Susreti

Eto, prošao je i moj prvi blogerski susret i sa zadovoljstvom mogu reći da su se sva moja očekivanja ispunila. Kakva je moja blogerica na blogu takva je i u životu, lagana kao pero, emotivna, vesela, dražesna, preslatka. Mogla bi je i usvojiti. (ajde ne po godinama, već po srcu). Djeca nisu ni primjetila da nam je došao netko novi, tako je nekako naša, muž odmah, kao pravi vitez, priskočio mladoj dami u nevolji, nitko od nas nije pomislio da radimo nešto krivo kad smo potpuno nepoznatu osobu pustili u naš dom. Ma kome je ona nepoznata, poznam je po onim famoznim zarezima i osmjesima, slikicama i glazbenim isječcima.
Onaj prvi dio, kad smo se vidile na kavi, posebno me razveselio, čak mislim da je naš susret bio zapisan, ja sam njoj trebala da joj nešto priznam, ona je meni trebala da me sjeti kako je to. E da su meni njene 33, svašta čovjeku stane u 4 godine, želim joj isto!
Iznenadilo me što me ona nije očekivala ovakvu kakva jesam već sasvim neku drugu, meni ni malo sličnu. Joj, pa jel takav dojam ostavljam, dragi moji blogeri, nije da se hvalim ali ja sam jedna vesela, srdačna ženska i zato kad ste na proputovanju kroz Šibenik, telefon u ruke, mail je sa strane, samo se javite, ali pod jednim uvjetom, da budete iskreni, veseli i otvoreni kao moja draga Zora!


I još jedna crtica iz našeg susreta:
Kaže ona mome mužu Vi,
ja u čudu, ma jesi ti poludila, šta mu govoriš vi,
kaže ona kad čovika ne znan,
a mene znaš, pitan ja,
pa znan kaže ona...
a virtuala, virtuala, skroz nas ćapala!