31

srijeda

listopad

2007

Odbrojavanje...do premijere!

Image and video hosting by TinyPic
ljudi moji, 30.11. imam premijeru. Moram vam reći da sam toliko uživala u spremanju predstave, da se kojim slučajem i dogodi da je ne igram ne bih bila razočarana. Svaka proba bila je prava radost. Buđenje pozitivnih emocija, prelaženje u sasvim drugi svijet. Uživam u tim stvaranjima nečeg novog. Sada su oni naporni dani, probe svaki dan, brušenje dijamanta, dovođenje svega do savršenstva...
Ako u vašem gradu primjetitr u kazališnim programima da gostuje Kazališna udruga "Talija" sa predstavom "Stari Vuk" obavezno dođite, da vas upoznam!

30

utorak

listopad

2007

I dok razmišljam...o sebi!!!

Image and video hosting by TinyPic
Kad sam bila mlađa strašno sam željela da me vole. Koliko sam samo grešaka radila baš iz tog razloga...biti voljena. Odakle se javila ta potreba, ne znam, jer sigurno nisam bila zakinuta u ljubavi...
Onda sam jednog dana shvatila da je malo toga što mi svijet može dati, pa sam promjenila smjer i bilo mi je potpuno svejedno tko me voli, ako me voli onaj tko me treba voljeti...i tako sam odjednom otkrila svu ljepotu ljubavi koju ti daju oni koji su u tvojoj blizini i za koje se treba pomučiti...
Sada od ljudi sve manje tražim u očima tračke simpatije pod svaku cijenu i sve manje govorim rečenice koje drugi želi čuti, zamjenila sam ih sa tračkom simpatije za sve ljude u mojim očima (jer tko sam ja da im sudim) i sve više govorim samo one rečenice koje želim reći...
I primjećujem da sve manje među ljudima štrčim, bilo čime, a sve više pomažem da mala društva koja srećem tamo gdje idem budu cjelina, budu baš društva...
I ljepše mi je tako, jer razmišljajući o sebi sve manje imam zamki i pitanja, a sve više lakih rješenja i jednostavnih odgovora...bar u ovom periodu kad je život dobar prema meni.

28

nedjelja

listopad

2007

Godišnjica braka...

Image and video hosting by TinyPic
Nije ona od onih okruglih jubilarnih, jedna obična u nizu prije 10- te...
Nije čak ni od onih koje bi tražile rezime, ona krizna, koju navode ostala je iza nas...ništa naročito se u njoj nije dogodilo...ništa što bi promjenilo ovo što imamo... Ima nas petero u ovom braku, uz dvije pridružene bake, koje za sobom vuku svoje repove...tako da nas je ponekad malo previše, a onim danima kad bih ja negdje otišla uvijek premalo...
Nikakvo posebno obilježavanje nije ova godišnjica tražila, dobila je svečani ručak i kolače, malo svečanije držanje...sasvim obična godišnjica, za koju se svi pravimo da nije važna, a opet svima nam nešto znači. Ove godine je nismo podjelili sa drugima, sačuvali smo je samo za nas, nitko se nije ni sjetio, ali neka, bar jedan dan koji puno znači samo nama...intimna proslava...
Znamo da ponekad tako ne zvučimo, ali vjerujemo da će ih biti još puno...neka ih djeca pamte kao dane kad se u našoj kući nešto slavilo, a nitko za to nije znao, ni najbliži susjedi s kojima se uvijek sve dijeli. Baš sam sretna što nam je to uspjelo!

26

petak

listopad

2007

Nisam odolila...

Radi ovog gospodina sam otvorila blog, pa nisam odolila da vam ne prenesem njegovu malu crticu...

Koliko istine ima u tome i koliko smo danas daleko od toga...

Image and video hosting by TinyPic

Dok nas smrt ne rastavi

Dodijavanja starog profesora pripremio prof. Dario Miletić.

Negdje sam pročitao ovu misao: 'Uspjeh u braku nije pronalaženje prave osobe, već da postanemo prava osoba.'

Danas imamo ovakva čuda: Udala se za njega jer je bio snažan i 'pravi muškarac', rastala se od njega jer je bio 'muškarčina' koji dominira brakom. On ju je oženio jer je bila 'krhka', rastavio se od nje jer je bila slaba i bespomoćna. Ona ga je odabrala jer je smatrala da će joj priskrbiti dobar život, napustila ga je jer je mislio samo na uspješan posao. On ju je oženio jer je bila postojana, napustio ju je jer je bila dosadna.

Dobar brak zahtijeva uvjerenje da je bračna veza uspostavljena da traje do smrti.

Ovakav običaj bio je nekoć prisutan u Nizozemskoj: nakon vjenčanja mladi bračni par bi ulazio u svoju kuću na posebna vrata i ta se vrata više ne bi koristila sve dok jedan od bračnih partnera ne umre i kroz ta bi se vrata iznijelo mrtvo tijelo preminuloga.

A bismo li danas, dragi prijatelji, mogli igdje naći ovakvu vjernost:

Katarina Jagjelo bila je supruga finskog vojvode Vase. Kad je on zbog veleizdaje bio osuđen na doživotnu robiju, molila je švedskog kralja Ericha bi li smjela dijeliti zatvor sa svojim suprugom. Kralj je bio duboko iznenađen i nastojao ju je od toga odgovoriti.

'Znate li da vaš muž više neće gledati danjeg svjetla?'

'Znam, veličanstvo.'

'Znate li da se s njim više neće postupati kao s vojvodom, nego kao s izdajnikom?'

'Da, znam to, ali bio slobodan ili sužanj, bio kriv ili nekriv, on ostaje moj muž.'

'Ali nakon ovoga vi više niste vezani uza nj, vi ste sada slobodni.'

Katarina izvadi svoj vjenčani prsten i pruži ga kralju riječima: 'Čitajte, veličanstvo.' Na prstenu su bile upisane dvije latinske riječi: MORS SOLA. U slobodnom prijevodu: SAMO SMRT nas može rastaviti!

I Katarina je pošla u zatvor sa svojim mužem i s njim dijelila muku zatvora punih sedamnaest godina. Onda je kralj Erich umro i muž joj je bio oslobođen.



24

srijeda

listopad

2007

Ovih dana...

Image and video hosting by TinyPic
Šutljiva sam, znam, ne pišem, ne komentiram. Ako se tko pita gdje sam, tu sam, ne brinite, na istom mjestu gdje i do sada, čitam vaše postove, svratim, ali ne pišem ništa. Nedostajete mi. Ipak potrebno mi je neko vrijeme da se obnovim iznutra. Uzela sam dvije – tri knjige koje će mi sigurno u tome pomoći. Ja sam gutač knjiga. Pročitam je brzo, a onda ostavim nekoliko dana prostora da se knjiga sa mnom saživi i da iz nje izađe ono što je htjela reći.
Vjerojatno ću i vama ispričati što sam novo otkrila.
Raste ono duhovno u meni, osjećam to…zauzima svoje mjesto u mojim prostorima. Zatraži Ono svoje vrijeme, bez pardona, traži sve ono što sam davno obećala da ću za to žrtvovati. I nije mi teško, jer žrtve su male za ono što dobivam. Mir mi se vraća, mir u duši, mir u izrazu, mir u nastupu. Moja tri rascijepljena ja, opet se sastaju na jednom mjestu, dajući mi snagu. Tako to treba biti. Samo tako, ujedinjena, ja mogu dalje. Možda vam to tako čudno zvuči. Priča o meni, razjedinjenoj. Ponekad mi se čini da me ima previše za mene samu, a onda nekom drugom prilikom izgleda kao da ni sa svim tim licima ne mogu riješiti jednostavne prepreke.
Eto, malo sam se zagledala prema unutra, čistim pospremam, stavljam stvari na svoje mjesto.

22

ponedjeljak

listopad

2007

Dan koji se pamti...

Image and video hosting by TinyPic

Petra danas ide kući... Bila sam kod nje i mame u bolnici u subotu. Male bebe ! Tako su slatke, tako male, tako nježne da bih odmah nosila kući. Stariji se usprotivio, kaže da mu je dosta braće i sestara, a ja kad god vidim tek rođenu bebu dobijem želju da to još jednom doživim. Sa najmlađom mi se čini da je ciklus rađanja u mom životu završen, ali to nikad ne možeš biti 100% siguran.
Sjećam se kad sam je donjela kući. S njom sam sve željela zapamtiti. U svemu uživati. Bila sam svjesna da sve to kratko traje...nekoliko mjeseci i već su veliki, tresu uvojcima kad se ljute, lupaju nogicama o pod i najčišće izgovaraju "Neću"... Sve mi je s njom još uvijek slatko. Zato, neke trenutke s njom pamtim najčišće.
Pa tako pamtim taj dan kad smo došle kući. Kristalno jasno.
Dnevni boravak pun sunca...nas dvije same, ja je grlim u naručju, ljubim paperje kose, zatvaram oči i obe dvije tonemo u neki čarobni polusan u kojem je sve savršeno u redu...
Zato sam njoj u srcu posvetila pjesmu "Sve je s tobom napokon na mjestu, vratila si život u mene i od srca napravila cestu, što me veže samo za tebe!"
Svaki dan s njom od tog dana čisto je bogatstvo i nezasluženi dar, dokaz Božje veličine i njegove ljubavi...

Dnevna doza radosti...

19

petak

listopad

2007

Dobili smo (Saru) Petru :)

Image and video hosting by TinyPic

Jutros u 6.30, jedna roda donijela je (Saru) Petru...novu bebicu u obitelji naše male firme...
15 godina radim ovdje i kod nas vlada pravi baby boom. Kad ljudi pričaju o padu nataliteta ja ništa ne razumijem, jer kod nas je ovakvo stanje. Kad je firma počela s radom s tatama i jednom mamom su došli

Angela
Niko
Željka
Ivan
Zvone
Mario


onda školarci, sada ozbiljni ljudi..diplomirani inžinjeri, diplomirani ekonomisti, profesori i tri studenta i onda se 1996. godine završetkom rata krenulo dalje ovim redoma:

Luka
Lucija
Pave
Bruno
Marija Cvita
Barbara
Marijeta
Nika
(Sara) Petra

Mala robica samo kruži, dječiji krevetići, kolica mjenjaju stalno adrese i male vlasnike, a mi se već sa smješkom pitamo tko je idući :)

Statistike radi...7 nas je zaposlenih, 6 nas ima djecu, 1 ima dvoje, 1 ima jedno, ostali po troje!

Nije loše...jel da!

Petra....dobro mi došla Image and video hosting by TinyPic !

Prebrojavanjem sam utvrdila da su upravo cure prešle u vodstvo...

18

četvrtak

listopad

2007

Zahlađenje...

Image and video hosting by TinyPic
Ovo je dakle zadnji topli dan ove godine, tako barem kažu? Uopće nisam spremna na to, nekako sam se navikla na ovu toplu klimu. Nisam spremna za zimske jakne, duboke cipele i ono cvokotanje na putu do posla...Toliko dugo već traje ovo toplo vrijeme da sam skroz zaboravila na to...
Kakva nas zima očekuje? Kao prošla? Ja bih se na to pretplatila, to je jedino dobro što priznam od globalnog zatopljenja...Znam sad će te mi naći sto razloga zašto to nije dobro, ali ja ostajem subjektivna.
I dok mi u kući punom parom smišljamo kako i ove godine zeznuti distributere električne energije ( već smo djelomično uspjeli sa solarnim grijanjem vode), a da pri tome ne uništimo dvije, tri šume, u mojoj glavi još nije vrijeme za zimu...ni u srcu.
Meni je baš lijepo kad je ovako srednje toplo...

17

srijeda

listopad

2007

Koliko vrijedi život?

Image and video hosting by TinyPic

Čujem sa svih strana, ljudi stradaju u prometnima, napuste kuću s majčinim poljupcem na čelu, a u nju se nikad više ne vrate, ljudi stradaju iz banalnih razloga...rijetko tko umire od starosti...

Misliš stalno još ovo, još ono, prođe vrtić, prođe škola, smjestiš ih u srednju, upišeš s njima fakultet, preživiš prve ljubavi, pubertet, prve izlaske i kasnonoćne dolaske...pomisliš, sad su odrasli, sad sam miran, a onda ti ih odnese cesta... Kad prestaje taj strah da ih želiš još malo za sebe...

Kad je vrijeme da ih sasvim pustiš, da li to vrijeme ikad dođe....

Pišem s brda s dola, jer me ta tema uznemiruje, ni sama ne znam što govorim...
Prekjučer sam bila u teatru...morala sma primjetiti da je najviše bilo zgodinih mama i njihovi zgodnih kćeri, spojenih na poseban način...

U godinama, kada se mame i kćeri ne druže previše one su zajedno jer su se vezale u bolesti...Bolest je ponovo vratila njihovu bliskost. Taj strah od rastanka i smrti podsjetio ih je (a trebao bi i nas) da sve što nas okružuje i za što smo sigurni da će uvijek biti tu, jednom može nestati,
baš kad nam se učini da smo trebali još malo...možda još jedan dan, da kažemo sve što smo htjeli...


15

ponedjeljak

listopad

2007

Bože, blagoslovi Ameriku... njoj je potrebnije

Image and video hosting by TinyPic

Gledam sinoć onu emisiju od McDonaldsu i amerikancima...
Ukratko, za one koji nisu gledali, momak odluči da će mjesec dana jesti tri obroka dnevno u McDonaldsu i ništa drugo...rezultat poremećeni jetreni enzimi, 11 kilograma više u mjesec dana...ovisnost o šećeru...

Gledam tu emisiju i čudim se...kome je Amerika obećani san? Nama? Našoj djeci?
Zemlja, koja samo u jednoj državi ima obavezni tjelesni odgoj u osnovnim školama i to jedan sat tjedno, u kojoj djeca imaju fast food hranu za užinu - svaki dan. U kojoj se više u kućama ne kuha i koja je postala toliko sjedeća da i u dućane idu sa malim motorićima da se ne bi morali kretat. Prestrašno!
A pogledajmo nas...djeca uče strani jezik od pete godine, najčešće engleski, uključujemo ih u sportske aktivnosti vrlo rano, što ranije. Svako dijete, posebno muško, trebalo bi biti neki uspješni sportaš, a curice makar gimnastičarke ili balerine...
Coca - cola je radost, djeci dozvoljena samo na rođendanima, zbog kofeina i šećera, u Americi je ona čaša od 2 litre dnevna "mira"...
Prosječna hrvatska majka pojede se živa ako podmlatku i mužu nije servirala nešto zeleno uz ručak, amerikanci ne pojedu ni jednu voćku mjesecima (naravno govorim o nekim amerikancima i nekim hrvatskim majkama)....Šta bi rekli da nas vide kako beremo blitvu u vrtu za današnji ručak?
Našu djecu od malena učimo kako jesti, kako govorit, kako se ponašat...za koga? Za neku zemlju kao Amerika u koju ćemo izvest našu pamet čim navrše 23 godine (malo više zbog "bolonje").
I uvijek nam se čini da je tamo bolje...
Ko nam je to usadio u glavu?

Image and video hosting by TinyPic

11

četvrtak

listopad

2007

Perem, perem, sve se puši...

Image and video hosting by TinyPic Znam da sam vam dosadila s ovim dolje postom, zato krećem dalje...odmah.
Šta sam radila ovih par dana, osim što sam bila na blogu, koliko se dalo?
Prala sam neprestano i uzaludno...već se pitam koji je smisao u ovom svemu...prala sam odjeću, podove, skale, suđe, kose, noge, ruke, guzice (najčešće pok...), prala sam ljetne rekvizite, prekrivače sa kauča...i sve bi ovo još i preboljela, ali zadnji sunčani dan prije ove glupe muljavine oprala sam tapete i to ne što sam to željela, morala, planirala, nego radi mira u kući.
Znam da mnogi mislite kako su kompromisi put do sretne zajednice, e, i ja sam tako mislila, ali nisam nikad pomislila da će to ovako daleko otić...
Baš smo na poslu pričali kako jedna agencija fino opere tepihe i kauče i fotelje za ne baš pretejerano veliku cijenu i baš sam sa mislima o tome kako bi mogla ove godine uvalit profesionalcima svoja dva medeno žuta tepiha stigla kući...Svekrva (poznata čitačica misli) pita sa terace (ona je na donjem katu obiteljske kuće, budite oprezni kad birate kat vi neoženjeni, djeca često i puno trče, a to bakama i djedovima rijetko zvuči kao normalna pojava)...
'Sanjaaaa, Sanjaaa, oš ti danas prat tepete?' , ja frajerica, puna sebe i svojega ja nadobudno odgovaram, 'Neću danas, nije me volja', (kao da za pranje tapeta treba i volja), odgovora sa terace nema, to mi je odmah bilo sumnjivo, jer dobro je poznata borba za ono čija je zadnja, a moja je rijetko..
Ipak, zaboravim ja do popodne na taj razgovorčić i udobno zavaljena na kauču, pijuckam popodnevnu kavu i razmišljam (smišljam), gdje bi malena i ja mogle odjedrit kad se ona probudi. Već je vidim u novoj haljinici u šetnjici po gradu...
Kad viče baba opet, ovaj put sa ulice...' Sanjaaaaa, Sanjaaaa.....Sanjaaaaaaaa' , jedva se skočim, izletim na balkon da ne probudim malu (prekasno), kad baka će u nastavku, glasom koji nije trpio pogovor 'Aj operi tapete, dok je ulica mokra' . MOLIM, eek, koji argument, mokra ulica...šta da joj odgovorim, svašta sam promislila, ali doviknem
'Evo.. zujo' i izađem oprati zadano, radi mira u kući....

Eno ih suše se preko ograde, kiša pada po njima, pa se opet suše...ali svi su zadovoljni...tapeti, svekrva..... a sad i ja jer je prošlo...headbang
Image and video hosting by TinyPic

09

utorak

listopad

2007

Samo je nebo iznad nas ...

Image and video hosting by TinyPic

U nedjelju ujutro, spuštajući se niz nizbrdicu ispod moje kuće (više je volim zvati nizbrdica, jer kao uzbrdica, još je više naporna nego što u stvari je), podigla sam pogled prema nebu. Učinilo se tako blizu, kao da ga možeš dodirnuti...i tako poznato, kao da sam ga premjestila iz drugog vremena, sa drugog mjesta... Vratilo me godinama unatrag, kada sam bila manja, a nebo se činilo još veće.
Daleko je ostalo to isto nebo, davno ispod njega nisam prošla...iako nemam pravi razlog, i ove godine izmislit ću još jedan da tamo ne odem. Ostalo je s druge strane, iznad livade koja je sada pusta, pored kuće u kojoj više niko ne živi, svi su se preselili na obližnje groblje i sada čekaju da im unuka iz daljine dovede praunučad...Zašto to nisam napravila dok su bili živi? Rado bi okrivila mnoge, ali krivac je isti onaj koji me i sada tamo ne da...neka zla vremena koja su sve promjenila, sve pa i mene, samo je nebo ostalo isto.

06

subota

listopad

2007

Čokolada...

Image and video hosting by TinyPic

Naravno da me na ovu temu ponukao film koji je upravo na TV...Kako vas nemam mogućnost sve upoznati, a jako ste mi prirasli srcu, onda Vas sa zadovoljstvom mogu zamišljati..kao u Julliete Binoche ja zamišljam Zittu..., baš ovako kao u ovom filmu, samo što umjesto ove divne čokolade ona pravi one svoje divne priče, kojima takne srce...
I svi vi drugi imate lica...reći ću vam koja kad bude prilika kao ova danas...

A sad o čokoladi...hoćete se iznenaditi ako kažem da je volim...malo je onih koji je ne vole i njima posebno zavidim. Ali ne volim nikakve posebne vrste...nikakve posebne marke, volim Dorinu, najobičniju, još i običnu čokoladu jednog trgovačkog centra, smješne cijene od 3,98 kn za 100 g...za njom sam večeras posegnula ne znajući za ovaj film na TV-u. I nikako ne mogu preskočiti Snickers, pa ga zaobilazim kad god mogu.

Bilo bi sjajno da je ovaj film o čokoladi, ali ovo je film o nama ljudima, odvratno zaštićenim raznoraznim pripadnostima da smo spremni osuditi svakog tko nije kao mi i to ne kao prvo lice jednine JA, nego kao fina, umirujuća zaštićenost prvog lica množine MI. Pri tome ne mislmi na ono uže MI s kojim pijemo kavu, ili razmjenjujemo novosti, ne, MI mora biti veliko i raznovrsno s puno mana tako da se u svakoj možemo utopiti...
Ja volim baš te dvije - tri vrste čokolade (dobro ponekad i ukusnom Ferreru Rochas ne mogu odoljeti), ali znači li to da onaj koji voli drugu vrstu vrijedi manje?
Mogla bi o tome na dugo i na široko, ali pametne ste vi glavice, znate što želim reći....

Image and video hosting by TinyPic

04

četvrtak

listopad

2007

Zašto ljudi viču?

Image and video hosting by TinyPic

Na to pitanje, najlakši i moža najistinitiji odgovor je da ih se čuje. Ali postoje ljudi koji viču s vrata, koji viču stalno, kojima je to način komunikacije. Viču svaki dan, ne obaziru se na molbe i upozorenja, viču jer misle da su u pravu i da na to imaju pravo. Poznato je već da djeca nakon nekog vremena viku više ne čuju, u stvari čuju da se viče ali ne razaznaju što se govori. Jeste li ikad gledali lice osobe koja viče, zato što viče, ne zato što je povrjeđena, ljuta, uznemirena, nego zato što joj je to način komunikacije s okolinom. Oči se stisnu...napnu se žile na vratu, ponekad i ona posred čela i na sljepoočnicama, ne vrijeđa samo glas, vrijeđa i način, pogled i omalovažavajuće držanje ... zbog cijelog tog držanja postoji nemogućnost povrata informacije...ta je osoba (vikač) možda želi, ali je ne očekuje, ili je doživljava kao pogovor... U zadnje vrijeme počela sam misliti da ljudi koji viču bez nekog posebnog razloga već samo zato što su navikli viču da ne bi čuli. Da, počela sam misliti da većina ljudi koja stalno viče, viče da ne bi čula...da im se ne bi okolina primila, da ne bi primjetili kako to djeluje na one koji ih stalno takve gledaju i slušaju.
Ja sam znala vikati, najčešće na djecu, tražila sam brza rješenja...izdavala kratke naredbe... onda sam počela o tome razmišljati i počela manje bučati. Odjednom sam mogla čuti, čuti što ti mališani govore i što im smeta, tako sam ih počela razumjeti...pa je komunikacija postajala sve zabavnija i učinkovitija, sa vrlo uspješnim rješenjima. Od kada ne vičem puno sam sretnija, češće imam vremena za poljupce i zagrljaje, duhovitosti i osmjehe...ma baš mi je drago što sam prestala vikati, da bar i drugi oko mene primjete da viču i to promjene.

03

srijeda

listopad

2007

Rođendanske čestitke

Image and video hosting by TinyPic

Moja Branka majstorica je u pisanju rođendanskih čestitki, ili bilo kojih drugih. Godinama sam se radovala tim kuvertama u kojima su se skrivale riječi od kojih si mislio da si vrijedan i dobar, naslonjenim na tipkama tastature koje su me dočekale čim dođem na posao.
To je bio najljepši dio svih proslava...rođendanskim poklonima dodavale smo moja Branka i ja, koji cvijetić, dozu iščekivanja i pokoju riječ...
Onda je Branka polako prestajala pisati čestitke svima, na sreću meni posljednjoj. Sada me svako jutro dočeka šalica tople mirisne kave i hvala joj na tome.
Bojim se nadolazećeg rođendana da ne bude kao prošli. Na brzinu izgovorene čestitke onih koji nisu tu, onih koji su moje ime pronašli zabilježeno na stranici uredskog kalendara, pa su čestitku odradili rano ujutro da tijekom dana ne zaborave, ...rođendanski poklon, unaprijed izabran u katalogu koji nije stigao na vrijeme, ni jedan cvijetak...i ni jedne riječi za koju bi se cijele godine mogla hvatati.
Bliži mi se rođendan, a ja strahujem da su svima ti dani prestali biti dragocijeni.

UPDATE:

rođendan mi je tek 10.11. ovo je samo malo razmišljanje, ponukano nedavno proslavljenim rođendanom u firmi...

01

ponedjeljak

listopad

2007

...usnut, pa i snivat možda...

Image and video hosting by TinyPic

Do ničega nisam držala u ranoj dobi moje djece kao do njihovog sna. Njegovala sam ga više i jače od čistoće, prehrane i redovitog cijepljenja. Popodnevni san i rano lijeganje bilo je svetinja.
Ona tri dnevna sata spavanja (suprotno savjetima modernih stručnjaka) utišavao se svaki izvor zvuka, hodalo se na vršcima prstiju i sve se smirivalo. Dugo godina već sam uvjerena da je miran san jako važan za razvoj djece, da je to važno za njih.
I onda sam danas propustila vrijeme Maleninog popodnevnog spavanja, stigla sam tek pri kraju. Znala sam da neće još dugo, ali ipak sam djecu usmjerila na tiho pisanje zadaće, a ja sam uhvatila poziciju na svom kauču i uživala u tišini i prigušenom svjetlu kroz balkonske škure...iznenada iz sobe se dogegala Malena i uvalila mi se u krilo. Udobno se smjestila bez da je i malo poremetila tišinu...čulo se samo škripanje olovke po papiru i sitni poljupčići koje sam ostavljala u njenoj mekoj i mirisnoj, svilenoj kosi. Ona mirno smještena u mom naručju i ja posve opuštena.
Nekoliko puta sam zamalo utišala djecu i muža...činilo mi se da je tamo u sobi još uvijek netko tko treba mir...onaj predviđen za spavanje, za mirovanje...ali ne djetetovo - moje.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se