cigarete...
Razmišljala sam o tome kako će mi smrditi odjeća, ali nisam se usudila ništa reći...nisam ni primjećivala koliko strašno sam nadimljena sve dok smo bili zajedno, na putu kući, ali kad sam ušla u hodnik svog stana, shvatila sam da je smrad strašan.
Htjela sam izljubiti malenu...zagrliti dječake, a oni su sam rekli "Mama smrdiš!" i zgađeno me pogledali.
Otrčala sam u kupaonicu i istuširala se od - do...
Ne smeta mi pušenje, doista...ali smeta me nepažnja...
Prošlu subotu bila sam na proslavi jednog rođendana, srećom složili su nas tako po stolovima da samo sjedili odvojeno od pušača...onda se približio jedan, doista simpatičan, čovjek iz Zadra, koji nas je zabavljao svojim pričama i dosjetkama i sviđao mi sve dok nije ugasio cigaretu u tanjur, jer kod nas nije bilo pepeljara...pokvario mi je cijeli dojam, a o večeri da ne govorim, jer sam stvarno na malo stvari gadljiva, ali na čikove u čašama i tanjurima - jesam.
Poznajem "polupušače" koji puše kad se prave važni ili na zabavama ili pred nekom zgodnom ženom ili muškarcem...nisu valjda ni svjesni da je došlo vrijeme u kojem cigareta kvari image.
Već vidim neke drage blogere koji će se ozbiljno naći uvrijeđeni ovum postom...nemam ja ništa protiv pušača...posebno su mi dragi oni koji se smrzavaju na mom balkonu da ne bi pušili u dnevnom boravku, ali mi smeta što je postavljeno kao da je pušenje normalno stanje u kojem se meni ne daje izbora, jedini izbor koji imam je da napustim društvo koje puši...sad već ozbiljno razmišljam o tome (za drugi put)...ali se bojim njihove reakcije...
Tražim samo jednostavne stvari...da se ne puši dok jedemo, da se ne puši u autu (ako su relacije kratke) i da se povremeno netko sjeti i pita..."Hoće li ti smetati ako...?", baš kao što ja postavljam to pitanje i zbog glupljih razloga.

22

utorak

siječanj

2008

Tišina je milost!!!

Na početku jedno opravdanje...ne mogu komentirati...ne da mi kompjuter ili blog.hr...stalno me izbacuju...ali vjerno vas čitam!

Kad sam se pretvorila u šutljivu i odmjerenu osobu, nemam pojima...Da li to znači da sam izgubila hrabrost ili da sam prestala glumiti Don Qijota... ne jurišam više bezglavo na vjetrenjače, radije malo presložim svoje ladice. Nije to loše, barem znam da nisam jezičinom nikog povrijedila. Priznajem, opustim se povremeno uz one koji me poznaju, pa odvalim i ono što nisam mislila.
U posljednje vrijeme radim iz sjene, a to je sjajan osjećaj...pokušajte!




Image and video hosting by TinyPic

21

ponedjeljak

siječanj

2008

Pozdrav svijete!

Image and video hosting by TinyPic

Kad sam počela pisati blog, pisala sam ga samo par ljudi, sebi pripadam koja sjedi preko puta mene, moju obitelj i ljude sa jednog sjajnog foruma, tada nisam ni razmišljala odakle sve posjeti na ovu moju stranicu dolaze. Onda sam nedavno stavila onaj brojač dolje desno i ostala iznenađena odakle sve vaše posjete stižu...
Pozdravljam vas sve, sa svih strana i vraćam mogućnost dobronamjernim
pojedincima da me komentiraju...
Velikim virtualnim zagrljajem pozdravljam sve moje čitače sa svakog kraja svijeta...sretna sam što sam Vas srela cerek .

Image and video hosting by TinyPic

19

subota

siječanj

2008

DANAS ŽELIM BITI DIJETE!!! PRIDRUŽITE MI SE!

17

četvrtak

siječanj

2008

Sunce sramežljivo, ali sigurno izlazi i na mojoj strani svijeta :)

Image and video hosting by TinyPic

16

srijeda

siječanj

2008

Grižnja savjesti...

Da, muči me grižnja savjesti.
Sinoć sam došla kući oko ponoć...satima sam besposleno šetala po Biogradu, dva sata ispijala kavu, odslušala cijeli CD Jamesa Blunta, sjedila sat vremena u praznoj dvorani na pozornici ...
Pospana sam, umorna, imam samo sat vremena između 11.40 i 12.40 da smislim što ću dati djeci za ručak i da otrčim na drugi posao... Gledam jutros kupatilo, treba ga pomesti...kući ću doći tek oko 17.50...
Čini mi se da sam najneuspješnija tamo gdje bih trebala briljirati...čini mi se da samo protrčim kroz kuću. Ovaj vikend sam čak i nedjelju radila, pa se radni tjedan odužio. Već u srijedu sam preumorna. Možda mi tome pogoduje jugo...ili čežnja za djecom, ne znam, ali uopće se ne osjećam dobro. Čini mi se da ću morati posložiti stvari po prioritetima. Možda se samo trebam naspavati.
Ne znam, ali stalno mislim kako mi je Srednji prekasno rekao da mu trebaju krede u boji za likovni i nisam mu ih stigla kupiti...da Malena šmrca i sasvim je očito da će se razboliti, da Stariji treba više vremea provedenog samnom i da mi svi jako nedostaju.
Ljute me sve stvari na brzinu ostavljene po kući, ljuti me što moram biti zahvalna svima koji mi pomažu, a meni ni to pomoći nije dovoljno.
Možda sam samo umorna, možda sam se previše zaželila djece i doma...možda, možda, možda, ali trenutno mi nije dobro....

Image and video hosting by TinyPic

15

utorak

siječanj

2008

Prvo gostovanje!

Juuuupiiiiii!
Potrpaćemo se u kombi i na put, na put!!!!!
Nije daleko, ali čovjeka veseli...bit će blablablabla i hihihihihiih!

Gostujemo u Biogradu, 15.01.2008.

Image and video hosting by TinyPic

S tim u svezi...jedna pjesma smijeh

Nije baš ono što slušam, ali upravo je svirala na radiju dok sam pisala post...pa sam našla da je to vrlo znakovito !

13

nedjelja

siječanj

2008

Prvi mjesec...

Čini mi se kao da se sve oko nas zaustavilo nakon one užurbanosti u 12 mjesecu. Sinoć sam bila u posjeti jednom od naših trgovačkih centara, a ono - pustoš - čak je i u kafićima i u dječjoj igraonici bilo mjesta...zar smo doista toliko potrošili prije Božića?rolleyes

Na TV-u Sabor...zabranit ću djeci da ih gledaju...zbog bontona.zaliven

Pljačka banke u Šibeniku...namcor

Jako jugo, vidljivo smeta nut

Popodne, oko 15.45, na radiju mi gostuje klapa "Maestral" iz Vrpolja, ako ste se zaželili klapske pjesme poslušajte uživo ... blabla


i dalje vrijedi i ovo:


Gostujemo u Biogradu, 15.01.2008.

Image and video hosting by TinyPic

Kazališna udruga Talija u suranji sa Šibenskim kazalištem

Redatelj: Mate Gulin Scenograf: Branko Lovrić Caparin
Igraju:
Marko, umirovljeni pekar - Mate Gulin
Jela, njegova starija kći - Sanja
Stipe, njezin muž, pekar - Radovan Periša
Ana, njihova kći - Julia Martinović
Katarina, Markova mlađa kći - Nera Lovro
Pave, Markov prijatelj - Anđelko Babačić
Monika, ravn. staračkog doma - Erika Knez
Glas Markove pokojne žene (iz off-a) - Jasminka Antić
Rasvjeta i ton: Živko Gulin

P.S. Malena kad god vidi moju sliku na plakatu kaže "Baka Danica" (moja mama cerek)...

12

subota

siječanj

2008

Odvajanje...

Ovako mi se čini moj život. Prvo sam dobila talente za scenu. Pa sam već u vrtiću počala štrčati među ostalom djecom i bila sam "ona" koja recitira, koja pleše. Pa sam štrćeći sa baletnog nastupa uletila u predstavu za odrasle...pa odatle počela voditi festivalske programe na trgovima i ulicama, pa odrađivala praksu u srednjoj školi na radio valovima i postala "poznata". Onda sam se jednom trenu sasvim izgubila i zatražila pomoć od Boga. Naravno da sam je dobila, svaka iskrena molitva bude nagrađena. I potpuno sam se od svih povukla. Bavila sam se samo onim što je dovoljno za dobar život, mužem, djecom, kućom, sobom, Bogom. I dalje sam bila "poznata", ali manje "popularna". Manje mi se ljudi javljalo, osmjesi su bili uži, a ja ne bitnija. Svi koji "drže" do sebe nisu se baš puno oko mene trudili. I nije mi bilo važno, najvažnije mi je bilo ozdraviti i potpuno se zalječiti. A ništa ne liječi kao ljubav. Ljubav upravo onih koji zaslužuju da ih voliš. Držali su me nježno i čvrsto i s vremenom lagano popuštali stisak. I kad su vidjeli da sam spremna, lagano su me pustili.
Image and video hosting by TinyPic
I sad se nalazim pred novim problemom. Kako sve uskladiti. A imam želju. Da sve bude na svom mjestu. Postoji mnogo toga sa čim se trenutno borim. Na primjer proba u kazalištu u vrijeme nedjeljne Mise...rad nedjeljom, a ja ne bih htjela taj dan raditi. Kome reći neću i ne mogu kad se baš tako posloži. Svi oni koji me vole u ovoj fazi morat će malo više uskakati...i svi oni koje ja volim moraju znati da ću im jako zahvaliti...Nije to baš lako kao što se čini. Iza riječi radim, ponekad stoji - nešto moraš žrtvovati.
Još ne vidim rezultate toga rada, istina one materijalne, ali u duši sam zadovoljna i puna...Ne odvajam se ja u mislima od nikog, i dalje su moje msili i moji osjećaji rezervirani za one koje volim, muža, djecu, bake, Boga...samo im sada ne stižem u svakom trenutku to pokazati.
Još jedan smješni rezultat mog izlaska među ljude je način na koji mi se neki ljudi opet počinju javljati...pa to je stvarno smješno, nakon svih onih godina ponovo promatrati one kojima sam draga jer sam "poznata" i koji sada osmjehe šire malo šire.
Hvala Nebesima da ih sad mogu prepoznati!


U P D A T E:

Gostujemo u Biogradu, 15.01.2008.

Image and video hosting by TinyPic

Kazališna udruga Talija u suranji sa Šibenskim kazalištem

Redatelj: Mate Gulin Scenograf: Branko Lovrić Caparin
Igraju:
Marko, umirovljeni pekar - Mate Gulin
Jela, njegova starija kći - Sanja
Stipe, njezin muž, pekar - Radovan Periša
Ana, njihova kći - Julia Martinović
Katarina, Markova mlađa kći - Nera Lovro
Pave, Markov prijatelj - Anđelko Babačić
Monika, ravn. staračkog doma - Erika Knez
Glas Markove pokojne žene (iz off-a) - Jasminka Antić
Rasvjeta i ton: Živko Gulin

11

petak

siječanj

2008


Ne mogu vam opisati koliko sam bila sretna dok nisam morala čitati novine. Sada su mi svaki dan pod rukom i sva izdanja...Jutarnji, Večernji, Slobodna, Novi, 24...trudim se ne zadržavati se previše na onim prvim stranicama, izbjegavati crni kroniku, ali ponekad mi se čini da su cijele crna kronika...posebno kad se ovako "sretno" složi da je netko nekog ubio, masakriarao... i slično.
Vjerujem da Vam nedostaju moji posovi o ljubavi, začinjeni slikama cvijeća...i meni nedostaju vremena kada su mi samo takve slike i misli bile u glavi. Valjda proživljavam šok u susretu sa svakodnevnicom...Brzo ću se ja vratiti u svoje vode, a do tada, ostavljam vam jednu lijepu slikicu da vam krasi vikend. I vaš i moj!

Image and video hosting by TinyPic

10

četvrtak

siječanj

2008

Djeca doručkuju pa koristim priliku da vam se javim.
Smiješno mi je kad mislim da ću kod kući imati više vremena...ma da...to je skroz smiješno, kod kuće nemam baš za ništa vremena, stalno neka hrpica prašine ozviruje iz nekog "kantuna", a neprestano postavljanje i sklanjanje tanjura je posebna priča, ali barem imam vremena pričati s djecom...Pričati, zaista pretjerujem...samo Najstariji stalno priča (da izbjegne lektiru u stanju je pričati o postanku svemira, a ja se uhvatim ko ribica), Srednji šuti i šeta od kompa do PS 2, a Malena se mazi, ljubi, grli i gušta što je mama tu. Od svih poslova na svijetu, mama je ipak najzahtjevniji, priznajem...
A ja, ja sam otkrila da kako idem starije sve uspješnije mogu skrenuti svoje misli na ono bitno, na ono važno u životu, tako da me periferne gluposti uopće ne opterećuju, poklonim im sat ili dva dok sve ne "izlivelam" i onda mogu iz početka ili bolje rečeno dalje.

Image and video hosting by TinyPic
Ipak mi se po glavi stalno vrti užasna smrt autostoperke iz Trilja.
Sjećam se koliko su moji starci meni branili autostopiranje, to je bilo apsolutno zabranjeno, čak u vrijeme kad sam počela ići po diskotekama koje su se u pravilu nalazile izvan Šibenika, tata me je odvozio i dovozio sve dok se nisu pojavile osobe kojima je on mogao 100% vjerovati. Sreća je bila što je onda bilo puno manje kafića pa smo tata i ja često išli u iste. On ujutro, ja navečer i obrnuto, točno se znalo koji je moj, a koji njegov i kada.
Kasnije sam ukopčala da je on uredno ujutro doznao s kim sam sinoć bila, jesam li pila, što sam radila. Dobro je što je bio u điru.
Moj Zakoniti i ja puno se manje mrdamo po gradu, više smo kućni tipovi, a kad ova naša dječica krenu osvajati noćni život, morat ćemo smisliti neke trikove. Uvijek me užasavalo da djecu možemo izgubiti u toj već odrasloj dobi kad misliš da si ih izveo na put...na glupe načine, u prometnim nesrećama ili od droge...s tim se teško mirim.

08

utorak

siječanj

2008

Za nepovjerovati...

Danas mi je potpuno svejedno, kao da se ono jučer nije ni dogodilo. Ostalo je prekriveno jučerašnjim nastavkom dana. U koji je stalo svašta, jedan dobar ručak, jedan razgovor sa gostom u studiju, nekoliko vjesti i još svašta...kidanje noktiju djeci, spremanje večere za svo troje djece na okupu, problemi sa uspavljivanjem...
Jutros sam se pogledala u ogledalo i srela se sa istim licem koje viđam već godinama, poznato mi je i drago...
Danas radim samo do 11.30. Nemam ništa poslijepodne, eto prilike da uživam u kući.
Zanimljivo, ove godine me ne privlače sniženja.
Ali blog me i dalje privlači. Baš se veselim što ga imam i što mi vi, dragi prijatelji ostavljate ovako divne komentare...to me zaista tješi i liječi. Tako je divno imati dobronamjerne prijatelje oko sebe...čista radost.


Image and video hosting by TinyPic

07

ponedjeljak

siječanj

2008

Ah ti mobiteli...

Image and video hosting by TinyPic

Što uraditi kada u službenom mobitelu kojeg koristimo svi u radno vrijeme + jedan kolega i u slobodno slučajno pronađeš poruku u kojoj te nazivaju ružnom glupačom?
S obzirom da me tako nazvao kolega koji mi je to jutro otrčao po kavicu u obližnji kafić (samovoljno) i koji je cijelo jutro samnom ugodno čavrljao dobro sam se iznenadila.
Ostavila sam mobitel i otišla u WC. Na hlađenje. U bukvalnom smislu, wc se nikad ne grije. Dok mi je lice gorjelo od neugodnosti, a srce ubrzano lupalo, pokušavala sam naći neki način da to prebrodim. Nije mi baš polazilo za rukom.
Dobro raspoloženje je neizbježno splasnulo. Ono što mi je prolazilo kroz glavu su svi oni dani u srednjoj školi koje sam mrzila iz dubine duše zbog iskorištavanja i ogovaranja.
A baš sam putem pričala sa Najstarijim kako one priče o sretnim školskim danima uopće ne stoje i kako nema šanse da bi se itko od nas odraslih u njih vratio. Upravo iz ovakvih razloga, mislila sam da su ti dani davno iza mene, sad vidim da nisu.
Pitate se kako sam reagirala. Pokazala sam vlasniku mobitela da sam vidila poruku (nije je on napisao, a nije je ni izbrisao, možda je htio da je vidim) i da se nadam da nije odgovorio u istom stilu jer se nas dvoje držimo kao prijatelji, on se izjasnio da ne bi htio da se pisac poruke i ja zakačimo oko toga. Ja sam obećala da to njemu neću spomeniti (i neću), ali nisam izdržala i ispričala sam to mojoj prijateljici i kolegici.
Kad sam to istresla iz sebe malo mi je lakše.
Iznenadila se kao i ja...
Ah...ljudi, ljudi nije s njima lako.

06

nedjelja

siječanj

2008

evo, vratila se!!!!

Ne mogu reći da nije bilo dobro, jer je bilo ODLIČNO...
Krenili oko 9,
u Zg bili oko 13,
u RI stigli oko 15,
obišli Tower,
preskočili crtić (zato se na DVD gledalo Shreka Trećeg),
već u 21 spavali snom pravednika u malom, prevrućem stanu...
Ujutro otišli u Begovo...
izmorili djecu kišom na snijegu...
kad su se skroz smočili dovukli ih u kuću,
nahranili
i već oko 18 uhvatili kvaku kućnih vrata...
Po stoti put svi zaključili kako je Ježeva kućica istinita priča...

I sad se spremamo na TV poziciju


SVUGDI POĐI SVOJOJ KUĆI DOĐI!

Image and video hosting by TinyPic

04

petak

siječanj

2008

Na put, na put...

Kako ono ide...

"Dušo moja, gdje god da krenem, ja bih htio da se vratim..."

Image and video hosting by TinyPic

Tako i ja, najteže mi je krenuti, a mora se...
...uzeli su mi Najstarijeg prije 9 dana i ne vraćaju ga, a ja sam bila sigurna da ga nitko ne bi izdržao dulje od dva sata, a kamoli 9 x 24 sati (pa računajte, meni se čini puno više od dva!), zato idemo u akciju, pothvat nazvan "otimanje vlastitog djeteta", uzimamo ga i vozimo zajedno sa Srednjim u Rijeku, u posjet novom Cinestaru (već znate da vrli Šibenik ima puno toga, ali ne i kino), pogledat ćemo one Pčele...nešto, ne znam kako se zove..., a mama i tata će iskoristiti priliku i obići Tower, zatim, na spavanje kod tete i ujutro poslije doručka posjet Begovom razdolju, 2-3 sata ludovanja na snijegu i povratak kući.
Znači, neće me biti (možda) dan - dva, pa da znate gdje sam.

E sad ono što mene muči, teško mi je odljepiti se od ove fotelje, ja bih najradije ovdje ostala, kuhala, prala, čistuckala sasvim odana uobičajenoj vikend rutini...i da, od svega najradije bi radila ovo:

Image and video hosting by TinyPic

03

četvrtak

siječanj

2008

Osmjeh

Danas sam se probudila spremna biti povrjeđena...jednostavno, jedan dio mog oklopa negdje je popustio. Nije to ništa čudno, radim 9 sati dnevno, a želim u svemu biti dobra, ne ide to baš lako...
Na radiju brojim sebi greške...kažu da ne moram, ali ne znam drugačije, pa se sama sebi smijem.
Na 31.12, u odjavi središnjih vijesti uspjela sam reći da je vijesti ne baš uspješno pročitala - Sanja...oni koji me znaju, zadavili su se od smjeha...oni koji me ne znaju, ne znam kako je to na njih djelovalo, ali eto, to sam ja, najslađe se šalim na svoj račun.

Image and video hosting by TinyPic

Zadnjih dana razmišljam kako bih ovaj blog pretvorila u blog sa savjetima o samopomoći, jer eto, to u posljednje vrijeme najčešće radim...pričam ljudima o pozitivnim mislima, o visokim ciljevima, o dobrim namjerama, o samopoštovanju, o ljubavi...Pričam ljudima najviše o osmjehu...
Ne mogu vjerovati da sam došla u poziciju dijeliti savjete, tješiti, pomagati...
Svi smo mi tako osjetljivi, tako mali, a u nama postoji ogromna zaliha pozitivne energije koja nas u svakom trenutku može dignuti do Neba, samo je zagrnemo samooptuživanjem, nametnutim krivicama, nesretnim životnim putevima i loše izabranim stranputicama. I sve to nosimo u nastupu prema ljudima, kao da to nije stvar izbora, kao da sami ne biramo što će nas obilježiti, izgraditi, odrediti. Kao da ovaj naš život, koji nam je poklonjen nije stvar našeg osobnog izbora...
NIkada nisam dozvolila da me odrede loši doživljaji. Ne mogu reći da me nisu zgradili, ali me nikad neće odrediti.
Kad gledam svoju malenu, vidim u u njoj svoju radost...i ja sam se jednom rodila SRETNA...jednostavno takva i takva ostajem, zahvaljujći ljudima koji me takvu sretnu vole i koji se sve više trude da takva ostanem.
Valjda mi osmjeh dobro stoji...
pa se i danas odlučujem za njega!

02

srijeda

siječanj

2008

Najbolja čestitka!

Image and video hosting by TinyPic

U Novoj godini ti želim što manje susretanja sa živčanim, pakosnim i licemjernim ljudima, sigurnu, vožnju, ljubazne susjede, nespretne lopove, živahan duh, miran san, kratke svađe, a mirne živce!!!!... ostvarenje najdrskijih želja...strasti...krcate bankovne račune...radosti i dobrog sexa party

01

utorak

siječanj

2008

ima neka tajna veza...

Image and video hosting by TinyPic

Već neko vrijeme slušam prijateljicu iz srednje škole kako radi na istom radiju na kojem i ja radim, ali u suprotnoj smjeni...bolje rečeno, od kad sam se ja ubacila u te vode, ona se manje čuje, čujem mijenja radno mjesto... ok to sad i nije važno...uglavnom, nismo se imale prilike sresti. I čestitam joj Novu godinu, ona ne uzvrati klasično, porukom, već me nazove. Razgovor isti kao u srednjoj školi, ona u svom idealnom svijetu, još uvijek misli da bi svi ljudi trebali biti iskreni i dobri (i ja bih to volila, ali znam da nije tako) i muče je zli jezici ( a koga ne muče), a ja, na žalost nemam vremena za duge telefonske razgovore u ranim večernjim satima, molim je da dođe do mene da popijemo kavicu i ispričamo sve na miru. Obećava da hoće i tako se rastajemo.
Onda telefon ponovo zvoni, nešto mi nije rekla...da se iznenadila kad je pronašla moj blog...kratka stanka i sjetim se da je ona Lagana, mene je iznenadila kod nje Šibenska balada...a ona je mene odmah prepoznala.
Čitajući joj arhivu, otkrivam kako divno piše. Čak i prepoznajem onu staru Laganu iz vremena kasnog puberteta kada smo prestajale biti djeca...
Jedino što na sve mogu reći je, Lagana, draga...Jela nas je dobro driblala, isplatilo se što smo imale one puste sate hrvatskog jezika.
Meni je, istina, češće stavljala oznake "STIL !!!!", "STIL!!!", "STIL !!", ali kod tebe čini se nije bilo primjedaba!

Nastavi pisati, divno te čitati!

I ja znam zašto je ona pjesma od Toto u boxu, hahaha!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se